Najjasniji i najznačajniji tekst koji govori o daru govorenja jezika se nalazi u Djelima 2,1-13.[1] U ovom odlomku Luka, Pavlom prijatelj, izvještava o značajnom danu Pedesetnice. To je bio dan dramatične promjene za prvu hrišćansku crkvu. Izlijevanje Svetog Duha na dan Pedesetnice je bilo iskustvo ranog dažda. Omogućilo je prvim hrišćanima da izadju iz "gornje sobe" i da učestvuju u objavljivanju radosne vijesti kao nikada ranije. To iskustvo je ranu crkvu pretvorilo u misionarski pokret, uprkos velikim zaprekama, koje će postavljati tradicija, predrasude i druge strašne stvari. Bog se stavio na stranu nove zajednice, a Božije djelo je, uz pomoć moći i prisustva trećeg lica svete Trojice, napredovalo. Sa darom govorenja jezika Bog je obezbijedio i način za prevazilaženje prirodnih zapreka, koje su sprječavale brzo i djelotvorno širenje jevandjelja.

Dan Pedesetnice se praznovao pedeset dana nakon Pashe (3. Moj 23,15f; 4. Moj 28,16; 5. Moj. 16,9-12),[2] što znači da su se dogadjaji iz Djela 2 desili sedam nedjelja po Hristovom raspeću. Vaskrsli Gospod se javljao učenicima u periodu od četrdeset dana (Djela 1,3; gl. 1. Kor. 15,3-7)[3] , te im je govorio o carstvu Božijem".

Na dan vaznesenja Hristos je okupio svoje učenike da bi im u posljednjem razgovoru zapovjedio da ostanu u Jerusalimu (Djela 1,4) dok se Sveti Duh ne izlije na njih.

Posljednje riječi koje im je uputio su bile: "Nego ćete primiti silu kad sidje Duh sfeti na vas; i bićete mi svjedoci u Jerusalimu i po svoj Judeji i Samariji i tja do kraja zemlje" (Djela 1,8). Nakon što ih je uvjerio da će primiti Svetog Duha, bez koga ne mogu ispuniti nalog,[4] koji daje čudesnu moć za manifestaciju znakova obećanih ranije (Marko 16,17), Hristos se vaznio na nebo (Djela 1,9-12).

Sveti Duh je bio obećan; prvi vjernici su čekali NJegov dolazak u Jerusalimu, posljednjem mjestu koje bi oni izabrali zbog nedavnih dogadjaja vezanih za raspeće Isusa Hrista.[5]

Bilo kako bilo, učenici u poslušali Hristovu zapovijest. Dar Svetog Duha su očekivali u društvu žena,[6] Hristove majke, i NJegove braće (1. Kor. 9,5)[7] u "gornjoj sobi" u Jerusalimu (Djela 1, 12-14). Obećani dolazak Svetog Duha je trebalo da se desi u roku od nekoliko dana.

Vrijeme iščekivanja je bilo vrijeme priprema. Hristovi sljedbenici su se posvetili molitvi (Djela 1,14), a u to vrijeme ih je u Jerusalimu bilo oko 120. Mala zajednica vjernih je bila u duhu jedinstva[8] putem molitve (Djela 2,1). Vrijeme je bilo sazrelo za izlijevanje Svetog Duha.

Kada su svi učenici bili na okupu, u osvit dana Pedesetnice, cijela kuće,[9] u kojoj su bili, se iznenada napunila hukom jakog vjetra (pnoe).[10]

Nebeska posjeta se mogla ne samo čuti, nego i vidjeti. "I pokazaše im se razdijeljeni jezici kao ognjeni; i sjede po jedan na svakoga od njih" (Djela 2,3). I jak vjetar i "jezici kao od vatre" su obilježja moći Svetog Duha. To su bila dva znaka[11] koja su predstavila dolazak i neprestano prisustvo Svetog Duha.

Pojava "jezika kao od vatre" ne znači da se vatra spustila sa nebesa, nego da su jezici (glosais) izgledali poput[12] plamenova vatre, koji se razdvajaju tako kao da će dodirnuti svakoga od njih. To je "vidljiv dokaz da se Duh daje njima kao pojedincima".[13]

Luka je nastojao da izbjegne to da se stekne utisak kako su buka sa neba i vatri slični jezici skoro prirodni fenomeni. Svaki put je naglasio da je buka bila poput (hosper) one koju pravi brz vjetar i da su jezici bili pobut (hosei) plamenova vatre. A to, da vjetar i vatra koje spominje nisu bili slični prirodnim,[14] je očito zbog upotrebe ove dvije poredbene partikle.[15]

Ispunjenje riječi u izvještaju Djela apostolskih pokazuje da izlijevanje Svetog Duha nije bilo samo subjektivno iskustvo.[16] Kasnije je to i podržano glagolom prevedenim riječju "pokazaše" (ophthesan) u trećem stihu. Ovaj je glagol namjerno upotrebljen da bi pokazao stvarnost koju su sljedbenici Hristovih svjedoka vidjeli svojim očima. Iskustvo tako ne može biti odbačeno objašnjenjem da je to bio samo plod mašte.

Izvještaj iz Djela 2,3b naglašava da Sveti Duh "sjede" (ekathisen) na svakoga od njih.[17] Subjekat tog glagola bi mogla da bude imenica jezik (sa značenjem koje smo već ranije naveli)[18] ili, što je manje vjerovatno,, imenica vatra,[19] pa, čak, što je i najvjerovatnije, i Sveti Duh, koji se spominje u narednom stihu.[20] Mada se ne zna tačno o kojem se subjektu u grčkom jeziku radi, glagol, sam po sebi (kathizo), znači "sjesti, počivati". On, koz svoje značenje, ističe da se radi o trajnom naseljavanju, dok aorist[21] upućuje na početak davanja dara Svetog Duha.

Izraz "i sjede na svakoga od njih" znači: a) da je Duha Svetog primio svaki pojedinac prisutan u kući i b) da to nije bilo samo trenutno iskustvo ograničeno samo na dan Pedesetnice, nego da je predstavljalo trajni dar, koji su osobe, koje su ga primile, imale tokom čitavog života.[22]

I auditivni i vizuelni aspekt prisustva Svetog Duha na dan Pedesetnice je očigledan. Tome se pridodaje i treći aspekat, zapiisan u četvrtom stihu: "I napuniše se svi Duha svtoga, i stadoše govoriti drugijem jezicima, kao što im Duh davaše te govorahu."

Riječ "davaše" se koristi da prikaže prirodu dara govorenja jezika.[23] Taj dar nije naučeno iskustvo, nego je dar koji Sveti Duh daje vjernicima. Predstavlja suprotnost onome što se u pentakostalizmu i neopentakostalizmu naziva išćekivanim sastancima, na kojima "grupe ljudi čekaju i bivaju učene kako da razviju svoju svijest da bi zanemarile razum"[24] i tako mogle govoriti glosolaliju.

Od presudnog je značaja da se temeljito ispita značenje riječi "stadoše govoriti drugijem jezicima". Čim je Sveti Duh ispunio prisutne u gornjoj sobi, rezultat je već bio očigledan. Nije bilo vremena za učenje, nije bilo vremena da se neko poučava; oni "stadoše" (erxanto) govoriti[25] odmah.

