Poglavlje 37.
Ova glava zasnovana je na ***Mateju 10; ***Marku 6,7–11;
***Luki 9,1–6).
PRVI EVANĐELISTI
Apostoli su bili članovi Isusove porodice koja Ga je pratila
dok je pešice putovao kroz Galileju. Delili su s Njim napor i teškoće koje su Ga
snalazile. Slušali su Njegova izlaganja, hodali su i razgovarali s Božjim Sinom
i iz Njegovih svakodnevnih pouka naučili kako da rade na uzdizanju ljudskog roda.
Dok je Isus služio nepreglednom mnoštvu okupljenom oko sebe, Njegovi učenici bili
su prisutni, željni da izvrše njegov nalog i olakšaju Njegov rad. Pomagali su u
raspoređivanju naroda, u dovođenju bolesnika Spasitelju i stvaranju udobnosti za
sve. Pažljivo su tražili zainteresirane slušaoce, objašnjavali im Pisma i na raznolike
načine delovali za njihovu duhovnu korist. Prenosili su ono što su naučili od Isusa
i svakoga dana sticali bogata iskustva. Međutim, bilo im je potrebno i iskustvo
u samostalnom radu. Njima je još trebalo puno pouka, strpljenja i nežnosti. Sada,
dok je bio lično s njima, da im pokaže na njihove greške i da ih savetuje i ispravlja,
Spasitelj ih je poslao kao svoje predstavnike.
Dok su bili s Njim, učenici su često bili zbunjeni učenjem
sveštenika i fariseja, ali s tim svojim dvojbama oni bi dolazili Isusu. On im je,
nasuprot predaji, iznosio istine iz Pisma. Na taj način jačao je njihovo poverenje
u Božju reč i u velikoj meri oslobodio ih straha od rabina i njihovog robovanja
običajima. U obučavanju učenika primer Spsiteljevog života bio je delotvorniji od
bilo kog čistog doktriniranog učenja. kad su se odvojili od njega, sećali su se
svakog pogleda, načina govora i svake reči. Često, dolazeći u sukob s neprijateljima
evanđelja, oni bi ponavljali Njegove reči i zapažajući njihov uticaj na narod, vrlo
su se radovali.
Pozvavši dvanaestoricu k sebi, Isus im je zapovedio da
dvojica po dvojica idu u gradove i sela. Nijedan nije poslan sam, već se brat pridružio
bratu, prijatelj prijatelju. Tako su mogli pomagati i bodriti jedan drugoga, savetovati
se i moliti zajedno, kako bi snaga jednoga dopunjavala slabosti drugoga. Na taj
isti način Isus je kasnije poslao i sedamdesetoricu. Spasiteljeva namera bila je
da se vesnici evanđelja udruže na taj način. U naše vreme evanđeoski rad bio bi
znatno uspešniji da se ovaj primer doslednije sprovodio.
Vest učenika bila je ista kao i vest Jovana Krstitelja
i samoga Hrista: »Približi se carstvo nebesko.« Oni nisu smeli raspravljati s narodom
oko toga da li je Isus iz Nazareta Mesija; ali u Njegovo ime trebali su činiti ista
dela milosti koja je On učinio. On im je zapovedio: »Bolesne isceljujte, gubave
čistite, mrtve dižite, đavole izgonite; za badava ste dobili; za badava i dajite.«
U toku svog rada Isus je posvetio više vremena lečenju
bolesnih nego propovedanju. Njegova čuda svedočila su o istinosti Njegovih reči,
da je došao ne da uništi, nego da spasi. Njegova pravda išla je pred Njim, a slava
Gospodnja bila je Njegova zadnja straža. Kud god je išao vesti o njegovoj milosti
išle su ispred Njega. Tamo gde je prošao, oni nad kojima je pokazao svoje saučešće
radovali su se u zdravlju i isprobavali svoju stečenu snagu. Mnoštvo se okupljalo
oko njih da s njihovih usana sluša o delima koja je Gospod učinio. Njegov glas bio
je prvi zvuk koji su mnogi ikada čuli, Njegovo ime prva reč koju su ikada izgovorili,
Njegovo lice prvo koje su ikada ugledali. Zašto da ne vole Isusa i pevaju Mu hvalospev?
