< 2. Poglavlje

Sadržaj

4. Poglavlje >

Treće poglavlje

Kako Novi zavjet vidi čovjekovu narav

U našim Biblijama prva stranica Novog zavjeta slijedi neposredno nakon posljednje stranice Starog zavjeta. Za neupućena čitatelja to može značiti da nema vremenskog razmaka između oba zavjeta. U stvarnosti ih razdvaja oko četiri stoljeća. Tijekom razdoblja između oba zavjeta židovski narod je bio izložen, kako u svojoj domovini tako i u inozemstvu u dijaspori, vrlo utjecajnoj helenističkoj (grčkoj) kulturi i filozofiji. Utjecaj helenizma na judaizam očit je u mnogim područjima, uključujući prihvaćanje grčkog dualizma, što je vidljivo u nekim židovskim književnim djelima onog vremena.

Židovska literatura nastala tijekom razdoblja između oba zavjeta općenito je poznata kao apokrifna i pseudoepigrafska.[1] Većina kršćana ne smatra ove ne-kanonske knjige božanski nadahnutima i autoritativnima kao knjige Biblije. To ne umanjuje njihovu povijesnu vrijednost, budući da su glavni izvor podataka o povijesnom i ideološkom razvitku onog vremena.

Kad je riječ o čovjekovoj naravi i njegovoj budućnosti, tijekom razdoblja između dva zavjeta pojavile su sve dvije škole židovske filozofske misli. Prva je, palestinski judaizam, ostala vjerna starozavjetnom holističkom učenju o čovjekovoj naravi i predstavlja glavnu pozadinu potrebnu za razumijevanje Novog zavjeta. Palestinski judaizam je smrt smatrao besvjesnim snom cijele osobe i naglašavao potrebu konačnog uskrsnuća tijela. Važnost ovog gledišta za proučavanje Novog zavjeta možemo ilustrirati apokrifnom knjigom Baruhova apokalipsa (poznata kao 2. Baruhova), koju je neki palestinski Židov napisao u drugoj polovici prvog stoljeća kršćanske ere. Pisac uči da umrli “spavaju u zemlji” i da će, kad se Mesija vrati, “svi koji su zaspali s nadom u Njega, ponovno ustati”.[2] U tom će se trenutku okupiti svih pravednici, a zli će tugovati jer je došlo vrijeme njihovih muka.[3] Takvo gledište jako slično novozavjetnom učenju o uskrsnuću tijela, koje je dio niza ideja koje su Grcima bile “ludost” (1 Kor 1,23).

Druga filozofska škola je helenistički judaizam koji je bio pod snažnim utjecajem grčkog dualizma. Helenistički judaizam je naročito cvjetao u Aleksandriji, zavičaju Filona, poznatog židovskog filozofa koji je pokušao izraditi sintezu grčkih i hebrejskih ideja. U spisima helenističkih Židova nalazimo jasne iskaze o preživljavanju i besmrtnosti duše. Bestjelesno postojanje čini se da je vječna sudba spašenih. Na primjer, apokrifna Knjiga jubileja (nastala oko 135. godine prije Krista) uči da “kosti” počivaju u grobu dok “duhovi” žive neovisno: “I njihove će kosti počivati u zemlji, a njihovi duhovi će se silno radovati; oni će znati da je Gospodin koji vrši sud i pokazuje milosrđe… svima koji ga ljube.” (23,31)[4]

Na sličan način Knjiga Mudrosti, koju je napisao neki helenistički Židov između 50. i 30. godine prije Krista, kaže da su “duše pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva… oni su u miru… nada im je puna besmrtnosti.” (3,1.3.4)[5] Isto gledište nalazimo u 4. Makabejaca, filozofskoj raspravi koju je neki helenistički Židov napisao prije kršćanske ere. Umrli pravednici uzlaze odmah u vječno blaženstvo,[6] dok zli silaze na vječno mučenje, koje varira u snazi.[7]

Sažeto rečeno, za vrijeme razdoblja između oba zavjeta, kako je to prikladno izrazio Wheeler Robinson: “Dualističko tumačenje odnosa tijela i duše (ili duha) prisutno je u helenističkom pravcu judaizma (Mudrost 9,15), ali je strano palestinskom pravcu, koji izravno povezuje misao Starog zavjeta s mnogo toga u Novome.”[8]

U pristupu proučavanju novozavjetnog učenja o čovjekovoj naravi ne možemo zanemariti mogući utjecaj helenističkog judaizma na pisce novozavjetnih knjiga. Uostalom, s vjerojatnim izuzećem Mateja, sve su novozavjetne knjige pisane na grčkom i služe se četirima velikim grčkim antropološkim riječima: psyche-duša, pneuma-duh, soma-tijelo i sarx-meso (put). Ove su riječi obično rabljene u novozavjetna vremena s grčkim dualističkim značenjem. Duša i duh označuju nematerijalan i besmrtan dio čovjekove naravi, dok tijelo i meso opisuju materijalni i smrtni dio.

Pitanje je stoga: U kojoj se mjeri dualističko značenje ovih uvezenih grčkih riječi odražava u spisima Novog zavjeta? Iznenađuje, kako ćemo to vidjeti kasnije u ovom poglavlju, da dualističko značenje i uporaba ovih izraza nisu prisutni u Novom zavjetu. Čak i oni tekstovi koji su na prvi pogled dualistički u svojoj oprečnosti između mesa i duha, pomnijim ispitivanjem otkrivaju holističko rauzmijevanje čovjekove prirode. Meso i duh ne označavaju dva odvojena i oprečna dijela čovjekove naravi, već dvije različite vrste načina života: onog usmjerenog na sebe i onog usmjerenog na Boga.

Razlog za odsutnost dualističkog utjecaja u Novom zavjetu je što su njegovi pisci uporabili važne grčke riječi o čovjekovoj naravi sukladno njihovim istoznačnim pojmovima u Starom zavjetu odakle su potekle ideje, a ne prema provlađujućem mišljenju helenističkog društva.