Sveti Duh je bio uzrok hrabrog nastupa učenika (2,4c). Termin koji Luka koristi se prevodi kao "govor" (NKJV; NASB) ili "sposobnost" (NRSV). Originalna riječ koja se koristi je apophtheggesthai,[26] koja u vanbiblijskom grčkom jeziku znači "govoriti jasno i glasno", "govoriti izražajno".[27] Smion govor onih koji su bili obdareni darom jezika, ne označava ekstatičan, nego razgovjetan, izražajan, glasan i jasan govor.[28]

Značajan izraz je onaj koji kaže da su vjernici govorili "druge jezike". NRSV (NJu Rivajzd Standard Veržn, jedan od novijih prevoda Biblije na engleski jezik, prim.prev.), dinamičan prevod, prevodi spomenuti izraz terminima "drugi jezici". Riječ koja zahtijeva pažnju je "jezik", tradicionalna zamjena izvorne riječi glossais.

Grčka riječ koja se koristi ovdje je identična onoj iz teksta zapisanog u Marku 16,17. U raspravi o tom stihu u glavi III i o jeziku u glavi II pokazano je da grčki termin glossa, tj. jezik, može u različitim situacijama da označava: a) jezik kao organ i instrument govora, te b) jezik u smislu maternjeg ili stranog jezika ili dijalekta.[29] U drugoj glavi smo razmatrali široko značenje termina jezik u grčkom jeziku.

U Djelima 2 Luka precizno definiše pojam "jezika". U stihovima 6 i 8 on ga izjednačava sa značenjem jezika kao sredstva za komunikaciju. U ova dva posljednja stiha ne stoji grčka riječ glossa, nego dialektos. Ona označava "jezik nacije ili neke oblasti".[30] U Djelima 1,19 ima značenje službenog jezika zemlje,[31] kao i u 2,6-8.

Neki kažu da su u Djelima 2,6-8 ne misli na neki strani jezik, nego da dijalekte[32] , ekstatičan duhovan jezik[33] , natprirodni esperanto[34] , ili na odredjeno jevrejsko čitanje utvrdjenih liturgijskih odlomaka[35] . Ove hipoteze ne mogu opstati jer se, ako zanemarimo Djela 2, 6.8, jezik kao organ izjednačava sa jezikom kao sredstvom komunikacije u stihovima 4 i 11.[36] U vezi Djela 2 postoji naučna saglasnost mišljenja koje podržava ravnotežu jezika i dijalekata sa značenjem jezika kao sredstava za komunikaciju.[37] "Govorenjem drugih jezika vjernici upućuju na Svetog Duha koji čini čudo."[38]

Dodatna razmatranja su dala jaku podršku mišljenju da su jezici (tongues) identični jezicima (languages). (Ovaj dio se odnosi isključivo na prevod Biblije na engleski jezik, prim. prev.) Prvo zapazimo da slušaoci, koji još nisu bili u vjeri, nisu primila dar tumačenja. Oni su razumjeli vjernike koji su govoirli jezike bez prevodioca. Drugo, ljdi su bili zadivljeni i zbunjeni (Djela 2,7). "Gomila je otkrila da govornici nisu stranci, nego da su Galilejci,"[39] te da tako nisu mogli naučiti strane jezike prirodnim putem. To znači da ljudi nisu smatrali da slušaju "duhovni jezik", "natprirodni esperanto", neki drugi jezik, ili jezik koji su Galilejci mogli da govore isto tako dobro kao i druge osobe. Konačno divljenje je bilo prouzrokovano činjenicom da su neuki Galilejci iznenada počeli da govore maternje jezike različitih vrsta slušalaca.

Luka nije izvještavao o čudu slušanja, kao što neki pretpostavljaju, odnosno nije pisao o tome da su učenici govorili svojim jezikom, ali da su ljudi razumjeli što su ono govorili, i to svaki na svom jeziku. Ovo stanovište su zastupali neki od crkvenih otaca, medjutim, ono kasnije nije zadobilo ozbiljnu podršku. Luka je jasno zabilježio da "svaki od njih slušaše gdje oni govorahu njihovijem jezikom" (Djela 2,6). Riječ "njih" znači da su oni slušali hrišćane kako govore jezikom slušalaca i to svakog pojedinačnog.

Dodatni razlog, koji se protivi shvatanju da je čudo na dan Pedesetnice bilo čuto slušanja, se sastoji u tome što se čudo prenosilo sa učenika na neobraćeno mnoštvo. Ovome se može dodati činjenica da je govorenje jezika počelo prije nego što se pojavila publika (Djela 2,4).

Čutesan dar Svetog Duha je dan samo vjernicima. Omogućio im je da govore različite ljudske jezike, da bi ih tako šarolika grupa ljudi čula kako govore njihove maternje jezike (stihovi 6,8 i 11). Oni koji ne vjeruju nemaju učešća u ovom čudesnom daru Svetog Duha.

Navedene činjenice su veoma važne s obzirom na to da u savremeno doba glosolaliju govore i vjernici i nevjernici, odnosno i hrišćani i nehrišćani, pa čak i nereligiozne osobe kao što su agnostici i ateisti. Dar koji se spominje u Djelima 2 nije opšti po prirodi; to je dar ograničen samo na one koji su, pripremajući se na odgovarajući način, čekali dar Svetog Duha koji je bio obećan sam Hristovim sljedbenicima.

U Djelima 2 nevjernici su imali prednost da čuju radosnu vijest "veličine Božije" (stih 11), tako bi se i oni mmogli pridružiti bratstvu vjernika. Medjutim, nevjernici nisu obdareni darom Svetog Duha.

Pridjev "drugi" (heteros) u izrazu "govoriti druge jezike" u Djelima 2,4 takodje zaslužuje pažnju. Grčki termin heteros znači "stran, različit"[40] , tako da se izraz ispravno može prevesti kao "govoriti strane jezike".[41] Izraz "govoriti druge (strane) jezike," kako kaže H.V. Bejer, "označava govorenje različitih jezika koji se razlikuju od maternjeg jezika govornika i koji su govorniku ranije bili nepoznati".[42]

Ovo jezičko označavanje opravdava kasniji izraz koji kaže da je svaki slušalac čuo kako govore njegovim "maternjim jezikom" (idia dialekto), što se u osmom stihu izravno naglašava. Tu se, takodje, navode i jezici različitih grupa slušalaca. Da bi ih razdvojio, Luka upotrebljava rječi "drugi" ili "maternji", tako da izrazom "drugi jezici" nije htio da označi neku vrstu glosolalije, koju karakteriše neartikulisan, nerazumljiv govor za koji je potrebno tumačenje jer ga niko ne razumije. Luka na mnogo načina pokušava da kaže da je čudesan dar govorenja jezika na dan Pedesetnice ustvari bila sposobnost govorenja artikulisanih, drugih razumljivih stranih jezika, kojie govornici nisu ranije poznavali, niti su ih učili u to vrijeme.[43]

Možemo zaključiti, na osnovu svjedočanstva onih koji se nalaze na popisu zemalja i naroda[44] iz svakog "naroda koji je pod nebom" (Djela 2,5) da su oni bili svjedoci čuda govorenja jezika podarenog vjernicima.[45] Reći da je dar govorenja stranih jezika bilo prilično nepotrebno na dan Pedesetnice, jer su svi prisutni bili sposobni da govore ili razumiju aramejski ili grčki, je zavaravanje, što je i Luka, vjerovatno morao da zna. Naime, radi se o tome da ni Luka nije bio lud da kaže da su učenici dobili taj iako su ih slušaoci mogli i ovako razumjeti.[46] Reakcija slušalaca, koji su čuli svoje (hemeterais) jezike (Djela 2,11), svjedoči protiv njihovog ubjedjenja da su oni ka jevreji i prozeliti (2,9) prepoznavali ono što je bilo rečeno njihovim maternjim jezikom (2,8). Dobro je iamti na umu da prozeliti nisu bili obavezni da uče jevrejski ili aramejski.[47]

