GLAVA VI

GOVORENJE JEZIKA U DJELIMA 19

1.  Istorijska pozadina
2.  Efeski "učenici", hrišćansko krštenjei Sveti Duh
3.  Govorenje jezika i proroštvo
4.  Da li krštenje Duhom dovodi do glosolalije?
5.  Zaključci

                        Govorenje jezika se treći i posljednji put pojavljuje u knjizi Djela apostolskih u poglavlju 19,1-6.  Ovaj put je vezano za veliku metropolu, grad Efes, smješten u Maloj Aziji (današnja Turska), daleko od Palestine, u kojoj su se nalazili Jerusalim i Cezareja.  U ovom poglavlju je govorenje jezika vezano za Pavlovu misiju neznabošcima. Prema tome, u Djelima 19 je riječ o drugom podneblji i drugom misionaru.

1.  ISTORIJSKA POZADINA

                        Izgleda da je hrišćanstvo steklo uporište i u Efesu.  Zahvaljujući Akili i Priskili, vjernim Pavlovim prijateljima (Djela 18,1-3; 1. Kor. 16,9),[1] koji su napustili Rim kada je na snagu stupio Klaudijev edikt o protjerivanju Jevreja (oko 49. godine naše ere).[2]

                        U okviru svog drugog misionskog putovanja (Djela 18,18-21), Pavle j, na kratko, posjetio Efes.  Dok ga je ranije Sveti Duh opominjao da ne ide u Aziju (Djela 16,6), postoji čvrst dokaz da je Pavle smatrao Efes gradom važnim za širenje radosne vijesti.

                        U okviru trećeg misionskog putovanja on je ponovo došao u Efes, da bi tu ostao oko dvije godine (Djela 19,8.10).  Za vrijeme tog perioda desilo se iskustvo govorenja jezika.

                        Efes je bio jedan od većih gradova starog svijeta.  Nadmašio je Pergam po važnosti kada su ga rimljani proglasili glavnim gradom provincije Azije.  Tako je, smješten na zapadnoj obali oblasti koja danas pripada azijskoj Turskoj, postao najvažnijim gradom provincije.

                        Efes je bio sagradjen na rijeci Kajster, pa je tako bio raskrsnica puteva koji su spajali sjeverne krajeve sa južnim.  Put se protezao istočno do Laodikeje i Frigije.  Efes je bio i glavni trgovački centar, a u njegovoj blizini, na udaljenosti od tri milje, se nalazila i luka.  Jedno vrijeme je more dosezalo čak do Efesa, ali je u Pavlovo vrijeme mulj tazvorio prilaz prodovima.  Efes je bio i veliki izvozni centar, smješten na kraju azijske ceste, a, takodje, i luka za brodove koji su pristizali iz Rima.

                        Grad je bio poznat po poštovanju boginje Dijane (Djela 19,27.35), ali je bio prisutan i kult poštovanja cara.  Boginja Artemida, koju su rimljani nazivali Dijanom, je bila zaštitnica divljih životinja, prirode, a naročito plodnosti i radjanja djece.  Artemida, ili Dijana, je bila anatolijska Velika Majka, a bila je poznata i kao Sajbel, zaštitnica plodnosti i oplodnje.

                        Artemidin hram je bio najvažnija gradjavina u Efesu.  Kaže se da je trebalo 120 godina da bi se izgradio, a bio je uništavan i rekonstuisan 7 puta.  Imao je 127 stubova, od kojih je svaki bio visok 60 stopa, te je predstavljao jednog od careva.  Čitav hram je zauzimao prostor od 425 sa 225 stopa.  Prilozi namijenjeni za održavanje hrama su bili slati iz svih krajeva Male Azije, pa čak i šire.  I posjetioci su dolazili iz različitih dijelova zemlje.

                        Druga gradjevina po važnosti u Efesu je bio amfiteatar, koji je mogao da primi od 24 000 ljudi u 66 redova sjedišta.  Pozornica je zauzimala prostor od 115 sa 70 stopa.

                        U Pavlovo vrijeme je u gradu živjelo ok 200 000 stanovnika, medju kojima se izdvajala velika kolonija Jevreja.[3]   Efes je bio važan kako trgovački, tako i politički i religiozni centar staroga svijeta.[4]

2.  EFEŠKI "UČENICI", HRIŠĆANSKO KRŠTENJE I SVETI DUH

                        Posjećujući crkve u Galatiji, Pavle je, 54. godine naše ere[5] , po drugi put došao u Efes.  Tu je sreo dvanaestoricu "učenika" (Djela 19,1.7).  Termin "učenici" je veoma zanimljiv zato što je tih dvanaest osoba "kršteno Jovanovim krštenjem" (Djela 19,3).  Luka, u knjizi Djela apostolskih, obično koristi termin učenik da označi hrišćanske vjernike.  S obzirom na to da ih je Pavle pitao da li su primili Svetog Duha kada su povjerovali, čini se da ih je smatrao vjernicima.  Prema tome, može se reći da su to bili vjernici, ali za djelimićnim znanjem.