Kad je prolazio kroz manja mesta i gradove, On je bio kao životvorna struja, deleći
život i šireći radost kud god je išao.
Hristovi sledbenici treba da rade kao i On. Mi treba da
nahranimo gladne, obučemo gole i utešimo nevoljne i ucviljene. Mi treba da služimo
očajnicima i nadahnemo nadom beznadežne. Tada će se i na nama ispuniti obećanje:
»Pred tobom će ići pravda tvoja, slava Gospodnja biće ti zadnja straža.« (***Isaija
58,8) Hristova ljubav koja se pokazala u nesebičnoj službi, biće delotvornija u
promeni grešnika nego mač ili sudska dvorana. Oni su neophodni da zadaju strah prekršiteljima
zakona, ali misionar pun ljubavi može da bude delotvorniji. Prekorom srce često
postaje tvrđe; ali omekšaće pod delovanjem Hristove ljubavi. misionar ne treba samo
otklanjati bolesti tela, on mora povesti grešnika Velikom Lečniku koji može očistiti
dušu od gube greha. Bog je odredio da bolesni, nesrećni, opsednuti zlim duhovima,
treba da čuju Njegov glas preko Njegovih slugu. Preko svojih ljudskih posrednika
On želi da bude Utešitelj kakvoga svet ne poznaje.
Na svom prvom misionarskom putovanju učenici su trebali
poći samo k »izgubljenim ovcama doma Izrailjeva«. Da su sad propovedali evanđelje
neznabošcima i Samarjanima, izgubili bi uticaj među Jevrejima. Izazivanjem farisejskih
predrasuda upleli bi se u sukobe koji bi ih obeshrabrili na početku rada. Čak su
i apostoli sporo razumevali da evanđelje treba odneti svim narodima. Sve dok sami
nisu mogli razumeti ovu istinu, nisu bili spremni da rade za neznabošce. Da su Jevreji
hteli primiti evanđelje, Gospod bi ih učinio svojim vesnicima za neznabošce. Zato
su oni prvi trebali čuti vest.
Na celom polju Hristovog rada postojale su duše koje su
se probudile i shvatile svoju potrebu – koje su bile gladne i žedne istine. Došlo
je vreme da se u ovim srcima prožetim čežnjom pošalju vesti o Njegovoj ljubavi.
Učenici su trebali poći k svima takvima kao Njegov predstavnici. Vernici bi tako
bili povedeni da gledaju na njih kao na učitelje naimenovane od Boga. Tako, kad
Spasitelj bude uzet od njih, ne bi ostali bez učitelja.
Na ovo prvo putovanje učenici treba da pođu samo tamo
gde je Isus bio pre njih, i gde je već stekao prijatelje. Njihova priprema za put
treba da bude najjednostavnija. Ništa ne sme skrenuti njihove umove od velikog dela
ili na bilo koji način izazvati protivljenje i zatvoriti vrata budućem radu. Ne
treba da prihvate odeću verskih učitelja, niti da upotrebe odeću kojom bi se njihova
pojava razlikovala od skromnih seljaka. Ne treba da ulaze u sinagoge i pozivaju
narod na javna bogosluženja; jer njihovi napori treba da budu usmereni radu od kuće
do kuće! Ne treba da gube vreme na nepotrebno pozdravljanje ili da idu iz kuće u
kuću radi zabave. Ali u svakom mestu treba da prihvate gostoprimstvo onih koji su
bili dostojni, koji će ih srdačno primati kao da prihvataju samoga Hrista. U domove
treba da ulaze s divnim pozdravom: »Mir kući ovoj!« (***Luka 10,5) Taj dom bio bi
blagosloven njihovim molitvama, njihovim pesmama hvale i otvaranjem Svetih spisa
u porodičnom krugu.
Ovi učenici treba da budu vesnici istine, da pripreme
put za dolazak njihovog Učitelja. Vest koju je trebalo nositi bila je reč večnog
života; a sudbina ljudi zavisila je od njihovog prihvatanja ili odbacivanja te vesti.
