Poglavlje 66.
Ova glava zasnovana je na ***Mateju 22,15–46; ***Marku
12,13–40; ***Luki 20,20–47.
SUKOB
Sveštenici i poglavari slušali su u tišini Hristove odlučne
prekore. Nisu mogli osporiti Njegove optužbe. Postali su samo odlučniji da Ga uhvate
u zamku, pa su s ovim ciljem poslali uhode k Njemu »koji se građahu kao da su pobožni;
ne bi li ga uhvatili u reči da ga predadu poglavarima i vlasti sudijinoj.« Nisu
poslali stare faruzeje koje je Isus često sretao, već mlade ljude, koji su bili
puni žara i revnosti i koje, kako su smatrali, Hristos ne poznaje. Njih su pratili
neki Irodovci, koji treba da čuju Hristove reči da bi protiv Njega mogli posvedočiti
na suđenju. Fariseji i Irodovci bili su ogorčeni neprijatelji, ali sada su se ujedinili
u svom neprijateljstvu prema Hristu.
Fariseji su se stalno žestili zbog iznuđivanja poreza
od strane Rimljana. Smatrali su da je plaćanje poreza u suprotnosti s Božjim zakonom.
Sad su videli priliku da Isus postave zamku. Uhode su došle k Njemu i s prividnom
iskrenošću, kao da žele znati što je Njihova dužnost, upitali su: »Učitelju! znamo
da pravo govoriš i učiš, i ne gledaš ko je ko, nego zaista učiš putu Božijemu: treba
li nam ćesaru davati harač, ili ne?«
Da su bile iskrene, reči »znamo da pravo govoriš i učiš«
bile bi izuzetno priznanje. Međutim, iako su izgovorene da prevare njihovo svedočanstvo
je ipak bilo istinito. Fariseji su znali da Hristos govori i uči pravo, pa će biti
osuđeni prema vlastitom svedočanstvu.
Oni koji su postavili pitanje Isusu, mislili su da su
dovoljno prikrili svoju nameru, ali isus je kao otvorenu knjigu čitao njihova srca
i objavio njihovo licemerstvo. »Šta me kušate?«, rekao je On, dajući im na taj način
znak koji nisu tražili, pokazujući im da čita njihovu sakrivenu nameru. Još više
ih je zbunilo kad je dodao: »Pokažite mi dinar.« Doneli su ga, a On ih je upitao:
»Čiji je na njemu obraz i natpis? A oni odgovarajući rekoše: ćesarev.« Pokazujući
natpis na kovanom novcu, Isus je rekao: »Podajte dakle što je ćesarevo ćesaru, a
što je Božije Bogu.«
Uhode su očekivale da će Isus na jedan ili drugi način
neposredno odgovoriti na njihovo pitanje. Da je rekao: Nije po Zakonu davati porez
Cezaru, tužili bi Ga rimskim vlastima i oni bi Ga zatvorili za podizanje bune. A
u slučaju da je izjavio da je po Zakonu davanje poreza, nameravali su Ga optužiti
narodu kao onog koji se protivi Božjem zakonu. Sad su se osećali osujećenim i poraženim.
Njihovi planovi bili su poremećeni. Nakon ovako uverljivog odgovora na njihovo pitanje,
oni nisu mogli više bilo što kazati. Hristov odgovor nije bio izbegavanje, već pravičan
odgovor na pitanje. Držeći u svojoj ruci rimski kovani novac na kome je bilo utisnuto
ime i lik Cezarov, izjavio je da pošto žive pod zaštitom rimske sile, treba da joj
daju potporu koju zahteva sve dok se to ne sukobi za uzvišenijom obavezom. Međutim,
dok se miroljubivo pokoravaju zemaljskim zakonima, u sva vremena treba da se prvo
pokoravaju Bogu.
Spasiteljeve reči: »Podajte… što je Božije Bogu« bile
su oštar ukor lukavim Jevrejima. Da su verno ispunjavali svoje obaveze prema Bogu,
ne bi postali siromašan narod, potčinjen stranoj sili. Nijedna rimska zastava ne
bi se zavijorila nad Jerusalimom, nijedna rimska straža ne bi stajala na njegovim
kapijama, nijedan rimski namjesnik ne bi vladao unutar njegovih zidina. Jevrejski
narod sad je plaćao kaznu za svoj otpad od Boga.