Uvijek moramo držati na umu da je “karika između hebrejskog Starog zavjeta i grčkog Novog zavjeta velika Septuaginta, (grčki) prijevod Starog zavjeta urađen u Aleksandriji u trećem stoljeću prije Krista. Preveli su ga Židovi koji su svakako poznavali značenje hebrejskih riječi i i nastojali da im odgovaraju one na grčkom. Stoga Septuaginta slijedi hebrejski tekst, a Novi zavjet slijedi Septuagintu. Prijevod Septuaginte nije nadahnut, ali u Božjoj providnosti osigurao je vrijednu lingvističku kariku između Starog i Novog zavjeta.”[9]

Do uvođenja grčkog dualizma u kršćansku tradiciju došlo je nakon što je napisan Novi zavjet. J. Robinson daje nekoliko izvanrednih primjera kako je Pavao rabio grčke riječi prema značenju odgovarajućih hebrejskih riječi, a ne prema preovladavajućoj grčkoj upotrebi. Na primjer Pavlova fraza “tjelesna pamet” (Kol 2,18) nije imala smisla za grčki um, jer je um (nous) uvijek bio vezan uz dušu (psyche), a nikad uz tijelo. Isto je tako Pavlovo spominjanje duhovnog tijela (1 Kor 15,44.45) i tjelesne i duševne ljage (2 Kor 7,1) “bilo bi apsurdno za Grke”[10] , jer po njima tijelo nije bilo duhovno i duh se nije mogao okaljati. Ovakvi pokazatelji potvrđuju da je novozavjetno gledište na čovjekovu narav bilo odraz hebrejskog (starozavjetnog), a ne grčkog načina razmišljanja.

Ciljevi ovog poglavlja. U ovom poglavlju nastojimo razumjeti novozavjetno učenje o čovjekovoj naravi ispitivanjem četiri važna antropološka pojma, naime: duša, duh, tijelo i srce. Ova smo četiri pojma ispitali u prethodnom poglavlju u proučavanju starozavjetnog učenja o čovjekovoj naravi. Proučit ćemo različita značenja i uporabe ovih pojmova da bismo odredili slijede li značenja i uporabu odgovarajućih hebrejskih pojmova u Starom zavjetu.

Naše proučavanje pokazuje da postoji jasan kontinuitet između Starog i Novog zavjeta u holističkom razumijevanju čovjekove naravi. Premda je u vrijeme pisanja Novog zavjeta bilo popularno vjerovati u besmrtnost duše, u njegovim spisima nema te ideje zato što su njegovi pisci bili vjerni učenju Starog zavjeta.

Ne samo što Novi zavjet pokazuje da u razumijevanju čovjekove naravi i njegove budućnosti nastavlja Stari, već to razumijevanje proširuje u svjetlosti Kristova utjelovljenja i učenja. Uostalom Krist je stvarna glava ljudskog roda, budući da je Adam bio “slika onoga koji je imao doći” (Rim 5,14). Dok je u Starom zavjetu čovjekova narav prvenstveno povezana s Adamom zbog stvaranja i pada u grijeh, u Novom zavjetu je čovjekova narav povezana s Kristom zahvaljujući Njegovom utjelovljenju i otkupljenju. Krist je punina objave o čovjekovoj naravi, značenju i budućnosti. Krist daje dublje značenje čovjekovoj duši, tijelu i duhu, jer je neposredna posljedica Njegova otkupljenja bila davanje Njegovog Duha koji “kod vas ostaje i u vama je” (Iv 14,17 – DF).

Prvi dio: Čovjekova narav kao duša

U Novom zavjetu se grčka riječ psyche-duša rabi u skladu s temeljnim značenjima hebrejske riječi nefeš-duša koju nalazimo u Starom zavjetu. Ukratko ćemo razmotriti osnovno značenje psyche-duše,  obraćajući posebnu pozornost proširenom značenju te riječi u svjetlosti Kristova učenja i otkupiteljske službe.

Duša kao osoba. Duša-psyche u Novom zavjetu označava cijelu osobu u istom smislu kao i nefeš u Starom zavjetu. Na primjer, u svojoj obrani pred Sanhedrinom, Stjepan spominje da je “sedamdeset i pet duša-[psyche]” Jakovljeve obitelji sišlo u Egipat, što je broj i način izražavanja koji nalazimo u Starom zavjetu (Post 46,26.27; Pnz 10,22). Na Pedesetnicu kršteno je “oko tri tisuće duša-[psyche]” (Dj 2,41) i “strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu-[psyche]” (Dj 2,43 – DF). Govoreći o Noinoj obitelji Petar kaže da “svega osam duša-[psyche] – …bi spašeno vodom” (1 Pt 3,20). Jasno je da je u takvim tekstovima izraz duša-[psyche] uzet kao sinonim za osobu.

U ovom kontekstu spominjemo Kristovo poznato obećanje odmora “duše-[psyche]” onih koji će prihvatiti Njegov jaram (Mt 11,29). Izraz “pokoj svojim dušama-[psyche]” dolazi iz Jeremije 6,16 gdje je spokoj duše obećan onima koji budu hodili sukladno Božjim zapovijedima. Odmor koji Krist daje duši je, kako to ističe Edward Schweizer, “potpuno različit od onog što ga nalazimo u grčkom svijetu, u kojem duša nalazi pokoj kad se oslobodi tijela, jer ovdje je podržano jedinstvo i cjelovitost čovjeka. Upravo u ovom fizičkom činu poslušnosti čovjek nalazi Božji odmor.”[11] Krist daje pokoj (unutarnji mir i sklad) duši onih koji prihvate Njegove milostive uvjete spasenja (“Dođite k meni”) i žive u skladu s životnim načelima koja je On naučavao i potvrdio životom (“učite od mene”).

Duša kao život. Najčešće značenje riječi duša-psyche u Novom zavjetu je “život”. Prema jednom ispitivanju engleskog prijevoda riječ psyche je 46 puta prevedena sa “život”. [12] U ovim slučajevima “život” je prikladan prijevod grčke riječi psyche jer je uzeta kao opis fizičkog života. Da bismo olakšali prepoznavanje riječi duša-psyche kako je nalazimo u grčkom tekstu, psyche ćemo doslovce prevesti kao “duša” na mjestima gdje RSV stavlja “život”.

