Malo je učenja koja su stoljećima toliko opterećivala čovjekovu savjest kao što je tradicionalno učenje da je pakao mjesto u kojem izgubljeni svjesno trpe vječne muke tijela i duše. Mogućnost da jednog dana golemo mnoštvo ljudi bude osuđeno na vječne muke u paklu silno zbunjuje i uznemiruje osjetljive kršćane. Uostalom, gotovo svatko ima prijatelje i članove obitelji koji su umrli a da se nisu predali Kristu. Mogućnost da ih jednog dana vide kako se za svu budućnost muče u paklu, lako može misaone kršćane navesti da kažu Bogu: "Ne, hvala, Bože! Nisam zainteresiran za takvu vrst Tvog raja!"

Ne iznenađuje što je tradicionalni pogled na pakao kao mjesta vječnih muka bio kamen spoticanja za vjernike i djelotvorno oružje skeptika kojim su se služili da iskažu sumnju u vjerodostojnost kršćanske poruke. Na primjer Bertrand Russell (1872–1970), britanski filozof i reformator društva, okrivio je Krista za navodno učenje o paklenom ognju i za bezbrojne okrutnosti koje je ovo učenje izazvalo u kršćanskoj povijesti.

Russell je pisao: "U Kristovom moralnom karakteru postoji jedna ozbiljna mana, njegovo vjerovanje u pakao. Osobno ne mislim da bi itko stvarno čovjekoljubiv mogao vjerovati u vječno kažnjavanje. Onako kako je opisan u Evanđeljima, Krist je svakako vjerovao u vječno kažnjavanje, i stalno iznova nailazimo na opravdan bijes protiv onih koji nisu htjeli slušati Njegovo propovijedanje – što je ponašanje uobičajeno kod propovjednika, ali nekako odudara od superlativne izvrsnosti… Stvarno ne vjerujem da bi osoba koja u svojoj naravi ima odgovarajući stupanj ljubaznosti, mogla u svijet unositi strah i užas takve vrste … Moram reći da je po mom mišljenju čitavo to učenje, da je pakleni oganj kazna za grijeh, učenje okrutnosti. To je učenje koje je unijelo okrutnost u svijet i dalo svijetu naraštaje okrutnog mučenja; a Krist iz Evanđelja, ako Ga uzmete takvim kao što su ga prikazali Njegovi biografi, svakako bi djelomice trebao biti smatran krivim za to."[1]

Russellova optužba, da je Krist djelomice kriv za učenje o vječnim mukama koje je "dalo svijetu naraštaje okrutnog mučenja", ne može se olako odbaciti kao plod agnostičkog uma. Ako je Krist stvarno učio da će spašeni uživati vječno blaženstvo, dok će nespašeni podnositi vječne muke u paklenom ognju, onda i to bio razlog da posumnjamo u čestitost Njegova karaktera. Teško je zamisliti da bi se Bog, kojega je Krist otkrio kao milosrdnog "Abba-Oče", mogao osvećivati svojoj neposlušnoj djeci mučenjem kroz svu vječnost.

Nije čudo da danas rijetko kad čujemo propovijedi o paklenom ognju čak i od fundamentalističkih propovjednika, koji teoretski još uvijek prihvaćaju ovo vjerovanje. John Walvoord, inače sam fundamentalist, tvrdi da je razlog oklijevanju da se propovijeda o paklu prvenstveno strah od naviještanja nepopularnog učenja.[2] Po meni problem nije samo oklijevanje propovjednika da iznesu istinu o paklu, nego prvenstveno svijest da je tradicionalno učenje o paklu moralno neprihvatljivo i gledano iz biblijskog stajališta sumnjivo.

Clark Pinnock odlično zapaža: "Njihovo oklijevanje [da propovijedaju o paklenom ognju] nije uzrokovano toliko nedostatkom iskrenosti u naviještanju istine, već činjenicom da nemaju hrabrosti propovijedati učenje koje zapravo znači sadizam podignut na nove razine spretnosti. Nešto u njima samima im govori, možda instinktivno, da Bog i Otac našega Isusa Krista nije božanstvo koje na ovaj način muči ljude (čak i najgore grešnike). Smatram šutnju fundamentalističkih propovjednika dokazom njihove težnje za izmijenjenim učenjem o naravi pakla."[3] Upravo ova težnja, smatram, potiče današnje teologe da revidiraju tradicionalno učenje o paklu i ponude alternativna tumačenja biblijskih podataka.

Cilj ovog poglavlja. Predmet o kojem je riječ u ovom poglavlju nije činjenica da postoji pakao kao konačna kazna za izgubljene, nego narav pakla. Osnovno pitanje glasi: Da li nepokajani grešnici za svu vječnost trpe svjesno kažnjavanje tijela i duše ili ih Bog uništava u drugoj smrti, nakon što pretrpe vremensku kaznu? Recimo to na drugi način: Da li se izgubljeni vječno muče u paklenom ognju ili ih on zauvijek uništava?

Ovo temeljno pitanje ispitat ćemo prvo analizom tradicionalnog učenja, a zatim iznijeti gledište uništenja koje ja zastupam. U prvom dijelu ovog poglavlja analiziramo glavne biblijske tekstove i dokaze kojima se ljudi služe za podupiranje doslovnog tumačenja pakla kao mjesta doslovnog vječnog kažnjavanja zlih.

Drugi dio poglavlja ukratko razmatra alternativna tumačenja pakla. Prvo je metaforičko tumačenje, prema kojemu je pakao mjesto u kome se više trpi mentalno nego fizički. Vatra nije doslovna već metaforična, a bol je uzrokovana više osjećajem odvojenosti od Boga nego fizičkim mukama.[4] Drugo je univerzalističko tumačenje koje pakao pretvara u vatru koja čisti i pretapa pa na kraju omogućuje da svatko uđe u nebo.

Treći dio ovog poglavlja prikazuje tumačenje prema kojem je pakao mjesto konačnog uništenja nespašenih. Neki ovo gledište nazivaju uvjetnom besmrtnošću, jer naše proučavanje biblijskog holističkog pogleda na čovjekovu narav pokazuje da besmrtnost nije urođena čovjeku; ona je božanski dar zajamčen vjernicima uz uvjet da odgovore vjerom. Bog neće uskrsnuti zle u vječni život da bi ih zatim kažnjavao vječnim mukama. Umjesto toga zli će uskrsnuti u smrtnom tijelu da prime kaznu koja će dovesti do njihovog potpunog uništenja.

Neki mogu posumnjati u našu uporabu izraza "uništenje" zlih, jer prvi zakon termodinamike kaže da ništa ne biva uništeno, već se mijenja u nešto drugo. Kad su trupla spaljena, ostaje dim i pepeo. To je istina, ali ono što ostaje nije više ljudski život. Gledano iz biblijske perspektive, vatra koja guta zle uništava ih kao ljudska bića.

Osim nekoliko izuzetaka, tradicionalno učenje o paklu vladalo je kršćanskim načinom razmišljanja od Augustinova vremena do devetnaestog stoljeća. Rečeno jednostavno, tradicionalno učenje tvrdi da neposredno poslije smrti bestjelesne duše nepokajanih grešnika silaze u pakao, gdje trpe kaznu doslovnog vječnog ognja. Prigodom uskrsnuća tijelo se sjedinjuje s dušom i tako pojačava paklene muke izgubljenih i nebesko blaženstvo spašenih.

Zoran prikaz pakla. Nezadovoljni slikama vatre i dima u Novom zavjetu, neki od kreativnijih umova u srednjem vijeku zamislili su pakao kao bizarno mučilište u kojem se kazna temelji na načelu mjera za mjeru. To znači da će svaki ud tijela koji je zgriješio biti mučen u paklu više od drugih udova.

"U kršćanskoj literaturi", piše William Crockett, "nalazimo hulitelje obješene za jezik. Preljubnice koje su frizurama zavodile muškarce vise nad kipućim blatom obješene za vrat ili kosu. Klevetnici žvaču svoje jezike, dok im užareno željezo pali oči. Ubojice su bačene u jame s otrovnim gmazovima, a crvi im izjedaju tijelo. Žene koje su izvršile pobačaj sjede do vrata ukopane u izmet osuđenih. Oni koji su besposleno čavrljali tijekom bogoslužja u crkvi stoje u jezerima gorećeg sumpora i katrana. Idolopoklonike demoni tjeraju da se s vrha stijena bacaju na kamenje u podnožju, da bi ih ponovo natjerali da se popnu na stijene. Oni koji su Bogu okrenuli leđa, polako se okreću i peku na paklenoj vatri."[5]

Ovakve je slike pakla prikazao i ovjekovječio poznati talijanski pjesnik u četrnaestom stoljeću, Dante Alighieri. U svojoj Divina Commedia (Božanska komedija) Dante prikazuje pakao kako mjesto apsolutnog užasa, u kome se osuđeni uvijaju i vrište, dok sveti uživaju u rajskoj slavi. U Danteovu paklu neki grešnici glasno tuguju dok se kuhaju u krvi, drugima vreo dim spaljuje nosnice, a treći opet trče goli pred hordama zmija otrovnica.

Mnogo oprezniji Lutherov i Calvinov pristup nije spriječio kasnije poznate propovjednike i teologe da pakao ne prikažu kao ognjeno jezero u kojem će zli biti mučeni za svu vječnost. Poznati američki teolog Jonathan Edwards je u osamnaestom stoljeću oslikao pakao kao goreću peć tekuće vatre koja ispunjava tijelo i dušu zlih: "Tijelo će biti prepuno muka koliko može izdržati, i svaki će njegov dio biti pun muka. Mučit će ih izuzetno snažna bol, i svaki zglob, svaki živac bit će pun neopisivih muka. Bit će mučeni do vrhova prstiju. Cijelo će tijelo biti ispunjeno Božjom srdžbom. Njihova će srca, utroba i glava, njihove oči i jezici, njihove ruke i noge, biti ispunjeni žestinom Božjega gnjeva. Ovo nam je rečeno u mnogim biblijskim tekstovima…"[6]

Sličan opis sudbine zlih dao je i poznati britanski propovjednik u devetnaestom stoljeću, Charles Spurgeon: "U vatri točno takvoj kakvu imamo na zemlji, tvoje će tijelo ležati, slično azbestu, zauvijek nesagorjelo, svaka tvoja žila put kojim će bol putovati, svaki tvoj živac žica na kojoj će đavao zauvijek svirati svoju đavolsku melodiju neiskazane žalopojke pakla."[7] Teško je zamisliti kako đavao može mučiti one koji su činili zlo umjesto da sam bude kažnjen.

Oni koji danas vjeruju u doslovni vječni pakleni oganj mnogo su suzdržaniji u svojim opisima mučenja zlih. Na primjer Robert A. Peterson zaključuje u svojoj knjizi Hell on Trial: The Case for Eternal Punishment: "Sudac i Gospodar nad paklom je sam Bog. On je u paklu prisutan, ne u blagoslovu, već u srdžbi. Pakao za sobom povlači vječnu kaznu, potpuni gubitak, Božje odbacivanje, strašne patnje i neiskazanu žalost i bol. Trajanje pakla je bezgranično. Premda postoje stupnjevi u kažnjavanju, pakao je strašan za sve proklete. U njemu nastavaju đavao, zli anđeli i nespašena ljudska bića."[8]

Da bi potkrijepio svoje mišljenje o paklu kao mjestu vječnog mučenja, Peterson uzima dokaze iz Starog zavjeta, od Krista, apostola i crkvene povijesti (prve crkve, Reformacije i suvremenog doba). On svakom od ovih dokaza posvećuje po jedno poglavlje. Sličnim pristupom služe se i drugi znanstvenici koji zastupaju tradicionalno učenje o paklenom ognju.[9] Opsežan odgovor na sve navode zagovornika vječnog kažanjavanja zlih premašio bi okvir ovog proučavanja. Zainteresirani čitatelji mogu takav odgovor naći u djelu Edwarda Fudgea The Fire that Consumes (1982). Ovu knjigu, kojoj je predgovor napisao F. F. Bruce, mnogi znanstvenici hvale kao uravnoteženo i pošteno postupanje s biblijskim i povijesnim podacima. Naš je odgovor ograničen na nekoliko osnovnih razmatranja, od kojih ćemo neka proširiti u drugom dijelu ovog poglavlja.

Svjedočanstvo Starog zavjeta o vječnom kažnjavanju uglavnom počiva na uporabi šeola i dva glavna ulomka: Izaija 66,11-14 i Daniel 12,1.2. U vezi sa šeolom John Walvoord kaže: ""Šeol je bio mjesto kazne i osvete. U Izaiji [ 14,9.10] nalazimo prikaz kako Babilonce, koji su kažnjeni božanskim sudom, u šeolu pozdravljaju oni koji su ranije umrli."[10]

Što se šeola tiče, naše proučavanje ove riječi u petom poglavlju pokazuje da nijedan od tekstova ne potkrepljuje mišljenje da je šeol mjesto kažnjavanja bezbožnih. Ova se riječ odnosi na počivalište mrtvih, u kojem su nesvijesni, neaktivni i spavaju. Isto tako je tekst u Izaiji podrugljiva oda protiv babilonskog kralja zapravo prispodoba u kojoj su osobe, personificirano drveće i pali kraljevi plod mašte. Oni ne otkrivaju kažnjavanje zlih u šeolu, već zornim slikama predskazuju Božji sud nad tlačiteljem Izraela i njegovu konačnu sramotnu smrt u prašnjavom grobu u kojem ga izjedaju crvi. Tumačiti ovu prispodobu kao doslovni opis pakla znači zanemariti veoma slikovitu, prispodobi sličnu značajku ovog ulomka, kojemu je jedini cilj opisati sudbinu oholog tiranina.

Izaija 66,24: kraj zlih. Opis sudbine zlih u Izaiji 66,24 neki tradicionalisti smatraju najjasnijim svjedočenjem u prilog vječne kazne u Starom zavjetu. Okvir teksta je usporedba između Božjeg suda nad zlim i Njegova blagoslivljanja pravednog. Ovi drugi uživat će napredak i mir, i iz subote u subotu dolazit će da se poklone Bogu (Iz 66,12-14.23). No zli će biti kažnjeni "ognjem" (Iz 66,15) i "svi će zajedno izginuti" (r. 17). Ovaj kontekst je veoma značajan za 24. redak, u kojemu čitamo: "Izlazeći, gledat će trupla ljudi koji se od mene odmetnuše: crv njihov neće umrijeti, i njihov se oganj neće ugasiti – bit će gadost svim ljudima."

R. N. Whybray u ovom tekstu vidi "jedan od ranih opisa vječnih muka: premda mrtvi, buntovnici će nastaviti živjeti zauvijek".[11] Na sličan način Peterson tumači frazu " crv njihov neće umrijeti, i njihov se oganj neće ugasiti", pa prema njemu ona znači "mučenju i sramoti zlih neće biti kraja; njihova je sudbina vječna. Ne treba se čuditi što će biti gadost čitavom čovječanstvu."[12]

Izaijin opis sudbine zlih vjerojatno je bio potaknut događajem kad je Gospodin pobio 185 000 iz asirske vojske za vladavine kralja Ezekiela. U izvještaju je zapisano: "Ujutro, kad je valjalo ustati, gle, bijahu ondje sve sami mrtvaci." (Iz 37,36) Ovaj povijesni događaj mogao je poslužiti kao predslika sudbine zlih. Zamijetimo da pravedni gledaju trupla (hebrejski pegerim), a ne žive ljude. Ono što vide je uništenje a ne vječno mučenje.

"Crvi" su spomenuti zajedno s truplima, jer ubrzavaju raspadanje i predstavljaju sramotu za nepokopana tijela (Jr 25,33; Iz 14,11; Job 7,5; 17,14; Dj 12,23). Slika neugasiva vatre u Svetom pismu je često upotrijebljena kao oznaka vatre koja guta (Ez 20,47.48) i pretvara u ništa (Am 5,5.6; Mt 3,12). Edward Fudge ispravno objašnjava da "crvi i vatra govore o potpunom i konačnom uništenju. Oba izraza uzrokuju da je ovaj prizor 'gadost'".[13]

Da bismo razumjeli značenje fraze "njihov se oganj neće ugasiti", važno je držati na umu da je u održavanju vatre za spaljivanje trupla u Palestini potreban priličan napor. Trupla ne gore samo tako, a malo je drva potrebnih za spaljivanje. Tijekom mojih putovanja po Bliskom istoku i u Africi često sam vidio tek djelomično spaljena trupla, jer se vatra ugasila prije nego što je lešina životinje izgorjela.

Slika neugasive vatre jednostavno prenosi misao potpunog spaljivanja ili uništenja. To nema veze s vječnim kažnjavanjem besmrtnih duša. U tekstu je jasno riječ o "truplima", a ne o besmrtnim dušama koje su izložene vječnim mukama. Na nesreću tradicionalisti tumače ovaj ulomak i slične Isusove izjave u smislu svog razumijevanja konačne kazne, ne vodeći računa o značenju slikovitog govora.

Daniel 12,2: "Za vječnu gadost." Drugi značajniji starozavjetni tekst što ga tradicionalisti rabe da potkrijepe vječno kažnjavanje je Daniel 12,2; u njemu je riječ o usrrsnuću dobrih i zlih: "Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost." Peterson zaključuje svoju analizu ovog teksta riječima: "Daniel uči da će pobožni uskrsnuti u život kojemu neće biti kraja, dok će zli uskrsnuti na vječnu sramotu (Dn 12,2)."[14]

Hebrejsku riječ deraon, prevedenu kao "gadost", nalazimo i u Izaiji 66,24 gdje opisuje nepokopana trupla. U svom komentaru The Book of Daniel André Lacocque primjećuje da je značenje deraon i "ovdje [Dn 12,2] i u Izaiji 66,24 raspadanje zlih".[15] To znači da je osjećaj "gadosti" uzrokovan odvratnošću prema raspadanju njihovih tijela, a ne prema vječnim patnjama zlih. Kako to Emmanuel Petavel izražava: "Osjećaj preživjelih je odvratnost, a ne sažaljenje."[16]

Recimo u sažetku da je navodno svjedočanstvo Starog zavjeta o vječnim mukama zlih zanemarivo, zapravo i nepostojeće. Naprotiv izuzetno su jasni dokazi o potpunom uništenju zli na eshatološki Dan Gospodnji. Zli će nestati "kao pljeva" (Ps 1,4.6), bit će razbijeni kao grnčarija (Ps 2,9.12), bit će pobijeni Gospodnjim dahom (Iz 11,4), bit će spaljeni "kao posječeno trnje" (Iz 33,12) i "ko komarci nestat će" (Iz 51,6).

Možda najbolji opis potpunog uništenja zlih nalazimo na posljednjoj stranici Starog zavjeta naše (ne hebrejske) Biblije: "Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad Vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice." (Mal 3,19) Ovdje slika vatre, koja sve guta i ne ostavlja "ni korijena ni grančice", ukazuje na potpuno nestajanje i uništenje, a ne na stalno mučenje. Istu istinu objavljuje Božji sljedeći prorok, Ivan Krstitelj, koji viče u pustinji, pozivajući ljude na pokajanje s obzirom na oganj Božjeg suda koji se približava (Mt 3,7-12).

Literatura objavljena tijekom četiri stotine godina između Malahije i Mateja daleko je od toga da bi bila jednomišljena po pitanju sudbine zlih. Neki tekstovi opisuju svjesne beskonačne muke izgubljenih, dok drugi odražavaju starozavjetno učenje o tome da zli prestaju postojati. Ova suprotna mišljenja vjerojatno su odraz pritisaka helenističke kulture kojoj su Židovi bili izloženi u vrijeme dok su bili raspršeni po cijelom Bliskom istoku.

Na nesreću, većina ljudi nije svjesna ovih različitih gledišta jer tradicionalisti općenito zastupaju jedinstveno židovsko gledište o posljednjoj kazni kao vječnim mjkama. Budući da Isus i apostoli takvo mišljenje nisu osudili, pretpostavljaju da su ga podržali. Ova je pretpostavka utemeljena na mašti a ne na činjenicama.

