1. poglavlje
Proročko
vodstvo razočaranih (1827 – 1850)
Iskustvo Elen Vajt u mileritskom pokretu
Njena uloga u razvoju adventističke doktrine
Odnos dara Elen Vajt prema Bibliji
Kako je primljen Proročki dar E.G. Vajt
Uloga Elen Vajt u “vreme okupljanja”
Za one koji žele da istražuju
“Dok sam se
molila pred porodičnim oltarom, na mene se spustio Sveti Duh i učinilo mi se da
se penjem sve više i više, daleko iznad ovog mračnog sveta. Pogledala sam oko sebe
da vidim adventiste u ovom svetu, ali ih nisam mogla naći; tada mi je neki glas
rekao: ‘Pogledaj ponovno i pogledaj
malo više.’ Na to sam podigla oči i opazila ravnu usku stazu koja se pružala visoko
iznad ovog sveta. Tom stazom putovali su adventisti u Grad koji se nalazio sasvim
na kraju puta.” ( EW
14)
Gore navedeni
tekst obeležila je sedamnaestgodišnja Elen G. Harmon, opisujući svoje prvo viđenje
u decembru 1844. godine.
Elen i njena
sestra bliznakinja rođene su kao najmlađe od osmoro dece u Gorhamu, u državi Mejn,
26. novembra 1827. godine.
Njen otac
koji je pravio i prodavao šešire, preselio se s porodicom u Portland, u državi Mejn.
Dogodilo se
to u Portlandu. Devetogodišnja Elen imala je nesreću koja se duboko odrazila u njenom
životu. Neko iz njenog razreda bacio je kamen i pogodio je u lice, tako da joj je
nekoliko sedmica život visio o koncu. Konačno se oporavila, ali to nesrećno iskustvo
rđavo je uticalo na njeno zdravlje i zato nije bila u mogućnosti da nastavi redovito
školovanje, iako je to žarko želela. Slabo zdravlje pratiće je većim delom života.
Njena nemogućnost
da pohađa školu nije zaustavila njeno obrazovanje. Njen autobiografski zapis pokazuje
da je imala istraživački duh i osećajnu prirodu.
Ta osećajnost
ne pojavljuje se samo u njenom odnosu prema ljudima nego i prema Bogu. Zapravo,
čak i površan pregled njene autobiografije, navodi na zaključak da je ona od svoje
najranije mladosti, iskreno i ozbiljno shvatala religiju.
Mlada Elen
bila je posebno obuzeta mišlju da bi Isus mogao da dođe za nekoliko godina. Prvi
put susrela se s tim učenjem kad je imala osam godina. Na putu u školu našla je
komad papira na kome je pisalo da bi Isus mogao da dođe za nekoliko godina. “Bila
sam”, pisala je “opsednuta strahom… Tako dubok utisak na moj um ostavio je odlomak
sa onog komada papira da sam nekoliko noći jedva nešto malo spavala i stalno sam
se molila da budem spremna kad Isus dođe.” (
LS 20.21)
Takva osećanja
bila su pojačana u martu 1840. godine kad je čula Vilijama Milera kako propoveda
u Portlandu, da Isus može da se vrati oko 1843. godine.
Elenin strah
od Drugog dolaska potiče iz dva izvora. Prvi je bio duboko osećanje bezvrednosti.
U mom srcu”, pisala je, “postojalo je osjećanje da nikada neću biti vredna da se
nazovem Božjim detetom… Činilo mi se da nisam dovoljno dobra da uđem u Nebo.” ( LS
21)
Njeno osećanje
bezvrednosti proizlazio je neposredno iz njenog verovanja u pakao koji večno gori.
Bojala se da bi zbog svojih grehova,
mogla zauvek da “trpi plamen pakla, čak toliko dugo koliko sam Bog postoji”. Ne
samo da se bojala za sebe, nego ideja o paklu koji večno gori stvorila je u njenom
umu određeni teološki zaključak. “Kada je ta misao obuzela moj um da Bog uživa u
mučenju svojih stvorenja…izgledalo je da će me zid tame rastaviti od Njega… Očajna
sam pri pomisli da bi se tako surovo i tiransko biće moglo odlučiti da me spase
od grešne sudbine.” ( LS
31) Takve misli odvele
su je u skoro potpunu tamu.