Na vrhuncu oluje Pavao uvjerava suputnike na brodu da “ni živa duša [psyche] između nas neće stradati, nego samo lađa” (Dj 27,22 – DF; vidi 27,10). Jedan anđeo je rekao Josipu: “Ustani, i uzmi dijete i mater njegovu i idi u zemlju Izraelovu; jer su izumrli koji su tražili dušu [psyche] djetinju.” (Mt 2,20 – DK) Ovo je jedan od mnogih tekstova koji govore o traženju, ubijanju i spašavanju duše-psyche, što sve pokazuje da duša nije besmrtni dio čovjekove naravi već sam fizički život koji može biti u opasnosti. Sukladno Starom zavjetu kad tijelo umre, umire i duša-psyche.

Isus je dušu povezao s hranom i pićem. Rekao je: “Ne brinite se tjeskobno za svoju dušu-[psyche]: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući! Zar nije duša-[psyche] vrednija od hrane, a tijelo od odijela?” (Mt 6,25) Ovdje je grčka riječ psyche ispravno prevedena sa “život”. Naime, duša-psyche je povezana s hranom i pićem, a tijelo (vidljiva vanjština) s odjećom. Povezivanjem duše s hranom i pićem Isus je pokazao da je duša fizički vid života, premda objašnjava da za život treba više od hrane i pića. Vjernici mogu svoje težnje i misli usmjeriti na nebesko i živjeti za Krista i vječnost. Tako je Krist proširio značenje “duše” uključujući uzvišeniji ili vječni život koji je došao ponuditi čovječanstvu. Međutim ostaje činjenica da je Krist, povezujući dušu s hranom i pićem, pokazao da je duša fizički vid našeg postojanja, a ne neka nematerijalna komponenta naše naravi.

Spasiti dušu tako što ćemo je izgubiti. U Starom zavjetu smo našli da se pojam duša-nefeš često uzimao da označi nesigurnost života, s obzirom na stalnu mogućnost povrede ili čak uništenja. Zbog toga su drevni Izraelci nastojali spasiti dušu, izbaviti dušu, obnoviti sigurnost duše i postarati se za dušu, posebice hranom. U ovom smislu moralo je djelovati zbunjujuće kad je Krist rekao: “Tko hoće dušu [psyche] svoju da sačuva, izgubit će je; a tko izgubi dušu [psyche] svoju mene radi i evanđelja onaj će je sačuvati.” (Mk 8,35 – DK; vidi Mt 16,25; 10,39; Lk 9,24; 17,33; Iv 12,25).

Kristova tvrdnja morala je dramatično djelovati na Židove, jer je imao smjelosti objaviti da svoje duše mogu spasiti samo ako ih zbog Njega izgube. Zamisao spašavanja duše tako da je izgube bila je nepoznata Židovima, jer je nema u Starom zavjetu. Krist je potvrdio svoje učenje prikazujući ga na način koji je dostigao vrhunac u Njegovom raspeću. On je došao da “dušu [psyche] svoju u otkup da za mnoge” (Mt 20,28 – DK). Kao Dobri pastir On “dušu [psyche] svoju polaže za ovce” (Iv 10,11). Učeći da čovjek koji želi spasiti dušu treba je prvo izgubiti, odreći je se, položiti je, Krist je proširio starozavjetno značenje nefeša-duše kao fizičkog života tako što je njome obuhvatio i vječni život koji će primiti svi koji su radi Njega spremni žrtvovati svoj sadašnji život (dušu).

Potvrdu Kristovog proširivanja značenja duše nalazimo u Ivanovom prikazu iste izreke: “Tko ljubi svoj život [u izvornom tekstu “dušu-psyche], izgubit će ga; tko mrzi svoj život [u izvornom tekstu “dušu-psyche] na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” (Iv 12,25) Povezanost “ovog svijeta” s “vječnim životom” pokazuje da se uporaba duše-psyche odnosi kako na zemaljski tako i na vječni život. U Ivanovom prikazu Kristovih riječi očito je da duša nije besmrtna, jer, kako to ističe Edward Schweizer, “inače ne bismo bili pozvani da je mrzimo. psyche je život koji je Bog dao čovjeku i koji zahvaljujući čovjekovu odnosu prema Bogu poprima smrtni ili vječni karakter… Zato za psyche nikad ne čitamo ainoios ili athanatos [vječna ili besmrtna duša], već samo psyche [duša] koju je Bog dao i koju on čuva za zoe ainoios [vječni život].”[13]

Značenje duše u smislu vječnog života također nalazimo u Luka 21,19 gdje Krist kaže: “Svojom ćete postojanošću spasiti duše [psyche] svoje.” Kontekst pokazuje da Isus ne govori o očuvanju zemaljskog života, već proriče da će neki od Njegovih sljedbenika biti predani i ubijeni (16. redak).  I ovdje se pod dušom- psyche jasno podrazumijeva vječni život kojega postižu oni koji su spremni na potpunu, požrtvovnu predaju Kristu.

Obećanje da će se duša-život spasiti kad se žrtvuje za Krista, pokazuje da je Krist mislio na istinski i pun život koji nudi onima koji Ga prihvate kao svog Spasitelja. Život u Kristu ne razlikuje se od naravnog života jer je to život kojim žive oni koji su se oslobodili pokušaja da ga sačuvaju. To je slobodan i otvoren život koji naravnom životu daje smisao ispunjenosti. To je ovo prošireno značenje što ga je Krist dao duši, značenje koje niječe ideju da je duša nematerijalni, besmrtni entitet koji koegzistira s tijelom.

Apostolska crkva prihvatila je ovo prošireno značenje duše koje označava život potpune predaje Spasitelju. Juda i Sila su postali ljudi “koji su predali duše [psyche] svoje za ime Gospodina našega Isusa Krista” (Dj 15,26 – DK). Epafrodit se radi Božjeg djela izložio “životnoj pogibli [u izvornom tekstu izložio je dušu-psyche]”. Sam apostol Pavao posvjedočio je: “Meni ni najmanje nije do života [u izvornom tekstu do duše-psyche]; samo da dovršim svoju trku – službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evanđelje milosti Božje.” (Dj 20,24) Da je vjerovao u besmrtnost duše, Pavao nikako ne bi mogao reći da mu nije stalo do nje ako bi je izgubio radi Evanđelja. Ovi tekstovi pokazuju da je apostolska crkva živjela sukladno novom proširenom značenju duše, tako što je živjela životom potpune požrtvovne predaje Kristu. Vjernici su razumjeli da svoju dušu kao fizički život mogu sačuvati samo ako je posvete Kristovoj službi.