Vječne muke. Druga Ezrina, apokrifna knjiga koju je Rimokatolička crkva proglasila kanonskom, postavlja pitanje hoće li duše izgubljenih biti izložene mukama neposredno poslije smrti ili nakon obnovljenog stvaranja (2. Ezra 7,15). Bog odgovara: "Kao što duh napušta tijelo… ako je od onih koji su pokazali prezir i nisu održali put Svevišnjeg… takav će duh… lutati u mukama, uvijek nesretan i tugujući… oni će podnositi mučenje koje im je određeno u posljednje dane." (2. Ezra 7,78-82)[17]

Isto je gledište izraženo u Juditi (150-125. pr. Kr.), također apokrifnoj knjizi uključenoj u rimokatoličku Bibliju. U završnici svoje pobjedničke pjesme junakinja Judita upozorava: "Jao narodima koji ustanu na narod moj! Bog Svevladar kaznit će ih na dan Suda: poslat će oganj i crve u meso njihovo, a oni će u boli jaukati zauvijek." (Jdt 16,17) Spominjanje ognja i crva vjerojatno dolazi iz Izaije 66,24 – no dok Izaija vidi trupla kako ih gutaju oganj i crvi, Judita govori o "ognju i crvima" koji uzrokuju beskrajne muke u tijelu. Ovdje imamo jasan opis tradicionalnog razumijevanja pakla.

Slični opis sudbine zlih nalazimo u 4. Makabejaca, koju je napisao neki Židov sklon idejama stoika. Pisac opisuje pravedne kako poslije smrti uzlaze u svjesno blaženstvo (10,15; 13,17; 17,18; 18,23), a zle kako silaze u svjesne muke (9,8.32; 10,11.15; 12,19; 13,15; 18,5.22). U devetom poglavlju priča o nekoj vjernoj majci i njezinim sedmorim sinovima koji su svi umrli mučeničkom smrću pod tiranijom Antioha Epifana (vidi 2. Makabejci 7,1-42). Sva sedmorica višeput upozoravaju svog zlog mučitelja na vječne muke koje ga čekaju: "Za tebe je određena božanska osveta, vječni oganj i muke, kojima ćeš biti izložen sve vrijeme." (4 Mak 12,12; usp. 9,9; 10,12.15). "Opasnost vječnih muka čeka one koji prestupaju Božje zapovijedi." (13,15)

Potpuno uništenje. Međutim, u drugim apokrifnim knjigama grešnici nestaju kao i u Starom zavjetu. Tobit (oko 200. pr. Kr.), na primjer, opisuje posljednje vrijeme riječima: "Svi sinovi Izraelovi koji se izbave tih dana, sjećajući se Boga u istini, okupit će se i doći u Jeruzalem i tako će sigurni obitavati u Abrahamovoj zemlji… a onih koji čine grijeh i nepravdu nestat će sa zemlje." (Tobija 14,6-8; ovo nije prema recenziji u KS) Ovo je gledište zastupljeno i u Knjizi Sirahovoj (oko 195-171. pr. Kr.) u kojoj je riječ o "žestokom ognju" koji će "proždrijeti" zle da "propadnu" (Sirah 36,7-10).

Sibilina proročanstva, djelo više autora, s tim što glavni dio potječe od nekog židovskog pisca iz, možda, drugog stoljeća prije Krista, opisuje kako će Bog izvesti potpuno uništenje zlih: "On će ognjem zapaliti cijelu zemlju i progutati sav ljudski rod… i bit će čađava prašina." (4,76) Salomonovi psalmi, što ih je vjerojatno sastavio neki Židov hasidim sredinom prvog stoljeća prije Krista, očekuju vrijeme kad će zli nestati sa zemlje, da se nikad više ne pamte: "Uništenje grešnika je zauvijek, i neće ga se sjećati kad se sastanu pravedni. To je dio grešnicima zauvijek." (3,11.12)

Josip Flavije i rukopisi od Mrtvog mora. Tradicionalisti često citiraju Josipa Flavija, kad opisuje vjerovanje esena u besmrtnost duše i vječnu kaznu zlih, da potkrijepe svoju tvrdnju kako je takvo vjerovanje u novozavjetno vrijeme bilo opće prihvaćeno. Pogledajmo pažljivo ovaj tekst prije no što ga komentiramo. Josip Flavije kaže da su eseni preuzeli od Grka ne samo ideju da "su duše besmrtne i žive zauvijek", već i vjerovanje da "dobre duše obitavaju iza oceana", područja gdje je vrijeme savršeno, dok "su zle duše [bačene] u mračnu i burnu špilju, punu muka koje ne prestaju ".[18] Zatim nastavlja objašnjavati kako takvo vjerovanje potječe od grčkih "bajki" i zasniva se "na pretpostavki da su duše besmrtne" i da "zli ljudi… poslije smrti trpe vječne muke".[19] Josip Flavije takvo vjerovanje naziva "neizbježnim mamcem za one koji su jednom okusili njihovu [grčku] filozofiju".[20]

Znakovito je što Josip Flavije vjerovanje u besmrtnost duše i beskrajne muke ne pripisuje učenju Starog zavjeta, već grčkim "bajkama", koje su bile neodoljive za Židove sektaše, kakvi su bili eseni. Takav komentar pretpostavlja da ova vjerovanja nisu prihvatili svi Židovi. U stvari, ima indicija da je čak i među esenima bilo onih koji tako nešto nisu vjerovali. Na primjer, rukopisi nađeni u blizini Mrtvog mora, a koje obično povezuju s esenskom zajednicom, jasno govore o potpunom uništenju grešnika.

Damaštanski dokument, važni svitak iz špilja u blizini Mrtvog mora, opisuje kraj grešnika uspoređivanjem njihove sudbine sa sudbinom pretpotopnih ljudi koji su propali u potopu, i s nevjernim Izraelcima koji su izginuli u pustinji. Božje kažnjavanje grešnika ne ostavlja "ostatka ni preživjelog među njima" (CD 2. 6. 7). Oni će biti "kao da ih nikad nije bilo" (CD 20). Isto gledište izraženo je u jednom drugom svitku, Manual of Discipline (Priručniku za stegu), koji govori o "istrebljenju" Belialovih (Sotoninih) ljudi putem "vječnog ognja" (1QS 2,4-8).[21]

Vrijedno je zapaziti da Manual of Discipline opisuje kažnjavanje onih koji su slijedili Duha Izopačenosti umjesto Duha Istine na očito kontradiktoran način, naime kao beskrajnu kaznu koja dovodi do potpuno uništenja. Tekst glasi: "A što se tiče kažnjavanja svih koji hode u ovome [Duhu Izopačenosti], ono se sastoji u obilju udaraca što ih daju svi anđeli uništenja u vječnoj jami zbog žestokog Božjeg osvetničkog gnjeva, beskrajnog užasa i sramote bez kraja, te sramotnog uništenja vatrom u području tame. I sve vrijeme, od jedne dobi do druge, nalaze se u stanju najveće tuge i najgorčijeg jada, u mukama mraka, dok ne budu uništeni tako da nitko ne preživi i ne uspije pobjeći." (1QS 4,11-14)[22]

Činjenica da "beskrajni užas i sramota bez kraja" nisu trajni već traju samo "dok ne budu uništeni", pokazuje da su izrazi kao "beskrajni" ili "vječni" za ljude u novozavjetno doba imali drukčije značenje nego danas. Za nas "beskrajne" muke znače "bez kraja", a ne dok zli budu uništeni. Svijest o ovoj činjenici bitna je za tumačenje kasnijih Isusovih izreka o vječnome ognju i za rješenje očite proturječnosti koje nalazimo u Novom zavjetu između "muke vječne" (Mt 25,46) i "vječne propasti" (2 Sol 1,9). Kad se radi o kažnjavanju zlih, riječ "beskrajno" jednostavno znači "dok ne budu uništeni".

Upravo navedeni primjeri svjedočanstava iz literature između oba zavjeta pokazuju da u tom razdoblju nije bilo dosljednog "židovskog gledišta" o sudbini zlih. Premda većina dokumenata odražava starozavjetno učenje o potpunom nestanku grešnika, neki jasno govore o beskrajnim mukama zlih. Ovo znači da Isusove riječi ili riječi novozavjetnih pisaca ne možemo uzeti da predstavljaju uniformno vjerovanje u vječne muke što su ga Židovi imali u to vrijeme. Moramo ispitati učenje Novog zavjeta na osnovi njegovog vlastitog svjedočanstva.

Je li Isus učio da postoje vječne muke? Tradicionalisti vjeruju da im je Isus dao najsnažniji dokaz za vjerovanje u vječno kažnjavanje zlih. Kenneth Kantzer, jedan od najpoštovanijih evangeličkih vođa našeg vremena, izjavljuje: "Oni koji priznaju Isusa Krista Gospodinom ne mogu zanemariti jasni, nedvosmislen jezik kojim opozorava na strašnu istinu vječne kazne."[23]

Australijski teolog Leon Morris slaže se s Kantzerom i naglašeno ističe: "Zašto svi u ovo naše prosvijećeno doba vjeruju u pakao? Zato što je Isus jasno učio da postoji. Češće je govorio o paklu nego o nebu. Ne možemo zaobići ovu činjenicu. Možemo razumjeti da ima onih koji ne vole misao o paklu. Ja je osobno ne volim. Ali ako ozbiljno prihvaćamo Isusa za utjelovljenog Božjeg Sina, onda moramo računati s činjenicom da je jasno rekao kako će neki vječnost provesti u paklu."[24]

Morris jasno potvrđuje da je Isus učio o postojanju pakla. U stvari Isus rabi izraz gehenna (prijevod "pakao" u našim Biblijama) sedam od osam puta koliko ga nalazimo u Novom zavjetu. Jedino se još pojavljuje u Jakovu 3,6. No u stvari nije riječ o stvarnosti pakla kao mjestu konačne kazne za nepokajane grešnike. U ovome se slaže većina kršćana. Mjesto toga, radi se o naravi pakla. Je li Isus učio da je pakao-gehenna mjesto na kojem će grešnici trpjeti vječne muke ili pretrpjeti trajno uništenje? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, istražimo što je Isus zapravo rekao o paklu.

Što je pakao-gehenna? Prije no što pogledamo tekstove u kojima nalazimo riječ pakao-gehenna, dobro bi bilo da razmotrimo značenje same riječi. Grčka riječ gehenna je transliteracija hebrejske "doline Ben Hinom" koja se nalazila južno od Jeruzalema. U drevna vremena bila je povezana s običajem žrtvovanja djece bogu Molohu (2 Kr 16,3; 21,6; 23,10). Tako je dobila ime "Tofet", mjesto pljuvanja ili gnušanja.[25] Ova je dolina po svemu sudeći bila pretvorena u golemu lomaču za spaljivanje 185 000 trupala asirskih vojnika koje je Bog pobio u Ezekijino vrijeme (Iz 30,30.31; 37,36).

Jeremija je prorekao da će to mjesto biti nazvano "Dolina klanja", jer će biti prepuna trupala Izraelaca kad im Bog bude sudio za njihove grijehe. "Evo dolaze dani – riječ je Jahvina – kad se više neće reći Tofet ni Dolina Ben Hinom, nego Dolina klanja. U Tofetu će se pokapati mrtvi, jer drugdje neće biti mjesta. A mrtva tijela ovoga naroda bit će hrana pticama nebeskim i zvjeradi zemaljskoj, i nitko se neće naći da ih poplaši i otjera." (Jr 7,32.33)

Josip Flavije nas obavještava da su u ovoj dolini bila nagomilana tijela Židova nakon opsade Jeruzalema 70. godine poslije Krista.[26] Vidjeli smo da Izaija vidi isti prizor nakon što Gospod na kraju svijeta pobije grešnike (Iz 66,24). U razdoblju između oba zavjeta ova je dolina postala mjesto konačne kazne i nazvana je "dolina prokletstva" (1. Henokova 27,2.3), "mjesto osvete" i "budućih muka" (2. Baruhova 59,10.11), "peć gehenne" i "jama muka" (4. Ezdrina 7,36).

Premda je slika gehenne uobičajena u židovskoj literaturi tog razdoblja, proturječan je opis onoga što se u njoj događa. Edward Fudge završava istraživanje literature i kaže: "Vidjeli smo nekoliko ulomaka u pseudoepigrafima koji posebno govore o vječnim mukama u svjesnim tijelima i/ili dušama, kao i jedan takav redak u apokrifima. Mnogi drugi tekstovi u literaturi između oba zavjeta također prikazuju kako zle guta vatra, ali je to uništavajuća, neugasiva vatra Starog zavjeta koja u potpunosti uništava zauvijek, ostavljajući samo dim kao podsjetnik. Pošteno je reći da je za one koji su prvi slušali Gospodina, gehenna izazivala osjećaj stvarnog užasa i odvratnosti. Međutim, o svemu što je više od ovoga moramo govoriti s izuzetnim oprezom."[27]

Isus i pakleni oganj. Držeći na umu ovo upozorenje, pogledajmo svih sedam tekstova koji spominju gehennu-pakao, a nalazimo ih u Evanđeljima. U Propovijedi na Gori Isus tvrdi da će svatko tko svog brata nazove "luđakom" za to "odgovarati u ognju paklenome [gehenna]" (Mt 5,22). Zatim je rekao da je bolje iskopati si oko ili odsjeći ruku koja navodi na grijeh, "jer je bolje da ti propadne jedan od udova nego da ti cijelo tijelo ode u pakao [gehenna]" (rr. 29.30). Istu misao nalazimo izraženu i kasnije: bolje si je odsjeći nogu ili ruku, ili iskopati oko nego uzrokovati da netko sagriješi, nego da budeš "bačen u oganj vječni… bačen u pakao ognjeni [ gehenna] " (Mt 18,8.9). Ovdje je pakao ognjeni opisan kao "vječni". Isti tekst nalazimo u Marku, gdje Isusu triput kaže da je bolje odsjeći ud koji nas sablažnjava nego "otići u pakao – neugasivi oganj… gdje njihov crv ne umire i oganj se ne gasi" (Mk 9.44.46.47.48). Na drugom mjestu Isus se izruguje farizejima što obilaze more i kopno da nekog obrate, a onda "učinite ga sinom paklenim [gehenna]" (Mt 23,125). Na kraju upozorava farizeje da neće "izbjeći osudu paklenu [gehenna]" (r. 33).

Prigodom razmatranja Kristovih aluzija na gehennu, prvo trebamo zapaziti da ni jednom od njih ne tvrdi da je pakao-gehenna mjesto beskrajnih muka. Ono što je vječno i neugasivo nije kazna, već vatra. Ranije smo vidjeli da je u Starom zavjetu ova vatra vječna ili neugasiva u smislu da potpuno uništava mrtva tijela. Ovaj zaključak potkrepljen je Kristovim upozorenjem da se ne trebamo bojati ljudi koji mogu naškoditi našem tijelu, već Onoga "koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu [ gehenna] " (Mt 10,28). Tekst je jasan. Pakao je mjesto konačne kazne koja dovodi do potpunog uništenja cijelog bića, duše i tijela.

Robert Peterson tvrdi da "Isus ovdje ne govori o doslovnom uništenju", jer u paralelnom ulomku u Luka 12,5 nije upotrijebljen glagol "uništiti". Mjesto toga piše: "Bojte se onoga koji, pošto oduzme život, ima vlast baciti u pakao!" Na osnovi ovoga Peterson zaključuje: "Stoga je uništenje spomenuto u Mateju 10,28 isto što i 'biti bačen u pakao,'"[28] odnosno vječne muke. Osnovni problem s ovim argumentom je što prvo pretpostavlja da "baciti u pakao" podrazumijeva vječne muke. A onda svoju subjektivnu prepostavku koristi da niječe očito značenje glagola "uništiti-apollumi". Peterson ignorira jedno od temeljnih načela tumačenja Biblije koje zahtjeva da se nejasni tekstovi objašnjavaju na osnovi onoga što je jasno, a ne obrnuto. Činjenica da Isus jasno govori o tome da će Bog uništiti i dušu i tijelo u paklu, pokazuje da je pakao mjesto gdje grešnike čeka vječno uništenje, a ne vječne muke.

"Vječni oganj." Tradicionalisti bi se usprotivili ovom zaključku, jer Krist na drugim mjestima govori o "vječnom ognju" i "muci vječnoj". Na primjer u Mateju 18,8.9 Isus ponavlja što je ranije rekao (Mt 5,29.30) o uklanjanju jednog tjelesnog uda da bismo izbjegli pakleni "oganj vječni" [gehenna]. Još jasniji tekst u kojem se spominje "oganj vječni" nalazimo u prispodobi o ovcama i jarcima, u kojoj Krist govori o razdvajanju spašenih od nespašenih prigodom svog dolaska. On će vjerne dočekati dobrodošlicom u svoje kraljevstvo, ali će zle odbiti riječima: "Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!… Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni." (Mt 25,41.46) [29]

Tradicionalisti pridaju temeljnu važnost ovom posljednjem tekstu jer ujedinjuje dva koncepta: "oganj vječni" i "muku vječnu". Za kombinaciju ovo dvoje tvrde da je kazna vječna, jer je pakleni oganj koji je uzrokuje također vječan. Peterson ide tako daleko da kaže: "Ako bi Matej 25,41 i 46 bili jedina dva teksta koji opisuju sudbinu zlih, Biblija bi jasno učila vječnu osudu i mi bismo bili dužni vjerovati u to i učiti je u ime Božjeg Sina".[30]

Petersonovo tumačenje ova dva kritična teksta zanemaruje četiri glavne činjenice. Prvo, Krist ovom prispodobom nije namjeravao odrediti narav vječnog života ni vječne smrti, već jednostavno potvrditi da postoje dvije sudbine. Narav nijedne od njih nije predmet rasprave u ovom ulomku.

Drugo, John Stott s pravom ističe: "Sama vatra je prikazana kao 'vječna' i 'neugasiva', ali bilo bi neobično kad bi ono što se u nju baci ostalo neuništivo. Mi bismo očekivali suprotno: to bi bilo zauvijek uništeno, a ne zauvijek izloženo mukama. Otuda i dim (kao dokaz da je vatra izvršila svoj posao) koji se 'diže u vijeke vjekova' (Otkr 14,11; usp 19,3)."[31]

Treće, vatra je "vječna-aionios", ne zato što vječno traje, već radi potpunog uništenja zlih. Ovo se jasno vidi iz činjenice što je za jezero ognjeno, u koje su bačeni zli, izričito rečeno da je to "druga smrt" (Otk 20,14; 21,8) koja izaziva konačno, radikalno i nepovratno gašenje života.

Vječno kao trajno uništenje. "Vječno" se često odnosi na trajne posljedice, a ne na trajan proces. U Judi 7 piše kako su Sodoma i Gomora ispaštali "kaznu – vječni [aionios] oganj". Očito je da vatra koja je uništila oba grada nije vječna po trajanju, već po trajnim posljedicama.

Slične primjere možemo naći u židovskoj literaturi između oba zavjeta. Već smo ranije primijetili da u Priručniku za stegu, svitku otkrivenom kod Mrtvog mora, Bog "istrebljuje" zle pomoću "vječnog ognja" (1QS 2,4-8). "Anđeo uništenja" dovodi do "beskrajnog užasa i sramote bez kraja, te sramotnog uništenja vatrom u području tame… dok ne budu uništeni tako da nitko ne preživi i ne uspijeva pobjeći" (1QS 4,11-14). I ovdje je sramotni i uništavajući oganj "bez kraja", no on će trajati samo "dok ne budu uništeni". Za naš suvremeni kritički um takva je tvrdnja proturječna, ali to nije bila za ljude u biblijska vremena. Da bismo mogli ispravno protumačiti neki tekst, važno je ustanoviti kako su ga razumjeli prvi čitatelji.