Godinama je
Elen patila zbog takvog shvatanja. Njen problem je bio otežan dvama lažnim učenjima:
Prvo, da je potrebno da bude dovoljno dobra, ili čak savršena, da bi je Bog mogao
prihvatiti; i drugo, ideja – ako je ona zaista spasena, trebalo bi tada da doživi
osećanje duhovnog zanosa.
Njena tama
počela je da se prosvetljava tokom leta 1841. godine za vreme učestvovanja na metodističkom
susretu u prirodi u Bukstonu, u državi Mejn. Tamo je u propovedi čula da su samopouzdanje
i lični napor bezvredni u postizanju Božje naklonosti. Shvatila je da “samo povezan
s Isusom kroz veru, grešnik postaje Božje dete koje se nada i veruje”. Od tog polazišta
pa nadalje ona je ozbiljno tražila oproštenje za svoje grehe i nastojala da se potpuno
preda Gospodu. “Jedini vapaj moga srca”, napisala je kasnije, “bio je: ‘Pomozi,
Isuse! Spasi me ili ću propasti!’” “Iznenada”, kaže ona, “moj teret je spao s mene
i moje je srce doživelo je osećanje rasterećenosti.” (
LS 23)
Međutim, ta
misao bila je veoma dobra da bi bila istinita. Kao rezultat takvog shvatanja ponovno
je osetila teret očaja i krivice koji su postali njeni stalni pratioci. Kao što
je i napisala: “Izgledalo mi je da nemam pravo da se osećam radosnom i srećnom.”
( LS
23) Polako je shvatala čudo punine Božje otkupiteljske milosti.
Ubrzo posle
povratka sa sastanka koji je održavan u prirodi, Elen je bila krštena uronjavanjem
i pridružila se Metodističkoj crkvi. Zanemarujući argumente vernika koji su odbacili
uronjavanje ona je to odabrala, jer je verovala da je to jedini biblijski način
krštavanja.
Usprkos njenim
novim shvatanjima, još uvek je bila mučena sumnjom. Kao rezultat toga nastavila
je da se boji da nije dovoljno savršena za susret sa Spasiteljem prilikom Njegovog
povratka. Nekako u to vreme Vilijam Miler vratio se u Portland i održao niz predavanja
u junu 1842. godine.
Iskustvo
Elen
Vajt
u
mileritskom
pokretu
Miler je propovedao
da će se Isus vratiti “oko1843. godine.” Deo njegovog objašnjenja za taj datum bilo
je njegovo shvatanje teksta iz Knjige proroda Danila 8,14. (“Do dve tisuće i tri
stotine dana i noći; onda će se svetinja očistiti.”) Objašnjavao je da je Svetinja
Zemlja i Crkva, a čišćenje znači očišćenje vatrom prilikom Drugog Isusovog dolaska,
a kraj dve tisuće dana i noći je datum, kada će vatra očistiti Zemlju. Kao i mnogi
drugi tumači, da bi bio što precizniji, on je prorekao da će ispunjenje proročanstva
o dve hiljade i tri stotine dana i noći biti ispunjeno između 1840. i 1843. godine.
Miler je mislio da bi Isus mogao da se pojavi u to vreme. Desetine hiljada ljudi
prihvatili su njegovo učenje kao mogući datum.
Elen Harmon
bila je jedna od njih. Međutim, samo ovo verovanje nastavilo je da joj pričinjava
teškoće, jer je još uvek osećala dugotrajni strah da još nije bila “dovoljno dobra”.
Posle toga misao o neprekidnoj vatri u paklu još ju je uznemiravala.
Dok je Elen
bila u takvom duševnom stanju, njena majka predložila joj je da se posavetuje sa
Leviem Stokmanom, metodističkim pastorom, koji je takođe prihvatio Milerovo učenje.