Najveću grešku koju čovjek može učiniti jeste da “zadobije sav svijet a duši [psyche] svojoj naudi” (Mk 8,36 DK). Upravo je ova duša-psyche, život koji nadživljuje smrt, primarni cilj izbavljenja (Heb 10,39; 13,17; Jak 1,21; 1 Pt 1,9.22). Premda se pojam “duša” mnogo rjeđe rabi u Novom nego u Starom zavjetu, ovi ključni tekstovi ukazuju na značajno proširenje njegovog značenja. Ovaj je pojam obuhvatio dar vječnog života kojega primaju oni koji su spremni žrtvovati svoj sadašnji život radi Krista.

U vrlo malo slučajeva je duša-nefeš uzimana u Starom zavjetu da označi život koji dolazi iza smrti. Primjer tomu je Psalam 49,16: “A moju će dušu Bog ugrabiti Podzemlju [šeol]  iz pandža i milostivo me primiti.” Upravo je ovo značenje duše kao života koji slijedi iza smrti ono prošireno Isusovo učenje o gubitku i nalaženju duše.

Fizički život i vječni život nisu dvije različite stvarnosti, jer oboje daje Bog. Duša obuhvaća oboje, jer je vječni život fizički život kojim živimo za Boga. Uostalom fizički život je jedini oblik postojanja koji poznajemo. No podvojeno značenje duše služi kao podsjetnik da ljudski život nije samo zdravlje i bogatstvo, već i život koji živi u povezanosti s Bogom.

Dvojako biblijsko značenje duše u smislu fizičkog i vječnog života niječe helenističku razliku između života tijela na zemlji i života duše na nebu. Iz biblijske perspektive život tijela je život duše, jer način na koji čovjek živi u ovom životu određuje budućnost duše bilo u smislu vječnog života ili vječnog uništenja. Prema tome duša nije tvar koja nakon smrti nadživljuje tijelo; to je život koji živimo zahvaljujući Božjoj milosti, a koji će Bog otkriti i ostvariti na posljednjem sudu.

Duša i meso. Jedan važan tekst u Novom zavjetu pokazuje dušu-psyche u jasnoj opreci s mesom (puti)- sarxom. Nalazimo ga u 1. Petrovoj 2,11 gdje apostol kaže: “Ljubljeni, opominjem vas: budući da ste tuđinci i stranci, klonite se tjelesnih [sarx] požuda, jer one vojuju protiv duše [psyche].” Edward Schweizer tvrdi da je to najhelenističkiji način uporabe duše u Novom zavjetu, jer jasna oprečnost između duše-psyche i mesa (puti)-sarx može sugerirati dualistički sastav čovjekove naravi.[14]

Međutim pažljivije razmatranje ovog teksta pokazuje da Petar nije bio pod utjecajem grčkog dualizma već starozavjetnog razumijevanja duše-nefeša. U Starom zavjetu smo ustanovili da je duša-nefeš bila u stalnoj opasnosti i potrebna zaštite. Isto nalazimo u Petrovoj opomeni. Razlika je o tome što Petar govori o “nutarnjem” neprijatelju koji iznutra napada dušu. Neprijatelj su tjelesne požude koje ratuju protiv duše pa uzrokuju da čovjek živi samo zato da zadovolji tjelesne želje.

Petar dušu ne vidi kao nematerijalnu jedinku koja nakon smrti nadživljuje tijelo, već kao život vjere posvećen poslušnošću Božjoj otkrivenoj istini. Ovo gledište ističe u istoj poslanici riječima: “Jer ćete postići cilj svoje vjere: spasenje duša [psyche]” (1 Pt 1,9), “pošto ste pokoravanjem istine očistili svoje duše [psyche]” (r. 22). Budući da je spasenje duše (vječni život) rezultat života vjerne poslušnosti istini, tjelesne požude prijete duši (vječnom životu) jer navode čovjeka da živi nevjeran i neposlušan istini.  Prema tome oprečnost između tijela i duše u ovom tekstu je etička a ne ontološka, odnosno radi se o životu neposlušnosti (tijelo) nasuprot životu poslušnosti (duša). Ubrzo ćemo vidjeti da Pavao rabi istu oprečnost, suprotstavljajući tijelo duhu.

Bog ima snagu da uništi dušu. Ovo prošireno značenje pojma duša-psyche pomaže nam da razumijemo dobro poznate, a vrlo pogrešno razumljene Kristove riječi: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše [psyche] ne mogu ubiti! Bojte se radije onog koji može i dušu [psyche]  i tijelo uništiti u paklu.” (Mt 10,28; vidi Lk 12,4) Dualisti smatraju da ovaj tekst podupire njihovo razumijevanje da je duša nematerijalna tvar koja ostaje sačuvana i nadživljuje smrt tijela. Robert Morey, na primjer, tvrdi da “Krist ovdje [Mt 10,28] jasno kaže: premda možemo ubiti fizički život tijela, mi ne možemo ubiti dušu ili joj naškoditi, odnosno nematerijalno ja, um ili ego. On se služi dihotomijom tijelo/duša koju nalazimo u čitavom Svetom pismu.”[15]

Ovo tumačenje odražava grčko dualističko razumijevanje čovjekove naravi, a ne biblijsko holističko učenje. Spominjanje Božje moći da uništi dušu [psyche] i tijelo u paklu niječe ideju o nematerijalnoj, besmrtnoj duši. Kako duša može biti besmrtna ako je Bog uništava zajedno s tijelom kad se radi o nepokajanim grješnicima? Oscar Cullmann s pravo primjećuje da “u Isusovom kazivanju u Mateju 10,28 čujemo da duša može biti ubijena. Duša nije besmrtna.”[16]

U prethodnoj raspravi vidjeli smo da je Krist proširio značenje duše-psyche da označi ne samo fizički život već i vječni život kojega primaju svi koji su spremni požrtvovno pristati uz Njega. Ako ovaj tekst čitamo u svjetlosti proširenog značenja koje je Krist dao duši, značenje Njegovih riječi jeste: “Ne bojte se onih koji mogu učiniti kraj vašem zemaljskom postojanju [tijelo-soma], ali ne mogu uništiti vaš vječni život u Bogu; ali se bojte Boga koji je u stanju za vječnost uništiti vaše cijelo biće.”