Da bi njenom svečanom ozbiljnošću ostavili utisak na ljude, Isus je zapovedio svojim
učenicima: »A ako vas ko ne primi niti posluša reči vaših, izlazeći iz kuće ili
iz grada onoga otresite prah sa nogu svojih. Zaista vam kažem: lakše će biti zemlji
Sodomskoj i Gomorskoj u dan strašnoga suda nego li gradu onome.«
Sada Spasiteljevo oko proniče u budućnost; On gleda šira
polja na kojima će učenici, nakon Njegove smrti, morati da svedoče za Njega. Njegov
proročki pogled obuhvata iskustvo Njegovih slugu kroz sve vekove, sve dok ne bude
po drugi put došao. On je upozoravao svoje sledbenike na borbe koje će morati da
prihvate; otkrio im je prirodu i plan borba; otvoreno je izneo pred njih opasnosti
s kojima će se sučeliti, samoodricanje koje će da bude potrebno. Želeo je da izračunaju
cenu da ih neprijatelj ne bi iznenadio. Njihov rat nije trebalo voditi protiv tela
i krvi, već »s poglavarima i vlastima i s upraviteljima tame ovoga sveta, s duhovima
pakosti ispod neba«. (***Efescima 6,12) Oni će se morati boriti s natprirodnim silama,
ali će im na raspolaganju stajati i natprirodna pomoć. Sva nebeska duhovna bića
nalaze se u ovoj vojsci. Viši od anđela nalaze se u ovim redovima. Duh Sveti, zastupnik
Zapovednika Gospodnje vojske, silazi da bi upravljao borbom. Mi možemo imati puno
slabosti, naši gresi i pogreške mogu da budu teški, ali Božja milost pripada svima
koji je traže s poniznim srcem. Sila Svemogućega predviđena je za one koji imaju
poverenje u Boga.
»Eto«, kaže Isus, »ja vas šaljem kao ovce među vukove:
budite dakle mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi.« Sam Hristos nikada nije
prikrivao nijednu reč istine, već ju je uvek s ljubavlju izgovarao. On je pokazivao
istančano razumevanje i brižljivu i ljubaznu pažnju u svom ponašanju s ljudima.
Nikada nije bio grub, nikada nije bez potrebe izgovarao oštru reč, nikada nije nanosio
nepotrebnu bol osetljivoj duši. On nije osuđivao ljudske slabosti. Neustrašivo je
opruživao licemerstvo, neverstvo i nepravdu, ali suze su bile u Njegovom glasu dok
je izgovarao svoje oštre ukore. Plakao je nad Jerusalimom, gradom koji je voleo,
koji nije hteo primiti njega – put, istinu i život. Oni su odbacili Njega, Spasitelja,
ali On ih je posmatrao s nežnim sažaljenjem i tako dubokom žalošću koja je slomila
Njegovo srce. Svaka duša bila je dragocena u Njegovim očima. Iako se uvek božanski
dostojanstveno ponašao, s najnežnijim obzirom spuštao se do svakog člana Božje porodice.
U svim ljudima video je pale duše koje je svojom službom trebao da spasi.
Hristove sluge ne smeju raditi po nalozima telesnog srca.
Njima je potrebna bliska zajednica s Bogom, kako se – opterećno izazovima – vlastito
»ja« ne bi podignulo, i oni prosuli bujicu neprikladnih reči, koje nisu kao rosa
ili blage kiše što osvežavaju uvenulo bilje. To je ono što Sotona želi da čine,
jer su to njegove metode. Aždaha je ta koja se razgnevila; sotonski duh se otkriva
u gnevu i opruživanju. Međutim, Božje sluge moraju da budu Njegovi predstavnici.
On želi da postupaju samo u skladu s nebeskim načinom, po istini koja nosi Njegov
lik i Njegov potpis. Sila kojom treba da nadvladaju zlo je Hristova sila. Hristova
slava je njihova sila. Oni svoj pogled treba da usmere na Njegovu ljubaznost. Tada
mogu iznositi evanđelje s božanskim taktom i blagošću. A duh koji ostaje blag i
kada je izazvan puno će delotvornije govoriti u korist istine nego svaki dokaz,
ma kako bio snažan.
Oni koji su došli u sukob s neprijateljima istine treba
da se sretnu ne samo s ljudima već i sa Sotonom i njegovim predstavnicima. Neka
se sete Spasiteljevih reči: »Eto ja vas šaljem kao jaganjce među vukove.« (***Luka
10,3) Neka počinu u ljubavi Božjoj pa će duh ostati miran, čak i kad ih lično ruže.