                        Ova hrišćanska braća[6] nisu znala za postojanje Svetog Duha (stih 3), na što nas jasno upućuje Pavlovo pitanje o primanju Svetoga Duha (stih 2).[7]   Kada su ti vjernici javno priznali da ništa ne znaju o tome, Pavle je počeo da ih ispituje, imajući na umu kojom su vrstom krštenja kršteni.  Ispitivanje je bilo na svom mjestu, jer u Novom zavjetu "svaki onaj koji nije kršten hrišćanskim krštenjem uopšte ne pripada zajednici".[8]   Oni su mu odgovorili da su kršteni "Jovanovim krštenjem" (stih 3).  Tada je Pavle počeo da im objašnjava vezu izmedju Jovanovog i hrišćanskog krštenja (stih 4).  Jovanovo krštenje je bilo preteča onoga što je Hristos trebalo da uradi; hrišćansko krštenje je zasnovano na Hristovom ovozemaljskom djelu za nas, na njegovoj smrti i vaskrsenju.  Time je Pavle poveo ove učenike ka potpunijoj vjeri u Isusa Hrisa u koga su se oni uzdali.  Dok je ovih dvanaest ljudi slušalo Pavlovo objašnjenje, slušalo je i razumjelo radosnu vijest.  Poruka jevandjelja se potpuno uselila u njihova srca.  Vjerom su prihvatili riječ spasenja, te su tako bili kršteni.

                        Na osnovu Pavlovog svjedočenja, ova vjerna braća su bila voljna da se krste jedinim pravim krštenjem.  To je istinsko krštenje u ime Gospoda Isusa Hrista (stih 5)[9] .  Jovanovo krštenje pućuje na Hrista, ali krštenje u ime Isusa Hrista se bazira na NJegovom djelu za nas.[10]

                        Nakon krštenja Pavle je položio svoje ruke, te se i Sveti Duh izlio na njih (stih 6b).  Izgleda da postoji sličnost izmedju Pavlovog polaganja ruku na dvanaestoricu vjernika u Efesu i Petrovog i Jovanovog polaganja ruku na samarićanske obraćenike (Djela 8,17).  Polaganje ruku nije bio samo simbol krštenja Svetog Duha,[11] nego je ovdje, kao i ranije za samarićanske vjernike, bio znak da su primili nalog da propovijedaju jevandjelje svakome koljenu.[12]   Kao što je Jerusalim bio jezgro iz kojeg se širila misija (Djela 1,8; 2,1), tako su i vjernici iz neznaboštva učestvovali u misionarskoj aktivnosti u Cezareji, u Judeji (Djela 1,8; 10,46), koja se proširila na Samariju (Djela 1,8; 8,13), gdje su se samarićanski hrišćani, takodje, uključili u širenje misije.

                        Efes je trebalo da bude "drugi odlučan trenutak u istoriji misionstva"[13] , sa darom Svetog Duha, koji se izlio na dvanaestoricu novokrštenih učenika.  Uz NJegovu pomoć, hrišćanska misija je napredovala onako kako je to vaskrsli Gospod predvidio; iz Jerusalima preko Judeje, Samarije, pa sve do kraja svijeta (Djela 1,8).

                        U različitim značajnim centrima (Jerusalim, Cezareja, Efes) Sveti se Duh pokazao na poseban način.  Neprestano napredovanje u propovjedanju jevandjelja svijetu ukazuje na neprekidnu manifestaciju Svetog Duha u knjizi Djela apostolskih.  F.F. Brus izrazito naglašava da je Efes "novi centar za neznabožačku misiju".[14]

                        Postoji još jedna spona izmedju manifestacije Svetog Duha u Efesu (Djela 19,1-7) i one ranije.  Prvi put kada se Sveti Duh spustio na vjernike iz neznaboštva (ne na Samarićane) radio je preko jednog apostola.[15]   Kao što je Petar bio posrednik za izlijevanje Svetog Duha na Kornelija i njegove rodjake i prijatelje (Djela 10,44-46), tako i Pavle priziva Svetog Duha da se izlije na hrišćane u Efesu (Djela 19,1).[16]   Veza izmedju izlijevanja Svetog Duha i apostola se predstavlja ovako: "Četiri manifestacije Svetog Duha, zapisane u Djelima potvrdjuju apostoli; u Jerusalimu dvanaestorica, u Samariji Petar i Jovan, u Cezareji Petar i u Efesu Pavle".[17]