Kad su fariseji čuli Hristov odgovor, »diviše se, i ostaviše
ga otidoše.« On je ukorio njihovo licemerstvo i uobraženost i čineći to, uspostavio
je veliko načelo, načelo koje jasno određuje granice čovekovih obaveza prema građanskim
vlastima i njegova dužnost prema Bogu. U dušama mnogih rešene je jedno sporno pitanje.
Nakon toga su se uvek držali pravog načela. Pa iako su mnogi otišli nezadovoljni,
videli su da je načelo koje leži u osnovi ovog pitanja jasno izloženo i čudili se
Hristovoj dalekosežnoj oštroumnosti.
Čim su ućutkani fariseji, istupili su sadukeji sa svojim
lukavim pitanjima. Ove dve stranke bile su u ogorčenom neprijateljstvu. Fariseji
su bili strogo privrženi predaji. Bili su točni u spoljašnjim obredima, marljivi
u pranju, postu i dugim molitvama i razmetljivi u davanju milostinje. Međutim, Hristos
je izjavio da su oni ukidali Božji zakon, učeći zapovedima ljudskim umesto prave
nauke. Kao društveni sloj bili su verski zanesenjaci i licemeri, pa ipak među njima
je bilo istinski pobožnih ljudi koji su prihvatili Hristovo učenje i postali Njegovi
učenici. Sadukeji su odbacili predanje fariseja. Tvrdili su da veruju u veći deo
Svetog pisma i da ga smatraju pravilom svog ponašanja, ali ustvari bili su sumnjalice
i materijalisti.
Sadukeji su poricali postojanje anđela, vaskrsenje mrtvih
i učenje o budućem životu s njegovim nagradama i kaznama. U svim ovim točkama razilazili
su se s farisejima. Vaskrsenje je bio naročiti predmet rasprava između ove dve stranke.
Fariseji su čvrsto verovali u vaskrsenje, ali u ovim raspravama njihovi pogledi
o budućem stanju postajali su nejasni. Smrt je za njih postala neobjašnjiva tajna.
Njihova nesposobnost da odgovore na dokaze sadukeja izazivala je stalnu razdraženost.
rasprave između dviju stranaka obično su imali za posledicu gnevne svađe, koje su
ih još više razdvajale.
Broj sadukeja je znatno opao ispod broja njihovih suparnika,
pa nisu imali tako jak oslonac u običnom narodu, ali mnogi od njih bili su bogati,
i imali uticaj koji donosi bogatstvo. Njihovim redovima pripadala je većina sveštenika
i prvosveštenik se obično birao između njih. Ovo se činilo pod izričitim uslovom
da se ne ističu njihovi sumnjičavi stavovi. Uzimajući u obzir broj i omiljenost
fariseja, bilo je nužno da sadukeji dok su u svešteničkoj službi, makar naizgled
pristanu uz njihova učenja, a sama činjenica da su mogli bili birani u takvu službu
dala je uticaj njihovim zabludama.
Sadukeji su odbacili Isusovo učenje. On je bio pokrenut
duhom za koga nisu želeli priznati da se tako pokazuje; a Njegovo učenje o Bogu
i budućem životu kao u jedino biće koje je nadmoćnije od čoveka, ali dokazivali
su da bi proviđenje koje svim vlada i božansko predznanje lišilo čoveka slobodnog
moralnog odlučivanja i unizilo ga do položaja roba. Verovali su da je Bog pošto
ga je stvorio prepustio čoveka samome sebi da bude nezavisan od bilo kakvog uzvišenijeg
uticaja. Smatrali su da je čovek slobodan da upravlja svojim životom i oblikuje
događaje u svetu; da je njegova sudbina u njegovim sopstvenim rukama. Poricali su
da Božji Duh radi preko ljudskih napora ili prirodnih sredstava. Ipak držali su
da pravilnom uporabom svojim prirodnih sila čovek može postati uzvišen i prosvetljen,
da se strogim i trezvenim zahtevima njegov život može očistiti.
Njihovi pojmovi o Bogu oblikovali su njihov karakter.