Gospod će ih snabdeti celovitim božanskim oružjem. Njegov Svetih Duh uticaće na
razum i srce, tako da njihovi glasovi neće imati obeležje zavijanja vukova.
Nastavljajući svoje pouke učenicima, Isus je rekao: »A
čuvajte se od ljudi.« Nisu smeli pokloniti potpuno poverenje onima koji ne poznaju
Boga a pruže im svoje savete; jer bi to Sotoninim predstavnicima donelo prednost.
Čovekovi izumi često deluju nasuprot Božjim planovima. Oni koji zidaju Gospodnji
hram treba da zidaju prema uzoru pokazanom na brdu – prema božanskoj slici. Bog
obeščaćuje i evanđelje izdaje kad se Njegove sluge uzdaju u savet ljudi koje ne
vodi Sveti Duh. Svetovna mudrost je ludost pred Bogom. Oni koji se oslanjaju na
nju, sigurno će pogrešiti.
»Jer će vas oni predati sudovima… I pred vlastelje i careve
vodiće vas mene radi za svedočanstvo njima i neznabošcima.« (***Matej 10,17,18)
Progonstvo će raširiti svetlost. Hristove sluge biće dovedene pred velike ljude
ovoga sveta, koji – da nije toga, nikada ne bi čuli za evanđelje. Istina je pogrešno
predstavljena ovim ljudima. Oni su slušali lažne optužbe protiv vere Hristovih učenika.
Često jedino sredstvo za upoznavanje s njenim pravim karakterom je svedočanstvo
onih koji su dovedeni pred sud zbog svoje vere. Za vreme istrage od njih se traži
da odgovaraju, a od njihovih sudaca da slušaju svedočenje koji oni iznose. Božja
milost dodeliće se Njegovim slugama da odgovore ovoj iznenadnoj potrebi. »Jer će
vam se«, kaže Isus, »u onaj čas dati šta ćete kazati. Jer vi nećete govoriti, nego
Duh oca vašega govoriće iz vas.« Kad Božji duh bude prosvetlio umove Njegovih slugu,
istina će da bude iznesena u njenoj božanskoj sili i dragocenosti. Oni koji odbace
istinu, ustaće da optuže i ugnjetavaju učenike. Međutim, u gubicima i patnjama,
čak i u smrti. Gospodnja deca moraju otkriti krotkost svog božanskog Primera. Na
taj način videće se razlika između Sotoninih i Hristovih predstavnika. Spasitelj
će biti uzvišen pred vladarima i narodom.
Učenici nisu bili obdareni hrabrošću i postojanošću mučenika
sve dok im takva milost nije bila potrebna. tada se ispunilo Spasiteljevo obećanje.
Kad su Petar i Jovan svedočili pred savetom Sinedriona, ljudi »divljahu se, a znadijahu
ih da behu s Isusom«. (***Dela 4,13) O Stefanu stoji napisano da »svi koji seđahu
na saboru videše lice njegovo kao lice anđela«. Ljudi »ne mogahu protivu stati premudrosti
i Duhu kojim govoraše.« (***Dela 6,15.10) Pišući o svom suđenju na carskom sudu,
Pavle kaže: »U prvi moj odgovor niko ne osta sa mnom, nego me svi ostaviše… Ali
Gospod bi sa mnom, i dade mi moć da se kroza me svrši propovedanje, i da čuju svi
neznabošci i izbavih se od usta lavovih.« (***2. Timotiju 4,16.17)
Hristove sluge nisu trebale pripremati posebno sastavljene
govore koje će izneti kad ih dovedu na suđenje. Njihova priprema trebala se obavljati
iz dana u dan sakupljanjem dragocenih istina Božje reči i jačanjem vere molitvom.
Kad budu izvedeni pred sud, Sveti Duh će ih podsećati na svaku istinu koja će da
bude potrebna.
Svakodnevna, ozbiljna težnja da se upozna Bog i Isus Hristos
koga je On poslao, daće snagu i sposobnost duši. Znanje stečeno marljivim istraživanjem
Pisma, bljesnuće kroz sećanje u prvo vreme. Međutim, ako je ko zanemario da se upozna
sa Hristovim rečima, ako nikada u nevolji nije iskusio silu Njegove milosti, takav
ne može očekivati da će ga Sveti Duh podsetiti na Njegove reči. Trebalo je da služe
Bogu svakodnevno s nepodeljenom ljubavi, i zatim da se uzdaju u Njega.