                        Jasno je da se Sveti Duh u Cezareji izlio nezavisno od polaganja ruku.  U knjizi Djela apostolskih se vidi da se on mogao spustiti na vjernike i bez tog čina (Djela 2,1; 9,10; 10,46).[18]   Ne postoji dokaz koji bi potvrdio da su svi vjernici u Efesu primili Svetog Duha kada je Pavle položio ruke nad dvanaestoricom učenika.  Biblijsko učenje ne kazuje da se Sveti Duh može spustiti samo preko polaganja ruku.  Šta više, Novi zavjet ne podržava mišljenje da se kao rezultat primanja Svetog Duha govore jezici.[19]

3.  GOVORENJE JEZIKA I PROROŠTVO

                        Vidljivi znak primanja Svetog Duha u Efesu je isti kao i onaj u Cezareji u Jerusalimu; naime, oni koji su primili Svetog Duha "su govorili jezike i proricali" (Djela 19,6).[20]

                        Prvo bi trebalo da obratimo pažnju na izraz govorenje jezika.  Isti grčki termin za glagol govoriti se koristi kao i u prethodnim tekstovima u Djelima vezanim za govorenje jezika.  Radi se o imperfektu glagola lalein.  Ovaj oblik naznačava da je Luka namjeravao da naglasi trajnu i stalnu radnju u okviru ovog dara.[21]   Iskustvo govorenja jezika u Efesu nije bilo samo trenutna stvar vezana za jedan dogadjaj.[22]   Oni, kojima je dar tako poklonjen, su ga dobili na trajnu upotrebu.  To je bio stalan dar, identičan onome koji se spominje u Djelima 2 i Djelima 10.

                        Termin za jezike je uobičajan grčki termin glossa, koji je u množini, i koji se nalazi u Marku 16,17; Djelima 2,4.11; 10,46[23] .   Luka, Pavlov prijatelj, je govorio o poklanjanju dara govorenja jezika u Efesu koristeći istu terminologiju kao i kada je ranije opisivao iskustvo na dan Pedesetnice u Jerusalimu i ono kasnije u gradu Cezareji.  On je, bez sumnje, htio da njegovi čitaoci shvate da je dar vjernicima iz ova tri grada, Jerusalima, Cezareje i Efesa, bio identičan, tj. da se radi o čudesnom govorenju stranih jezika.[24]   Ovaj zaključak se temelji na kontekstualnim, istorijskim, lingvističkim i fenomenološkim dokazima.  Svrha dara je bila da omogući širenje poruke jevandjelja u Efesu i Maloj Aziji.  Kao što je F.F.Brus, uvaženi komentator knjige Djela, već izjavio, Efes je postao centrom za misiju medju neznabošcima.[25]

                        Drugi vid vidljivog znaka primanja Svetog Duha je bila sposobnost "proricanja".  Važno je to spomenuti iz mnogo razloga.  Prvi tekst koji u Novom zavjetu dovodi u vezu ova dva duhovna dara, govorenje jezika i proricanje, i koji ih povezuje sa Crkvom u kojoj je Pavle već uveliko radio je tekst zapisan u Djelima 19,6.  Odmah se može napraviti paralela sa 1. Kor. 14, gdje Pavle govori o jezicima i o proroštvu.

                        Bilo bi, medjutim, pogrešno zaključiti da su jezici i proroštvo jedino vezani za Pavla, jer bi se time tekstovi iz Djela 19 i 1. Kor. 14 odvojili od drugih tekstova Novoga zavjeta u kojima je riječ o govorenju jezika.  Već je ranije naglašeno da je sadržaj govorenja jezika, zapisanog u Djelima 10,46, definisan kao veličanje Boga.  To je značenjski isto što i propovijedanje velikih djela Božijih, zapisano u Djelima 2,11.  Kao što se tekst iz Djela 10,46 povezuje sa čudom govorenja jezika u Djelima 2, tako se i iskustvo propicanja (epropheteuon)[26] zapisano samo u Djelima 19,6 vezuje za proroštvo iz Djela 2,17.18.

                        Pošto smo uputili na vezu proricanja i propovijedanja dijela Božijih, koja su prikazana kroz Hrista u drugim dijelovima knjige Djela apostolskih, preostaje nam da analiziramo ideju izraženu terminom proricanje.  Ona u sebi može nositi misao o povezanosti sa govorenjem jezika, tj. da oba termina označavaju istu stvar.[27]   Iako su je zastupali mnogi teolozi, ipak teško da ovakva misao može da bude vjerovatna.  U 1. Kor. 12,28-30 i 14,1-5 Pavle pravi jasnu razliku izmedju ove dvije prakse.  Nema razloga da se pretpostavlja da su dva dara ustvari samo jedan.[28]   Luka govori o dva dara Svetog Duha, odnosno o govorenju jezika i o proroštvu.  Ona su odvojena na listi duhovnih darova u Novom zavjetu.  Ne bi ih trebalo poistovjećivati, te prikazivati kao jedan dar.