Fenomen govorenja jezika na dan Pedesetnice je slikovito opisao poznati pisac u sljedećem oštroumnom zapažanju:

Sveti Duh je, uzimajući oblik jezika vatre, počivao na okupljenima. To je bilo obilježje dara tada poklonjenog učenicima, dara koi im je omogućio da tečno govore jezike sa kojima ranije nisu imali dodira... Svaki poznati jezik je bio darovan prisutnima. Ova razlžnolikost jezika bi bila velika zapreka propovijedanju jevandjelja; Bog je zato na čudesan način ispravni nedostatak apostola. Sveti Duh je učinio za njih ono što oni ne bi mogli postiči u toku svog č života. Sada su mogli propovijedati istinu jevandjelja i u inostranstvu, govoreći sa tačnošću jezike onih kojima su govorili. Čudesan dar je bio snažan dokaz svijetu da njihova misija nosi nebeski pečat.[48]

Ovaj sažetak pentakostalnog fenomena ukazuje na ono o čemu je riječu Djelima 2.

Moramo se zapitati; Koja je svrha davanja dara govorenja stranih jezika? Kao što smo već vidjeli, Sveti Duh se spustio na vjernike koji su bili okupljeni u gornjoj sobi[49] , te je svaki od njih bio obdaren Svetim Duhom. Tako su mogli govoriti razumljive strane jezike.

Na osnovu Hristovog obećenja, koje je zapisano u Marku 16,17 i kontaksta u kojem se taj stih nalazi, svrha dara jezika je da obezbijedi sredstva za komunikaciju da bi se propovijedalo jevanjedelje svijetu (Marko 16,16). Hristove riječi zapisane u Djelima 1,5 se ispunjavaju u drugom poglavlju na dan Pedesetnice, izlijevanjem Svetog Duha.

Okupljeni u gornjoj sobi su sišli na ulice, čudesno govoreći strane jezike, koji su im ranije bili nepoznati. Kada su ljudi, pristigli iz različitih regija i zemalja, čuli taj zvuk, nesumljivo govorenje stranih jezika (stih 4)[50] , učenici su svjedočili propovijedanjem "Božijih djela i snage" (stih 11). A to je uključivalo "govorenje na svih jezika tada poznatih i pripovijedanje o Hristovojm životu i službi"[51] .

Konačan rezultat spomenutog iskustva i Petrove propovijedi na dan Pedesetnice (2,14-41) je bilo 3000 krštenih duša na taj dan (stih 41). Ubiranje prvih plodova svjetske žetve se desilo na dan Pedesetnice kroz čudesan dar saopštavanja radosne vijesti svima koji su došli iz različitih krajeva antičkog svijeta da praznuju taj dan u Jerusalimu. Svrha govorenja jezika je da se naglasi da je Bog prebrodio svaku jezičku zapreku, koja bi mogla smetati širenju radosne vijesti. Šta više, dar jezika, koji se manifestovao preko Svetog Duha, ostaje sredstvo komunikacije koje je omogućilo crkvi da se utvrdi širom svijeta. Onih 120 osoba, koje su bile na okupu u gornjoj sobi, je preraslo u svjetsku crkvu, koju su činili ljudi iz svih krajeva civilizovanog svijeta tih dana.

Medju slušaocima su postojale "neke" (heteroi)[52] osobe koje su se prezirivo rugale govoreći: "Nakitili su se vina"[53] (2,13). Ovi ismijavači su tvrdili da su oni, koji su govorili jezike, bili u pijanom stanju.

Ko su, ustvari, bili ti ljudi? "Neki će možda pomisliti na jerusalimske jevreje koji nisu govorili strane jezike"[54] i na one koji su odlazili rugajući se[55] i govoreći da su se vjernici napili.

Ovo je jedan detalj koji je neke od slušalaca[56] začudio i zbunio. Neki su i dalje bili zbunjeni, jer nisu mogli objasniti ovo čudo na prirodan način. Spomenuti nevjernici, antički svjetovni ljudi, se moguć izjednačiti sa "svijetom koji počinje ismijavati; zatim zapitkivati (4,7); prijetiti (4,7); hapsiti (5,18); odrediti kaznu bičevanja (5,40); i koji na kraju ubija (7,58)."[57] I mada Bog izvodi čuda za sva ljudska bića da vide i da čuju, uvijek će biti nevjernika koji, dok im dokazi prolaze ispred nosa, odbijaju da prihvate istinu. Rugajući se i ismijavajući, ti ljudi čine svoje srce tvrdim, tako da više ne mogu da vide niti da čuju (Isaija 6,9-10).

Važno je naglasiti vezu izmedju Djela 2 i 1. Kor. 14. Činjenica, da su pojedinci iz okupljene mase mogli optužiti one koji su prvi primili Duha da su popili suviše slatkog vina, je slična optužbi "ljudi sa strane" da su vjernici korintske crkve, koji su govorili jezike, vjerovatno bili ludi (1. Kor. 14,23).[58] Ako nehrišćanin dodje u zajednicu, on može pomisliti da je Duhom ispunjena osoba, koja govori jezike, luda. U Korintu je, medjutim, postojala zbrka uzrokovana razuzdanim načinom djelovanja.

Veza izmedju reakcije neprijateljski raspoložene grupe na dan Pedesetnice (Djela 2,13) i one nehrišćanskih posjetilaca korintske crkve, sa aluzijom na jezike, je u oba slučaja potakla teologe da postave hipotezu koja kaže da u sadašnjem obliku Djela 2,1-13 sjedinjuju dva različita izvora pentakostalnog iskustva. Jedan najavljuje početak govorenja jezika terminom glosolalije, tj. neartikulisanim, nerazumljivim, ekstatičnim načinom izražavanja, dok se drugi izvor sastoji od čuda, tj. govorenja razumljivog, poznatog stranog jezika.

Budući da prostor ne dozvoljava detaljnu raspravu o hipotezama iz izvora, koje je tokom godina razvio istorijsko-kritički metod, mi ćemo se ograničiti na dva, već predstavljena, primjera.

Na kraju ranijeg razdoblja, vezanog za postavljanje hipoteza medju teolozima istorijsko-kritičkog pravca, pojavio se rad F Spita.[59] On je već 1891. godine tvrdio da postoje dva osnovna izvora. "Istorijski izvor A", koji je vjerovatno sadržavao Djela 2,1a; 4,11-36, gdje se govorenje jezika označava terminom nerazumljivog govora kao što je, kako je on pretpostavio, slučaj sa 1. Kor. 14. Ostali dio Djela 2 potiče od "mitskog izvora B", tj. glasa Božijeg koji govori jevrejskom narodu. Stihovi 3b i 7f su umetnuti od strane kasnijeg izdavača koji tako govori o ljudskom jezičkom čudu.[60]

O.Bauenfind, u svom komentaru iz 1939. godine, pripisuje Lukinom izvoru samo čudo silaska Svetog Duha i čudo jezika.[61] On tvrdi da "nema velike razlike" izmedju čudesnog razumijevanja glosolalije od strane jednog prevodioca (1. Kor. 14,28) i "čudesnog razumijevanja od strane čitave zajednice, ili bar većine prisutnih".[62]