Neprijateljstvo prema evanđelju biće tako žestoko da će
se zanemariti i najnežnije zemaljske veze. Hristove učenike izdaće na smrt članovi
njihovog doma. »I svi će omrznuti na vas imena mojega radi«, dodao je On, »ali koji
pretrpi do kraja blago njemu.« (***Marko 13,13) Međutim, rekao im je da se progonstvu
ne izlažu nepotrebno. On je često ostavljao jedno polje rada i odlazio u drugo,
da bi izbegao one koji su tražili Njegov život. Kad su Ga odbacili u Nazaretu i
kad su Ga Njegovi sugrađani pokušali ubiti, sišao je u Kapernaum u kome je narod
bio zadivljen Njegovim učenjem »jer njegova beseda beše silna«. (***Luka 4,32) Tako
se Njegove sluge nisu smele obeshrabriti progonstvom, nego potražiti mesto u kojemu
bi još uvek mogli raditi za spasenje duša.
Nije sluga veći od svoga učitelja. Kad su kneza neba nazvali
Velzevulom, i Njegove učenike će takođe pogrešno predstavljati. Međutim, ma kakva
bila opasnost, Hristovi sledbenici moraju javno ispovedati svoja načela. Oni moraju
prezirati prikrivanje. Ne mogu ostati neopredeljeni, dok se ne uvere u sigurnost
ispovedanja istine. Oni su postavljeni kao stražari, da opominju ljude na opasnost
koja im preti. Istina primljena od Hrista mora se objaviti slobodno i otvoreno svima.
Isus je rekao: »Što vam govorim u tami, kazujte na vidiku, i što vam se šapće na
uši, propovedajte s krovova.«
Sam Isus nikada nije otkupljivao mir nagodbom. Njegovo
srce prelivalo se ljubavlju za ceo ljudski rod, ali nikada nije bio popustljiv prema
njegovim gresima. On je bio suviše veliki prijatelj da bi šutio kad su oni polazili
putem koji će upropastiti njihove duše – duše koje je iskupio svojom krvi. Nastojao
je da čovek postane veran sebi, i veran svom višem i večnom dobru. Hristove sluge
pozvane na isti rad i treba da se čuvaju da ne žrtvuju istinu u težnji da spreče
neslogu. Oni treba »da se staraju za mir« (***Rimljanima 14,19); ali pravi mir ne
može se nikada osigurati kompromisom. Nijedan čovek ne može da bude veran načelu
a da ne izazove protivljenje. Deca nepokornosti protiviće se duhovnom hrišćanstvu.
Međutim, Isus je zapovedio svojim učenicima: »I ne bojte se onih koji ubijaju samo
telo a duše ne mogu ubiti.« Oni koji su verni Bogu nemaju razloga da se boje ljudske
sile niti Sotoninog neprijateljstva. U Hristu je sigurnost njihovog večnog života.
Oni treba da se boje samo toga da se ne odreknu istine i na taj način iznevere poverenje
kojim ih je Bog počastio.
Ispunjavanje ljudskih srca sumnjom je Sotonino delo. On
ih navodi da gledaju na Boga kao na strogog suca. On ih navodi da zgreše, a zatim
da sebe smatraju previše zlima da se približe svom nebeskom Ocu i pokrenu Njegovo
saučešće prema njima u njihovim potrebama i slabostima. Nijedan uzdah ne može se
oteti iz grudi, nijedna bol osetiti, nijedna žalost probosti dušu, a da ne zadrhti
Očevo srce.
Biblija nam prikazuje Boga na Njegovom uzvišenom i svetom
mestu ne u stanju nerada, ili u tišini i samoći, već okruženog s deset hiljada puta
deset hiljada i hiljadama hiljada svetih bića, koja čekaju da izvrše Njegovu volju.