                        Druga hipoteza navodi da se proricanje odnosi na proročki zanos.  U Novom zavjetu se ne može pronaći dokaz koji bi tvrdio da proricanje uključuje ekstatično iskustvo.  Tekstovi poput onih zapisanih u 1. Kor 12-14 i 2. Petrove 1,21 govore da hrišćansko proroštvo nije ekstatično po prirodi.  Iskustvo govorenja jezika u Djelima, takodje, nije ekstatično.[29]

                        Proricanje se može definisati kao mogućnost koju Bog daje vjernicima u Hristu, posredstvom Svetog Duha, da bi imali riječ otkrivenja, što im omogućava da propovijedaju radosnu vijest snažno i ubjedljivo.  Dokaz koji se navodi u Djelima je da svi "hrišćani, koji su ispunjeni Svetim Duhom, razumljivo svjedoče za Isusa Hrista".[30]

4.  DA LI KRŠTENJE DUHOM DOVODI DO GLOSOLALIJE?

                        Budući da smo razmotrili sve tekstove o govorenju jezika u knjizi Djela apostolskih, možemo sa pravom da postavimo pitanje: Da li krštenje Svetim Duhom dovodi do glosolalije?  To je tvrdnja mnogih pentakostalaca, neopentakostalaca i današnjih harizmata.

                        Kao prvo, vidjeli smo da se u knjizi Djela ne spominje vrsta glosolalije koja je raširena u današnjem svijetu, tj. glosolalija kao nerazumljivi govor.

                        Kao drugo, krštenje u Efesu je krštenje u ime Isusa Hrista, a ne u ime Svetog Duha.  Nakon krštenja Pavle polaže urke na novokrštene vjernike koji primaju Svetog Duha.  Rezultat toga je da su oni počeli i govoriti jezike i proricati.  Prema tome, nije opravdana tvrdnja da krštenje Duhom dovodi samo do glosolalije.  Ukoliko je ispravno, trebalo bi rezultirati i govorenjem jezika i proricanjem.  Zašto bi danas rezultiralo samo jednim darom?  Sa druge strane, ne postoji ništa u Djelima 19 što bi uputilo na ono što se naziva krštenjem Duhom.  Dar Svetog Duha je znak istinskog obraćenja. Krštenje je krštenje vodom.

                        Kao treće, knjiga Djela izvještava da su mnogi ljudi kršteni u različitim sredinama i nisu počeli da govore jezike.  Misli se na 3000 krštenih na dan Pedesetnice (Djela 2,41), etiopskog evnuha (Djela 8,38-39), na Pavla u Damasku (Djela 9,18), ljidiju i njene ukućanje (Djela 16,15) i na tamničara i njegove ukućane (Djela 16,33).

                        Konačno, bilo je ljudi ispunjenih Svetim Duhom, ali ne postoji zapis da su i oni govorili jezike, kao ni Petar pred Sinedrionom (Djela 4,8), ni Stefan (Djela 7,55), niti apostol Pavle pred Elimom (Djela 13,9).

5. ZAKLJUČCI

                        Ukratko sažet, duhovni dar govorenja jezika u Djelima 19,6 ima sljedeća obilježja:

                        1.) Dar jezika se pojavljuje u Efesu, najvažnijem gradu Azije, kap što se pojavio ranije u Jerusalimu i Cezareji.  Svaki od ova tri grada je bio centar propovijedanja jevandjelja i polazište za dalje širenje misije.

                        2.) Dar jezika je bio auditivan spoljni znak primanja Svetog Duha.

                        3.) Dar jezika se izlio posredstvom paostola Pavla, slično ranijoj manifestaciji Svetog Duha pomoću Petra i Jovana (Djela 8,14; 10,45).  Ovo povezuje trojicu vodja rane crkve.

                        4.) Dar jezika je čudesan dar koji je krštenim vjernicima omogućio da govore strane jezike.

                        5.) Duhovni dar govorenja stranih jezika nije neponovljiv, nego je traja.

                        6.) Dar jezika nije poklonjen svakom vjerniku.  Postojalo je u Efesu još vjernika koji nisu primili taj dar.

                        7.) NJegova svrha je da omogući onima koji su ga primili da propovijedaju jevandjelje kako u samom gradu, tako i u unutrašnjosti zemlje.

                        8) Duhovni darovi, govorenje jezika i prorošto, se pojavljuju zajedno u bliskoj vezi, kao što je slučaj u Djelima 2 i 1. Kor. 14.