Smrt duše je vječna smrt. Kristovo upozorenje nikako ne uči o besmrtnosti duše. Namjesto toga ono uči da Bog može uništiti dušu kao i tijelo. Edwad Fudge primjećuje da “ako Isus ne prijeti naprazno, samo upozorenje sadrži misao da će Bog izvršiti takvu presudu na onima koji se uporno protive Njegovoj vlasti i odupiru svakom pozivu milosti”.[17] Fudge nastavlja: “Upozorenje našeg Gospodina je jasno. Čovjekova moć da ubije završava s tijelom i horizontom sadašnjeg doba. Smrt koju čovjek izaziva nije konačna, jer će Bog pozvati mrtve iz zemlje i pravednima dati besmrtnost. Božja sposobnost da ubije i uništi nije ograničena. Ona seže dublje od fizičkog i dalje od sadašnjosti. Bog može ubiti tijelo i dušu, oboje sada i kasnije.”[18]

Luka navodi Kristovu izjavu, ali izostavlja spominjanje duše. “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a poslije toga ne mogu više ništa učiniti! Pokazat ću vam koga trebate da se bojite: bojte se onoga koji, pošto oduzme život, ima vlast baciti u pakao!” (Lk 12,4.5) Luka izostavlja riječ duša-psyche, a mjesto toga govori o cijelom čovjeku koga Bog može uništiti u paklu. Moguće je da je izostavljanje pojma duša-psyche bilo namjerno kako bi se spriječio nesporazum u umovima neznabožačkih čitatelja naviklih da dušu smatraju neovisnom i besmrtnom komponentom koja nadživljuje smrt. Da bi objasni kako ništa ne preživljuje Božje uništenje čovjeka, Luka izbjegava služiti se pojmom duša-psyche koji je mogao zbuniti njegove neznabožačke čitatelje.

Za ovakvo tumačenje nalazimo potvrdu u Luka 9,25 gdje ponovno izostavlja pojam duša-psyche: “Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a sam sebe [eauton]  izgubi ili se upropasti?” Vjerojatno je Luka ovdje uporabio zamjenicu “sebe” namjesto duše-psyche, kao što je u Marku 8,36 jer su ovo posljednje, misli Edward Schweizer, “[neznabožački čitatelji] mogli pogrešno shvatiti kao kažnjavanje duše poslije smrti”.[19] Time što je upotrijebio zamjenicu “sebe”, Luka pokazuje da je Isus mislio na gubitak cijele osobe.

Ako držimo na umu Kristovo prošireno značenje pojma “duša”, onda značenje Njegove izreke postaje jasno. Ubiti tijelo znači oduzeti sadašnji zemaljski život. No time se ne ubija duša, odnosno, vječni život kojega primaju oni koji su prihvatili Kristove uvjete za spasenje. Uzimati sadašnji život znači staviti čovjeka na spavanje, ali on nije konačno uništen sve do druge smrti, koju, kako ćemo to vidjeti, Sveto pismo izjednačuje s paklom.

Značenje Kristovih riječi u Mateju 10,28 ilustrirano je Njegovom izjavom da Jairova kćerka nije umrla već spava (Mt 9,24). Ona je zapravo bila mrtva (“ubiti tijelo”), no budući da se prigodom uskrsnuća trebala probuditi, moglo se slobodno reći da spava. Njezina konačna budućnost još nije bila određena. Isto tako, budući da će svi mrtvi uskrsnuti u posljednji dan, dok leže u grobovima njihova duša, odnosno život kojim su živjeli za ili protiv Isusa Krista, još uvijek čeka na konačnu kob: vječno spasenje za vjerne ili vječno uništenje za nevjerne. Ovo posljednje je uništenje tijela i duše u paklu, na koje je Isus upozorio.

Očuvanje duše u Kristovom učenju nije automatski proces koji se vrši snagom same duše, već Božji dar kojega primaju oni koji su spremni žrtvovati svoju dušu (sadašnji život) za Njega. Ovo prošireno značenje duše usko je povezano s karakterom ili osobnošću vjernika. Zli ljudi i snage mogu ubiti tijelo, fizički život, ali ne mogu uništiti dušu, karakter ili osobnost vjernika. Bog se osobno zauzeo da sačuva osobnost i karakter svakog vjernika. Prigodom svog dolaska Krist je uskrsnuti one koji su umrli u Njemu, vraćajući im dušu, odnosno njihov vlastiti karakter i osobnost.

Duša mrtvog tijela. U svjetlosti ranijeg razmatranja pogledat ćemo jednu drugu često pogrešno tumačenu izjavu apostola Pavla prigodom podizanja Eutiha od mrtvih. Za vrijeme oproštajnog sastanka u Troadi na kojem je Pavao poduže govorio, jednog mladića, Eutiha, svladao je san pa je pao s trećeg kata i poginuo. U Djelima 20,10 čitamo da je Pavao sišao, nadnio se nad njega, obujmio ga i rekao: “Nemojte se uznemirivati: njegova je duša [psyche] u njemu!”

Ovaj je događaj sličan onomu kad su Ilija (1 Kr 17,17) i kasnije Elizej (2 Kr 4,32-36) legli na dijete u kojega se duša [nefeš] vratila. Dualisti tumače ove događaje kao potvrdu da je duša neovisna jedinka koja se može vratiti nakon što je napustila tijelo. Ovo tumačenje opovrgavaju dvije ozbiljne činjenice. Prvo, u Eutihovu slučaju piše da je Pavao rekao: “Njegova je duša [psyche] u njemu”, premda je tijelo ležalo mrtvo. To znači da Pavao nije vjerovao da je duša nematerijalna jedinka koja smrću napušta tijelo. Duša je još uvijek bila u Eutihu, ne zato što još nije otišla, već zato što je Pavao, nakon što je obujmio mladića, osjetio da mu se disanje vraća i da se vraća u život. Još uvijek je bio živa duša.

Drugo, da bismo razumjeli što se dogodilo u Eutihovu slučaju i u slučaju djece koju su Ilija i Elizej uskrsnuli, moramo se sjetiti da Biblija vidi smrt kao proces suprotan stvaranju. Prigodom stvaranja čovjek je postao duša živa kad je tijelo načinjeno od zemaljskog praha počelo disati zahvaljujući božanskom udahnjivanju daha života. U smrti čovjek prestaje biti živom dušom kad tijelo posljednji put udahne, pa se vraća prahu. U slučaju Eutiha i ove djece to se disanje na čudan način vratilo i tako su ponovno postali žive duše.