Navedeni su primjeri dovoljni da pokažu kako je oganj konačne kazne "vječan" ne zato što traje zauvijek, već, kao u slučaju Sodome i Gomore, zato što izaziva potpuno i trajno uništenje zlih, stanje koje traje zauvijek. U svom komentaru The Gospel according to St. Matthew R. V. G. Tasker izražava istu misao: "Nema nagovještaja koliko će to kažnjavanje trajati. Metaforu 'oganj vječni', pogrešno prevedenu kao vječna vatra [KJV] u retku 41, s pravom možemo smatrati prikazom konačnog uništenja."[32]

Četvrto, Isus je ponudio izbor između uništenja i života kad je rekao: "Uđite na uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji idu njim. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7,13.14).[33] Ovdje Isus suprotstavlja udoban put koji vodi uništenju u paklu, uskom putu nevolja i progonstva koji vodi vječnom životu u nebeskom kraljevstvu. Kontrast između uništenja i života pokazuje da "oganj vječni" uzrokuje vječno uništenje izgubljenih, a ne njihove vječne muke.

"Muka vječna." Kristovu svečanu izjavu: "Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni" (Mt 25,46) obično smatraju najjasnijim dokazom svjesne patnje kojoj će izgubljeni biti izloženi svu vječnost. Je li to jedino ispravno tumačenje ovog teksta? John Stott ispravno odgovara: "Ne, to znači u tekst učitati nešto čega u njemu nema. Isus je ovdje rekao da će život i muka biti vječni, ali u ovom retku nije definirao narav ni jednog ni drugog. Zato što je na drugim mjestima govorio o vječnom životu kao svjesnoj spoznaji Boga (Iv 17,3), iz toga ne proizlazi da bi vječna muka morala biti svjesno dosuđivanje boli iz Božje ruke. Naprotiv, time što je oboje proglasio vječnim, Isus suprotstavlja dvije sudbine: što su različitije, to bolje."[34]

Tradicionalisti čitaju "vječnu muku" kao "vječno mučenje", ali to nije značenje ove fraze. To Basil Atkinson odlično primjećuje: "Kad se pridjev aionios u značenju 'vječan' u grčkom uzima s imenicom koja označava radnju, onda se odnosi na posljedicu radnje, a ne na postupak. Stoga se fraza 'vječna muka' može usporediti s frazom 'vječni otkup' ili 'vječno spasenje', što su biblijske fraze. Nitko ne zamišlja da bivamo vječno otkupljivani ili spašavani. Krist nas je jednom zauvijek otkupio i spasio s vječnim posljedicama. Isto tako izgubljeni neće zauvijek prolaziti postupak kažnjavanja (mučenja), već će biti kažnjeni jednom zauvijek s vječnim posljedicama. S druge strane imenica 'život' nije imenica radnje, već imenica koja označava stanje. Prema tome, sam život je po sebi vječan."[35]

Prikladan primjer koji potkrepljuje ovaj zaključak nalazimo u 2. Solunjanima 1,9 gdje Pavao, govoreći o onima koji odbacuju evanđelje, kaže: "Oni će biti kažnjeni vječnom propašću: udaljeni od Gospodnjeg lica i od njegove silne slave."[36] Očito je da uništavanje zlih ne može trajati vječno, jer je teško zamisliti vječni, neodlučan proces uništenja. Uništenje je upravo to što ova riječ znači. Uništenje zlih je vječno-aionios, ne zato što postupak uništenja zauvijek traje, već zato što su posljedice trajne. Tako je i "vječna muka" u Mateju 15,46 vječna zato što su posljedice trajne. Riječ je o muci koja ima za posljedicu vječno uništenje.

Značenje riječi "vječno". Neki kažu: "Ako riječ 'vječno' znači bez kraja kad se odnosi na buduće blaženstvo vjernika, onda iz toga mora proizlaziti, ukoliko ne postoji jasan dokaz o suprotnome, da ova riječ znači bez kraja i kad se njome opisuje buduće kažnjavanje izgubljenih."[37] Harry Buis još snažnije ističe ovaj argument: "Ako aionion opisuje život bez kraja, onda aionios mora opisati kaznu bez kraja. Na ovome učenje o nebu i učenje o paklu ili ostaje ili zajedno pada."[38]

Takvo razmišljanje ne vodi računa o činjenici da je predmet ono što određuje značenje izraza "vječno". Ako se radi o životu kojega Bog daje vjerniku (Iv 3,16), onda riječ "vječno" očito znači "bez kraja, zauvijek", jer Sveto pismo kaže da će Krist prigodom svog dolaska "smrtnu narav" vjernika pretvoriti u "besmrtnu" (1 Kor 15,53).

S druge strane, ako je predmet "kažnjavanje" ili "uništenje" izgubljenih, onda "vječno" može značiti samo "trajno, potpuno, konačno", jer Sveto pismo nigdje ne uči da će zli uskrsnuti besmrtni da bi mogli zauvijek patiti. Vječne muke zahtijevaju ili da čovjek po prirodi posjeduje besmrtnost ili da mu Bog dade besmrtnost kad dođe vrijeme izvršenju kazne. Sveto pismo nigdje ne uči da bi tako nešto moglo postojati.

Kažnjavanje zlih je vječno po kvaliteti i kvantitetu."Vječno" je po kvaliteti jer pripada budućem vremenu, a "vječno" po kvantitu jer nema kraja posljedicama. Kao što su "vječni sud" (Heb 6,2), "vječni otkup" (),12) i "vječno spasenje" (5,9) – svi vječni u posljedicama dovršenje radnje – tako je "muka vječna" vječna po svojim posljedicama: potpunom i nepovratnom uništenju zlih.

Važno je zamijetiti da grčka riječ aionios, prevedena s "vječno", doslovce znači "trajati jedno doba" ili "trajati za vrijeme". Stari grčki papirusi sadrže brojne primjere u kojima su rimski imperatori opisani kao aionios, što znači da su svoju službu vršili doživotno. Na nesreću, naša riječ "vječno" ne prenosi pravo značenje aionois, koja doslovce znači "vremenskog trajanja". Drugim riječima, dok grčka aionios izražava trajnost unutar granica, naša riječ "vječno" označava bezgranično trajanje.

Značenje "kazne". Također trebamo povesti računa o riječi "kazna" kojom je prevedena grčka riječ kolasis. Pogled u Vocabulary of the Greek Testament Moultona i Milligana pokazuje da je ova riječ bila u ono vrijeme upotrijebljena sa značenjem "orezivanja" ili "siječenja" suhog drveta. Ako je to i značenje ovdje, onda je odraz česte starozavjetne fraze "neka se odstrani od svog roda/naroda" (Post 17,14; Izl 30,33.38; Lev 7,20.21.25.27; Bro 9,13). Ovo bi značilo da se "muka vječna", odnosno "vječna kazna" zlih sastoji u tome da su trajno odstranjeni iz ljudskog roda.

I na kraju, važno je zamijetiti kako je jedini način da zli mogu biti vječno kažnjavani, ako ih Bog uskrisi s besmrtnim životom tako da budu neuništivi. No prema Svetom pismu Bog jedini ima besmrtnost (1 Tim 1,17; 6,16). On daje besmrtnost kao dar evanđelja (2 Tim 1,10). U najpoznatijem biblijskom tekstu rečeno je da će onaj koji ne vjeruje u Njega "poginuti [apoletai]" umjesto da primi "život vječni" (Iv 3,16). Konačna sudbina izgubljenih je uništenje vječnim ognjem, a ne kažnjavanje vječnim mukama. Ideja o vječnom mučenju zlih može se obraniti samo prihvaćanjem grčkog učenja o besmrtnosti i neuništivosti duše, a ustanovili smo da je tako što potpuno strano Svetom pismu.

"Plač i škrgut zub ." Četiri puta u Evanđelju po Mateju nalazimo da će na dan suda "biti plač i i škrgut zub " (Mt 8,12; 22,13; 24,51; 25,30). Oni koji vjeruju u doslovni, vječni pakao, obično pretpostavljaju da fraza "plač i i škrgut zub " opisuje svjesnu agoniju koju će izgubljeni trpjeti svu vječnost. Međutim, razmatranje konteksta svakog ovog teksta pokazuje da se "plač i i škrgut zub " javlja zbog odvajanja ili izbacivanja do kojeg dolazi na konačnom sudu.

Ova fraza po svemu sudeći potječe od plača i i škrguta zub vezanog uz Dan Gospodnji u Starom zavjetu. Na primjer, Sefanija ovako opisuje Dan Gospodnji: "Blizu je dan Jahvin, veliki! Blizu je i žurno dolazi! Gorak je glas dana Jahvina: tada će i junak zajaukati." (Sef 1,14)[39] Slično govori i psalmist: "Ljutito će gledati bezbožnik, škrgutat će zubima i venuti, propast će želja opakih." (Ps 112,10)[40] Ovdje pjesnik jasno pokazuje da je škrgut zuba posljedica suda zlih, koji će na kraju završiti njihovim nestankom.

Edward Fudge odlično primjećuje da "izraz 'plač i i škrgut zub ' po svemu sudeći ukazuje na dva odvojena razloga. Prvi predstavlja užas osuđenih kad počinju shvaćati da ih je Bog odbacio kao bezvrijedne, dok očekuju izvršenje Njegove presude. Drugi, čini se, izražava strašan bijes i gorčinu koje osjećaju prema Bogu zbog Njegove osude, i prema otkupljenima koji će zauvijek biti blagoslovljeni."[41]

Riječ "pakao" (gehenna) ne nalazimo u Pavlovim spisima. Mjesto toga apostol nekoliko puta govori o Božjem sudu koji se vrši na zlikovcima u vrijeme Kristova dolaska. Tradicionalisti se pozivaju na neke od ovih ulomaka da potkrijepe svoje vjerovanje u vječno kažnjavanje izgubljenih. Već smo ranije ispitali važan tekst u 2. Solunjanima 1,9 u kojem Pavao kaže da će zli prigodom Kristova dolaska biti "kažnjeni vječnom propašću". Primijetili smo da je uništenje zlih vječno-aionios, ne zato što postupak uništenja traje zauvijek, već zato što su posljedice trajne.

Dan gnjeva. Drugi značajan Pavlov tekst, koji često citiraju da potkrijepe doslovni trajni pakleni oganj, njegovo je upozorenje na "dan gnjeva i očitovanja Božje pravde u suđenju koje će svakomu dati prema njegovim djelima: onima koji… se protive istini a pristaju uz nepravednost – njima srdžbu i gnjev. Nevolja i tjeskoba na svakog čovjeka koji se odaje zlu, na Židova kao i na Grka!" (Rim 2,5-9) Tradicionalisti u srdžbi i gnjevu, nevolji i tjeskobi vide opis trpljenja svjesnih muka u paklu.[42]

Sliku kojom prikazuje "dan gnjeva", kad će zlikovci iskusiti srdžbu i gnjev, nevolju i tjeskobu, Pavao po svemu sudeći uzima iz Sefanije, gdje prorok govori o eshatološkom Danu Gospodnjem i naziva ga "Dan gnjeva… Dan tjeskobe i užasa! Dan pomrčine i naoblake! Dan tmina i magluština!" (Sef 1,15) Zatim prorok kaže: "U dan gnjeva Jahvina oganj njegove revnosti svu će zemlju sažeći. Jer on će uništiti, zatrti sve stanovnike zemlje." (r. 18)

Imamo razloga vjerovati da Pavao iznosi istu istinu da će Dan Gospodnji iznenada donijeti kraj za zločince. Zašto? Jednostavno zato što je za njega besmrtnost Božji dar dan spašenima pri Kristovom dolasku (1 Kor 15,5.54), a ne prirodno svojstvo svakog čovjeka. Apostol obilno posuđuje iz starozavjetnog proročkog rječnika, ali viđenje Gospodnjeg dana osvjetljava blještavim svjetlom evanđelja, a ne sablasnim pojedinostima svjesnih vječnih muka.

U knjizi Otkrivenje središnja je tema posljednji sud, jer prikazuje Božji način pobjede nad protivljenjem zla prema Njemu i Njegovom narodu. Stoga ne iznenađuje da oni koji vjeruju u vječni pakleni oganj nalaze podršku za svoje gledište u dramatičnim slikama posljednjeg suda u Otkrivenju. Viđenja koja se koriste kao potpora gledištu o vječnim mukama u paklu su ova: (1) viđenje Božje srdžbe u Otkrivenju 14,9-11 i (2) viđenje o ognjenom jezeru i drugoj smrti u Otkrivenju 20,10.14.15. Ukratko ćemo ih sad razmotriti.

Viđenje o Božjoj srdžbi. U Otkrivenju 14 Ivan vidi trojicu anđela koji najavljuju Božji posljednji sud jezikom koji postupno dobija na težini. Treći anđeo viče jakim glasom: "Tko se god pokloni Zvijeri i njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe koje stoji natočeno, čisto, u čaši njegova gnjeva. Bit će mučen ognjem i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom. I dim se njihovih muka diže u vijeke vjekova i nemaju mira ni dan ni noć koji se klanjaju Zvijeri i njezinu kipu te koji primaju žig njezina imena!" (Otk 14,9-11)

Zajedno s Matejom 25,46 tradicionalisti ovaj ulomak smatraju dvjema najvažnijim tekstovima koji podržavaju tradicionalno učenje o paklu. Peterson svoju analizu ovog ulomka zaključuje riječima: "Stoga zaključujem da unatoč pokušaja drukčijeg tumačenja, Otkrivenje 14,9-11 nedvosmisleno uči da pakao podrazumijeva vječno mučenje svjesnih izgubljenih. U stvari, kad bismo imali samo ovaj tekst, bili bismo na temelju Božje Riječi obvezni učiti tradicionalnu doktrinu o paklu."[43] Robert Morey kategorično zastupa isto mišljenje: "Prema svakom pravilu hermenutike i egzegeze, jedino valjano tumačenje Otkrivenja 14,9-11 jeste da jasno vidimo vječne, svjesne muke koje očekuju zle."[44]

Ovakvo dogmatsko tumačenje Otkrivenja 14,9-11 kao dokaza doslovnog, vječnog mučenja, otkriva nedostatak osjetljivosti za i te kako metaforični jezik ovog ulomka. U svom komentaru Revelation J. P. M. Sweet, poznati britanski stručnjak za Novi zavjet, upućuje pravovremeno upozorenje u svom komentaru ovog teksta: "Pitati: 'Što Otkrivenje uči – vječne muke ili vječno uništenje?' znači upotrijebiti (ili zlorabiti) ovu knjigu kao izvor 'doktrine' ili informacija o budućnosti. Ivan se služi slikama kao što je Isus rabio prispodobe (usp. Mt 18,32-34; 25,41-46) da posebno istakne nezamislivu nesreću odbacivanja Boga i nezamislivi blagoslov ujedinjenja s Bogom, dok je još uvijek vrijeme da nešto poduzmemo."[45] Šteta je što ovo upozorenje zanemaruju oni koji su odlučili doslovno protumačiti izuzetno slikovite ulomke kao što je ovaj u razmatranju.

Četiri elementa suda. Razmotrimo sada četiri elementa anđeoske objave Božjeg suda nad otpalima koji se klanjaju Zvijeri: (1) Izlijevanje i pijenje čaše Gospodnje srdžbe, (2) muke u ognju i sumporu koje bezbožni trpe pred anđelima i Janjetom, (3) dim njihovih muka koji se diže u vijeke vjekova i (4) činjenica da nemaju mira ni dan ni noć.

Izlijevanje čaše Božje srdžbe je dobro utvrđeni starozavjetni simbol božanskog suda (Iz 51,17.22; Jr 25,15-38; Ps 60,5; 75,9). Bog toči čašu "nerazvodnjenu" (DF), da bi osigura smrtonosne posljedice. Prorok se služi sličnim rječnikom: "Pit će i iskapiti – i bit će kao da ih nigda nije bilo." (Ob 16; usp. Jr 25,18.27.33) Ista je čaša Božje srdžbe poslužena Babilonu, gradu koji kvari narode. Bog za njega traži "ulijte joj dvostruko", a posljedica je "kuga, tuga i glad" te uništenje ognjem (Otk 18,6.8). Imamo razloga vjerovati da je kraj Babilona, uništenog ognjem, također kraj otpadnika koji piju iz Božje čaše.

Sudbina bezbožnih opisana je slikama najstrašnijeg suda koji je ikada pao na ovu zemlju – uništenjem Sodome i Gomore ognjem i sumporom. "Bit će mučeni ognjem i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom." (Otk 14,10) Sliku ognja i sumpora koji je uništio ova dva grada Biblija često koristi da obilježi potpuno uništenje (Job 18,15-17; Iz 30,33; Ez 38,22).

Izaija opisuje sudbinu Edoma riječima koje jako slične na one u Otkrivenju 14,10. On kaže: "Potoci se njegovi obrću u smolu, prašina njegova u sumpor, i zemlja će mu postat smola goreća. Ni noću ni danju ugasit se neće, dim će joj se dizat dovijeka." (Iz 34,9.10) Kao u Otkrivenju 14,10 i ovdje imamo neugasiv oganj, sumpor (smolu) i dim koji se zauvijek diže, danju i noću. Znači li to da je Edom trebao zauvijek goriti? Ne trebamo ići daleko da nađemo odgovor, jer redak nastavlja: "Iz koljena u koljeno pusta će ostati, za vjekove vjekova nitko neće prolaziti njome." (Iz 34,10)[46] Očito je da su neugasivi oganj i dim koji se stalno diže metaforički simboli potpunog uništenja, istrebljenja i nestanka. Ako je to značenje ovih slika u Starom zavjetu, imamo razloga vjerovati da je isto značenje primjenjivo na tekst koji razmatramo.

Ovaj zaključak potkrepljuje Ivanova uporaba slika ognja i dima kojima opisuje sudbinu Babilona, grada koji je odgovoran za poticanje Božjeg naroda na otpad. Grad će "izgorjeti u vatri" (Otk 18,8) i "njezin se dim diže u vijeke vjekova" (19,3). Znači li to da će Babilon gorjeti za svu vječnost? Očito ne, jer trgovci i kraljevi oplakuju "muku" koju vide i nariču: "Jao! Jao, veliki grade… jer u jednom jedinom času došao sud na te… i neće se više naći." (Otk 18,10.17.10.21) Očito je da dim muka Babilona, koji se "diže u vijek vjekova", predstavlja potpuno uništenje jer grad se neće "više naći" (r. 21).

Očita sličnost između sudbine otpalih i lažnog Babilona, za koje se kaže da će oboje biti mučeni ognjem čiji se dim "diže u vijek vjekova" (Otk 14,10.11; usp. 18,8; 19,3), pruža razlog da vjerujemo kako je sudbina Babilona također i sudbina onih koji su sudjelovalo u njegovim grijesima, odnosno da će oboje doživjeti istu propast i uništenje.

"Nemaju mira ni dan ni noć." Frazu "nemaju mira ni dan ni noć" (Otk 14,11) tradicionalisti tumače kao opis muka u paklu. Međutim ova fraza ukazuje na kontinuitet, a ne na vječno trajanje neke radnje. Ivan se služi istom frazom "dan i noć" kad opisuje živa bića koja slave Boga (Otk 4,8), mučenike kako služe Bogu (7,15), Sotonu koji optužuje braću (12,10) i nesveto trojstvo u ognjenom jezeru (20,10). U svakom slučaju misao je ista: radnja traje do kraja. Harold Guillebaud ispravno objašnjava da fraza "nemaju mira ni dan ni noć" (Otk 14,11) "nesumnjivo kazuje da neće biti prekida ili stanke u mukama sljedbenika Zvijeri, dok traju; ali ne kaže da će trajati zauvijek."[47]

Potporu ovom zaključku daje uporaba fraze "dan i noć" u Izaiji 34,10 gdje, kako smo vidjeli, oganj u Edomu "ni noću ni danju ugasit se neće" i "dim će joj se dizat dovijeka". Ovim je slikama prikazano kako se oganj Edoma neće ugasiti dok ne spali sve što je tamo postojalo, a onda će se ugasiti. Rezultat će biti potpuno uništenje, a ne vječni plamen. "Iz koljena u koljeno pusta će ostati." (r. 10)

Recimo na kraju da četiri slike prisutne u prizoru u Otkrivenju 14,9-11 nadopunjuju jedna drugu u opisu konačnog uništenja otpalih. "Nerazvodnjeno" (DF) vino Božje srdžbe izliveno punom snagom pokazuje da će sud završiti uništenjem. Goreći sumpor ukazuje na neki stupanj svjesnih muka koje će prethoditi uništenju. Dim koji se diže služi kao stalni podsjetnik na Božji pravedni sud. Muke će se protegnuti kroz dan i noć dok bezbožni ne budu potpuno uništeni.