Čak su i teolozi, kritičari, shvatili da je razlika prilično velika, tim prije što to samo vodi H. Ventovom zaključku da su učenici govorili ekstatičan "duhovni jezik", koji je svaki slušalac razumio kao da je njegov maternji, čak i ako je znao da nije![63]

S.S.S. Vilijams je 1957. godine pretpostavio da postoji originalni (aramejski?) izvor u kojem dvanaestorica učenika slikovito prikazuju da su ispunjeni Svetim duhom i da su poslani u 12 različitih krajeva svijeta. Luka je izmijenio ovaj izvor s ciljem da dopusti da se razvije postupan napredak misije.[64]

Za razliku od njega, E.Trokm[65] je, te iste godine, svijetu predočio drugu hipotezu. On naglašava da je u Djelima 2,1-6.12-13 Luka bio obavezan da navede izvor koji je govorio o tome kako je božanska milost odstranila zbrku jezika, predstavljenu u priči o vavilonskoj kuli (1. Moj. 11,1-9)[66] i to izlijevajući "natprirodni esperanto" baziran na midrašu iz 2. Moj. 19[67] . Tako je Luka uveo ideju o stranim jezicima u stihovima 7.8.11.

Edvard ljohs, luteranski biskup, je oprezniji po tom pitanju. On pretpostavlja da je Luka koristio sam usmenu tradiciju, a da je sam preobrazio govorenje jezika iz ekstatičkog, nerazumljivog govora u čudo stranih jezika.[68] U svom novijem komentaru Djela, Ernst Hanken naznačava da Luka "nije mogao mnogo da računa na izvore; jer nije bilo stare ili jednolične tradicije"[69] . Ali Luka je bio teolog koji je, pod uticajem jevrejskog pentakostalnog iskustva, preoblikovao ideju o Hristovom slanju Svetog Duha svojim učenicima u priču sa ekstatičnim govorom, nejanim većini slušalaca, ali razumljivim za neke.[70]

Osnova za naš pokušaj da procijenimo različite pisane ili nepisane hipoteze je potreba da prepoznamo pretpostavke i presupozicije u radu teologa kritičara. Prije svega, mora se mžnaglasiti da ovi teolozi, koji su u velikom broju, dijele zajedničko mišljenje da se vjerovatno izvorno pentakostalno iskustvo govorenja jezika sastojalo od glosolalije, a ne od govorenja poznatih, razumljivih jezika.

Pitanje koje se postavlja je: Na kakvom su temelju bazirane ove pretpostavke? Mogući odgovor je da 1. Kor. 14 dokazuje da je izvorni dar glosolalije, nerazumljivi govor. Drugim riječima, teolozi istorijsko-kritičkog pravca žele da znaju tačnu prirodu iskustva u Korintu, do čega se dolazi kroz tumačanje 1. Kor. 14, i to pomoću obnovljenih savremenih fenomena u paganskim religijama, koje su, vjerovatno, uticale na crkvu u Korintu. U drugoj glavi smo pisali o tome kako ova opšta pretpostavka, da je glosolalija znana i u paganskim religijama, nema podršku od antičkih izvora. To neće pomoći stvaranju pozadine na osnovu koje treba da se tumači 1. Kor. 14, te da se to tumačenje kasnije umetne i u Djela 2. Takav metod podsjeća na dokazivanje koje se vrti u krug i upotrebljavanje hipoteza koje ostaju nedokazene.

Druga važna pretpostavka je da pentakostalno iskustvo u Djelima treba tumačiti pomoću 1. Kor. 14. Ključ za razumijevanje govorenja jezika u Djelima 2 je govorenje jezika opisano u 1. Kor. 14. Na ovaj način, pokušaj razumijevanja počinje sa 1. Kor. 14 da bi se vratio na ranije iskustvo zapisano u Djelima 2. Po hronologiji, iskustvo zapisano u DJelima 2 prethodi onom zapisanom u 1. Kor. 14. Ta činjenica je nesumnjiva.

Niko ne želi da porekne vezu izmedju iskustva hrišćana u Korintu i onih u Jerusalimu. Ustvari, postoji veza na fenomenološkoj, lingvističkoj, teološkoj i misiološkoj osnovi. Medjutim, na osnvu hronologije manifestacije govorenja jezika, sasvim je jasno da se prvo iskustvo desilo u Jerusalimu na dan Pedesetnice. Iskustvo jezika u Korintu se desilo ko dvije decenije zatim. Prema tome, polazna osnova za istraživanje i tumačenje dara jezika bi trebalo da bude tekst iz Djela 2, koji opisuje prvu manifestaciju toga dara.

Svaki teolog, koji zastupa hipotetične teorije izvora, je prinudjen da dodje do zaključka da se govorenje jezika fenomen zapisan u Djelima 2 u sada dostupnom grčkom tekstu, mora shvatiti kao govornje pravih jezika. Neizbježan zaključak se nikako ne može uskladiti sa njihovim razumijevanjem 1. Kor. 14. Da li je metodološki ispravno postaviti hipotezu da postojie brojni izvori, pa se uredjivačka aktivnost prenosi na Djela 2 samo zato što se ovaj raniji fenomen jezika, tu zapisan, ne podudara sa problematičnim tumačenjem modernih teologa 1. Kor. 14? Ova činjenica postavlja brojna metodološka pitanja.[71]

Postoji i drevni princip tumačenja Biblije. On vuče porijeklo još iz perioda reformacije, pa čak i iz novozavjetnog doba; Biblija je sama svoj tumač. Iz istorije hrišćanstva je poznato kao protestantsko pravilo Sola Scriptura (samo Pismo). Prostor nam ne dozvoljava da se bavimo različitim granama ovog hermeneutičkog principa. Pavle je preporučio "uporedjivanje duhovnih stvari sa duhovnim stvarima" (1. Kor. 2,13). Osnovna misao je da se duhovne stvari spoje na osnovu nadahnute riječi poznanja (12,8; 10,12). Petrova ozbiljna opomena je da "ni jedno proroštvo književno ne biva po svome kazivanju" (2. Petrova 1,20). Hrišćani koji se drže Biblije i slijede princip dopuštanja da Biblija tumači samu sebe i da bude isključivi autoritet u onome što se odnosi na doktrine i praksu. Pisac smatra da bismo morali da dopustimo Bibliji da bude sama svoj tumač, "uporedjujući pismo sa pismom"[72]

Ideju o tome da je Biblija jedna i jedina "norma doktrina i osnova svih reformi" treba da imaju na umu svi koji tvrde da slijede hermeneutički princip tumačenja Pisma. To znači da tradicija ne može odrediti ispravno tumačenje Svetog Pisma.[73] A, takodje, i da filosofija ne omogućava ključ za tumačenje, niti komparativan pristup škole istorije religija, ili ma koji drugi medod stran nadahnutom otkrivenju. Odnosno, iskustvo, tradicije, filosofija, nauka ili vanbiblijske religije ne odredjuju ispravno značenje teksta Svetog pisma. Razlog za ovo se nalazi u činjenici da, kao jedinstveno nadahnuto božansko otkrivenje, Sveto pismo samo govori o sebi, te mu se mora dozvoliti da govori za sebe. Uopšteno govoreći, to znači da tumačenje nije ništa durgo nego dozvoljavanje tekstu da govori sam o sebi; to je poces pojašnjavanja i utvrdjivanja onoga o čemu tekst zapravo govori, i to mu omogućava, kao što je rečeno, da govori o sebi, kao da učitava očigledno značenje. Ne smije se pretpostaviti da je svaki put ili u većini slučajeva značenje tekstova Svetog pisma očigledno jasno, te da ne zahtijeva napor i posvećeno istraživanje da bi se razjasnio odredjeni problem. Osnova za svako tumačenje je Sveto pismo, kao riječ Božija. Kao takvo, ono mora tumačiti samo sebe. Postoji razlika izmedju Božije riječi i riječi čovjeka (iskustva, tradicije, nauke, filosofije, itd.). Riječ čovjeka ne može biti presudna u analiziranju značenja riječi Božije.[74]

Navedene hermeneutičke činjenice obezbjedjuju okosnicu i siguran temelj za raspravu o pojedinim biblijskim tekstovima u kojima je riječ o govorenju jezika. Kao što je već rečeno, rasprava se odvija po hronološkom redu i, u isto vrijeme, od jasnih tekstova iz Djela 2, 1-13 ka onim nejasnim u drugim dijelovima Novog zavjeta.