Kroz kanale koje mi ne možemo prepoznati, On održava živu vezu sa svakom oblasti
svoje vladavine. Međutim, Njegovo zanimanje i zanimanje celoga Neba usmereno je
na naš sićušni svet, na duše za čije spasenje je dao svog jedinorodnoga Sina. Bog
se povija sa svog prestola da čuje zov potlačenih. Na svaku iskrenu molitvu On odgovara:
»Evo mene.« On podiže žalosne i prezrene. U svim našim tugama On je tužan. U svakom
iskušenju i svakoj napasti anđeo iz Njegove neposredne blizine je tu da izbavi.
Čak ni vrabac ne pada na zemlju bez Očeva znanja. Sotonina
mržnja prema Bogu navodi ga da mrzi sve što je predmet Spasiteljevog staranja. On
teži da uništi Božje delo i uživa čak i u uništavanju nemih stvorenja. Jedino Božja
zaštitnička briga čuva ptice da nas uveseljavaju svojim radosnim pesmama. Međutim,
On ne zaboravlja čak ni vrapce. »Ne bojte se dakle; vi ste bolji od mnogo vrabaca.«
Isus je nastavio: Kao što vi Mene priznajete pred ljudima,
tako ću Ja vas priznati pred svetim anđelima. Vi treba da budete moji svedoci na
zemlji, kanali kroz koje će moći protjecati Moja milost za isceljenje sveta. Na
taj način biću vaš predstavnik na Nebu. Otac ne gleda vaš grešni karakter, nego
vas vidi odevene u Moje savršenstvo. Ja sam posrednik preko koga će nebeski blagoslovi
doći k vama. Svaki koji Me priznaje uzimajući udela u Mojoj žrtvi za izgubljene,
biće priznat kao učesnik u slavi i radosti otkupljenih.
Da bi čovek priznao Hrista, Hristos mora živeti u njemu.
On ne može preneti ono što nije primio. Učenici mogu tečno govoriti o nauci, mogu
ponavljati reči samoga Hrista; ali ako ne poseduju krotkost i ljubav sličnu Hristovoj,
oni Ga ne priznaju. Duh suprotan Hristovom duhu odriče ga se, bez obzira kako Ga
rečima ispovedao. Ljudi se mogu odreći Hrista govoreći zlo, besmislenim razgovorima,
neistinitim ili neljubaznim rečima. Oni Ga se mogu odreći izbegavanjem životnih
tereta, težnjom za grešnim zadovoljstvom. Oni Ga se mogu odreći prilagođavanjem
svetu, neučtivim ponašanjem, ljubavlju prema sopstvenim stavovima, samoopravdanjem,
njegovanjem sumnje, izazivanjem nevolja i prebivanjem u tami. Na sve te načine –
govore da Hristos nije u njima. »A ko se odreče mene pred ljudima«, kaže On, »odreći
ću se i ja njega pred ocem svojim koji je na nebesima.«
Spasitelj je upozorio svoje učenike da se ne nadaju da
će se neprijateljstvo sveta prema evanđelju savladati i da će nakon izvesnog vremena
protivljenje prestati. On je rekao: »Nisam došao da donesem mir nego mač.« Ovo stvaranje
razdora nije posledica evanđelja, nego rezultat protivljenja njemu. Od svih progonstava
najteže je podnositi neslogu u porodici, otuđenje najdražih zemaljskih prijatelja.
Međutim, Isus kaže: »Koji ljubi oca ili mater većma nego mene, nije mene dostojan.
I koji ne uzme krsta svojega i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.«
Zadatak Hristovih slugu je visoka počast i sveto poverenje.
»Koji vas prima«, kaže On, »mene prima; a koji prima mene, prima onoga koji me je
poslao.« Nijedno delo ljubaznosti učinjeno njima u Njegovo ime neće ostati nepriznato
i nenagrađeno. Istim nežnim priznanjem On obuhvata najslabije i najniže iz Božje
porodice: »I ako ko napoji jednoga od ovih malih« – one koji su kao deca u svojoj
veri i poznavanju Hrista – »samo čašom studene vode u ime učeničko, zaista vam kažem,
ne će mu plata propasti.«
Tako je Spasitelj završio svoje proučavanje. U Hristovo
ime izabrana dvanaestorica otišla su kao što je i On otišao »da javlja evanđelje
siromasima… da isceli skrušene u srcu; da propovedi zarobljenima da će se otpustiti,
i slepima da će progledati; da otpusti sužnje; i da propoveda prijatnu godinu Gospodnju.«
(***Luka 4,18.19)