Pavao i duša. U usporedbi sa Starim zavjetom i čak s Evanđeljima, u Pavlovim spisima ćemo rijetko naći pojam duše-psyche. Ovu riječ rabi samo trinaest puta[20] (uključujući navode iz Starog zavjeta) da govori o fizičkom životu (Rim 11,3; Fil 2,30; 1 Sol 2,8), osobi (Rim 2,9; 13,1) i sjedištu emocionalnog života (Fil 1,27; Kol 3,23; Ef 6,6). Vrijedi zapaziti da Pavao psyche-dušu nikad ne rabi da označi život koji nadživljuje smrt. Razlog tome može biti Pavlova bojazan da bi pojam psyche-duša njegovi neznabožački obraćenici mogli razumjeti prema grčkom shvaćanju urođene besmrtnosti.

Kako bi bio siguran da novi život u Kristu u cijelosti vide kao božanski dar a ne kao urođeno svojstvo, Pavao se služi pojmom pneuma-duh, namjesto psyche-duša. Kasnije ćemo u ovom poglavlju istražiti Palovu uporabu pojma “duh”. Apostol svakako priznaje kontinuitet između sadašnjeg i uskrslog života, no budući da ga smatra Božjim darom a ne nečim što postoji u čovjekovoj naravi, on umjesto toga rabi izraz pneuma-duh.[21]

U svom poznatom tekstu o uskrsnuću u 1. Korinćanima 15. poglavlju, Pavao pokazuje da pojam duša-psyche uzima sukladno starozavjetnom značenju fizičkog života. On objašnjava da prvi Adam “postade živa duša [psyche]”, a posljednji Adam (Krist) “životvorni duh [pneuma]”. Ovu razliku primjenjuje na razliku između sadašnjeg i uskrslog tijela. Pavao piše: “Sije se tijelo zemaljsko [psychikon], uskršava tijelo duhovno [pneumatikon].” (1 Kor 15,44) Sadašnje tijelo je psychikon, doslovce “duševno”, od psyche-duša, koje označava fizički organizam podložan zakonu grijeha i smrti. Buduće, uskrsnulo tijelo je pneumatikon, doslovce “duhovno”, od pneuma-duh, koje podrazumijeva organizam pod nadzorom Božjeg Duha.

Uskrsnulo tijelo se naziva “duhovnim”, ne zato što nije fizičko, već zato što njime upravlja Sveti Duh mjesto tjelesnih poticaja. Ovo postaje jasno kad zamijetimo kako Pavao primjenjuje istu razliku između prirodnog- psychikos  i duhovnog- psychikos na sadašnji način života u 1. Korinćanima 2,14.15. Ovdje Pavao razlikuje između prirodnog čovjeka- psychikos kojim ne upravlja Božji Duh, i duhovnog čovjeka [psychikos], kojega vodi Božji Duh.

Nema prirodne besmrtnosti. Očito je da za Pavla kontinuitet između sadašnjeg i budućeg tijela ne treba tražiti u proširenom značenju duše kako smo to našli u Evanđeljima, već u ulozi Božjeg Duha koji u nama obnavlja novi život sada i prigodom uskrsnuća. Usmjeravajući na ulogu Svetog Duha, Pavao niječe besmrtnost duše. Njemu je vrlo važno da objasni kako je novi život vjernika u sadašnjosti i budućnosti potpuno dar Božjeg Duha. U čovjekovoj prirodi nema ništa urođeno besmrtno.

Izraz “besmrtnost duše” ne nalazimo u Svetom pismu. Grčka riječ, u našim (engleskim) prijevodima Biblije obično prevedena kao “besmrtnost”, je athanasia. Ovaj se pojam pojavljuje dvaput u Novom zavjetu; prvi put u vezi s Bogom “koji je jedini besmrtan [athanasia] i koji boravi u nepristupačnoj svjetlosti, kojega nitko od ljudi nije vidio i ne može vidjeti” (1 Tim 6,16). Očito da besmrtnost ovdje znači više od beskonačnog postojanja. Ona znači da je Bog izvor života (Iv 5,26) i da sva druga bića primaju vječni život od Njega.

Drugi put se riječ “besmrtnost- athanasia” pojavljuje u 1. Korinćanima 15,53.54 u vezi sa smrtnom naravi koja se prigodom uskrsnuća oblači besmrtnošću: “Jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću [athanasia] . A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću [athanasia], tada će se ispuniti pisana riječ: ‘Pobjeda proguta smrt.’” Pavao ne govori o prirodnoj besmrtnosti duše, već o preobrazbi od smrtnosti u besmrtnost koju će vjernici doživjeti kad se Krist vrati. Cilj ovog teksta je jasan: čovjekova narav nije obdarena nikakvim oblikom prirodne besmrtnosti, već je propadljiva i smrtna. Besmrtnost još ne posjedujemo; ona je dar koji će vjernici primiti prigodom Kristova dolaska.

Prema Platonovoj filozofiji duša je neuništiva, jer je sudionica nestvorene i vječne tvari koja nije u posjedu tijela. Na nesreću ovaj je Platonov dualizam oslijepio umove tako velikih reformatora kao što je bio Calvin koji je otišao tako daleko da je rekao kako “gotovo nitko, osim Platona, nije ispravno potvrdio besmrtnu tvar [duše]”.[22] On nastavlja: “Mi smo već na osnovi Svetog pisma učili da je duša nematerijalna tvar; sad moramo dodati da, premda prostorno nije ograničena, ona ipak u tijelu nastava kao u kući; ne samo što može pokrenuti sve njegove dijelove i omogućiti da njegovi organi budu zdravi i sposobni za rad, već ona može zauzeti prvo mjesto u vladanju čovjekovim životom, ne samo s obzirom na dužnosti u ovom zemaljskom životu, već istodobno potaći ga da proslavi Boga.”[23]

Teško je vjerovati da tako marljivi istraživač Biblije kakav je Calvin bio, može tako silno pogrešno tumačiti nauk Biblije o čovjekovoj naravi. To nam služi kao podsjetnik da čovjekov um može lako pasti pod utjecaj zablude, da nije u stanju spoznati biblijsku istinu. U Bibliji duša nije “bestjelesna i besmrtna tvar", već fizički i obnovljen život, stvoren i održavan po Bogu, o kome ovisi za svoje postojanje.