Još jedna pretpostavka, koja je teolozima jedna od najvažnijih, upućuje na slušaoce koji su bili zbunjeni praksom govorenja jezika (Djela 2,13). Tu zbunjenost koriste mnogi moderni teolozi da bi u Djela 2 uvukli nerazumljivi govor, tj. glosolaliju. To ih je vodilo da pretpostave "da sadašnji oblik Djela 2 sjedinjuje dva različita značenja, od kojih jedno govori o početku govorenja jezika u ranoj crkvi, a drugo o čudu govorenja stranih jezika"[75] . Mora se naglasiti da ne postoji objektivan dokaz za postojanje nerazumljive vrste govora u Djelima 2,13. Ni ovaj tekst, niti bilo koji drugi iz DJela 2 ne spominje nerazumljivi govor. Zbunjenost kod ljudi, koji su iznenada počeli govoriti druge jezike, ne pretvara to govorenje u nerazumljivo izražavanje.

Strani jezik koji druga osoba nije razumjela je još uvijek stran jezi, a ne ekstatičan, nerazumljiv govor. Ako neko govori nabatinski[76] , koji razumiju samo osobe koje su došle iz Arabije (Djela 2,11), onda se ne može očekivati da ga razumije neko ko je došao iz drugih krajeva Azije. Oni, pak, mogu poznavati medijanski, ili druge lokalne jezike, koje, opet, ostali ne mogu razumjeti, i tako dalje. Osim toga, u gomili ljudi su, bez sumnje, postojali neki koji su bili neprijateljski raspoloženi prema hrišćanima iz Galileje (Djela 2, 17).[77] Samo pedeset dana ranije jevrejske vodje su ostvarile svoju zavjeru; ubili su Hrista. Sada neki od slušalaca, koji su možda sudjelovali u zavjeri, nisu mogli da priznaju da se čudo odigrava. Zato se i mogla čuti zlobna izjava o tome kako su govornici opijeni vinom.[78]

Ne proizilazi iz konteksta da su oni, koji su optuživlai učenike za pijanstvo, mislili da učenici govore nerazumljiv govor, tj. glosolaliju. Da je to bio ekstatičan, nerazummljiv govor Galilejci bi ga mogli neučiti i sto kao i bilo koja druga osoba, ali nisu mogli da nauče strane jezike ma kojim prirodnim putem. Jevreji iz dijaspore, medjutim, su kazali: "Pa kako mi čujemo svaki svoj jezik u kojem smo se rodili?" (Djela 2,8).[79] Sve dok se ne prihvati pretpostavka da se na dan Pedesetnice nije dogodilo čudo stranih jezika, što se ne slaže sa izrečenim svjedočanstvom slušalaca, ne postoji ni najmanja šansa da se podrži pretpostavka vezana za izvore. Hipoteze bazirane na ovakvim stavovima ne stvaraju uvjedjenje u ispravnost zaključaka takvog ispitivanja.

Različite hipoteze izvora nekih teologa istorijsko-kritičkog pravca su postavile ozbiljno pitanje integriteta. Budući da su spomenuti teolozi pretpostavili da se izvorno iskustvo na dan Pedesetnice sastojalo od nečega što se razlikuje od pravih ljudskih jezika i budući da sadašnji, konačan tekst zapisan u Djelima 2 očevidno upućuje na to da je zapisano iskustvo bilo čudesno govorenje stvanih jezika, trebalo bi da se konačno zaključi da je Luka (ili drugi pisac) promišljeno lažno predstavio glosolaliju ili neku drugu vrstu nerazumljivog govora.[80] Ideja o izvrtanju tog dijela teksta od strane pisca nije ubjedljiva. Bilo je i suviše očevidaca i svjedoka koji su mogli reći istinu, u slučaju da biblijski pisac nije tačno predstavio dogadjaj. Savremeni trend, koji vlada u krugu teologa, je mišljenje da je pisac Djela pouzdan istoričar.[81] To se suprotstavlja tvrdnji da Luka (ili drugi autor) smišljeno izvrće realne činjenice. Istorijska pozadina, zapisana u Djelima, je istinita.[82]

Pitanje da li iza teksta iz Djela 2,1-13 stoje neki otkriveni izvori[83] , je predmet proučavanja nekih studija. N.Adler dokazuje, nasuprot onih koji podržavaju hipoteze izvora, da je izvještaj o izlijevanju Svetog Duha, koje je rezultiralo trajnom obdarenošću učenika da govore strane jezike, u Djelima 2,1-13 pisan tipičnim Lukinim stilom.[84] Edvard Lohs je nedavno zaključio da "književna kritika ne može da dodje do pisanog izvora ili izvora koje je Luka mogao imati na raspolaganju. I jezički i stilski sav prikaz je u cjelini Lukin..."[85] Novija negatinva reakcija na drugog teologa kritičara o hipotezama izvora se može dodati. Ernst Hajken piše da Luka "nije mogao da računa na izvore"[86] jer njih nije moglo biti mnogo.

Neizbježno je zaključiti da hipoteze izvora, koje su razvijali različiti teolozi, pripadnici istorijsko-kritičkog pravca, uzimajući u obzir Djela 2,1-13 ne opravdavaju same sebe. Dovele su do korjenitih kontradiktornih rezultata, jer su zasnovane na nedokazanim presupozicijama i pretpostavkama. Tako odražavaju subjektivnu prirodu pravca kritike izvora.

Sažmimo glavne zaključke po pitanju porijekla, prirode, funkcije i svrhe govorenja jezika, zapisanom u Djelima 2:

1.) Izlijevanje Svetog Duha na dan Pedesetnice je bilo ispunjenje Hristovog obećanja o dolasku Duha (Luka 24,36-51; Marko 16, 15-17; Djela 1,1-11; Jovan 14,15-17.25f; 15,26f; 16,5-11.12-15).

2.) Primanje Svetog Duha od strane vjernika u gornjoj sobi je bio stvaran, a ne izmišljen fenomen. Tako je rana crkva prerasla iz jevrejske zajednice u zajednicu vjere sastavljenu od vjernika iz poznatog civilizovanog ondašnjeg svijeta.

3.) Sveti Duh su osobe primale pojedinačno. Dar obećanog Duha nije bio darovan masi ljudi koji su slušali, nego samo onima koji su bili okupljeni u gornjoj sobi, gdje su tražili i čekali da Gospod dariva svakog pojedinačno.

4.) Vizuelni i auditivni dokaz primanja Svetog Duha je bila sposobnost vjernika iz gornje sobe da "govore druge jezike" (Djela 2,4).