Ognjeno jezero. Posljednji biblijski opis konačne kazne sadrži dva veoma značajna metaforička izraza: (1) ognjeno jezero i (2) druga smrt (Otk 19,10; 20,10.15; 21,8). Tradicionalisti pridaju posebnu važnost "ognjenom jezeru", jer za njih, kako kaže John Walvoord, "ognjeno jezero jeste i služi kao sinonim za mjesto vječnih muka".[48]

Da bismo odredili značenje "ognjenog jezera", trebamo ispitati četiri teksta u kojima se pojavljuje u Otkrivenju, jedinoj knjizi u Bibliji u kojoj nalazimo ovu frazu. Prvi tekst nalazimo u Otkrivenju 19,20 gdje piše da su Zvijer i lažni Prorok "bačeni u ognjeno jezero koje gori sumporom". Drugi tekst nalazimo u Otkrivenju 20,10; u njemu Ivan opisuje rezultat Sotoninog posljednjeg velikog napada na Boga: "A njihov zavodnik, đavao, bi bačen u ognjeno i sumporno jezero, gdje se također nalaze Zvijer i lažni Prorok. I bit će mučeni dan i noć, u vijeke vjekova." Time što Bog baca đavla u ognjeno jezero broj njegovih stanovnika se povećava s dva na tri.

Treći i četvrti tekst nalazimo u Otkrivenju 20,15 i 21,8; tu piše da su svi zli bačeni u ognjeno jezero. Očito postoji stupnjevanje kad zle sile, i na kraju ljudi budu kažnjeni u ognjenom jezeru.

Osnovno pitanje je da li ognjeno jezero predstavlja vječno goreći pakao u kojem se zli navodno muče za svu vječnost ili simbolizira trajno uništenje grijeha i grešnika. Pet glavnih zaključaka navode nas da vjerujemo kako ognjeno jezero predstavlja konačno i potpuno uništenje zla i zlikovaca.

Prvo, Zvijer i lažni Prorok, koji su živi bačeni u ognjeno jezero, dvije su simbolične osobe koje ne predstavljaju stvarne ljude već građanske vlasti koje su progonile vjerne i izopačujuću lažnu religiju. Politički i vjerski sustavi ne mogu zauvijek trpjeti svjesni muka. Prema tome, za njih ognjeno jezero predstavlja potpuno, nepovratno uništenje.

Drugo, slike đavla i njegove vojske koju guta vatra s neba, da bi zatim bili bačeni u ognjeno i sumporno jezero, uglavnom su uzete iz Ezekiela 38. i 39. poglavlja gdje nalazimo čak i šifrirana imena "Gog" i "Magog" i iz 2. o Kraljevima 1,10 gdje je riječ o vatri koja je sišla s neba i progutala pedesetnika i njegovu pedesetoricu vojnika poslanih na Iliju. U oba slučaja vatra uništava zlikovce (Ez 38,22; 39,6.16). Sličnost slika pokazuje da se isto značenje i funkcija ognja kao potpunog uništenja odnosi na sudbinu đavla u Otkrivenju 20,10.

Treće, nemoguće je zamisliti kako đavao i njegovi anđeli, koji su duhovi, mogu biti "mučeni dan i noć, u vijeke vjekova" (Otk 20,10). Uostalom vatra pripada materijalnom, fizičkom svijetu, a đavao i njegovi anđeli nisu fizička bića. Eldon Ladd s pravom ističe: "Nemoguće je zamisliti kako jezero doslovnog ognja može donijeti vječne muke nefizičkim bićima. Očito je da je ovim slikovitim jezikom opisana jedna stvarna činjenica u duhovnom svijetu: konačno i vječno uništenje sila zla koje su mučile ljude od edenskog vrta na ovamo."[49]

Četvrto, činjenica da su "Smrt i Podzemni svijet bili bačeni u ognjeno jezero" (r. 14) pokazuje da je značenje ognjenog jezera simboličko, jer su Smrt i Had (grob) apstraktne stvarnosti koje se ne može baciti u vatru da bi izgorjeli. No slikom Smrti i Podzemnog svijeta, bačenih u ognjeno jezero, Ivan jednostavno potvrđuje konačno i potpuno uništenje smrti i groba. Svojom smrti i uskrsnućem Isus je pobijedio moć smrti, ali se vječni život ne može očitovati dok smrt ne bude simbolički uništena u ognjenom jezeru i uklonjena iz svemira.

"Druga smrt." Peto i odlučno razmatranje odnosi se na činjenicu da je ognjeno jezero definirano i kao "druga smrt". Prije nego što razmotrimo uporabu fraze "druga smrt", važno je zamijetiti da Ivan odlučno objašnjava "ognjeno jezero – to je druga smrt" (Otk 20,14; usp. 21,8).

Neki tradicionalisti kažu za "drugu smrt" da se ne radi o konačnoj smrti, već o konačnom odvajanju grešnika od Boga. Na primjer Robert Peterson tvrdi: "Kad kaže da su Smrt i Podzemni svijet bačeni u ognjeno jezero (Otk 20,14), Ivan ističe da je razdoblje između smrti i uskrsnuća konačno završilo. On to čini i tako što otkriva da je 'ognjeno jezero… druga smrt' (r. 14). Kao što smrt danas označava odvajanje duše od tijela, tako druga smrt označava konačno odvajanje bezbožnih od ljubavi njihovog Stvoritelja. Prema ovome Bog ponovno ujedinjuje duše nespašenih mrtvih s njihovim tijelima da izgubljene pripremi za vječnu muku. Ako vječni život znači vječnu spoznaju Oca i Sina (Iv 17,3), onda suprotnost, druga smrt, znači biti za svu vječnost lišen zajednice s Bogom."[50]

Teško je razumjeti kako Peterson može protumačiti "drugu smrt" kao vječnu svjesnu odvojenost od Boga kad, kao što smo to vidjeli u četvrtom poglavlju, Biblija jasno uči da u smrti nema svijesti. "Druga smrt" je suprotnost "vječnom životu", ali suprotnost vječnom životu je "vječna smrt", a ne vječno svjesno odvajanje od Boga. Osim toga, misao da se nakon razdoblja između smrti i uskrsnuća duše spašenih sjedinjuju s njihovim tijelima, da bi bile osposobljene za vječne muke, može se podržati samo na osnovi dualističkog razumijevanja čovjekove naravi. Gledano iz biblijske perspektive, smrt je prestanak života a ne odvajanje duše od tijela. Značenje fraze "druga smrt" mora se odrediti na osnovi unutarnjeg svjedočanstva Otkrivenja i suvremene židovske litarute, a ne na osnovi grčkog dualizma, stranog Bibliji.

U cijelom Otkrivenju Ivan objašnjava značenje prvog izraza uporabom još jednoga. Na primjer, on objašnjava da su čaše kada molitve svetih (Otk 5,8). "Lan, zapravo, označuje pravedna djela svetih." (19,8) Budući život svetih i njihova tisućugodišnja vladavina s Kristom "je prvo uskrsnuće" (20,5). Prema istom uzorku Ivan izričito objašnjava: "ognjeno jezero – to je druga smrt" (r.14; usp. 21,8).

Neki tradicionalisti nastoje drugu smrt proglasiti ognjenim jezerom kako bi mogli tvrditi da druga smrt nije konačna, već trpljenje vječnih muka u ognjenom jezeru. Pogled na Otkrivenja 20,14 i 21,8 dovoljan je da pokaže kako je upravo suprotno točno. Ivan jasno kaže: "ognjeno jezero – to je druga smrt", a ne obrnuto. Značenje druge smrti dolazi od značenja prve smrti, koja za svako ljudsko biće znači prestanak života. Druga se smrt razlikuje od prve ne po naravi već po posljedicama. Prva je smrt privremeni san, jer joj slijedi uskrsnuće. Druga je smrt trajni i nepovratni nestanak, jer od nje nema buđenja.

Tekstovi o "drugoj smrti". Budući da Ivan jasno pokazuje da je ognjeno jezero "druga smrt", nama je važno da razumijemo značenje "druge smrti". Ovu frazu nalazimo četiri puta u Otkrivenju, ali je inače nema u Novom zavjetu. Prvi tekst nalazimo u Otkrivenju 2,11: "Pobjedniku sigurno neće nauditi druga smrt." Ovdje je "druga smrt" nešto drugo od fizičke smrti koja čeka svakog čovjeka. Iz ovog se teksta da zaključiti kako spašeni primaju vječni život pa neće iskusiti vječnu smrt.

Drugi tekst o "drugoj smrti" nalazimo u Otkrivenju 20,6; tu je riječ o prvom uskrsnuću svetih na početku milenija: "Nad ovima druga smrt nema vlasti." I ovdje saznajemo da uskrsnuli sveti neće doživjeti drugu smrt, odnosno kaznu vječne smrti, očito zato što će uskrsnuti u besmrtni život. Treći i četvrti tekst nalazimo u Otkrivenju 20,14 i 21,8; tu je druga smrt poistovjećena s ognjenim jezerom u koje su bačeni đavao, Zvijer, lažni prorok, Smrt i Had, i svi koji čine zlo. U ovim slučajevima ognjeno jezero je druga smrt u smislu što je ostvarenje vječne smrti i uništenje grijeha i grešnika.

Značenje fraze "druga smrt" pojašnjeno je njenom uporabom u Targumu, aramejskom prijevodu i tumačenju Starog zavjeta. U Targumu je ova fraza upotrijebljena nekoliko puta da ukaže na konačnu i nepovratnu smrt zlih. Prema Stracku i Billerbecku targum na Jeremija 51,39 i 57 sadrži proročanstvo protiv Babilona u kojemu stoji: "Umrijet će drugom smrću i neće živjeti u budućem svijetu."[51] Ovdje je jasno rečeno da je druga smrt posljedica posljednjeg suda koji zlikovcima onemogućava da žive u budućem svijetu.

U svojoj studiji The New Testament and the Palestinian Targum to the Pentateuch M. McNamara citira targume iz Ponovljenog zakona 33,6; Izaije 22,14 i 65,6.15 u kojima je frazom "druga smrt" opisana konačna, nepovratna smrt. Targum na Ponovljeni zakon 33,6 glasi: "Neka Ruben živi na ovome svijetu i ne umre drugom smrti kojom će zli umrijeti u budućem svijetu."[52] U targumu na Izaija 22,14 prorok kaže: "Tvoj ti grijeh neće biti oprošten dok ne umreš drugom smrti, kaže Gospod nad Vojskama."[53] U oba slučaja "druga smrt" označava konačno uništenje što će ga zli doživjeti na posljednjem sudu.

Targum na Izaija 65,6 vrlo je blizak Otkrivenju 20,14 i 21,8. On glasi: "Bit će kažnjeni u gehenni gdje oganj gori cijeli dan. Jer je o meni pisano: 'Neću im dati mira tijekom (njihovog) života, već ću kazniti njihove prijestupe, a njihova tijela izručiti drugoj smrti."[54] I opet, u targumu na tekst u Izaiji 65,15 čitamo: "I ostavit ćeš svoje ime za proklinjanje mojih izabranika, i Gospod Bog će te pogubiti drugom smrću, ali će svoje sluge, pravednike, nazvati drugim imenom."[55] Ovdje je druga smrt jasno izjednačena s pogibijom zlih, što je slika konačnog uništenja, a ne vječnih muka.

U svjetlu dosadašnjeg razmatranja zaključujemo da Ivan rabi frazu "druga smrt" kako bi odredio narav kazne u ognjenom jezeru, naime, kazne koja na kraju završava vječnom, nepovratnom smrti. Kako to ističe Robert Mounce: "Ognjeno jezero ne samo da ukazuje na strogu kaznu koja čeka neprijatelje pravednosti, već i na njihov konačni, potpuni poraz. To je druga smrt, naime, sudbina onih koji privremeno uskrisuju da bi se vratili u smrt i njenu kaznu."[56] Isto je gledište rječito iznio Henry Alford: "Kao što postoji drugi, uzvišeniji život, tako postoji i druga, dublja smrt. I kao što nakon tog života više nema smrti (Otk 21,4), tako nakon ove smrti više nema života."[57] Ovo je razumna definicija "druge smrti" kao konačne, nepovratne smrti. Drukčije protumačiti ovu frazu, kao vječno svjesne vječne muke ili odvajanje od Boga, znači nijekati biblijsko značenje "smrti" kao prestanka života.

Zaključak. U završetku ovog istraživanja tradicionalnog učenja pakla kao mjesta doslovnih, vječnih muka zlih, možemo iznijeti tri primjedbe. Prvo, tradicionalno učenje o paklu uglavnom se oslanja na dualističko gledište o čovjekovoj naravi, koje zahtijeva vječno preživljavanje duše bilo u nebeskom blaženstvu ili u paklenim mukama. Ustanovili smo da je takvo vjerovanje suprotno biblijskom holističkom gledanju na čovjekovu narav, prema kojem je smrt prestanak života cijele osobe.

Drugo, tradicionalno gledište uglavnom počiva na doslovnom tumačenju simboličkih slika kao što su gehenna, ognjeno jezero i druga smrt. Takve slike ne dopuštaju doslovno tumačenje jer su, kako smo vidjeli, metaforični opisi trajnog uništenja zla i zlikovaca. Uostalom, jezera su napunjena vodom a ne vatrom.

Treće, tradicionalno učenje ne uspijeva dati razumno objašnjenje za Božju pravednost određivanjem beskrajne božanske kazne za grijehe učinjene tijekom srazmjerno kratkog života. Učenje o vječnim svjesnim mukama neuskladivo je s biblijskim otkrivenjem božanske ljubavi i pravde. Ovu misao ćemo razmatrati kasnije u vezi s moralnim posljedicama vječnih muka.

Na kraju, tradicionalno učenje o paklu je, po svemu sudeći, prihvaćeno u srednjem vijeku, kad je većina ljudi živjela pod autokratskim režimima despotskih vladara koji su nekažnjeno mogli mučiti i uništiti ljudska bića, a to su i činili. U takvim su društvenim uvjetima teolozi mogli mirne savjesti pripisati Bogu neumoljivo kažnjavanje i nezasitnu okrutnost, koju bismo danas smatrali demonskom. Danas su teološke ideje podložne etičkoj i racionalnoj kritici koja zabranjuje moralne izopačenosti ranije pripisivane Bogu. Naš osjećaj za pravdu zahtijeva da kazna mora odgovarati učinjenom zlu. Ovu važnu istinu zanemaruje tradicionalno učenje koje zahtijeva vječnu kaznu za grijehe učinjene tijekom kratkog života.

Ozbiljni problemi koje je izazvalo tradicionalno učenje o paklu naveli su neke znanstvenike da potraže alternativna tumačenja. Ovdje dajemo kratak prikaz dvaju najnovijih pokušaja da se razumiju biblijski podaci i redefinira narav pakla.

Najskromnija revizija tradicionalnog učenja o paklu zahtijeva metaforičko tumačenje naravi beskrajnih muka u paklu. Prema tom mišljenju pakao se još uvijek smatra mjestom vječnih muka, ali je manje doslovno paklen, jer fizička vatra više ne muči ni spaljuje meso zlih, već predstavlja bol odvajanja od Boga. Billy Graham izražava metaforičko gledište o paklu kad kaže: "Često sam se pitao nije li pakao strašna vatra u našim srcima za Bogom, za zajednicom s Bogom, vatra koju nikad ne možemo ugasiti."[58] Grahamovo tumačenje paklenog ognja kao "strašne vatre u našim srcima za Bogom" vrlo je dosjetljivo. Na nesreću, ono zanemaruje činjenicu da ova "vatra" ne gori u našim srcima, već vani gdje guta zle. Kad bi zli u svojim srcima osjećali vatru za Boga, onda ih ne bi čekale muke konačne kazne.

Slikoviti prikaz. U svom izuzetnom prikazu metaforičkog gledišta na pakao, William Crockett tvrdi da se kršćani ne bi trebali ustručavati vjerovati da "dio stvaranja nalazi udobnost na nebu, dok ostatak gori u paklu".[59] Rješenje koje on nudi je da priznamo kako "pakleni i sumporni oganj nije doslovni opis pakla, već slikoviti izraz upozorenja zlih na predstojeću propast".[60] Crockett citira Calvina, Luthera i niz suvremenih znanstvenika, koji svi "pakao tumače metaforički ili bar dopuštaju mogućnost da pakao može biti nešto drugo nego doslovni oganj".[61]

Crockett tvrdi da su "najjači razlog da ih [ slike pakla] smatramo metaforama, proturječne riječi kojima se u Novom zavjetu opisuje pakao. Kako pakao može biti doslovni oganj ako je opisan i kao tama (Mat 8,12; 22,13; 25,30; 2 Pt 2,17; Jd 13)?"[62] Zatim nastavlja, i postavlja primjereno pitanje: "Jesu li novozavjetni pisci htjeli da se njihove riječi smatraju doslovnima? Juda nije. On u sedmom retku opisuje pakao kao "vječni oganj", a malo zatim kao "crnu tamu" (r. 13)… Naravno, oganj i tama nisu u Novom zavjetu jedine slike koje imamo o paklu. Za zle kaže da plaču i škrguću zubima (Mt 8,12; 13,42; 22,13; 24,51; 25,30; Lk 13,28), da njihov crv ne umire (Mk 9,48) i da dobivaju mnoge udarce (Lk 12,47). Nitko ne smatra da će se u paklu stvarno dobivati batine ili da je on mjesto u kojemu crvi mrtvih postižu besmrtnost. Isto tako nitko ne misli da je škrgutanje zubima nešto drugo do slike turobne stvarnosti pakla. U prošlosti su se neki pitali što će biti s ljudima koji u pakao dođu bezubi. Kako će škrgutati zubima?"[63] Neki su na posljednje pitanje odgovorili da će "u budućem svijetu biti osigurane zubne proteze kako bi osuđeni mogli plakati i škrgutati zubima".[64]

Na osnovi ovih metaforičkih tumačenja paklenog ognja Crockett zaključuje: "Pakao, dakle, ne bi trebalo prikazivati infernom koji bljuje vatru kao Nabukodonozorova ognjena peć. Najviše što možemo reći jeste da će buntovnici biti uklonjeni ispred Boga, bez nade na povratak. Bit će otjerani kao Adam i Eva, ali ovaj put u 'vječnu noć', u kojoj će zauvijek nestati radosti i nade."[65]

Ocjena metaforičkog gledišta. Zastupnicima metaforičkog gledišta o paklu treba treba priznati što ističu da su slike u Bibliji upoptrijebljene za opis pakla, kao što su oganj, tama, prodržljivi crvi, sumpor i škrgutanje zub , metafore a ne opis stvarnih činjenica. Kad tumačimo neki tekst, važno je razlikovati između medija i vijesti. Metafore imaju za cilj prenijeti određenu vijest, ali same nisu vijest. To znači: kad tumačimo simboličke slike pakla, moramo nastojati razumjeti poruku koju prenose, a ne smatrati slike doslovnim opisom stvarnosti.

Zagovornici metaforičkog pogleda u pravu su kad ističu da je osnovni problem tradicionalnog gledišta o paklu u tome što je zasnovan na doslovnosti koja zanemaruje simboličnu narav upotrijebljenog jezika. Ali problem s metaforičkim pogledom na pakao jest što samo želi nadomjestiti fizičke muke s mnogo izdržljivijim mentalnim mukama. No smanjenjem količine boli u nedoslovnom paklu, u biti ne mijenjaju narav samoga pakla jer on i dalje ostaje mjesto beskrajnih muka.