U čovjekovoj naravi nema urođene kvalitete koja bi ga mogla učiniti neuništivim. Kršćanska nada ne zasniva se na besmrtnosti duše, već na uskrsnuću tijela. Ako riječ “besmrtnost” želimo uzeti vezanu uz čovjekovu narav, onda ne govorimo o besmrtnosti duše već o besmrtnosti tijela (cijele osobe) prigodom uskrsnuća. Uskrsnuće daje dar besmrtnosti tijelu, odnosno cijeloj osobi vjernika.

Duša kao smrtni vid čovjekove naravi. Pavlova definicija sadašnjeg tijela kao psychikona-fizičkog (doslovno “duševnog”), odnosno propadljivog i smrtnog, jasno pokazuje da je dušu poistovjetio s fizičkom i smrtnom stranom našeg ljudskog postojanja. To je sukladno starozavjetnom učenju o duši-nefešu kao fizičkoj i smrtnoj strani života. Jasno je da u Pavlovom učenju i Bibliji kao cjelini uopće nema ideje o besmrtnosti duše. No ova definicija duše predstavlja problem. Kako pomiriti ideju da su ljudska bića po naravi smrtna s Pavlovom tvrdnjom u Rimljanima 5,12 da je smrt došla na ovaj svijet “po grijehu”, a ne zbog čovjekove smrtne fizičke naravi?

Rješenje ove prividne proturječnosti je u prepoznavanju da, kako to kaže Wheeler Robinson, “Pavao zamišljao čovjeka smrtnim po svojoj prvotnoj naravi, ali s mogućnošću dostizanja besmrtnosti; međutim, ovu je proigrao kad je bio istjeran iz Edena i zato je odvojen od stabla života koje bi u njemu hranilo besmrtnost; tako je po grijehu došla smrt.”[24]

Pavao ne objašnjava kako je čovjek neposlušnošću proigrao mogućnost da postane besmrtan. Njemu je stalo da pokaže kako nas je Krist izbavio od tragične posljedice grijeha, od smrti. Međutim svojim učenjem Pavao podupire ono što je smatrao dvjema istinama koje nadopunjuju jedna drugu: stvarnu smrtnost čovjekove naravi s jedne i pravednost te smrtnosti kao kazne za čovjekov neposluh.

Duša i duh. Razliku između duše i duha nalazimo u druga dva važna novozavjetna teksta koja ćemo ukratko razmotriti. Prvi je 1. Solunjanima 5,23 a drugi Hebrejima 4,12. Pišući Solunjanima Pavao kaže: “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!”

Neki se pozivaju na ovaj tekst u obrani gledišta da je čovjek prigodom stvaranja bio načinjen kako biće od tri dijela, sastavljeno od tijela, duše i duha, s tim što je svaki odvojena jedinka.  Katolici smanjuju tri na dva spajajući duh s dušom. Katekizam katoličke crkve se poziva na ovaj tekst da objasni kako “’duh’ znači da je čovjek od svojega stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu, i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom”.[25] Za katolike su duh i duša u biti jedno, jer duh je ono što svaku dušu čini duhovnom, besmrtnom jedinkom. Tako to stoji u Katekizmu: “Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne ‘proizvode’roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću.”[26]

Ovo tradicionalno katoličko učenje zanemaruje temeljno biblijsko holističko učenje o čovjekovoj naravi. Prema Bibliji duša nije besmrtna tvar koja se smrću odvaja od tijela, već fizički i smrtan život koji može postati besmrtan za one koji prihvate Božji dar vječnog života. Učiniti Duha podložnim navodnoj “duhovnoj” i besmrtnoj naravi duše znači zanemariti da je vitalna funkcija Božjeg Duha dati život našim smrtnim tijelima: “Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.” (Rim 8,11)

Prvo trebamo zapaziti da tekst u 1. Solunjanima 5,23 nije doktrinalna izjava već molitva. Pavao moli da Solunjani budu potpuno posvećeni i besprijekorno sačuvani do Kristova dolaska. Očito je da apostol, kad moli da duh, duša i tijelo Solunjana budu besprijekorno sačuvani, ne pokušava podijeliti čovjekovu narav na tri dijela, kao što ni Isus nije namjeravao podijeliti čovjekovu narav u četiri dijela kad je rekao: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom!” (Mk 12,30)

“Duh, duša i tijelo.” Ključ za razumijevanje Pavlova spominjanja “duha, duše i tijela” u 1. Solunjanima 5,23 je činjenica da se apostol obraća vjerujućim kršćanima koji, premda su još uvijek u tijelu, imaju dvije naravi: izvornu Adamovu koju su primili rođenjem (dušu), i novu duhovnu koja je stvorena u njima djelovanjem sile Duha. Adamova narav, kako smo to ranije vidjeli, nazvana je “duša-psyche” i u Bibliji označava različite vidove fizičkog života povezanog s dušom. Duhovna je narav nazvana “duhom”, jer Božji Duh obnavlja i preobražava čovjekovu narav. Tijelo je, naravno, vanjski, vidljivi dio osobe.

Pavlova molitva za Solunjane da sačuvaju “dušu-psyche” zdravom i besprijekornom do Kristova dolaska, znači da su trebali živjeti ne samo za ovaj fizički život (Mt 6,25; Dj 20,24) kojemu prijeti smrt, već i za viši, vječni život koji nadživljuje smrt. Jednako tako Pavlova molitva za Solunjane da sačuvaju svoje tijelo zdravim i besprijekornim znači da neće “udovoljavati požudi tijela” (Gal 5,16) niti činiti “djela tijela” kao što su bludnost, nečistoća i raspuštenost (r. 19).

Na kraju, Pavlova molitva za njih da sačuvaju svoj duh zdravim i besprijekornim, znači da će ih voditi Duh (Gal 5,18) i proizvesti “plod Duha” kao što je ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota i vjernost (r. 22). Prema tome, Pavlova molitva za Solunjanje da sačuvaju tijelo, dušu i duh zdravima i besprijekornima, nije namjeravala navoditi popis sastojaka čovjekove naravi, već istaknuti cjelovit stil života onih koji čekaju Kristov povratak. Razlika između to troje je etička, a ne ontološka.

