Poglavlje 55.
Ova glava zasnovana je na ***Luki 17,20–22.
CARSTVO BOŽJE NEĆE DOĆI
VIDLJIVO
Neki fariseji došli su Isus s pitanjem: »Kad će doći carstvo
Božije?« Prošlo je više od tri godine kako je Jovan Krstitelj objavio vest koja
je kao trubni glas odjekivala celom zemljom: »Jer se približi carstvo nebesko.«
(***Matej 3,2) Ovi fariseji dotada nisu videli nikakav znak o uspostavljanju carstva.
Mnogi od onih koji su odbacili Jovana i na svakom se koraku suprotstavljali Isusu,
nagoveštavali su da je Njegova misija pretrpela neuspeh.
Isus je odgovorio: »Carstvo Božije ne će doći da se vidi;
niti će se kazati; evo evo ga ovde ili onde; jer gle, carstvo je Božje unutra u
vama.« Božje carstvo počinje u srcu. Ne tražite ovde ili onde pojavljivanje zemaljske
sile da obeleži njegov dolazak.
»Doći će vreme«, rekao je obraćajući se svojim učenicima,
»kad ćete zaželeti da vidite jedan dan sina čovečijega, i ne ćete videti.« Zato
što ga ne prati svetovna raskoš, nalazite se u opasnosti da ne raspoznate slavu
Moje misije. Vi ne razumete koliko je velika vaša sadašnja prednost što među sobom
imate, iako odevenog u ljudsko obličje, Onoga koji je život i svetlost ljudima.
Doći će dani kad ćete se sa čežnjom sećati prilika koje sada uživate hodajući i
razgovarajući s Božjim Sinom.
Zbog svoje sebičnosti i zemaljskih težnji čak ni Isusovi
učenici nisu mogli razumeti duhovnu slavu koju im je želeo otkriti. Tek nakon Hristovog
vaznesenja svome Ocu i izlivanja Svetoga Duha na vernike, učenici su u potpunosti
cenili Spasiteljev karakter i misiju. Pošto su primili krštenje Duhom, počeli su
shvatati da su bili u neposrednoj prisutnosti Gospoda slave. Kad su se podsećali
na Hristova kazivanja, njihov um otvorio se za razumevanje proročanstava, za shvatanje
čuda koja je On činio. Čuda iz Njegovog života prolazila su ispred njih i oni su
bili kao ljudi probuđeni iz sna. Shvatili su da »reč postade telo i useli se u nas
puno blagodati i istine; i videsmo slavu njegovu, slavu, kao jedinorodnoga od oca.«
(***Jovan 1,14) Hristos je ustvari došao od Boga na grešan svet da spasi Adamove
pale sinove i kćeri. Pošto su shvatili ovo učenici su sada sami sebi izgledali manje
važni. Nikada im nije dosadilo ponavljanje Njegovih reči i dela. Njegove pouke,
koje su samo nejasno razumevali, sada su dopirale do njih kao sveže otkrivenje.
Sveto pismo postalo je za njih novom knjigom.
Kad god su istraživali proročanstva koja su svedočila
o Hristu, učenici su se sjedinjavali s Božanstvo, i učili od Onoga koji se uznio
na Nebo da završi delo koje je započeo na Zemlji. Uvideli su činjenicu da u Njemu
prebiva spoznaja koju nijedno ljudsko biće, ako nije potpomognuto božanskim posrednikom,
ne može razumeti. Njima je bila potrebna pomoć od Onoga koga su najavili carevi,
proroci i pravedni ljudi. S dubokim divljenjem čitali su i ponovo čitali proročke
opise o Njegovom karakteru i radu. Kako su nejasno razumevali proročke spise! Kako
su sporo prihvatali velike istine koje su svedočile o Hristu! Posmatrajući Ga u
Njegovom poniženju, dok je išao kao čovek među ljudima, nisu shvatali tajnu Njegovog
utelovljenja, dvojaki karakter Njegove prirode. Njihove oči bile su zatvorene, tako
da nisu shvatili božansku prirodu u ljudskoj. Ali, pošto su bili prosvetljeni Svetim
Duhom, kako su samo čeznuli da Ga opet vide i zauzmu mesto kraj Njegovih nogu! Koliko
su želeli da mogu doći k njemu da im On objasni svete spise koje nisu mogli razumeti!