Budući da po njihovom gledištu On nije imao nikakvo zanimanje za čoveka, i oni su
imali malo obzira jedan prema drugome; među njima bilo je malo jedinstva. Kako su
odbijali da priznaju uticaj Svetoga Duha na ljudsko delovanje, u životu im je nedostajala
Njegova sila. Kao i ostali Jevreji, hvalisavi su se svojim pravom po rođenju koje
imao kao Avramova deca i svojim strogim poštovanjem zakonskih zahteva, ali su bili
bez pravog duha Zakona, Avramove vere i dobrote. Njihovo prirodno saučešće bilo
je svedeno u uske okvire. Verovali su da svi ljudi mogu osigurati ugodnosti i blagodati
života pa njihova srca nisu bila dirnuta potrebama i patnjama drugih. Živjeli su
za sebe.
Svojim rečima i delima Hristos je svedočio o božanskoj
sili koja daje natprirodne rezultate, o budućem životu nakon sadašnjeg, o Bogu kao
o Ocu svih ljudi, koji uvek pažljivo prati njihove prave potrebe. On je otkrio delovanje
božanske sile u dobročinstvu i saučešću koje je ukoravala sebičnu sadukejsku isključivost.
Učio je da Bog svojim Svetim Duhom radi na srcu za čovekovo ovozemaljsko i večno
dobro. Upozoravao je na grešku uzdanja u ljudsku silu za promenu karaktera, koja
se može ostvariti samo Božjim Duhom.
Sadukeji su bili čvrsto rešeni da unište poverenje u ovo
učenje. Tražeći raspravu sa Isusom, bili su uvereni da će Ga dovesti dotle da izgubi
ugled, čak i ako ne budu mogli osigurati Njegovu osudu. Vaskrsenje je bilo predmet
o kome su izabrali da Ga pitaju. Ako se bude složio s njima, On će naneti još veću
uvredu farisejima. U slučaju da se ne složi s njima, odlućili su da Njegovo učenje
izlože podsmehu.
Sadukeji su zaključivali ako je telo sastavljeno od istih
delića materije u svom besmrtnom kao i smrtnom stanju, i kad vaskrsne iz mrtvih
ono će morati da ima tkivo i krv i u večnom svetu nastaviće život koji je prekinut
na Zemlji. U tom slučaju, zaključivali su, zemaljski odnosi će se nastaviti, muž
i žena ponovo će se sjediniti, brakovi održati i sve će uslediti onako kako je bilo
pre smrti, a slabosti i strasti ovog života produžiće se u večnom životu.
Odgovarajući na njihova pitanja Isus je podigao koprenu
s budućeg života. »O vaskrsenju«, rekao je On, »niti će se ženiti ni udavati; nego
su kao anđeli Božji na nebu.« Pokazao je da sadukeji greše u svom verovanju. Njihovi
stavovi bili su pogrešni. »Varate se«, dodao je, »ne znajući pisma ni sile Božije.«
Nije ih optuživao kao što je optuživao fariseje za licemerstvo, već za pogrešno
verovanje.
Sadukeji su laskali sebi da se od svih ljudi najstrože
pridržavaju Svetog pisma. Međutim, Isus je pokazao da ne poznaju njegovo pravo značenje.
To saznanje mora dopreti do srca prosvetljenjem Svetoga Duha. Izjavio je da je njihovo
nepoznavanje Svetog pisma i Božje sile uzrok njihove zbrke u veri i pomračenosti
uma. Pokušali su Božje tajne svesti u okvire njihovog ograničenog rasuđivanja. Hristos
ih je pozvao da svoje umove otvore svetim istinama koje će proširiti i ojačati njihovo
razumevanje. Hiljade postaju nevernici zato što njihovi ograničeni umovi ne mogu
razumeti Božje tajne. Oni ne mogu objasniti čudesno otkrivanje božanske sile u Njegovom
proviđanju, pa zato odbacuju dokaze takve sile, pripisujući ih prirodnim silama
koje mogu još manje razumeti. Jedini ključ za rešenje tajni koje nas okružuju jest
priznavanje Božjeg prisustva i sile u njima. Ljudi treba da priznaju Boga kao Tvorca
svemira, kao Onoga koji zapoveda svim i izvršuje sve. Potrebno je da imaju šire
razumevanje o Njegovom karakteru, kao i o tajni Njegove sile.