Drugi tekst u kojem se javlja isti kontrast između duše i duha nalazimo u Hebrejima 4,12: “Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše [psyche] i duha [pneuma], zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca.” Ovdje se postavlja pitanje da li Božja Riječ odvaja dušu od duha ili ih oboje probada. Edward Schweizer prikladno primjećuje: “Budući da je teško zamisliti odvajanje zglobova i moždine, tekst vjerojatno kaže da je Riječ prodrla u pneumu [duh] i psyche [dušu] kao što je prodrla u zglobove i moždinu.”[27]

Držeći na umu da duša i duh označavaju, jedna fizičke, a drugi duhovne strane čovjekova života, tekst kaže da Božja Riječ prodire i pažljivo istražuje čitav čovječji život, čak i samu nutrinu našeg bića. Proučavanje Svetog pisma nam otkriva jesu li naše želje, težnje, emocije i misli nadahnute Božjim Duhom ili tjelesnim, sebičnim težnjama. Tekst jednostavno kaže da Božja Riječ prodire u najskrovitija mjesta našeg bića, iznoseći na svjetlo dana tajne pobude naših postupaka.

Na određeni način ovaj je tekst sličan Pavlovom u 1. Korinćanima 4,5: “On [Gospodin] će osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti nakane srca.” Stoga nema razloga tumačiti Hebrejima 4,12 kao učenje o strukturalnoj razlici u čovjekovoj naravi između duše i duha.

Gore navedeni tekstovi koji razlikuju između duše i duha ništa ne govore o besmrtnosti duše. Oni ne daju zaključiti da smrću jedan član ovog para može preživjeti odvajanje od drugoga ili da se odnose na različite tvari. Naprotiv, uloga Božjeg Duha, kao uzročnika moralne obnove u ovom životu i uskrsnuća u vječni život na kraju, niječe učenje o besmrtnosti duše jer je na kraju jedina besmrtnost ona koju jamči Božji Duh.

Duša kao sjedište osjećaja i rasuđivanja. Dosadašnja rasprava je pokazala da se izraz “duša-psyche” u Novom zavjetu općenito uzima da označi fizički život koji može postati vječan, ako ga čovjek živi vjerom radi Krista. Postoji nekoliko slučajeva kad je pojam duša-psyche uziman da označi sjedište osjećaja i izvor naših misli i postupaka. Kršćane u Antiohiji zbunjivala su lažna učenja koja su dolazila od nekih koji su “uznemirili duše [psyche]” (Dj 15,24). Ovdje se “duša-psyche” odnosi na um vjernika koji su bili smeteni lažnim učenjem.

Sličnu uporabu ovog pojma nalazimo u Ivanu 10,24 gdje Židovi pitaju Isusa: “Dokle ćeš nam dušu [psyche] držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!” (DF) Ovdje je “duša-psyche” um kojim se donose odluke za ili protiv Krista. Duša kao um može biti potaknuta prema dobru kao i prema zlu. Zato čitamo da su Pavao i Barnaba, kad su došli u Antiohiju, “utvrđivali… duše [psyche] učenika i opominjali ih na ustrajnost u vjeri” (Dj 14,22). U ovom slučaju su duše osobe pokrenute razmišljanjem i osjećajima.

U Luki 12,19 nalazimo zanimljiv primjer u kojem se “duša” odnosi na fizičke i psihičke aktivnosti. Bogataš kojemu je polje obilno urodilo, rekao je : “Tada ću reći svojoj duši-psyche: ‘Dušo-psyche, imaš mnogo dobra u zalihi za brojne godine, počivaj, jedi, pij, uživaj!’” Premda je ovdje naglašena fizička strana života kao što je jedenje, pijenje i uživanje, činjenica da duša iskazuje samozadovoljstvo ukazuje na psihičku funkciju. U sljedećem retku Bog izriče sud nad tako samozadovoljnom dušom: “’Luđače – reče mu Bog – još noćas zatražit će ti se natrag duša.” (Lk 12,20) Tekst pokazuje da su život ili smrt duše na kraju Božji dar ili kazna.

Sva sinoptička Evanđelja zapisala su Kristovu poznatu izreku u kojoj je duša uzeta kao savršena paralela srcu: “Ljudi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom [psyche] svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom.” (Mk 12,30; vidi Mt 22,37; Lk 10,37) U ovoj su izreci – uzetoj iz Ponovljenog zakona 6,5 – srce, duša, um i snaga uzeti da osjećajima i razumom izraze predaju Bogu iz ljubavi.

Zaključak. Naše istraživanje novozavjetne uporabe pojma duša-psyche pokazuje da nema podrške ideji da je duša nematerijalna i besmrtna jedinka koja smrću nadživljuje dijelo.  U samoj riječi psyche-duša nema ništa što bi čak izdaleka ukazivalo na svjesnu jedinku koja bi nadživjela smrt tijela. Novi zavjet ne samo što ne podupire ideju o besmrtnosti duše, nego jasno pokazuje da duša-psyche označava fizički, emocionalni i duhovni život. Duša je osoba kao živo biće, sa svojom osobnošću, težnjama, osjećajima i sposobnošću razmišljanja. Pojam "duša" opisuje čitavu živu osobu i prema tome nedjeljivu od tijela.

Ustanovili smo: premda je Krist proširio značenje duše-psyche, pa uključuje i dar vječnog života kojeg primaju oni koji su spremni za Nj žrtvovati svoj zemaljski život, On nikad nije ustvrdio da je duša nematerijalna, besmrtna jedinka. Naprotiv, Isus je učio da Bog može uništiti dušu kao i tijelo nepokajanih grješnika (Mt 10,28).

Pavao pojam duša-psyche nikad ne uzima da označi život koji nadživljuje smrt. Naprotiv, on dušu poistovjećuje s našim tjelesnim organizmom (psychikon), podložnim zakonu grijeha i smrti (1 Kor 15,44). U nastojanju da bude siguran da njegovi neznabožački obraćenici razumiju kako u čovjekovoj naravi nema ništa što bi bilo urođeno besmrtno, Pavao uzima pojam “duh-pneuma” kojim opisuje novi život u Kristu što ga vjernik u potpunosti prima kao dar Božjeg Duha i sada i prigodom uskrsnuća.