Kako bi pažljivo slušali Njegove reči! Što je Hristos imao na umu kad je rekao:
»Još vam mnogo imam kazati; ali sad ne možete nositi.« (***Jovan 16,12) Koliko su
želeli da sve to znaju! Bili su žalosni što je njihova vera bila tako slaba, što
su njihove zamisli bile toliko udaljene od željenog cilja, što su tako pogrešno
razumevali stvarnost.
Bog je poslao glasnika da objavi Hristov dolazak i usmeri
pažnju jevrejskog naroda i sveta na Njegovu misiju, kako bi se ljudi mogli pripremiti
da Ga prime. Izuzetna ličnost koju je Jovan najavio bila je među njima više od trideset
godina i oni Ga u suštini nisu upoznali kao Poslanog od Boga. Učenici su osećali
grižu savesti zato što su dopustili da to neverstvo koje je preovladavalo, prožme
njihovo mišljenje i zamagli njihovo razumevanje. Svetlost ovog mračnog sveta sijala
je usred njegove tame, a oni nisu shvatili odakle potiču ti zraci. Pitali su sami
sebe zašto su se tako ponašali da ih je Hristos morao ukoravati. Često su ponavljali
Njegove razgovore i kazali: Zašto smo dozvoljavali da nas zbune zemaljski obziri
i suprotstavljanje sveštenika i rabina, tako da nismo shvatili da je među nama prebivao
Onaj koji je veći od Mojsija, i da nas je učio mudriji od Solomuna? Kako su neosetljive
bile naše uši! Kako je slabo bilo naše shvatanje!
Toma nije želeo da veruje sve dok ne stavi svoj prst u
ranu koju su načinili rimski vojnici. U Njegovoj poniženosti i odbačenosti, Petar
Ga se odrekao. Ova bolna sećanja jasno obeležena izlazila su pred njih. Bili su
s Njim, ali Ga nisu poznavali niti su Ga pravilno razumeli. Ali kako je sve ovo
potresalo njihova srca kad su prepoznali svoje neverstvo!
Kad su se sveštenici i poglavari ujedinili protiv njih,
kad su dovedeni pred savete i bačeni u zatvor, Hristovi sledbenici su se radovali
»što se udostojiše primiti sramotu za ime Gospoda Isusa«. (***Dela 5,41) Radovali
su se da dokažu pred ljudima i anđelima da razumeju Hristovu slavu i da su izabrali
da Ga slede po svaku cenu.
Danas je isto tako tačno, kao što je bilo i u apostolsko
vreme, da bez prosvetljenja božanskim Duhom čovečanstvo ne može raspoznati Hristovu
slavu. Istinu i Božje delo ne mogu ceniti oni koji vole svet i hrišćanstvo koje
čini ustupke. Učiteljevi sledbenici ne nalaze se na putu obilja, zemaljske časti
i prilagođenosti svetu. Oni prednjače na putevima truda, poniženja i poruge, u prvim
redovima borbe »s poglavarima i s vlastima, i s upraviteljima tame ovoga sveta,
s duhovima pakosti ispod neba«. (***Efescima 6,12) I danas, kao i u Hristovo vreme,
sveštenici i fariseji njihovog vremena pogršno ih shvataju, preziru i ugnjetavaju.
Carstvo Božje neće doći da se vidi. Evanđelje Božje milosti,
sa svojim duhom samoodricanja, nikada ne može da bude u skladu s duhom ovoga sveta.
Ova dva načela su u sukobu. »A telesni čovek ne razume što je od Duha Božijega;
jer mu se čini ludost i ne može da razume, jer treba duhovno da se razgleda.« (***1.