Neki bi možda čak postavili upitnim ideju da su vječne mentalne muke humanije od fizičkih. Mentalne patnje mogu biti jednako bolne kao i fizičke. No time što je pakao učinilo humanijim, metaforičko gledište nije mnogo dobilo jer je još uvijek opterećeno istim problemima tradicionalističkog učenja. Od ljudi se još uvijek traži da vjeruju kako Bog beskrajno muči zlikovce, premda vjerojatno manje oštro. Po mom mišljenju rješenje nije u humaniziranju ili sotoniziranju pakla, da bi na kraju ispao mnogo podnošljivije mjesto u kojem će zli provesti vječnost, već u razumijevanju naravi konačnog kažnjavanja koje je, kako ćemo vidjeti, trajno uništenje, a ne vječne muke.

Drugu i mnogo radikalniju reviziju pakla pokušali su univerzalisti, koji su pakao sveli na vremenski uvjetovano stupnjevito kažnjavanje, koje na kraju vodi u nebo. Univerzalisti vjeruju da će Bog na kraju uspjeti spasiti i dati vječni život svakom ljudskom biću, tako da, zapravo, na posljednjem sudu nitko neće biti osuđen niti na vječne muke niti na uništenje. Ovo je vjerovanje prvi iznio Origen u trećem stoljeću, i ono u naše vrijeme dobiva sve veću podršku, posebice kroz spise ljudi kao što su Friedrich Schleiermacher, C. F. D. Moule, J. A. T. Robinson, Michael Paternoster, Michael Perry i John Hick. Argumenti što ih ovi i drugi pisci iznose u prilog univerzalizma su teološki i filozofski.

Teološki i filozofski argumenti. Teološki, pozivaju se na "univerzalističke ulomke" (1 Tim 2,4; 4,10; Kol 1,20; Rim 5,18; 11,32; Ef 1,10; 1 Kor 15,22) koji naizgled pružaju nadu u univerzalno spasenje. Na osnovi ovih tekstova univerzalisti tvrde: ako se sva ljudska bića na kraju ne spase, onda će Božja želja "da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine", biti promašena i neostvarena. Samo spašavanjem svih ljudskih bića Bog može prikazati trijumf svoje beskonačno strpljive ljubavi.

Filozofski, univerzalisti smatraju nepodnošljivim da Bog ljubavi može dopustiti da milijuni ljudi trpe vječne muke zbog grijeha počinjenih u razdoblju od nekoliko godina. Jacques Ellul na divljenja vrijedan način iznosi ovo gledište postavljanjem ovih ozbiljnih pitanja: "Nismo li vidjeli nemogućnost da bi ovo novo stvaranje, ta divljenja vrijedna simfonija ljubavi, mogla postojati uz svijet gnjeva? Je li Bog još uvijek dvoličan: lica ljubavi okrenutog prema Njegovom nebeskom Jeruzalemu i lica srdžbe okrenutog prema 'paklu'? Jesu li onda Božji mir i radost potpuni, pošto je i dalje Bog srdžbe i gnjeva? Bi li raj mogao biti ono što je Romain Gary tako čudesno opisao u Tulipe, kad je rekao da muku ne stvara koncentracioni logor već 'vrlo miroljubivo, vrlo sretno malo selo pored logora' – malo selo u blizini, u kojem žive ljudi neuznemirivani, dok u logoru milijuni umiru na zvijerski način."[66]

Proces čišćenja. Univerzalisti tvrde kako je nezamislivo da bi na posljednjem sudu Bog osudio na vječne muke bezbrojne milijune nekršćana koji se nisu odazvali Kristovu pozivu jer nikad nisu ni čuli za kršćansku vijest. Rješenje koje predlažu neki univerzalisti jeste da će Bog spasiti sve nevjerujuće, tako što će im omogućiti da se poslije smrti postupno preobraze u procesu "čišćenja".

Ovo gledište predstavlja reviziju rimokatoličkog učenja o čistilištu, koje ovaj proces spašavanja ograničava samo na duše vjernih. Univerzalisti ovu prednost protežu i na duše nevjerujućih. Prema ovom učenju, Bog i poslije smrti nastavlja privlačiti sve nespašene, dok na kraju svi ne budu odgovorili na Njegovu ljubav i pred Njime se radovali za svu vječnost.

Zgodno, ali nebiblijsko gledište. Nitko ne može nijekati da teološki i filozofski argumenti univerzalizma nailaze na odziv kršćanske savjesti. Tko god je osjetio duboku Božju ljubav, teži da vidi svakoga spašenim i mrzi pomisao da bi On bio tako osvetoljubiv da vječnim mukama kazni milijune – posebno one koji su živjeli u neznanju. No naše uvažavanje nastojanja univerzalista da brane trijumf Božje ljubavi i opravdano opovrgnu nebiblijski koncept vječni muka, ne smije nas učiniti slijepima za činjenicu da je ovakva doktrina ozbiljno iskrivljavanje biblijskog učenja.

Prije svega, "univerzalistički tekstovi" objavljuju doseg Božje univerzalne spasiteljske nakane, a ne činjenicu univerzalnog spasenja svakog ljudskog bića. Na primjer, u Kološanima 1,19.23 rečeno je da je Božji plan, da po Kristu pomiri "sve što je na zemlji ili na nebu", obuhvaćao i vjernike u Kolosi, "ako doista ustrajete u vjeri".

Slično tomu u 1. Timoteju 2,4 Božja želja "da se svi ljudi spase" izražena je zajedno s činjenicom da će posljednji sud donijeti "propast i uništenje" nevjerujućima (1 Tim 6,9.10; usp. 5,24; 4,8). Bog svima nudi mogućnost spasenja, ali poštuje slobodu onih koji odbijaju Njegovu ponudu, premda Mu to zadaje strašnu bol.

Drugo, argument da će Bog na kraju spasiti sve zato što je nemoguće prihvatiti učenje o vječnim mukama nespašenih, s obzirom da niječe svaki smisao božanske pravde kao i samog mira i radosti u raju, valjan je argument. Međutim, takav argument, kako smo pokazali, počiva na pogrešnom tumačenju biblijskog učenja o naravi konačnog kažnjavanja zlih. Univerzalno spasenje ne može biti ispravno samo zato što su pogrešne vječne muke.

Treće, ideja kazne koja popravlja, ili postupne preobrazbe nakon smrti, potpuno je strana Svetom pismu. Sudbina svake osobe čvrsto je određena prigodom njene smrti. Ovo načelo je Krist jasno istaknuo u svojoj prispodobi o bogatašu i Lazaru (Lk 16,19-21). U Hebrejima 9,27 jasno piše da je "ljudima određeno samo jedanput umrijeti – potom dolazi sud". Za nepokajane grešnike "iščekivanje suda" je "strašno", jer neće doživjeti univerzalno spasenje već "bijes ognja što će proždrijeti protivnike" (Heb 10,26.27 – DF).

Četvrto, što se tiče onih koji nisu imali priliku saznati za Kristovu vijest i na nju odgovoriti, nije potrebno odreći se vjerovanja u spasenje isključivo po Kristu Isusu niti sve nekršćane izručiti vječnim mukama. Manje privilegirani mogu naći spasenje iskrenim odgovorom na ono što im je poznato o Bogu. Pavao je rekao da će neznabošci koji ne poznaju Zakon biti suđeni po zakonu koji je "upisan(o) u njihovim srcima" (Rim 2,14-16).

Premda na prvi pogled privlačan, univerzalizam je zabluda, jer ne priznaje da se Božja ljubav prema čovječanstvu ne očituje u prikrivanju grijeha niti u ograničavanju čovjekove slobode, već u ponudi spasenja i slobodi da ga čovjek prihvati. Ova je istina prikladno izražena u najpoznatijem tekstu o Božjoj ljubavi i opasnosti koju predstavlja njezino odbacivanje. "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni." (Iv 3,16)

Zaključak. Metaforička i univerzalistička razumijevanja pakla predstavljaju pohvale vrijedne pokušaje "da se iz pakla ukloni pakao". Na nesreću, ne slažu se s biblijskim podacima i zbog toga na kraju pogrešno prikazuju biblijsko učenje o konačnoj kazni nespašenih. Razumno rješenje problema tradicionalističkog učenja ne nalazi se u smanjenju ili uklanjanju količine boli u doslovnom paklu, već prihvaćanjem pakla takvim kakav jeste, konačnim sudom i trajnim uništenjem zlih. Kako to kaže Biblija: "Nema više bezakonika" (Ps 37,10 RU), jer "njihov je svršetak propast" (Fil 3,19).

"Sektaško vjerovanje." Gledište da je pakao mjesto uništenja uglavnom se povezuje sa "sektama" kao što su Adventisti sedmog dana, Jehovini svjedoci i manje crkve koje svetkuju subotu (Church of God Seventh-day, Worldwide Church of God, United Church of God, Global Church of God, International Church of God). Ova je činjenica navela mnoge evangelike i katolike da a priori odbace gledište da je pakao mjesto uništenja, jednostavno zato što je to "sektaško", a ne tradicionalno protestantsko ili katoličko vjerovanje. Takvo se vjerovanje smatra "apsurdnim"[67] i proizvodom svjetovne sentimentalnosti.[68]

U velikoj mjeri svi smo mi djeca tradicije. Vjera koju smo prihvatili prenesena nam je kršćanskom predajom u obliku propovijedi, knjiga, kršćanskog odgoja u domu, školi i crkvi. Bibliju čitamo u svjetlosti onoga što smo već naučili iz ovih različitih izvora. Zbog toga je teško shvatiti koliko je tradicija oblikovala naše tumačenje Svetog pisma. No kao kršćani mi si ne možemo dozvoliti da budemo robovi ljudske predaje, bila ona "katolička", "evangelička" ili predaja naše vjerske zajednice. Mi nikad ne možemo poći od pretpostavke da su naša vjerovanja apsolutno ispravna samo zato što su posvećena predajom. Moramo sačuvati pravo i dužnost da ispitamo svoja vjerovanja i, ako je potrebno, ispravimo ih u skladu sa Svetim pismom.

Taktika šikaniranja. Metoda odbacivanja neke doktrine, a priori zato što je povezana sa "sektaškim" crkvama, odražava se u taktici šikaniranja, prihvaćenoj prema onim evangeličkim znanstvenicima koji su u novije vrijeme odbacili tradicionalno učenje o paklu kao mjesta vječnih svjesnih muka i umjesto toga prihvatili gledište da je pakao mjesto uništenja. Kao što smo već primijetili u prvom poglavlju, taktika se sastoji u tome da se takvi znanstvenici kleveću, povezuju s liberalima ili sektašima, kao što su, na primjer, adventisti. Poznati kanadski teolog Clark Pinnock piše: “Čini se da je otkriven novi kriterij za istinu prema kojem, ako neko gledište zastupaju adventisti ili liberali, onda ono mora biti pogrešno. Očito se tvrdnja je li što istinito, može odrediti prema društvu u kojem se nalazi i nema potrebe ispitati je javnim kriterijima u otvorenoj debati. Takav argument, premda neupotrebljiv u razumnoj raspravi, može biti djelotvoran kod neznalica koji se takvom retorikom daju prevariti."[69]

Unatoč taktici šikaniranja, gledište o paklu kao mjestu uništenja nalazi sve više pristalica među evangelicima. Javna podrška koju je ovom gledištu pružio John R. W. Stott, veoma cijenjeni britanski teolog i poznati propovjednik, svakako ohrabruje takav trend. "Delikatnom ironijom", piše Pinnock, "tako se povezivanjem stvara mjera vjerodostojnosti, pobijajući taktiku koja je upotrijebljena protiv nje. Postalo je potpuno nemoguće tvrditi da samo krivovjerci i bliski krivovjercima [kao što su adventisti sedmog dana] imaju takvo gledište, premda sam siguran da će neki upravo zbog toga odbaciti Stottovu ortodoksnost."[70]

John Stott izražava zabrinutost zbog ozbiljnih posljedica svojih novih gledišta u evangeličkoj zajednici u kojoj je poznati vođa. On piše: "Oklijevao sam to napisati, jer osjećam veliko poštovanje prema dugoj tradiciji koja tvrdi da je ispravno tumačenje Svetog pisma, pa je olako ne odbacujem, a djelomice i zato što je mi je mnogo značilo jedinstvo evangeličke zajednice u svijetu. No predmet je suviše važan da bih ga prešutio i ja sam vam [Davide Edwardsu] veoma zahvalan što ste me potaknuli da objavim sadašnje mišljenje. Ne dogmatiziram o gledištu do kojeg sam došao. Smatram ga pokusnim. Ali molim za otvoreni dijalog među evangelicima na osnovi Svetog pisma."[71]

Emocionalni i biblijski razlozi potaknuli su Johna Stotta da napusti tradicionalno učenje o paklu i prihvati gledište prema kojem je pakao mjesto uništenja. Stott piše: "Emocionalno gledano, nalazim da je koncept [vječnih muka] nepodnošljiv i ne razumijem kako ljudi mogu s njim živjeti a da im ne otupe osjećaji i ne podlegnu pritisku. No naši su osjećaji nestalni, nepouzdani vodiči istini, i ne smijemo ih uzdići na mjesto vrhovnog autoriteta koji će odrediti što je istina. Budući da sam iskreni evangelik, moje pitanje mora biti – i jeste – ne ono što mi govori srce, već ono što kaže Božja riječ. A da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo iznova istraživati biblijsko štivo i otvoriti svoj um (a ne samo srce) mogućnosti da Sveto pismo ukazuje na uništenje, a da je 'vječna svjesna muka' tradicija koja mora ustuknuti pred autoritetom Svetog pisma."[72]

Da bismo odgovorili na Stottovu molbu da ponovno ispitamo biblijsko učenje o konačnoj kazni, mi ćemo ukratko istražiti što govore Stari i Novi zavjet, tako što ćemo razmotriti ove točke: (1) smrt kao kazna za grijeh, (2) rječnik kojim je opisano uništenje, (3) moralne posljedice učenja o vječnim mukama, (4) pravne posljedice učenja o vječnim mukama i (5) kozmološke posljedice učenja o vječnim mukama.

"Jer je plaća grijeha smrt." Logično polazište je temeljno načelo što ga nalazimo u oba zavjeta: "Onaj koji zgriješi, taj će umrijeti" (Ez 18,4.20); "Jer je plaća grijeha smrt" (Rim 6,23). Kaznu za grijeh, naravno, ne predstavlja samo prva smrt sa svime što je bila posljedica Adamova grijeha, već i ono što Biblija naziva drugom smrti (Otk 20,14; 21,8), koja je, kako smo vidjeli, konačna, nepovratna smrt kojom umiru nepokajani grešnici. Ovo osnovno načelo postavlja pozornicu za proučavanje naravi konačne kazne, jer nam od samog početka govori da konačna plaća grijeha nisu vječne muke, već trajna smrt.

Kao što smo to vidjeli u četvrtom poglavlju, u Bibliji prestanak života nije odvajanje duše od tijela. Stoga je plaća grijeha prestanak života. Kao što nam je poznato, kad ne bi bilo uskrsnuća (1 Kor 15,18), smrt bi bila kraj našeg postojanja. Upravo uskrsnuće čini da smrt prelazi u san, s konačnog kraja života u privremeni san. No od druge smrti nema uskrsnuća. Ona je definitivan prestanak života.

Ovu temeljnu istinu uči Stari zavjet, posebno pomoću žrtvenog sustava. Kazna za najteži grijeh je uvijek bila samo smrt zamjeničke žrtve, a nikad njeno produženo mučenje ili utamničenje. James Dunn odlično primjećuje: "Način na koji se žrtvom za grijeh rješavao problem grijeha bio je njezina smrt. Žrtvena životinja, poistovjećena s onim koji ju je prinosio zbog svog grijeha, morala je biti uništena da bi bio uništen grijeh kojega je utjelovljavala. Škropljenje, premazivanje i izlijevanje krvi žrtve pred Bogom pokazivalo je da je život potpuno uništen, a s njim i grijeh i grešnik."[73] Rečeno drugim riječima, uništenje žrtve za grijeh dramatični je prikaz potpunog uništenja grijeha i grešnika.

Konačno uklanjanje grijeha i uništenje grešnika posebno je prikazano u obredu na Dan pomirenja, koji je oslikavao izvršenje Božjeg posljednjeg suda nad vjernima i nevjerujućima. Pravi vjernici su bili Izraelci koji su se tijekom godine pokajali za svoje grijehe, prinosili u Svetištu odgovarajuće žrtve za grijeh, a na Dan pomirenja počivali, postili, molili, kajali se i ponizili svoje srce pred Gospodinom. Nakon dovršenih obreda čišćenja, ovi su pojedinci proglašeni "čisti" (Lev 16,30).

Lažni vjernici su bili Izraelci koji su tijekom godine odlučili prkosno griješiti protiv Boga (usp. Lev 20,1-6), a nisu se pokajali, što znači da u Svetište nisu donijeli žrtvu pomirnicu. Na Dan pomirenja nisu prestali svojim poslovima niti su se posvetili postu, molitvi i ispitivanju duše (usp. Bro 19,20). Zbog svog prkosa ove su osobe na Dan pomirenja bilo "odstranjene" od Božjeg naroda. "Jest, tko god ne bude postio tog dana, neka se odstrani iz svoga naroda. A tko bi god radio kakav posao na taj dan, toga ću ja istrijebiti iz njegova naroda." (Lev 23,29.30)[74]

Odvajanje do kojeg je na Dan pomirenja dolazilo između pravih i lažnih Izraelaca, slika je odvajanja do kojega će doći prigodom drugog Kristovog dolaska. Isus je ovo odvajanje usporedio s odvajanjem žita od ljulja u vrijeme žetve. Budući da je ljulj posijan među pšenicu koja predstavlja "sinove Kraljevstva" (Mt 13,38), očito je da je Isus na umu imao svoju Crkvu. Žito i ljulj, pravi i lažni vjernici, prebivat će u crkvi do Njegova dolaska. U to će vrijeme doći do drastičnog razdvajanja prikazanog Danom pomirenja. Zlikovci će biti bačeni "u ognjenu peć", a "pravednici [će] zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega" (Mt 13,42.43).

Isusove prispodobe i obred na Dan pomirenja uče istu važnu istinu. Lažni i pravi kršćani živjet će zajedno do Njegova dolaska. Ali za vrijeme adventnog suda, prikazanog Dan pomirenja, doći će do trajnog razdvajanja, kad će grijeh i grešnici biti zauvijek uklonjeni i uspostavljen novi svijet. Kao što su u tipičnom obredu na Dan pomirenja nepokajani grešnici bili "odstranjeni" ili "uništeni", tako će i u antitpskom ispunjenju, na konačnom sudu, grešnici "biti kažnjeni vječnom propašću" (2 Sol 1,9).

Isusova smrt i kažnjavanje grešnika. Isusova smrt na križu na više načina otkriva kako će Bog na kraju postupiti s grijehom i grešnika. Kristova smrt na križu je izvanredno živa manifestacija Božje srdžbe protiv svake bezbožnosti i nepravednosti (Rim 1,18; usp. 2 Kor 5,21; Mk 15,34). Ono što je Isus, naš bezgrešni Spasitelj, iskusio na križu, nije bila samo fizička smrt uobičajena za ljudski rod, već smrt koju će grešnici iskusiti na posljednjem sudu. Zato je Isus zapao "u strah i tjeskobu" i zato Mu je duša bila žalosna "do smrti" (Mk 14,33.34).

Leon Morris nas podsjeća: "Nije to bila smrt, kao takve, koje se bojao. Bila je to posebna smrt kojom je trebao umrijeti, smrt koja je 'plaća grijeha' kako to Pavao kaže (Rim 6,23), smrt u kojoj je On bio jedno s grešnicima, dijeleći njihovu sudbinu, noseći njihove grijehe, umirući njihovom smrti."[75] Nije čudo što se Isus osjećao ostavljenim od Oca, jer se suočio sa smrti koja čeka grešnike na posljednjem sudu. U vrijeme svoje muke, Isus je prošao kroz razdoblje strahovite agonije koja je jačala, da bi završila Njegovom smrću. Njegove patnje trajale su više sati.