5.) Sposobnost da se "govore drugi jezici" znači čudesno omogućavanje tečnog govorenja živih stranih jezika ranije nenaučenih i nepoznatih govorniku.

6.) Svrha duhovnog dara čudesnog govorenja stranih jezika kao trajnog dara je bila da ranoj Crkvi obezbjedi sredstvo za propovijedanje radosne vijesti svijetu.

7.) Duhovni dar govorenja stranih jezika koji su primili Hristovi sljedbenici je bio znak nevjernicima da je služba učenika božanskog porijekla.

[1] Slažemo se sa drugim tumačima po pitanju bliske veze izmedju svih pet novozavjetnih tekstoga koji se odnose na govorenje jezika (uporedi Dž.Bem, "glossa," Theological Dictionary of the Nenj Testament (Grand Rapids,MI:Eermans, 1964), 1:722). Tekst iz Djela 2 je drugi tekst koji bi trebalo analizirati po hronološkom redu, zato što je iskustvo na dan Pedesetnice predstavljalo prvu manifestaciju dara govorenja jezika. "Kada god da su Djela pisana, očigledno je da rane slike Crkve i njene doktrine upućuju na vrijeme prije Pavlovog" zaključuje S.S.S. Vilijams, A Commentary on the Acts of the Apostles (Nenj York, 1957), str. 61. Vidi takodje V.q.Knoks, The Acts of the Apostles (Cambridge, 1948), str. 80f. Postoji mnoštvo različitih mišljenja o vremenu pisanja Djela apostolskih. Doba tendencioznog kriticizma, koji je dovodio u pitanje istorijsku tačnost Djela i smatro da je knjiga pisana u 2 vijeku naše ere je sada prevazidjeno, pa su njegove teze odbačene (Ernst Hinken, The Acts of the Apostles. A Commentary (Philadelphia: Fortress Press, 1971), str. 15-24). Vidi takodje P.Fein, Dž. Bem i V.G.Kimel, Introduction to the NT (Nashvile: Abingdon Press, 1966), str. 132). Mnogi teolozi smatraju da su djela napisana oko 70. godine (V.Majčlist, A.Vikenhauzer, S.S.S. Vilijams, O, Majkl, P.Benoit, T.V.Manson). Postoje neki koji smatraju da su Djela pisana nešto prije 64. godine, malo prije Pavlove smrti, vidi F.F. Brus, The Acts of the Apostles. The Greek Text njith Introduction and Commentary (drugo izdanje; qondon, 1951), str. 1ff; idem, Commentary on the Book of Acts (qondon, 1968), str. 20ff; E.M. Blaklok, The Acts of the Apostle (qondon, 1959), str. 16ff.; Dž.Munk, The Acts of the Apostles (Anchor Bible; Garden City, N.Y., 1967), str. XqVI-qIV.

[2] Vidi takodje Jozefus, Antiluities III, 252.

[3] Vidi S.F.D.Moul, "The Post-Resurrection Appearances in th qight of Festival Pilgrimages," NTS, 1 (1957), 58ff, radi različitih mjesta na kojima se Hristos pojavio.

[4] K. qejk i H.Dž. Kadbari, urednci, The Beginnings of Christianity (qondon, 1933), IV,8.

[5] Dž.A.E.Hal, The Holy Spirit in the Acts of the Apostles (Cleveland, 1968), str. 47, 81.

[6] "Žene" su (Djela 1,14), po svemu sudeći, bili medju onima koji su podržavali Hrista (quka 8,2; 23,49.55; 24,10), to nisu bile žene učenika, niti žene Hristove braće.

[7] Hristova braća su mu se u početku suprotstavljala (Marko 3,21; Jovan 7,5) ali su kasnije izmijenili svoj stav (1. Kor. 9,5). Prirodno je to što se ne samo Jakov, nego i ostala Hristova braća pridružila ranoj crkvi u Jerusalimu.

[8] Ranija ljubomora, koja se može vidjeti u neuspjelom pokušaju da izliječe demonima opsjednutog dječaka (Marko 9,14-29), u njihovoj borbi za veći položaj (quka 22,24), i odbijanju da operu noge jedni drugima (Jovan 13,3-7), je nestala zahvaljujući ispravnom razumijevanju onoga što im je Hristos objašnjavao u toku četrdeset dana, izmedju vaskrsenja i vaznesenja i zahvaljujući zajedničkoj iskrenoj molitvi za vrijeme očekivanja posebnog dara Svetog Duha.

[9] Neki su smatrali da se riječ kuće (oikos) odnosi na hram (Th. Zan, Die Apostelgeschichte des qucas (qeipzig, 1919), I:77; H. J. Holcman, Die Apostelgeschichte (HKNT; Tibingen/qeipzig, 1901), I:31). Ako je Jozefus jednom prilikom ( Antiluities, VII, 3.2 65) koristi termin kuće (oikos) da označi Hram, koji na drugom mjestu označava sa naos, kontekst sasvim jasno upućuje na ono što je on imao na umu. U ovom slučaju nije isto. quka kad govori o Hramu upotrebljava termin hieron (22 puta). Jedino drugo mjesto sastanka učenika za vrijeme desetodnevnog čekanja u Djelima je gornja soba (1,13). Prema izmještaju iz quke 24,53, oni su bili "neprestano u hramu, blagosiljajući Boga." Holcman (str. 26) pretpostavlja da je gornja soba bila dio hrama. Hinken, Djela, str. 153, ističe da to bazirano na "pogrešnom povezivanju Djela 1,13 sa qukom 24,52... Ustvari bi trebalo tekst iz quke 24,53 povezati sa Djelima 2,46." Takodje H.H Vend, Die Aposteigeschichte (Gottingen, 1913), str. 72.

[10] Ovaj termin takodje označava vjetar ili dah. Vidi Art i Gingrič, A Greek-English qexicon, str. 686. Za osobe koje su govorile grči ovaj termin je bio srodan grčkoj riječi za duh/vjetar (pneuma), vidi Hiken, Djela, str. 167.

[11] Hal, The Holy Spirit, str. 58.

[12] Grci čitaju hosei, uporedi Blas-Debruner-Fank, A Greek Grammar of the NT, str. 219 # 425.

[13] Hinken, Djela, str. 168.

[14] Hal, The Holy Spirit, str.59.

[15] Ćesto pozivanje na frazu jezici od vatre iz Enoha 14,8-15; 71,5, ne daje povoda da se napravi istinska paralela sa frazom iz Djela 2,3. Prvi izraz označava elemenat božanstva, ali ovaj drugi opisuje fenomen koji je fizički vidljiv, te se može uporediti sa plamenovima vatre.

[16] Usporedi H.Dž. Cadburi, "Acts and Eschatology," The Background of the NT and ist Eschatology, urednik V.D. Dejvis i D. Doub (Cambridge, 1956), 303.

[17] NEB prevodi izraz participom, "Počivajući na svakome od njih", te se zbog toga zanemaruje činjenica da riječ u grčkom nije particip, nego pravi glagol.

[18] Mank, Acts of the Apostles, 13.

[19] Brus, The Acts of the Apostles, 82, naznačava i da jezik i da vatra mogu biti mogući subjekti.

[20] Arnt i Gingrič, A Greek-English qexicon, 391; Hal, The Holy Spiriti, 58.