Korinćanima 2,14)
Međutim, danas u verskom svetu postoji mnoštvo onih koji
po svom verovanju rade na uspostavljanju Hristovog carstva, kao zemaljske, svetovne
vladavine. Oni žele da našeg Gospoda učine vladarem carstava ovoga sveta, vladarem
u njegovim sudovima, nad njegovim vojskama, njegovim zakonodavnim dvoranama, njegovim
palatama i trgovima. Oni od Njega očekuju da vlada uz pomoć zakona nametnutih ljudskom
vlašću. Pošto se Hristos lično ne nalazi ovde, oni će sami poduzeti da deluju umesto
Njega, da sprovode zakone Njegovog carstva. Uspostavljanje takvog carstva je ono
što su želeli Jevreji Hristovog doba. Oni bi prihvatili Hrista da je hteo uspostaviti
svetovno carstvo, nametnuti ono što su oni smatrali Božjim zakonom i učiniti ih
tumačima svoje volje i predstavnicima svoje vlasti. Međutim, On je rekao: »Carstvo
moje nije od ovoga sveta.« (***Jovan 18,36) On nije želeo prihvatiti zemaljski presto.
Vlast pod kojom je Isus živeo bila je izopačena i surova;
na svakom koraku čulo se o zloupotrebama – otimačini, netrpeljivosti i tlačiteljskoj
okrutnosti. Ipak, Spasitelj nije pokušao izvršiti nikakve društvene reforme. On
nije napadao nikakve nacionalne zlouporabe, niti osuđivao neprijateljske nacije.
Nije se mešao u vlast ili administraciju onih koji su bili na vlasti. Onaj koji
je bio naš primer držao se daleko od zemaljskih vlasti. Ne zato što je bio ravnodušan
prema ljudskim nevoljama, nego zato što se lek nije nalazio samo u ljudskim i spoljašnjim
merama. Da bi bilo delotvorno, lečenje mora obuhvatiti svakog pojedinca i mora obnoviti
srce.
Hristovo carstvo nije uspostavljeno odlukama sudova, saveta,
zakonodavnih skupština ni pokroviteljstvom velikih ljudi ovoga sveta, već usađivanjem
Hristove prirode u ljudsku prirodu delovanjem Svetoga Duha. »A koji ga primiše dade
im vlast da budu sinovi Božji, koji veruju u ime njegovo, koji se ne rodiše od krvi,
ni od volje muževlje, nego od Boga.« (***Jovan 1,12.13) Evo jedine sile koja može
uzdignuti ljudski rod! Ljudsko oruđe za izvršenje ovog dela predstavlja propovedanje
Božje reči i njeno sprovođenje u život.
Kad je apostol Pavle otpočeo svoje rad u Korintu, tom
mnogoljudnom, bogatom i zlom gradu, ukaljanom bezbrojnim porocima mnogoboštva, rekao
je: »Jer nisam mislio da znam što među vama osim Isusa Hrista, i toga raspeta.«
(***1. Korinćanima 2,2) Pišući kasnije nekima koji su bili izopačeni najodvratnijim
gresima, mogao je kazati: »Nego se opraste i posvetiste i opravdaste imenom Gospoda
našega Isusa Hrista i Duhom Boga našega.« »Zahvaljujem svagda Bogu svojemu za vas
što vam je dana blagodat Božija u Hristu Isusu.« (***1. Korinćanima 6,11; 1,4)
Danas, kao i u Hristovo vreme, delo Božjega carstva ne
oslanja se na one koji traže priznanje i podršku svetovnih vladara i ljudksih zakona,
već na one koji u Njegovo ime objavljuju narodu one duhovne istine koje će kod onih
koji ih prime ostvariti Pavlovo iskustvu: »S Hristom se razapeh. A ja više ne živim,
nego živi u meni Hristos.« (***Galatima 2,19.20) Tada će i oni kao Pavle raditi
za dobro ljudi. On je rekao: »Tako smo mi poslani mesto Hrista, kao da Bog govori
kroz nas; molimo vas u ime Hristovo, pomirite se s Bogom.« (***2. Korinćanima 5,20)