"Nema razloga da ovo [Kristovu smrt] ne uzmemo kao uzorak i primjer konačne kazne za grijeh. Nećemo pogriješiti ako zaključimo da su Njegove muke bile vrhunac patnje koja će biti dodijeljena najokorjelijem i najodgovornijem grešniku (?Judi Iskariotskom) i da su zbog toga same po sebi uključivale i pokrivale sve niže stupnjeve patnje. Kad je Gospodin Isus na kraju umro, učinjeno je puno zadovoljenje za grijehe cijeloga svijeta (1 Iv 2,2). Božji je sveti Zakon bio opravdan i svi su grijesi, budući ili trenutni, bili okajani. Ako je On ponio kaznu za naše grijehe, ta kazna ni u kom slučaju ne mogu biti vječne svjesne muke ili patnje, jer On tako što nije podnio i ne bi ni mogao podnijeti. Stoga činjenice o stradanju i smrti Krista Isusa nedvojbeno dokazuju da je plaća grijeha smrt u njenom prirodnom smislu lišavanja života."[76]

Neki tvrde da se Kristovu smrt ne može izjednačiti s konačnim kažnjavanjem grešnika u paklu, jer On je bio beskonačna Osoba koja je beskonačnu kaznu mogla proživjeti u jednom jedinom trenutku. Nasuprot tome, grešnici moraju trpjeti vječne muke, jer su prolazni. Ovo umjetno razlikovanje između "prolazne" i "beskonačne" patnje i žrtava ne proizlazi iz Svetog pisma već iz srednjovjekovnih nagađanja utemeljnih na feudalističkim konceptima časti i pravde.[77] Ono se također sastoji od zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja beskonačnosti, što je matematički rečeno besmisleno.

U Bibliji nema pokazatelja da je Bog promijenio narav kazne za grijeh u slučaju našeg Gospodina od vječne muke u doslovnu smrt. Edward White ispravno zaključuje: "Ako se tvrdi da je božansko Trojstvo samo sebe izložilo beskonačnim mukama, zamjenom Beskonačnog veličanstva za beskonačno trajanje muka prolaznog bića, onda odgovaramo da je to 'primisao teologije' kojoj nema mjesta u autoritativnom izvještaju."[78]

Križ otkriva narav pakla kao očitovanja Božje srdžbe koja dovodi do smrti. Da Isus nije uskrsnuo, On bi – kao i oni koji su zaspali u Njemu – jednostavno propao (1 Kor 15,18), a ne bi trpio beskrajne muke u paklu. Njegovo je uskrsnuće ohrabrenje za vjernike da se ne trebaju bojati smrti, jer je Kristova smrt označila smrt Smrti (2 Tim 1,10; Heb 2,14; Otk 20,14).

Rječnik kojim je u Starom zavjetu opisano uništenje. Najvažniji razlog za vjerovanje u uništenje izgubljenih na posljednjem sudu je bogati rječnik i slike "propasti" kojima se Stari i Novi zavjet često služe da opiše sudbinu zlih. Pisci Starog zavjeta kao da su iscrpili bogatstvo hebrejskog jezika u nastojanju da potvrde potpuno uništenje nepokajanih grešnika.

Prema Basilu Atkinsonu dvadeset i osam hebrejskih imenica i dvadeset i tri glagola su obično prevedeni s "propast" ili "uništenje" u engleskoj Bibliji. Gotovo polovica ovih riječi upotrijebljena je da opiše konačno uništenje zlih.[79] Detaljno nabrajanje svih ovih tekstova prešlo bi ograničeni prostor ovog poglavlja, a za većinu čitatelja bilo bi ponavljanje. Čitatelji koje to zanima mogu ovu široku analizu takvih tekstova naći u studijama Basil Atkinsona i Edwarda Fudgea. Ovdje iznosimo samo primjene značajnijih tekstova.

Više psalama opisuje konačno uništenje zlih pomoću dramatičnih slika (Ps 1,3-6; 2,9-12; 11,1-7; 34,9-23; 58,7-11; 69,23-29; 145,17.20). U Psalmu 37, na primjer, čitamo da se bezbožnici "kao trava brzo (se) osuše" (r. 2), da "će biti satrti zlikovci… i nestat će bezbožnika" (rr. 9.10), da "će propasti… poput dima se rasplinuti" (r. 20), "grešnici bit će svi iskorijenjeni, istrijebit će se" (r. 38). Prvi psalam, kojega mnogi vole i napamet znaju, suprotstavlja put pravednih i put zlih. Za ove druge kaže da se "neće održati na sudu" (r. 5). Bit će "ko pljeva što je vjetar raznosi" (r. 4). "Propast će put opakih" (r. 6). U Psalmu 145 David opet potvrđuje: "Jahve štiti one koji njega ljube, a zlotvore sve će zatrti." (r. 20) Ovih nekoliko tekstova o konačnom uništenju zlih u savršenom su skladu s učenjem ostalog Pisma.

Propast u Dan Gospodnji. Proroci često najavljuju konačnu propast zlih vezanu uz eshatološki Dan Gospodnji. U prvom poglavlju Izaija objavljuje: "Otpadnici i grešnici skršit će se zajedno, a oni što Jahvu napuštaju poginut će." (Iz 1,28) Ovdje je prikazano potpuno uništenje, što je dalje istaknuto slikom ljudi koji gore kao kučine, a nikoga nema tko bi ugasio vatru: "Junak će biti kučina, a iskra djelo njegovo, zajedno će izgorjeti, a nikoga da ugasi." (r. 31)

Sefanija gomila sliku na sliku da prikaže uništenje u dan Gospodnji: "Blizu je dan Jahvin, veliki! Blizu je i žurno dolazi!… Dan gnjeva, onaj dan! Dan tjeskobe i nevolje! Dan pomrčine i naoblake! Dan tmina i magliština! Dan trubljavine i bojne vike… U dan gnjeva Jahvina oganj njegove revnosti svu će zemlju sažeći. Jer on će uništiti, zatrti sve stanovnike zemlje." (Sef 1,14.15.18) Ovdje prorok opisuje uništenje u Dan Gospodnji u okviru povijesnog suda nad Jeruzalemom. Pomoću proročke prespektive proroci često vide konačnu kaznu kroz vidljive neposredne povijesne događaje.

Hošea se, kao i Sefanija, služi različitim slikama da opiše konačni kraj grešnika. "Bit će oni kao oblak jutarnji, kao rosa koja brzo nestaje, kao pljeva raznesena s gumna, kao dim što kroz otvor izlazi." (Hoš 13,3) Usporedba sudbine zlih s jutarnjim oblakom, rosom, pljevom i dimom nikako ne daje sliku grešnika koji bi bili izloženi vječnim mukama. Naprotiv, ovakve slike pokazuju da će grešnici konačno nestati iz Božjeg stvaranja na isti način na koji nestaje oblak, rosa, pljeva i dim sa zemljine površine.

Na posljednjoj stranici Starog zavjeta naše Biblije (ne i hebrejske) nalazimo najslikovitiji opis suprotnosti između konačne sudbine vjerujućih i nevjerujućih. Za vjerne koji se boje Gospoda, "sunce pravde će ogranuti sa zdravljem na zrakama" (Mal 3,20). Ali u Dan Gospodnji, koji "dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad Vojskama – da im neće ostati ni korijena ni graničice" (r. 19).

Nije potrebno doslovno tumačiti ovo proročanstvo, jer se radi o reprezentativnim simbolima. No jasna je vijest koju ove slike prenose. Dok će pravedni uživati Božje spasenje, zli će biti uništeni "kao strnjika", tako da im neće ostati "ni korijena ni grančice". Ovo je jasna slika potpunog uništenja ognjem, a ne vječnih muka. To je starozavjetna slika sudbine zlih, potpuno i trajno uništenje, a ne vječne muke.

Isus i rječnik kojim je opisao uništenje. Novi zavjet slijedi Stari u opisivanju sudbine zlih riječima i slikama koje ukazuju na uništenje. Najčešće upotrijebljene riječi su glagol apollumi (uništiti) i imenica apoleia (uništenje, propast). Osim toga, brojni slikoviti primjeri iz neživog i živog svijeta prikazuju konačno uništenje zlih.

Isus je također uzeo nekoliko slika iz neživog svijeta da bi prikazao potpuno uništenje zlih. Usporedio ga je s ljuljom koji se skuplja u snopove i spaljuje (Mt 13,30.40), s rđavim ribama koje se izbace (r. 48), sa štetnim biljkama koje će se iščupati (15,13), neplodnim stablima koja će biti posječena (Lk 13,7) i s osušenim mladicama koje se bacaju u vatru da izgore (Iv 15,6).

Isus je isto tako uzimao ilustracije iz ljudskog života da prikaže sudbinu zlih. Usporedio ju je s nevjernim vinogradarima koje će gospodar poubijati (Lk 20,16), sa zlim slugom kojega će rasjeći (Mt 25,51 – DF), s Galilejcima koji su izginuli (Lk 13,2.3), s osamnaestoricom na koje se srušila kula u Siloi i ubila ih (rr. 4.5 – DF), sa stanovnicima Sodome i Gomore koje je oganj uništio (Lk 17,29) i buntovnim slugama koje je gospodar po povratku dao pogubiti (Lk 19,14.27).

Sve ove slike opisuju smrtnu kaznu, bilo kao pojedinaca ili cjeline. Oni označavaju nasilnu smrt kojoj prethode veće ili manje patnje. Spasiteljeve ilustracije zorno prikazuju potpuno uništenje ili nestanak zlih. Isus je pitao: "Kada dođe gospodar vinograda, kako će postupiti s tim vinogradarima?" (Mt 21,40) A narod je odgovorio: "Opake će nemilo pogubiti [ apollumi] ." (r. 41 – DF)

Isus nije samo primjerima učio o konačnom uništenju zlih, već i izričitim izjavama. Na primjer, rekao je: "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti! Bojte se radije onog [Boga] koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu." (Mt 10,28) John Stott s pravom primjećuje: "Ako ubiti znači lišiti tijelo života, pakao bi onda bio gubitak i fizičkog i duhovnog života, odnosno, prestanak postojanja."[80] U našem proučavanju ovog teksta u trećem poglavlju, zapazili smo da Krist pakao nije smatrao mjestom vječnih muka, već trajnim uništenjem cijelog bića, duše i tijela.

Isus je vječni život često suprotstavljao smrti ili uništenju. "Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada." (Iv 10,28 – DF) "Uđite na uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji idu njim. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7,13.14) Ovdje imamo jednostavno suprotstavljanje života i smrti. Nema razloga da u Svetom pismu iskrivimo riječ "propast" da bi značila vječne muke.

Ranije smo zamijetili da je Isus sedam puta upotrijebio sliku gehenna da opiše propast zlih u paklu. Proučavanjem Kristovih aluzija na pakao-gehennu ustanovili smo da nijedna od njih ne pokazuje da bi pakao bio mjesto beskrajnih muka. Ono što je vječno i neugasivo nije kazna već oganj koji, kao u slučaju Sodome i Gomore, uzrokuje potpuno i trajno uništenje zlih, stanje koje traje zauvijek. Vatra je neugasiva zato što se ne može ugasiti dok nije spalila sve što može gorjeti.

Pavao i rječnik kojim je opisao uništenje. Rječnik kojim je opisano uništenje često rabe i pisci Novog zavjeta da opišu sudbinu zlih. Govoreći o "neprijateljima križa", Pavao kaže da je njihov "svršetak propast [ apoleia] " (Fil 3,19). Završavajući pismo Galaćanima, Pavao upozorava: "Tko sije u svoje tijelo, iz tijela će žeti propast [ phthora] , a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni." (Gal 6,8) Dan Gospodnji će doći neočekivano, "kao lopov u noći… tada će se iznenada na njih [zle] oboriti propast [olethros] (1 Sol 5,2.3). Već smo ranije zapazili da uništenje zlih ne može biti vječno u trajanju, jer je teško zamisliti vječno nedovršeni proces uništenja. Uništenje označava definitivan kraj.

John Stott dobro zapaža: "Činilo bi se stoga čudnim da ljudi, za koje se govorilo da trpe muke, nisu uništeni i… 'teško je zamisliti vječno nedovršeni proces uništenja'. Mislim da ne možemo reći kako je nemoguće uništiti ljudska bića jer su besmrtna, zato što je besmrtnost – a stoga i neuništivost – duše grčka, a ne biblijska ideja. Prema Svetom pismu samo je Bog besmrtan (1 Tim 1,17; 6,16); On je nama otkriva i daje preko evanđelja (2 Tim 1,10)."[81]

U Rimljanima 2,6-12 Pavao daje jedan od najjasnijih opisa konačne sudbine vjernih i nevjernih. On počinje iznošenjem načela da će Bog "svakomu dati prema njegovim djelima" (r. 6), a zatim objašnjava: "Onima koji ustrajnošću u dobru djelu traže slavu, čast i besmrtnost – njima život vječni, a onima samovoljnicima i koji se protive istini a pristaju uz nepravednost – njima srdžbu i gnjev. Nevolja i tjeskoba na svakog čovjeka koji se odaje zlu, kako, u prvom redu, na Židova tako na Grka!" (rr. 7-9)

Zamijetimo da je "besmrtnost" Božji dar vjernima, koji primaju prigodom uskrsnuća; ona nije svojestvena čovjeku. Zli ne primaju besmrtnost, već "srdžbu i gnjev", što su dvije riječi povezane sa sudom (1 Sol 1,10; Otk 14,10;16,19; 19,15). Pavao obilno ponavlja riječi i fraze što ih nalazimo u Sefanijinom klasičnom opisu velikog dana Gospodnjeg, "dan gnjeva… tjeskobe i nevolje" (Sef 1,15). Bog će "sažeći" svu zemlju ognjem "njegove revnosti" i On će "uništiti, zatrti sve stanovnike zemlje" (r. 18).

Ovo je po svemu sudeći slika koju je Pavao imao na umu kad je govorio o očitovanju Božje "srdžbe i gnjeva" na zlima. Ovo je vidljivo iz sljedećeg retka gdje kaže: "Uistinu, svi koju budu sagriješili bez Zakona, bez Zakona će i propasti [ apolountai] ." (Rim 2,12) Pavao suprotstavlja one koji "propadaju" s onima koji dobivaju "besmrtnost". Prema tome, u cijelom ovom ulomku nema aluzije na vječne muke. Besmrtnost je Božji dar spašenima, dok su propast, uništenje, smrt i nestanak plaća grijeha i grešnika.

S obzirom na konačnu sudbinu koja očekuje vjerujuće i nevjerujuće, Pavao često govori o prvima kao "onima koji se spasavaju [ hoi sozomenoi] " i onima "koji propadaju [hoi apollumenoi]" (1 Kor 1,13; 1 Kor 2,15, 4,3; 2 Sol 2,10). Ovo uobičajeno označavanje pokazuje Pavlovo razumijevanje kraja nevjerujućih kao konačno uništenje, a ne vječne muke.

Petar i rječnik kojim opisuje uništenje. Kao Pavao, i Petar se služi rječnikom uništenja da prikaže sudbinu nespašenih. Petar govori o lažnim učiteljima koji potajno unose krivovjerje i tako na sebe navlače "brzu propast" (2 Pt 2,1). Petar uspoređuje njihovo uništenje s uništenjem drevnog svijeta potopom i spominje spaljivanje Sodome i Gomore (rr. 5.6). Bog je "osudio na propast gradove Sodomu i Gomoru, pretvorio ih u pepeo i postavio ih za primjer budućim bezbožnicima" (r. 6). Ovdje Petar nedvosmisleno tvrdi da uništenje Sodome i Gomore vatrom služi kao primjer sudbine izgubljenih.

Kad govori o izrugivačima koji su se izrugivali obećanju Kristova dolaska, Petar ponovno uzima primjer uništenja svijeta potopom (2 Pt 3,3-7). On podsjeća čitatelje da je na Božju zapovijed "ondašnji svijet, potopljen vodom, uništen", "a sadašnja nebesa i sadašnju zemlju ista je riječ pohranila za oganj i čuva ih za dan Suda i propasti bezbožnik " (r. 7).

Ovdje je prikazao kako će vatra koja bude rastopila elemente, također izvršiti uništenje bezbožnik . Ovo nas podsjeća na ljulj u Kristovoj prispodobi, koji će biti spaljen na njivi gdje je rastao. Petar ponovno aludira na kraj zlih kad kaže da Bog strpljivo podnosi "jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju" (r. 8 – DF). Petrovo suprotstavljanje pokajanja (obraćenja) i propasti podsjeća nas na Kristovo upozorenje: "Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!" (Lk 13,3 – DF) Ovo posljednje će se dogoditi prigodom Gospodnjeg dolaska kad će se počla "u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći" (2 Pt 3,10; ŠA: "izgorjet će"). Ovako zoran opis uništenja Zemlje i zlikovaca ognjem teško da dopušta postojanje beskonačnih muka u paklu.

Druge aluzije na konačno uništenje zlih. Više drugih tekstova u Novom zavjetu aludira na uništenje izgubljenih. Ovdje ćemo se ukratko osvrnuti na neke. Pisac Poslanice Hebrejima višeput govori protiv otpada i nevjerstva. Sve koji namjerno nastavljaju griješiti, nakon što su "jasno upoznali istinu" očekuje "strašno iščekivanje suda i osvetnog bijesa vatre koja će progutati protivnike" (Heb 10,26.27). Pisac izričito tvrdi da će svi koji nastave griješiti protiv Boga na kraju doživjeti sud u bijesu vatre koja će ih "progutati". Zamijetimo kako je zadaća vatre da grešnike proguta, a ne da ih muči za svu vječnost. Na ovu istinu nailazimo dosljedno u cijeloj Bibliji.

U svojoj poslanici apostol Jakov opominje one koji ne žive po vjeri koju ispovijedaju. On upozorava vjernike da grešnim željama ne dopuste da se ukorijene u srcu, jer "grijeh, kad je gotov, rađa smrt" (Jak 1,15). Slično Pavlu i Jakov objašnjava da je konačna plaća grijeha smrt, prestanak života, a ne vječne muke. Jakov govori kako Bog "može spasiti i uništiti" (Jak 4,12), a to je suprotnost između spasenja i uništenja. Jakov završava svoje pismo, pozivajući vjernike da vode računa o dobrobiti jedan drugoga, jer onaj "tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha" (Jak 5,20 – DF). I opet spominje spasenje od smrti, a ne od vječnih muka. Jakov dosljedno govori o kraju grijeha kao "smrti" ili "uništenju". Zanimljivo je što Jakov govori o spašavanju duše "od smrti", što pokazuje da duša može umrijeti, jer je dio cijele osobe.

Judina poslanica je jako slična Drugoj poslanici Petrovoj u opisu sudbine nevjerujućih. Kao Petar i Juda ukazuje na uništenje Sodome i Gomore kao primjer onima koji će ispaštati "kaznu u vječnom ognju" (Jd 7 – DF). Već smo ranije primijetili da je oganj koji je uništio ova dva grada vječan, ne zbog svog trajanja, već zbog trajnih posljedica. Završavajući svoju poslanicu, Juda poziva čitatelje da izgrađuju svoju vjeru, brinući jedan za drugoga. "I jedne, svadljivce, karajte, druge spasavajte otimajući ih ognju." (r. 23) Vatra koju Juda spominje očito je ista ona koja je progutala Sodomu i Gomoru. To je vatra koja uzrokuje trajnu propast zlih, kako su to znali Isus, Pavao, Petar, Jakov, Poslanica Hebrejima i cijeli Stari zavjet.

Rječnik koji govori o uništenju naročito je prisutan u Otkrivenju, jer predstavlja Božji način nadvlađivanja protivljenja zla koje se okomilo na Boga i Njegov narod. Već smo ranije vidjeli kako Ivan vrlo živim slikama opisuje kraj đavla, Zvijeri, lažnog Proroka, smrti, hada i svih zlikovaca u ognjenom jezeru, što je prikazano kao "druga smrt". Ustanovili smo da se fraza "druga smrt" obično uzima da opiše konačnu, nepovratnu smrt.