[21] Na osnovu gramatike i sintakse grčkog jezika ovo bi se najbolje moglo definisati "ulaznim aoristom" kojim se može označiti završena radnja kojom se naglašava ulazak u stanje. Uporedi Blas-Debruner-Fank, A Greek Grammar of the NT, 171; T. Robertson, A Grammar of the Greek NT in the qight of Historical Research (qondon, 1914), 834; E. de V. Barton, Syntax of the Moods and Tenses in NT Greek (Edinburgh, 1898), 41; S.F.F. Moul, An IDiom-Book of NT Greek (drugo izdanje; Cambridge, 1959), 10.

[22] Hal, The Holy Spirit, 58: "Spominjanje počivanja na svakom označava da se to desilo u trenutku, ali da je dar bio stalan (uporedi Jovan 1,32)." F.D.NIkol, urednik, SDABC, VI, 137: "Iako su jezici kao ognjeni ostali na vjernicima samo za kratko brijeme, efekat tog čina je traja u tokom čitavog života vjernih hrišćana koji su primili dar."

[23] Gotfrid Šil, Die Apostelgeschichte des qukas "Theologischer Handkommentar zum Neuen Testament" (Berlin: Evangelische Verlagsanstalt, 1983), 96.

[24] R. Osborn, "Tongues, Speaking in," Evangelical Dictionary of Theology, urednik Volter A. Elvel (Grand Rapids, MI: Baker Book House, 1984), 1102-1103.

[25] VIdi H.Jaescheke, "qalein bei qukas," BZ 15 (1971) 109-114.

[26] Ovaj glagol znači govoriti snažno ili nadahnuto, ali ne i ekstatično. Vidi Hinken, Djela, 168; Dž. Bem "Apophthteggomai," TDNT, I (1964), 447; Arnt i GIngrič, A Greek-English qexicon, 101.

[27] Bem, 447.

[28] Šile, Die Apostelgeschichte des qukas, 96.

[29] Supra. U patrističkoj literaturi ova dva značenja su jednina koja su poznata. Vidi G.V.H.qamp, A Patristic Greek qexicon (Oxford, 1968), 316.29.22.

[30] Arnt i Gingrič, A Greek-English qexicon, str. 184; uporedi R. Minc, "Uber glotta und dialektos," Glotta, 11 (1921), 85-94.

[31] Hinken, Djela, 169.

[32] H.E. Edvards, "The Tongues at Pentecost: A Suggestion," Theology, 16 (1928), 248-252; R.O.P. Tejlor, "The Tongues at Pentecost," Expository Times, 40 (1928/29), 300-303; R.F.Stol, "The First Christian Pentecost," Ecclesiastical Reveinj, 108 (1943), 337-347.

[33] A.Vikenhauzer, Die Apostelgeschichte (četvrto izdanje; Regensburg, 1961), 39.

[34] E.Trokm, qe qivre des Actes et l'histoire (Paris, 1957), 202.

[35] G.Dž.Sirks, "The Cinderella of Theology: The Doctrine of the Holy Spirit," HTR, 50 (1957), 85; S.S.Man, "Appendix III. Pentecost in Acts," u Mankovoj knjizi, The Acts of the Apostles, 257. Man sam priznaje da "ova hipoteza... mora ostati hipotezom" jer ne postoje dokazi o vrsti liturgijskog čitanja koje hipoteza pretpostavlja.

[36] Postoji konsenzus mišljenja medju teolozima svih škola da je quka htio da nam pretstavi da su sve osobe, koje su bile obdarene Duhom, samo tako mogle biti shvaćene medju svim narodima.

[37] Šil, Die Apostelgeschichte des qukas, 93-96.

[38] Simon Dž. Kestmejker, Nenj Testament Commentary. Exposition of the Acts of Apostles (Grand Rapids, MI: Baker Book House, 1990), 81.

[39] Ibid.

[40] Arnt i Gingrič, A Greek-English qexicon, 315.

[41] NAB i F.Dž. Foaks-Džekson, The Acts of the Apostles (qondon, 1945), 10.

[42] H.V.Bejej, "heteros", Theological Dictionary of the Nenj Testament (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1964) 2:703.

[43] Mnogi teolozi tumače govorenje jezika na dan Pedesetnice kao govorenje razumljivih stranih jezika i neki izmedju njih su: D.Braun, "The Acts of the Apostles, Chapter II, The DAy of Pentecost," Expositor, 1 (1875), 392-408; Dž.Bem, "glossa," Theological DIctionary of the Nenj Testament (Grand RApids, Mich., 1964) I, 725: A.BIl, "Donum linguarum juxta Act. Apost. ii. 1-13," Collationes Brugensis, 35 (1935), 417-420; S.qajonet, "De glossolalia Pentecostes euslue significatione," Vebrum Domini, 24 (1944), 65-75; E. Endrjus, "Tongues, Gift of," Interpreter's DIctionary of the Bible (Nashville, 1962) IV, 671; F.V.Bir, "Speaking njith Tongues. A Critical Survnjy of the NT Evidence," JBq 83 (1964), 237; Dž.D.Dejvis, "Pentecost and Glossolalia," Jorunal of Theological Studies, 3 (1952), 228-231; R.H.Gandri, "Ecstatic Utterance" Journal of Theological Studies, 17 (1966), 299-307; S.Alen, "Zungenreden," Biblisch-historisches Handnjorterbuch (Gottingen, 1966), III, 2249; Th. Zan, Die Apostelgeschichte des qukas (drugo izdanje; qeipzig, 1919) 93; A.Steinman, Die Apostelgeschichte (Bon, 1934), 29; Foaks-Džekson, The Acts of the Apostles, 11; Herman V.Bejer, "heteros," Theological Dictionary of The Nenj Testament, G. Kitel (Grand RApids, MI: Eerdmans, 1964), 2:702-704; E.qohs, "Die Bedeutung des Pfingstberichtes im Rahmen des lukanischen Geschichtsnjerkes," EvTh, 13 (1953), 424; G.Krečmar, "Himmelfahrt und Pfingstan," ZKG, 61 (1954/55), 235; Brus, Commentary on the Book of Acts, 59; Mank, The Acts of the Apostles, 14; Štalin, Die Apostelgeschichte (Gottingen, 1967) 33; Hal, The Holy Spirit, 62; Hinken, Djela,168; Kistmejker, Djela, 81.

[44] Krečmar, "Himmelfahrt und Pfingsten," 235, naglašava da "quka stavlja podjednak značaj na značenje riječi glossa kao jezika, koji postoji medju jezicima maroda..."

[45] Vidi HIken, Djela, 165.

[46] Hal, The Holy Spirit, 62.

[47] Vidi Filon, uporedi Hinken, Djela, 171.

[48] E.G.Vajt, The Acts of the Apostles (Mountain Vienj, Calif.,1911), 39.40; uporedi E.G.Vajt, The Storu of Redemption (NJashington,D.C., 1947), 242-244,246.

[49] Djela 1,13. Prema H.q.Straku i P.BIlerbeku, Kommentar zum NEuen Testament aus Talmud und MIdrash (Muchen, 1972), II, 594, gornje sobe su korištene "da služe učenima kao mjesto okupljanja, proučavanja i molitve." To su bile obične sobe koje su se nalazile na posljednjem spratu velikih kuća. U domu muktarove kuće u jednom arabijskom selu danas postoji jedna gornja soba koja služi za zabavu gostiju. Vidi O.R.Selers, "Upper Room," IDB (1962), IV, 735.

[50] Brus, The Acts of the Apostles, 83. Može takodje uključiti i "zvuk" iz drugogo stiha.

[51] Vajt, Acts of the Apostles, 40.