Hristos je svojim slušaocima izjavio da, kad ne bi bilo
vaskrsenja mrtvih, Sveto pismo u koje tvrde da veruju ne bi bilo ni od kakve koristi.
Rekao je: »A za vaskrsenje mrtvih, niste li čitali što vam je rekao Bog govoreći:
Ja sam Bog Avramov, i Bog Isakov, i Bog Jakovljev? Nije Bog Bog mrtvih, nego živih.«
Bog drži ono što ne postoji kao da postoji. On vidi kraj od početka i posmatra rezultat
svoga rada kao da je sada izvršen. Dragoceni mrtvi od Adama sve do poslednjeg posvećenog
čoveka koji umire, čuće glas Božjeg Sina i izaći će iz groba u besmrtni život. Bog
će biti njihov Bog a oni će biti Njegov narod. Između Boga i vaskrslih pravednika
postojaće bliska i nežna veza. Ovo stanje koje je unapred obuhvaćeno Njegovom namerom
On posmatra kao da već postoji. Mrtvi su za Njega živi.
Sadukeji su bili ućutkani Hristovim rečima. Nisu Mu mogli
odgovoriti. Nije bila izgovorena nijedna reč koja bi pružila i najmanju mogućnost
da Ga osude. Njegovi neprijatelji nisu ništa dobili osim prezira naroda.
Fariseji, međutim, nisu izgubili nadu da će Ga nagnati
da govori ono što će moći da iskoristi protiv Njega. Nagovorili su jednog učenog
književnika da pita Isusa koja od deset zapovesti u zakonu ima najveću važnost.
Fariseji su uzdizali prve četiri zapovesti koje ukazuju
na dužnost čoveka prema Tvorcu, kao da imaju daleko veću važnost nego ostalih šest
koje određuju čovekovu dužnost prema svom bliženjem.
Kao rezultat toga, njima je izrazito nedostajala pobožnost
na delu. Isus je pokazao narodu njihov veliki nedostatak i poučavao ih potrebi za
dobrim delima, izjavljujući da se drvo poznaje po svojim rodovima. Zato su Ga optuživali
da poslednih šest zapovesti uzdiže iznad prve ćetiri.
Zakonik je prišao Isusu s neposrednim pitanje,: »Koja
je prva zapovest od sviju?« Hristov odgovor je neposredan i uverljiv: »Prva je zapovest
od sviju: Čuj Izraele, Gospod je Bog naš Gospod jedini; i ljubi Gospoda Boga svojega
svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim i svom snagom svojom. Ovo
je prva zapovest.« Druga je kao i prva, rekao je Hristos, jer ova proističe iz nje:
»Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. Druge zapovesti veće od ovih nema.« O
ovim dvjema zapovestima visi sav zakon i proroci.«
Prve četiri od Deset zapovesti sažete su jednu veliku
zapoved: »Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcme svojim.« Poslednjih šest sadrže
se u drugoj »ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.« Obe ove zapovesti predstavljaju
izraz načela ljubavi. Prva ne može da se drži a da se druga krši, niti može druga
da se drži dok se prva krši. Kad Bog ima svoje pravo mesto na prestolu srca, pravo
mesto dobiće i naš bližnji. Mi ćemo ga voleti kao sebe same. I samo ako ljubimo
Boga iznad svega, moguće je da nepristrasno volimo i svog bližnjeg.
Pošto su sve zapovesti sažete u ljubavi prema Bogu i čoveku,
to znači da se nijedna zapovest ne može prekršiti bez kršenja ovog načela. Tako
je Hristos učio svoje slušaoce da Božji zako nije sastavljen od mnogih posebnih
zapovesti, od kojih neke imaju veće značenje, a druge manju važnost pa se mogu omalovažavati
bez kažnjavanja. Naš Gospod predstavlja prve četiri i poslednjih šest zapovesti
kao božansku celinu i uči da će se ljubav prema Bogu pokazati u poslušnosti prema
svim Njegovim zapovestima.