Tekst koji nismo ranije spomenuli je Otkrivenje 11,18 prema kojem na zvuk sedme trube Ivan čuje kako dvadeset i četiri starca govore: "Dođe… vrijeme kad treba suditi mrtve… i uništiti one koji kvare zemlju." I ovdje posljedica konačnog suda nije osuda na vječne muke u paklu, već potpuno uništenje. Bog je strog, ali pravedan. On ne uživa u smrti zlih, a još manje da bi ih mučio za svu vječnost. Na kraju će kazniti zlikovce, ali će ova kazna završiti vječnim nestankom, a ne vječnim mukama.

Ovo je temeljna razlika između biblijskog učenja o konačnoj kazni kao potpunom nestanku i tradicionalnog učenja da je pakao mjesto beskonačnih muka i patnji – što uče mnogi okrutni poganski sustavi. Riječi kojima je opisano uništenje ognjem, a koje smo našli u cijeloj Bibliji, jasno pokazuje da je konačna kazna zlih trajni nestanak, a ne beskrajno mučenje u paklu. S obzirom na ove jasne biblijske tekstove, pridružujem se Clarku Pinnocku kad kaže: "Iskreno se nadam da će tradicionalisti prestati govoriti kako nema biblijske osnove za ovo gledište [ potpuno uništenje] , kad za njega postoji tako snažna osnova."[82]

Rječnik koji opisuje uništenje je metaforičan. Tradicionalisti prigovaraju našem tumačenju riječi o uništenju, koje smo upravo ispitali, jer tvrde da su riječi kao što su "propasti", "uništiti", progutati", "smrt", "izgorjeti", "ognjeno jezero", "dim koji se diže" i "druga smrt", često uzete u metaforičkom smislu. To je istina, ali njihovo slikovito značenje potječe od njihovog doslovnog, primarnog značenja. Postoji prihvaćeno načelo tumačenja Biblije da riječi, koje se javljaju u nealegorijskoj prozi, treba tumačiti prema njihovom primarnom značenju, ukoliko nema razloga da im se pridoda drukčije značenje.

Sveto pismo nigdje ne pokazuje da ove riječi ne bi trebalo tumačiti prema njihovom uobičajenom značenju kad ih primijenimo na sudbinu zlih. Naša studija uporabe ovih riječi u Svetom pismu i vanbiblijskoj literaturi pokazala je da one opisuju doslovno, trajno uništenje zlih. Na primjer, Ivanovo viđenje dima koji se "diže u vijek vjekova" (Otk 14,11), pojavljuje se u Starom zavjetu kao tihi prikaz svjedočanstva o potpunom uništenju (iz 34,10), a ne vječnim mukama. Isto tako je "ognjeno jezero" jasno poistovjećeno s "drugom smrti", što je fraza kojom su Židovi opisali konačnu, nepovratnu smrt. Zanimljivo je primijetiti: ako "ognjeno jezero" uništava Smrt i Had, onda imamo razloga vjerovati da baš nije u stanju za svu vječnost sačuvati izgubljene u svjesnim mukama. Iskreno se nadamo da će tradicionalisti naći hrabrosti da ozbiljno razmotre biblijske podatke koji pakao vide kao trajno uništenje izgubljenih.

Tradicionalno gledište o paklu danas postaje upitno ne samo zbog rječnika kojim je opisano uništenje i biblijske slike vatre koja spaljuje, nego i iz moralnih, pravnih i krozmoloških razloga. Ovome ćemo sada posvetiti pozornost. Razmotrimo prvo moralne posljedice tradicionalnog učenja o vječnim mukama, prema kojem je Bog okrutni mučitelj koji svu vječnost muči zle.

Ima li Bog dva lica? Kako možemo učenje o paklu, koje Boga pretvara u okrutnog, sadističkog mučitelja za svu vječnost, pomiriti s Božjom naravi otkrivenom u Isusu Kristu i po Njemu? Imali Bog dva lica? Je li On s jedne strane bezgranično milosrdan, a s druge nezasitno okrutan? Može li Bog toliko voljeti grešnike da je poslao svog ljubljenog Sina da ih spasi, a ipak toliko mrziti nepokajane grešnike da ih podvrgava beskrajnom okrutnom mučenju? Imamo li pravo hvaliti Boga za Njegovu dobrotu, ako grešnike muči kroz svu vječnost?

Naravno, nije naše da kritiziramo Boga, ali nam je Bog dao savjest da bismo mogli formulirati moralne sudove. Može li moralna intuicija, koju je Bog usadio u našu savjest, opravdati nezasitnu okrutnost božanstva koje grešnike podvrgava vječnim mukama? Clark Pinnock je na ovo pitanje odgovorio biranim riječima: "Postoji snažna moralna odbojnost prema tradicionalnom učenju o naravi pakla. S moralnog gledišta vječno mučenje je neprihvatljivo, jer Boga prikazuje kao krvožedno čudovište koje za svoje neprijatelje održava vječni Auschwitz, i kojima čak ne dopušta da umru. Kako čovjek može voljeti takvog Boga? Pretpostavljam da bismo Ga se mogli bojati, ali da li bismo Ga mogli voljeti i poštovati? Bismo li željeli nastojati da budemo slični Njemu u toj nemilosrdnosti? Nema sumnje da ideja vječnih, svjesnih muka uzdiže problem zla u nedokučive visine. Antony Flew je s pravom prigovorio: Ako kršćani stvarno vjeruju da je Bog stvorio ljude s nakanom da neke od njih zauvijek muči u paklu, mogli bi prestati s obranom kršćanstva."[83]

Pinnock s pravom pita: "Kako kršćani mogu prikazivati božanstvo takve okrutnosti i osvetoljubivosti, koje svoja stvorenja, ma koliko bila grešna, osuđuje na vječne muke? Svakako da je Bog koji bi tako što učinio, bio sličniji Sotoni nego Bogu, bar prema općim moralnim mjerilima, pa i prema samom evanđelju?"[84]

John Hick piše na vrlo sličan način: "Ideja tijela, koja zauvijek gore i neprekidno trpe strahovitu bol od opekotina trećeg stupnja, a da ne sagorijevaju ili ne gube svijest, znanstveno je fantastična, a moralno odbojna… Pomisao da je takvo mučenje namjerno propisano božanskim ukazom, potpuno je neuskladivo s idejom o Bogu beskonačne ljubavi."[85]

Pakao i inkvizicija. Čovjek se pita nije li vjerovanje u pakao, kao mjesto gdje će Bog zauvijek mučiti grešnike ognjem i sumporom, možda potaknulo inkviziciju da utamniči, muči i na kraju spaljuje na lomači takozvane "krivovjerce" koji su odbili prihvatiti tradicionalno crkveno učenje. Knjige crkvene povijesti obično ovo dvoje ne povezuju, očito zato što inkvizitori nisu svoje postupke opravdali vjerovanjem u pakleni oganj za zle.

No čovjek se može pitati što je nadahnjivalo pape, biskupe, crkvene koncile, dominikance i franjevce, kršćanske kraljeve i knezove da muče i istrijebe disidentne kršćane kao što su Albižanci, Valdenzi i Hugenoti? Što je, na primjer, potaklo Calvina i njegovu ženevsku gradsku skupštinu da Servetusa spali na lomači samo zato što je ustrajao u neprihvaćanju učenja o Trojstvu?

Čitanje Servetusove presude, koju je ženevska gradska skupština izrekla 26. listopada 1553. godine, nameće mi misao da su ovi kalvinistički revnitelji vjerovali, kao i katolički inkvizitori, da imaju pravo spaljivati krivovjerce na isti način kako će ih Bog kasnije paliti u paklu. Presuda glasi: "Osuđujemo te, Michaele Servetusu, da budeš vezan, odveden na mjesto Champel i tamo vezan za lomaču i živ spaljen, zajedno sa svojom knjigom… dok ti tijelo ne bude pretvoreno u pepeo; i tako trebaš završiti svoj život da bi bio primjer drugima koji bi htjeli učiniti isto što i ti."[86]

Sljedećeg dana, nakon što je Servetus odbio priznati da je kriv za krivovjerje, "krvnik ga je usred snopove pruća željeznim lancima vezao za lomaču, stavio mu na glavu vijenac od lišća posutog sumporom, a njegovu mu knjigu vezao uz bok. Pogled na zapaljenu baklju izaziva prodorni vrisak 'misericordiae' [ milost] na njegovom materinjem jeziku. Gledatelji s jezom ustuknuše. Plamenovi ga ubrzo dosežu i gutaju njegovo smrtno obličje u četrdeset i četvrtoj godini njegova nestalna života."[87]

Philip Schaff, poznati crkveni povjesničar, zaključuje ovo izvješće o smaknuću Servetusa riječima: "Savjest i pobožnost onog doba odobravala je smaknuće i ostavilo malo prostora za osjećaje i sućut."[88] Teško je vjerovati da bi nekatolici, pa čak i pobožni kalvinisti, mogli odobriti i bešćutno promatrati spaljivanje španjolskog liječnika, koji je izvršio značajan doprinos medicinskoj znanosti, samo zato što nije prihvatio Kristovo božanstvo.

Najbolje objašnjenje koje mogu naći za umrtvljenost kršćanske moralne savjesti onog vremena su jezive slike i izvještaji o paklenom ognju, kojima su kršćani bili stalno izlagani. Takva vizija pakla pružila je moralno opravdanje za oponašanje Boga u spaljivanju krivovjeraca ovovremenom vatrom, s obzirom na vječni oganj koji ih je čekao iz Božje ruke. Nemoguće je procijeniti dalekosežne posljedice koje je učenje o beskrajnom paklenom ognju imalo tijekom niza stoljeća u opravdavanju vjerske netrpeljivosti, mučenja i spaljivanja "krivovjeraca". Razlog je jednostavan: Ako će Bog krivovjerce za svu vječnost spaljivati u paklu, zašto ih crkva sada ne bi mogla uništiti spaljivanjem? Praktične su posljedice primjene učenja o doslovnom paklenskom ognju zastrašujuće. Tradicionalisti moraju razmisliti o ovim otrežnjujućim činjenicama. Uostalom, Isus je rekao: "Dakle: prepoznat ćete ih po njihovim rodovima." (Mt 7,20) A plodovi učenja o paklenom ognju su daleko od dobrih.

Jedan kolega, nakon čitanja ovog rukopisa, smatrao je upitnim moj pokušaj da uspostavim uzročnu vezu između vjerovanja u vječne muke u paklu i običaja inkvizicije da muči i spaljuje "krivovjerce" koji su odbili odreći se svojih vjerovanja. Njegov je argument da konačno uništenje zlih ognjem nije manje okrutno od njihove kazne u beskonačnom paklenom ognju. Problem s ovakvim načinom razmišljanja je propust da se prizna kako kazna koja završava smrću ne otvrdnjuje i otupljuje kršćansku savjest kao kazna koja predstavlja beskrajno zvjersko mučenje. Razlika između jednog i drugog može se usporediti s promatranjem smaknuća zločinca na električnoj stolici, nasuprot smaknuća istog zločinca na električnoj stolici koja za svu vječnost daje šokove njegovom svjesnom tijelu. Očito će promatranje ovog drugog tijekom neodređenog razdoblja izazvati ludilo ili će otupiti moralnu savjest. Na sličan način je stalno izlaganje srednjovjekovnih ljudi umjetničkom i književnom prikazu pakla, kao mjesta apsolutnog užasa i vječnih muka, moglo samo predisponirati ljude da prihvate mučenje "krivovjeraca" od strane vjerskih vlasti, koje su tvrdile da postupaju kao Božji predstavnici na zemlji.

Pokušaji da se pakao učini podnošljivijim. Nije čudo što je tijekom povijesti bilo različitih pokušaja da se pakao učini manje paklenim. Augustin je izmislio čistilište da bi populaciju u paklu smanjio. U novije vrijeme Charles Hodge i B. B. Warfiels su također pokušali smanjiti populaciju u paklu razvijanjem postmilenijske eshatologije i dopuštenjem automatskog spasenja beba koje umru kao male. Čini se da je tome razlog razmišljanje: ako je ukupan broj oni koji će biti mučeni relativno malen, onda nema razloga za zabrinutost. Takvo razmišljanje teško da rješava problem moralnosti Božjeg karaktera. Izlagao Bog beskrajnim mukama milijun ili deset milijardi grešnika, ostala bi činjenica da je Bog vječno mučio ljude.

Drugi su pokušali izvaditi pakao iz pakla, nadomješćujući fizičke muke u paklu s lakše podnošljivim mentalnim mukama. No kako smo to malo prije primijetili, smanjenjem veličine boli u ne-doslovnom paklu, metaforičko učenje o paklu ne mijenja njegovu narav, budući da on još uvijek ostaje mjesto beskrajnih muka.

Na kraju, svaka doktrina o paklu mora proći moralni ispit ljudske savjesti, a doktrina o doslovnim beskonačnim mukama na takvom ispitu ne može proći. S druge strane, učenje o potpunom uništenju može na ovom ispitu proći iz dva razloga. Prvo, ono ne smatra pakao vječnim mučenjem već trajnim nestankom zlih. Drugo, ono priznaje da Bog poštuje slobodu onih koji su izabrali da ne budu spašeni. Bog ima moralno pravo da uništi zle zato što poštuje njihov izbor. Bog želi spasiti sve ljude (2 Pt 3,9), ali poštuje slobodu onih koji odbiju Njegovu milostivu ponudu spasenja. Božje konačno kažnjavanje zlih nije osveta koja traži vječne muke, već razuman čin koji dovodi do trajnog uništenja.

U naše doba ljudi trebaju naučiti da se boje Boga, a to je jedan od razloga za propovijedanje o posljednjem sudu i kazni. Mi moramo upozoriti ljude da će se oni koji odbace Kristova načela života i ponudu spasenja, na kraju sučeliti sa strašnim sudom i "biti kažnjeni vječnom propašću" (2 Sol 1,9). Povratak na biblijsko učenje o konačnoj kazni odriješit će jezik propovjednika, jer mogu objaviti veliku alternativu između vječnog života i trajnog uništenja, bez straha da Boga prikažu čudovištem.

Protivno biblijskom razumijevanju pravde. Tradicionalno učenje o paklu danas postaje upitno i zbog biblijskog razumijevanja pravde. John Stott to koncizno i jasno izriče: "Temeljno [ pravdi] je vjerovanje da će Bog ljudima suditi 'po… [ njihovim] djelima' (vidi Otk 20,12), što daje slutiti da će kazna odgovarati učinjenom zlu. Ovo su načelo primijenjivali židovski sudovi kad su kazne ograničavali na pravičnu odmazdu, 'život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu' (vidi Izl 21,23-25). Zar ne bi onda postojao ozbiljan nesklad između grijeha svjesno učinjenih u određenom vremenu i svjesnog mučenja kroz vječnost? Ne umanjujem težinu grijeha kao pobune protiv Boga našeg Stvoritelja, ali postavljam pitanje da li su 'vječne svjesne muke' uskladive s biblijskim otkrivenjem božanske pravde."[89]

Teško možemo zamisliti kakav bi to buntovan način života mogao zaslužiti konačnu vječnu muku, svjesnu patnju u paklu. Kako to John Hinck kaže: "Pravda nikad ne bi mogla za vremenske grijehe zahtijevati kaznu beskonačih vječnih muka; takvo beskrajno mučenje ne bi nikad poslužilo nekoj pozitivnoj svrsi ili popravljanju upravo zato što mu nema kraja; i ono onemogućuje svaku razumnu kršćansku teodiciju [odnosno obranu Božje dobrote s obzirom na prisutnost zla], budući da zlu grijeha i patnji daje vječno mjesto među Božjim stvaranjem."[90]

Bibliji je nepoznata ideja neograničene odmazde. Mojsijevsko zakonodavstvo ograničilo je kaznu koja se mogla dodijeliti zbog različitih vrsta štete. Isus je postavio još veću granicu: "Čuli ste da je rečeno… A ja vam kažem." (Mt 5,38.39) Imajući u vidu etiku evanđelja, nemoguće je opravdati tradicionalno gledište o vječnim, svjesnim mukama, jer takva bi kazna stvorila ozbiljan nesrazmjer između grijeha učinjenih tijekom života i kazne koja bi trajala svu vječnost.

Dio problema je u tome što ljudska bića ne mogu zamisliti dužinu vječnosti. Nama je nemoguće zamisliti što stvarno znače vječne muke. Ljudski život mjerimo izrazima šezdeset, sedamdeset, a u nekim slučajevima i osamdeset godina. No vječne muke znače da za grešnike nakon milijun godina u paklu njihova kazna još nije ni započela. Takva ideja nadilazi ljudsko shvaćanje.

Neki tvrde kako bi u slučaju da grešnici budu kažnjeni uništenjem, "to bila sretna olakšica od kazne pa uopće i ne bi bila kazna".[91] Takvo je razmišljanje grozno. Ono pokazuje da bi jedina pravedna kazna koju Bog dodjeljuje nepravednima bila vječno mučenje. Teško je vjerovati da se božanska pravda može zadovoljiti samo dodjeljivanjem kazne vječnih muka. Ljudski osjećaj za pravdu smatra smrtnu kaznu najoštrijim oblikom kazne koja se može izreći za teške prijestupe. Nema razloga vjerovati da bi božanski osjećaj pravde bio zahtjevniji ukoliko bi tražio više od stvarnog uništenja nepravednih. Ovo nije nijekanje načela različitih stupnjeva odgovornosti, koje, kako ćemo to vidjeti, određuje "stupnjeve" trpljenja izgubljenih. Međutim ove patnje neće trajati zauvijek; one će prestati uništenjem izgubljenih.

Protivno ljudskom osjećaju za pravdu. Skolastici kao Anselm, pokušali su opravdati ideju beskonačnih muka, tvrdeći da grijesi počinjeni protiv beskonačnog Božjeg veličanstva zaslužuju vječne muke. Takvo je razmišljanje moglo biti prihvatljivo u feudalnom društvu srednjeg vijeka, u kome je ljudska vrijednost kmetova, koji su živjeli na dnu društvene piramide, izblijedila u usporedbi s vrijednošću kralja koji je živio na vrhu. No danas, ističe Pinnock, "ne prihvaćamo nejednakosti u suđenju na osnovi položaja koji uživa žrtva, kao da je krađa koju izvrši doktor gora od krađe jednog prosjaka. Činjenica da smo svi sagriješili beskonačnom Bogu ne opravdava beskonačnu kaznu. Danas nijedan sudac neće računati stupanj kazne prema položaju onoga kome je učinjeno zlo. Stari argumenti za pakao kao mjesto vječnih muka nemaju temelja." [92]

Osim toga, vječno mučenje ne služi pozitivnoj svrsi, popravljanju, jednostavno zato što grešnike samo muči, ali ih ne popravlja. Takva ideja samo pokazuje Božju osvetoljubivost, što je u potpunoj suprotnosti onome što nam je Isus otkrio o ljubavi svog Oca prema izgubljenima. Hans Küng ispravno pokazuje da se u vrijeme, kad naš kazneni i obrazovni sustav postupno napušta ideju kažnjavanja kao odmazde bez prilike za vrijeme kušnje i rehabilitacije, "ideja ne samo doživotnog, već čak vječnog kažnjavanja tijela i duše, mnogim ljudima čini apsolutno monstruoznom".[93]

Tradicionalno učenje o paklu je utemeljeno na ideji osvetoljubive pravde koja od grešnika traži da vrati Bogu sve što Mu duguje i još više od toga. Ovo učenje prikazuje Boga kao strogog, zahtjevnog i neumoljivog Suca. Uništenje, s druge strane, prikazuje Boga kao razumnog i poštenog. Ljudi koji Ga odbiju poslušati i prihvatiti Njegove uvjete za spasenje, bit će kažnjeni kaznom koju zaslužuju, naime, potpunim nestankom.

Nije predmet o kojem razgovaramo hoće li Bog ili neće na kraju kazniti zle. Mjesto toga, predmet je hoće li zli biti kažnjeni beskonačnom patnjom ili će propasti i nestati nakon što trpe određeni stupanj boli koju im je Bog dodijelio. Po našem mišljenju ovo se bolje slaže s općim učenjem Biblije i viđenjem pravde.