[52] Grčki termin naznačava "druge od različitih vrsta", a ne "druge od iste vrste" što bi mogla da označi riječ alloi. Time se naznačava da se misli na različitu klasu govornika usporedjujući stih 13 i stihove 5-12.

[53] Riječ gleukos se pojavljuje samo na ovom mjestu u Novom zavjtu, ali se može naći i kod Aristotela (384-322. prije Hrista) sa značenjem nefermentovanog groždjanog soka (Meterologica 388.b.9-13). Pošto groždje ne sazrijeva prije avgusta, neki naglašavaju da je ovdje riječ o fermentovanom vizu zašećerenom medom (Strak i Bilerbek, Kommentar zum NT, II, 614). Tako nešto je moguće, jer novo vino još ne bi bilo kiselo. Kolumela, zemljoradnik koji je živio u 1.vijeku naše ere je ostavio recept kako da se sačuva neprevreo groždjani sok (On Agriculture 12,21,1). O tome govori i Virgil (70-19. naše ere) koji je našao podatke iz Georgisa 1, 295-96, i Plinija, Natural History 14, 11 80. Vidi Samjuel Bakioki, NJine in th eBible. A Biblical Study on the Use of Alcoholic Beverages (Berrien Springs, MI: Biblical Perspectives, 1989), 179-82, radi dokaza da glukoza u Djelima 2,13 označava neprevreo groždjani sok.

[54] Henken, Djela, 171.

[55] Neki su vjerovatno pokušavali da čudesnu prirodu fenomena objasne na prirodan način. Uporedi Brus, The Book of Acts, 65.

[56] Postojale su dviej suprotstavljenje grupe medju slušaćima: jedni su pranili čudesno iskustvo ranih vjrnika prepoznavši njihov dar Duha za govorenje stranih jezika, a drugi su odbacivali to mišljenje. quka često govori o tim dvjema grupama, vidi Djela 5,34; 14,4; 17,18; 23,6; 28,24.

[57] Džon Albert Bengel, Gnomon of the Nenj Testament, ured. A.R. Fauset (Edinburgh: Clar, 1877), 2:526.

[58] Paralela je napravljena na osnovu paganskih religija misterije u gojima se za proroka vjerovalo da je pod uticajem "duha" kada se ponaša kao osoba koja se napila vina. Ekstaza i pijanstvo su važni aspekti u tumačenju paganskih ekstatičnih penomena. H.Conzelman, Der erste Brief an die Korinther (Gottingen, 1969), 286.

[59] Frederik Spit, Die Apostelgeschichte, ihre quellen und deren geschichtilcher NJert (Halle, 1891).

[60] Skoro se Hinken, Acts, 29, zadivio " time što je cijela knjiga Djala bila podijeljena u ova dva izvora, a da se nije mnogo teksta ostavilo samom piscu."

[61] Oto Buerfind, Die Apostelgeschichte (Gottingen, 1939), 55.

[62] Ibid.,56.

[63] H.Vent, Kritisch-Exegetisches Handbuch uber die Apostelgeschichte (sedmo izdanje; Gottingen, 1888), 64. Uporedi Hinken, Acts, 172.

[64] Vilijams, The Acts of the Apostles, 61-62.

[65] Trokm, qe qIvre des Acts, 202-203.

[66] Ideja da je govorenje jezika proces obrnut zbrci iz vavilonske kule, sve više privlači pažnju teologa. Vidi Dejvis, JTS, 3 (1952), 228; Brus, The Book of Acts, 64: "Dogadjaj sigurno nije manje važniji od prokletstva prilikom gradnje kule." K.qejk, "The Gift of the Spirit on th Day of Pentecost," The Beginnings of Christianity (qondon, 1933), 5:114.

[67] Kaže se da se Filon bazirao na pretpostavljenom midrašu.

[68] qohs, "Die Bedeutung des Pfingstberichtes im Rahmen des lukanischen Geschichtsnjerkes," Evangelische Theologie, 13 (1953), 424; idem, "pentekoste," Theological Dictionary of the Nenj Testament, urednik G. Kitel (Grand Rapids MI: Eerdmans, 1968), 6:51.

[69] Hinken, Acts, 173.

[70] Ibid., 174.

[71] Vidi Gerhard F. Hazel, Biblical Interpretation Today (NJashington,DC: Biblical Research Insitute, 1985).

[72] Elen G. Vajt, The Great Controversy (Mountain Vienj, CA: Pacific Press, 1905), 595.

[73] Protiv ovog problema se borio Martin quter, reformator. Princip sola scriptura je pobio katolički hermeneutički princip koji tvrdi da se Pismo ne može razumjeti van tradicije predstavljene u Crkvi i svetim magisterijom.

[74] Vidi Gerhard F. Hazel, "The Totality of Scripture versus Modernistic qimitations," Journal of the Adventist Theological Society 2/1 (1991) 30-52.

[75] Bejer, "heteros," 2:703.

[76] U novozavjetna vremena Arabija se odnosila na carstvo nabatinskih Arapa, koji su tada bili na vrhuncu moći pod Aretasom IV (9.prije Hrista - 40. poslije Hrista), sa poznatim glavnim gradom Petrom.

[77] Zanimljivo je spomenuti da je jedanaest učenika bilo iz Galileje (Marko 3,14). Vaskrsli Gospod se javio učenicima u Galileji isto kao i u Jerusalimu. Galilejci su u to vrijeme imali osoben govor (uporedi A. Nojbauer, "The Dialects of Palestine in the Time of Christ," Studia Biblica, 1 (1885), 51), pa su ih, zbog toga, lako prepoznavali (Matej 26,73). To što su naglašavali galilejsko porijeklo je značilo da su isticali da nikako nisu mogli naučiti strane jezike kao svoje maternji (uporedi Hinken, Acts, 169).

[78] E.G.Vajt, Acts of the Apostles (Mountain Vienj, Calif, 1911), 40: "Sveštenici, koji je trebalo da čudesnu moć učenika objasne kao normalnu pojavu, su izjavili da su se učenici napili pijući novo vino pripremljeno za svetkovinu."

[79] Prevod pisca knjige.

[80] Vidi Hal, The Holy Spirit, 62.

[81] S.K.Baret, quke the Historian in Recent Study (drugo izdanje; qondon, 1970), 26, sadrži koristan sažetak pogleda brojnih modernih teologa. Trebalo bi obratiti pažnju na H.Dž. Dadbaria, The Book of Acts in History (Nenj York, 1955). Radi pretmeta istoriografije i izvora vidi D. Gatri, The Gospels and Acts. Nenj Testament Introduction (qondon, 1965), 321-344.

[82] Vidi V.Var Gask, A History of Criticism of the Acts of the Apostles (Tibingen: Mohr, 1975); Žak Dipon, The Sources of Acts (Nenj York: Herder and Herder, 1964); Konrad H. Gemf, urednik, The Book of Acts in the Setting of Hellenistic History (Tibingen: Mohr, 1989).

[83] Dipon, The Sources of Acts, 166, piše: "Uprkos najpažljivijim i najdetaljnijim istraživanjima, nije moguće definisati bilo koji izvor koji je koristio pisac Djela."

[84] N.Adler, Das erste christliche Pfingstfest, Sinn udn Bedeutung des Pfingstberichtes, Ag 2, 1-13 (Neutestamentliche Abhandlungen, 18, Minster, 1938), 32-35.

[85] qohse, "pentekoste," 6:51.

[86] Hinken, Acts, 173.

< 3. Poglavlje Sadržaj 5. Poglavlje >