Književnik koji je postavio pitanje Isusu dobro je poznavao
Zakon i bio je zadivljen Njegovim rečima. Nije očekivao da će On pokazati tako duboko
i temeljito poznavanje Pisma. Stekao je šire razumevanje načela koja se nalaze u
osnovi ovih svetih zapovesti. Pred skupljenim sveštenicima i poglavarima časno je
priznao da je Hristos dao pravo tumačenje Zakona govoreći:
»Dobro, učitelju! pravo si kazao da je jedan Bog, i nema
durgoga osim njega; i ljubiti ga svim srcem i svim razumom, i svom dušom i svom
snagom i ljubiti bližnjega kao samoga sebe, veće je od sviju žrtava i priloga.«
Mudrost Hristovog odgovora osvedočila je književnika.
On je znao da se jevrejska vera sastojala od spoljašnjih obreda a ne od unutarnje
pobožnosti. Imao je određeni osećaj bezvrednosti samo obrednih žrtava i prolivanja
krvi za iskupljenje greha koje se bez vere obnjavljalo. Ljubav i poslušnost prema
Bogu i nesebičan obzir prema čoveku izgledali su mu vredniji od svih ovih obreda.
Spremnost ovog čoveka i brz odgovor pred narodom, izrazio je duh koji je bio sasvim
drukčiji od duha sveštenika i poglavara. Isus je u svome srcu osećao sažaljenje
prema ovom iskrenom književniku koji se usudio sučeliti s neodobravanjem sveštenika
i pretnjama poglavara i progovorio o uverenju svog srca. »A Isus videvši kako pametno
govori reče mu: nisi daleko od carstva Božijega.«
Književnik je bio blizu Božijega carstva zato što je priznao
da su pravedna dela prihvatljivija za Boga od žrtava paljenica i drugih priloga.
Međutim, bilo je potrebno da se prepozna Hristov božanski karakter i verom u Njega
primi silu da čini dela pravde. Obredna služba nije imala nikakvu vrednost ako nije
živom verom povezana s Hristom. Čak i moralni Zakon ne ispunjava svoju svrhu dok
se ne shvati u svojoj povezanosti sa Spasiteljem. Hristos je u više navrata pokazao
da Zakon Njegovog Oca ima dublji sadržaj od samih autoritativnih naredbi. U Zakonu
je utelovljeno isto načelo koje je otkriveno u Evanđelju. Zakon ukazuje na čovekovu
dužnost i pokazuje mu njegovu krivicu. On od Hrista mora tražiti oproštenje i silu
da čini ono što Zakon nalaže.
Fariseji su se okupili oko Isusa dok je odgovarao na književnikovo
pitanje. sad je On njima opet postavio pitanje: »Šta mislite za Hrista, čiji je
sin?« Ovo pitanje bilo je smišljeno da ispita njihovo verovanje u vezi s Mesijom
– da pokaže da li Ga smatraju samo čovekom ili Božjim Sinom. Hor glasova odgovorio
je: »Davidov.« To je bilo ime koje je proročanstvo dalo Mesiji. Kad je Isus otkrio
svoju božansku prirodu svojim moćnim čudima, kad je lečio bolesne i podizao mrtve,
narod se među sobom pitao: »Nije li to sin Davidov?« Sirofeničanka, slepi Bartimej
i mnogi drugi vikali su Njemu za pomoć: »Pomiluj me Gospode sine Davidov!« (***Matej
15,22) Dok je jašući ulazio u Jerusalim, bio je pozdravljen radosnim klicanjem:
»Hosana sinu Davidovu! blagosloven koji ide u ime Gospodnje!« (***Matej 21,9) Ovaj
radosni poklič orio se u Hramu iz grla male dece. Međutim, mnogi koji su Isusa nazivali
Sinom Davidovim nisu priznavali Njegovo božanstvo. Oni nisu razumeli da je Davidov
Sin i Božji Sin.
Odgovarajući na izjavu da je Hristos Davidov Sin, Isus
je rekao: »Kako dakle David njega duhom /Duhom nadahnuća od Boga/ naziva Gospodom
govoreći: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje
tvoje podnožje nogama tvojima? Kad dakle David naziva njega Gospodom, kako mu je
sin? I niko mu ne mogaše odgovoriti reči; niti smejaše ko od toga dana da ga zapita
više.«