Stupnjevanje kazne. Uništenje ne isključuje mogućnost stupnjevanja kazne. Krist je na više mjesta naučavao načelo stupnjevanja odgovornosti prema primljenom svjetlu. U Mateju 11,21.22 Krist kaže: "Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Ta, da su u Tiru i Sidonu bila čudesa što su se u vama dogodila, već bi se odavno, odjeveni u kostrijet i posuti pepelom, obratili. Ali će, kažem vam, lakše biti na Sudnji dan Tiru i Sidonu nego vama." (Usp. Lk 12,47.48.) Na posljednjem sudu će se prema stanovnicima Tira i Sidona mnogo blaže postupati nego prema onima iz Betsaide, jer su imali manje prilika da upoznaju Božju volju za svoj život.

Krist aludira na ovo načelo u prispodobi o vjernim i nevjernim slugama: "Sluga koji poznajući volju svoga gospodara ništa nije uradio prema njegovoj volji, primit će mnogo batina. A sluga koji je nije poznavao, a učinio nešto što zaslužuje batine, malo će ih primiti. Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti; komu je mnogo povjereno, od njega će se mnogo iskati." (Lk 12,47.48) Na posljednjem sudu će svaka osoba biti mjerena prema svom odgovoru na primljeno svjetlo, a ne prema istom mjerilu za sve (vidi Ez 3,18-21; 18,2-32; Lk 23,34; Iv 15,22; 1 Tim 1,13; Jak 4,17).

Milijuni su živjeli i danas žive bez poznavanja Krista kao Božjeg vrhunskog otkrivenja i sredstva spasenja. Ovi ljudi mogu naći spasenje zahvaljujući svom pouzdanom odgovoru na ono što su znali o Bogu. Bog preko bilo koje religije određuje koliko će svoje volje otkriti svakom čovjeku.

U Rimljanima 2 Pavao objašnjava da "kad pogani koji nemaju Zakona vrše, vođeni naravlju, propise Zakona, onda su oni, nemajući Zakona, sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova savjest: nutarnji sudovi koji ih međusobno optužuju ili brane… u dan u koji će Bog – prema mojem Evanđelju – suditi ljudske tajne po Isusu Kristu." (rr. 14-16)

Upravo zato što je Bog upisao određene osnovne moralne principe u savjest svakog čovjeka, svatko će odgovarati – "tako da nemaju isprike" (Rim 1,20) – na posljednjem sudu. Bit će ugodno iznenađenje među spašenima naći otkupljene "pogane" koji od čovjeka nikad nisu čuli za Radosnu vijest spasenja. Ellen White lijepo ističe ovu misao: "Među neznabošcima ima onih koji ne znajući obožavaju Boga, onih koje svjetlost nikada nije dosegla preko ljudskih oruđa. Oni neće propasti. Premda ne poznaju Božji pisani Zakon, čuli su za Njegov glas kako im govori u prirodi i činili ono što Zakon zahtijeva. Njihova djela potvrđuju da je Sveti Duh dirnuo njihova srca i Bog ih prepoznao kao svoju djecu."[94]

Posljednja primjedba na tradicionalno učenje o paklu jeste da vječne muke pretpostavljaju vječno postojanje kozmičkog dualizma. Nebo i pakao, sreća i bol, dobro i zlo nastavit će zauvijek postojati jedno uz drugo. Nemoguće je pomiriti ovo učenje s proročkom vizijom novog svijeta u kojem više neće biti "ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe" (Otk 21,4). Kako bi se tuga i bol mogli zaboraviti, ako su muka i strah izgubljenih na vidljivom odstojanju, kako je to opisano u prispodobi o bogataši i Lazaru (Lk 16,19-31)?

Prisutnost bezbrojnih milijuna, koji zauvijek trpe nezamislive muke, čak i ako se nalaze u taboru nespašenih, moglo bi samo upropastiti mir i sreću novog svijeta. Pokazalo bi se da je novo stvaranje od prvog trenutka manjkavo, jer bi grešnici ostali vječna stvarnost u Božjem svemiru i Bog nikada ne bi mogao biti "sve u svemu" (1 Kor 15,28). John Stott pita: "Kako Bog može u bilo kom razumnom smislu biti nazvan 'sve u svemu', dok neodređeni broj ljudi još uvijek nastavlja pobunom protiv Njega i ostaju izloženi Njegovom sudu. Bilo bi lakše držati zajedno strašnu stvarnost pakla i univerzalnu Božju vladavinu, ako pakao znači uništenje i nepokajanih više nema."[95]

Cilj plana spasenja je potpuno uklanjanje grijeha i grešnika iz ovog svijeta. Tek kad grešnici, Sotona i đavoli zauvijek nestanu u ognjenom jezeru i dožive drugu smrt, moći ćemo istinski reći da je Kristova otkupiteljska zadaća bila savršena pobjeda. "Pobjeda znači da je zlo uklonjeno i da ne ostaje ništa osim svjetla i ljubavi. Tradicionalna teorija o vječnim mukama znači da sjena tame zauvijek prekriva novo stvaranje."[96]

Na kraju možemo reći da iz kozmološke perspektive tradicionalno učenje o paklu zastupa kozmički dualizam, koji se suproti proročkom viđenju novog svijeta u kojem je zauvijek nestalo grijeha i grešnika (Otk 21,4).

Zaključak. U zaključku ove studije različitih učenja o paklu važno je da se podsjetimo kako doktrina o konačnoj kazni nije Evanđelje, već rezultat odbacivanja Radosne vijesti. Ona ni u kom slučaju nije najvažnije učenje Svetog pisma, ali svakako utječe na naše razumijevanje onoga što Biblija uči o drugim važnim područjima kao što su čovjekova narav, smrt, spasenje, Božji karakter, čovjekova sudbina i budući svijet.

Tradicionalno učenje o paklu kao mjestu vječnih muka je ili biblijsko ili nebiblijsko. Potražili smo odgovor u Božjoj Riječi i našli za nj potporu. Ustanovili smo da su tradicionalisti pokušali protumačiti bogat rječnik i slike uništenja zlih u svjetlosti helenističkog pogleda na čovjekovu narav i crkvenih dogmi, umjesto na osnovi prihvaćenih metoda tumačenja Biblije.

Danas ljudi počinju sumnjati u tradicionalno učenje o paklu; napuštaju ga poznati znanstvenici različitih religioznih uvjerenja, imajući u vidu biblijske, moralne, pravne i kozmološke elemente. Biblijski gledano, vječne muke niječu osnovno načelo da je konačna plaća grijeha smrt, prestanak života, a ne vječne muke. Osim toga, bogatstvo slika i rječnik koji Biblija opisuje uništenje da prikaže sudbinu zlih, sasvim jasno pokazuje da njihova konačna kazna završava uništenjem, a ne vječnim, svjesnim mukama.

Moralno gledano, učenje o vječnim svjesnim mukama neuskladivo je s biblijskim otkrivenje božanske ljubavi i pravde. Moralna intuicija, koju je Bog usadio u našu savjest, ne može opravdati nezasitnu okrutnost Boga koji grešnike prepušta vječnim mukama. Takav Bog više sliči nekom krvožednom čudovištu nego Ocu ljubavi kojeg nam je Krist otkrio.

Pravno gledano, učenje o vječnim mukama ne slaže se s biblijskim viđenjem pravde, prema kojem dodijeljena kazna treba odgovarati učinjenom zlu. Ideja neograničene odmazde nepoznata je Bibliji. Pravda nikad ne bi mogla zahtijevati kaznu vječnih muka za grijehe učinjene tijekom kratkog ljudskog života, posebno što takva kazna ne postiže neku svrhu popravljanja.

Kozmološki gledano, učenje o vječnim mukama nastavlja s kozmičkim dualizmom, koji se suproti proročkoj viziji novog svijeta iz kojeg su zauvijek nestali grijeh i grešnici. Ako u novom Božjem svemiru grešnici u mukama i dalje ostanu vječna stvarnost, onda se teško može reći da više neće biti "ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe" (Otk 21,4).

Tradicionalno učenje o paklu kao mjestu svjesnih muka danas je u nevolji. Primjedbe na na njega su ozbiljne, a podrška tako slaba da ga napušta sve više ljudi, koji umjesto toga prihvaćaju ideju općeg spasenja da bi izbjegli sadističke užase pakla. Da bi spasili ovo važno biblijsko učenje o posljednjem sudu i kažnjavanju zlih, važno je da Bibliji naklonjeni kršćani ponovno ispitaju što Biblija zapravo uči o sudbini izgubljenih.

Naše pažljivo ispitivanje biblijskih podataka pokazalo je da će zli uskrsnuti da prime božanski sud. On će predstavljati trajno uklanjanje od Boga na mjesto gdje će biti plač i škrgut zubi. Nakon određenog razdoblja svjesne patnje pojedinaca, u skladu s božanskom pravdom, zli će nestati bez nade u obnovu ili povratak. Konačna obnova vjernih i uklanjanje grešnika s ovog svijeta pokazat će da je Kristova otkupiteljska zadaća bila savršena pobjeda. Kristova pobjeda znači da "stari svijet prođe" (Otk 21,4) i da će kroz beskrajne vjekova vladati samo svjetlo, ljubav, mir i sklad.

[1] Betrand Russell, Why I Am Not a Christian (London, 1976), str. 22.23.

[2] John F. Walvoord, "The Literal View" u Four Views on Hell, urednik William Crockett (Grand Rapids, 1992), str. 12.

[3] Clark H. Pinnock, "Respons to John F. Wolvoord" u Four Views on Hell, urednik William Crockett (Grand Rapids, 1992), str. 39.

[4] Za koncizno i prikladno izlaganje metaforičkog gledišta o paklu vidi William V. Crockett, "The Metaphorical View" u Four Views on Hell, urednik William Crockett (Grand Rapids, 1992), str. 43-81.

[5] Isto, str. 46.47.

[6] Jonathan Edwards u John Gerstner, Jonathan Edwards on Heaven and Hell (Grand Rapids, 1980), str. 56.

[7] Citirao Fred Carl Kuehner, "Heaven and Hell?" u Fundamentals of the Faith, urednik Carl F. H. Henry (Grand Rapids, 1975), str. 239.

[8] Robert A. Peterson, Hell on Trial! The Case for Eternal Punishment (Phillipsburg, New Jersey, 1995), str. 200.201.

[9] Vidi na primjer, John F. Walvoord (bilješka 2), str. 11-31; Robert A. Morey, Death and the Afterlife (Minneapolis, 1984), str. 100.172); E. B. Pusey, What Is the Faith as to Eternal Punishment? (Oxford, 1880).

[10] John F. Walvoord (bilješka 2), str.?.

[11] R. N. Whybray, Isaiah 40-66. New Century Bible Commentary (Grand Rapids, 1975), str. 293.

[12] Robert A. Peterson (bilješka 8), str. 32. Vidi i Harry Buis, The Doctrine of Eternal Punishment (Philadelphia, 1957), str. 13.

[13] Edward Fudge, The Fire That Consumes. A Biblical and Historical Study of the Final Punishment (Houston, 1982), str. 112.

[14] Robert A. Peterson (bilješka 8), str. 36.

[15] André Lacoque, The Book of Daniel (Alanta, 1979), str. 241.

[16] Emmanuel Petavel, The Problem of Immortality (London, 1892), str. 323.

[17] Citati iz apokrifa su od R. H. Charlesa, The Apocrypha and Pseudoepigrapha of the Old Testament in English (Oxford, 1913), sv. 1.

[18] Josephus, War of the Jews, 2. 9. 11; citat iz Josephus Complete Works, prijevod William Whiston (Grand Rapids, 1974), str. 478.

[19] Isto.

[20] Isto.

[21] Tekst iz rukopisa od Mrtvog mora uzet iz Andr¾ Dupont-Sommer, urednik. The Essene Writings from Qumran, prijevod G. Vermes (New York, 1962).

[22] Povlačenje dodao. Spominjanje konačnog uništenja zlih nalazimo u svim spisima s Mrtvog mora. Za druge tekstove i raspravu vidi Edward Fudge (bilješka 13), str. 136-140.

[23] Kenneth Kantzer, "Troublesome Questions", Christianity Today (20. ožujka 1987), str. 45. Slično piše i W. T. G. Shedd: "Najsnažnija potpora doktrini beskrajnog kažnjavanja je učenje Krista, čovjekova Otkupitelja. Premda je ova nauka jasno istaknuta u Pavlovim poslanicama i drugim dijelovima Pisma, bez izričitih i ponovljenih izjava utjelovljenog Boga pitanje je da li bi ova strašna istina dobila tako značajno mjesto kakvo je uvijek imala u kredima kršćanstva… Krist ne bi ljude mogao tako često i ozbiljno upozoravati na 'oganj koji se ne gasi' i 'crv koji ne umire' da Mu nije bilo poznato kako će u budućnosti postojati opasnost da se o tome ne govori." (Dogmatic Theology [ New York, 1888] , str. 665.666).

[24] Leon Morris, "The Dreadful Harvest", Christianity Today (27. svibnja 1991), str. 34.

[25] "Hell", Protestant Dictionary, urednici Charles Sydney i G. E. Alison Weeks (London, 1933), str. 287.

[26] Josephus (bilješka 18), 6. 8.. 5; 5. 12. 7.

[27] Edward W. Fudge (bilješka 13), str. 161.

[28] Robert A. Peterson (bilješka 8), str. 44.

[29] Podvlačenje dodao.

[30] Rober A. Peterson (bilješka 8), str. 47.

[31] John Stott i David L. Edwards. Essentials: A Liberal-Evangelical Dialogue (London 1988), str. 316.

[32] R. V. G. Tasker, The Gospel According St. Matthew. An Introduction and Commentary (Grand Rapids, 1963), str. 240.

[33] Podvlačenje dodao.

[34] John Stott (bilješka 31), str. 317.

[35] Basil F. Atkinson, Life and Immortality. An Examination of the Nature and Meaning of Life and Death as they are Revealed in the Scriptures (Taunton, Engleska, bez datuma), str. 101.

[36] Podvlačenje dodao.

[37] Anmthony Hoekema, The Bible and the Future (Grand Rapids, 1979), str. 270.

[38] Harry Buis, The Doctrine of Eternal Punishment (Philadelphia, 1957), str. 49.

[39] Podvlačenje dodao.

[40] Podvlačenje dodao.

[41] Edward W. Fudge (bilješka 13), str. 172.

[42] Vidi na primjer Robert A. Peterson (bilješka 8), str. 78.79.

[43] Isto, str. 88.

[44] Robert A. Morey, Death and the Afterlife (Minneapolis, 1984), str. 144. Isto mišljenje iznosi Harry Buis i piše: "Ovi ulomci iz Poslanica i Otkrivenja dokazuju da apostoli slijede svog Učitelja u učenju o ozbiljnim alternativama života. Oni jasno uče činjenicu suda koji završava vječnim životom ili vječnom smrti, koja nije prestanak postojanja, već postojanje u kojem izgubljeni trpe strašne posljedice grijeha. Oni uče da je to postojanje beskonačno." (bilješka 38, str. 48)

[45] J. P. M. Sweet, Revelation (Philadelphia, 1979), str. 228.

[46] Podvlačenje dodao.

[47] Harold E. Guillebaud, The Righteous Judge: A Study of the Biblical Doctrine of Everlasting Punishment (Taunton, Enegleska, bez datuma), str. 24.

[48] John F. Walvoord (bilješka 2), str. 23.

[49] George Ekldon Ladd, A Commentary on the Revelation of John (Grand Rapids, 1979), str. 270.

[50] Robert A. Peterson (bilješka 8), str. 90.

[51] Citirao J. Massyngberde Ford, Revelation, Introduction, Translation and Commentary, The Anchor Bible (New York, 1975), str. 393.

[52] M. McNamara, The New Testament and the Palestinian Targum to the Pentateuch (New York, 1958), str. 117.

[53] Isto.

[54] Isto, str. 123.

[55] Isto.

[56] Robert H. Mounce, The Book of Revelation (Grand Rapids, 1977), str. 367.

[57] Henry Alford, Apocalypse of John uThe Greek Testament (Chicago, 1958), sv. 4, str. 735.736.

[58] Billy Graham, "There is a Real Hell", Decision 25 (srpanj-kolovoz 1984), str. 2. Na drugim mjestima Graham pita: "Može li biti da je oganj o kojem je Isus govorio vječna težnja za Bogom koju nikad ne možemo ugasiti? To bi svakako bio pakao. Biti zauvijek daleko od Boga, zauvijek odvojen od Njega." (u The Chalenge: Sermons from Madison Square Garden [ Garden City, New York, 1969] , str. 75)

[59] William v. Crockett (bilješka 4), str. 43.

[60] Isto, str. 44.7

[61] Isto.

[62] Isto, str. 59.

[63] Isto, str. 60.

[64] Ova izjava potječe od profesora Coleman-Nortona s Princetonskog sveučilišta, a citira je Bruce M. Metzger u "Literary and Canonical Pseudoepigrapha", Journal of Biblical Literature 91 (1972), str. 3.

[65] William v. Crockett (bilješka 4), str. 61.

[66] Jacques Ellul, Apocalypse, The Book of Revelation (New York, 1977), str. 212.

[67] Vidi Arhur W. Pink, Eternal Punishment (Swengel, Pennsylvania, bez datuma), str. 2; William Hendricksen, The Bible on the Life Hereafter (Grand Rapids, 1963), str. 188.

[68] J. I. Packer, "Evangelicals and the Way of Salvation: New Challenges to he Gospel – Universalism and Justification by Faith" u Evangelical Affirmations, urednik K. S. Kantzer i Carl F. H. Henry (Grand Rapids, 1990), str. 126.

[69] Clark H. Pinnock (bilješka 3), str. 161.

[70] Isto, str. 162.

[71] John Stott (bilješka 31), str. 319.320.

[72] Isto, str. 314.315.

[73] James D. G. Dunn, "Paul's Understanding of the Death of Jesus" u Reconciliation and Hope: New Testament Essays on Atonement and Eschatology, urednik Robert Banks (Grand Rapids, 1974), str. 136.

[74] Za studiju tipologije Dana pomirenja i njegovog antitipskog ispunjenja vidi Samuele Bacchiocchi, God's Festivals, Part 2: The Fall Festivals (Berrien Springs, 1996), str. 127-205.

[75] Leon Morris, The Cross in the New Testament (Grand Rapids, 1965), st. 47.

[76] Basil F. C. Atkinson (bilješka 35), str. 103.

[77] Za analizu ovog argumenta vidi Edward W. Fudge (bilješka 13), str. 232.233.

[78] Edward White, Life of Christ: A Study of the Scripture Doctrine on the Nature of Man, the Object of the Divine Incarnation, and the Condition of Human Immortality (London, 1878), str. 241.

[79] Basil F. C. Atkinson (bilješka 35), str. 85.86.

[80] John Sott (bilješka 31), str. 315.

[81] Isto, str. 316.

[82] Clark H. Pinnock (bilješka 3), str. 147.

[83] Isto, str. 149.150.

[84] Clark H. Pinock, "The Destruction of the Finally Impenitent", Criswell Theological Review 4, bilješka 2 (1990), str. 247.

[85] John Hick, Death and Eternal Life (New York, 1976), str. 199.201.

[86] Citirao Philip Schaff, History of the Christian Curch (Grand Rapids, 1958), sv. 8, str. 782.

[87] Isto, str. 785.

[88] Isto, str. 786.

[89] John Sott (bilješka 31), str. 318.319.

[90] John Hick (bilješka 85), str. 201.

[91] Harry Buis, "Everlasting Punishemnt", The Zondervan Pictorial Encyclopedia of the Bible (Grand Rapids, 1978), sv. 4, str. 956.

[92] Clark H. Pinnock (bilješka 3), str. 152.153.

[93] Hans Küng, Eternal Life, Life After Death as a Medical, Philosophical, and Theological Problem (New York, 1984), str. 137.

[94] Ellen G. White, Čežnja vjekova, (Znaci vremena, Zagreb, 1987), str. 549.

[95] John Sott (bilješka 31), str. 319.

[96] Isto.

< 5. Poglavlje Sadržaj 7. Poglavlje >

Pakao – vječne muke ili potpuno uništenje