Stokman je ohrabrio Elen govoreći joj “o Božjoj ljubavi prema zalutaloj djeci; umesto
da se raduje njihovoj propasti, On čezne da ih privuče k sebi u jednostavnoj veri
i pouzdanju. On želi u njima prebiva u skladu sa velikom Hristovom ljubavlju i u
skladu sa planom otkupljenja”. “Idi slobodna”, rekao joj je; “vrati se svome domu
s poverenjem u Isusa, jer On nijednoj iskrenoj duši koja Ga traži neće uskratiti
svoju ljubav.” ( LS
36.37)
Taj razgovor
predstavljao je jednu od značajnijih događaja i prekretnica u životu Elen Harmon.
Od tog vremena pa nadalje, gledala je na Boga “kao na ljubaznog i nježnog Oca, umesto
strogog despota koji primorava ljude na slepu poslušnost”. Svoje srce predala je
Njemu s ljubavlju. “Poslušnost Njegovoj volji značila je radost: bilo je zadovoljstvo
služiti Mu.” ( LS
39)
U to vreme
Elen je došla do potpunijeg shvatanja predmeta o stanju mrtvih.Ona je to svoje razumevanje
izrazila u tri tačke:
Ljudska duša
po svojoj prirodi nije besmrtna.
Smrt je stanje
u kome ljudi spavaju u grobu do vaskrsenja prilikom Drugog Isusovog dolaska.
“’Biblija
ne pruža dokaze za verovanje da postoji večni pakao.’” (
LS 49)
Ova shvatanja
utešila su Elenin um i srce. Posle svega, pisala je: “Ako prilikom smrti ljudska
duša uđe u večnu sreću ili večne muke, zašto je onda potrebno vaskrsenje propadljivog
tela?” ( LS
49.50) Njeno novo shvatanje o uslovnoj besmrtnosti nije joj samo
pomoglo da shvati biblijsko učenje o vaskrsenju nego joj je, takođe, donelo oslobođenje
od pogrešnog shvatanja o strašnom Bogu koji muči ljude u plamenu pakla tokom beskrajnih
vijekova u večnosti. Ona će kasnije objasniti da “je izvan sile ljudskog uma da
proceni zlo koje je delovalo preko lažnog učenja o večnim mukama”. To učenje stvorilo
je “milione” “sumnjičavih i nevernika”. To ne može, smatrala je ona, da bude u skladu
s biblijskim učenjem o Božjoj ljubavi. (
VB 460; 1997) Otkriće Boga kao “nežnog
Oca” osnažilo je Elen Harmon da objavi vest o Drugom dolasku tako da se i drugi
mogu pripremiti za taj radosni događaj. Tako je, suprotno svojoj stidljivoj naravi,
počela moliti u javnosti, počela je na metodističkim sastancima da širi svoje vjerovanje
u Isusovu spasavajuću silu i Njegov skori povratak i zarađuje novac da bi kupila
štampani materijal za širenje adventističke nauke. Ova poslednja aktivnost posebno
joj je teško padala. Zbog narušenog zdravlja morala je da sedi u krevetu i plete
čarape za 25 centi dnevno.
Bila je veoma
marljiva i tu osobinu pokazala je na svakom području života. To je pokrenulo mnoge
njene mlade prijatelje da veruju u Isusa.
Nije samo
Elen bila oduševljena za adventnu vest koju je Miler propovedao nego i njeni roditelji
i braća i sestre. Međutim, vernici njihove mesne crkve, koji su verovali da Hristos
neće doći, dok se najpre ne navrši 1000 godina mira i obilja, nisu cenili nauku
o skorom Hristovom dolasku. Zbog toga su u septembru 1843. godine isključili familiju
Harmon iz Metodističke crkve. Njihovo iskustvo je pokazalo da mnogi drugi mileritski
adventisti, treba svuda da nastave propovedanje o svom verovanju u Isusov skori
dolazak. Sukob je dospeo u kritičnu tačku, kad se prorečeni datum približio.
Mileritski
adventisti nisu bili suviše zabrinuti zbog svojih isključenja iz različitih zajednica.
Isus će doći za nekoliko meseci i sve njihove nevolje će proći. S tom nadom mileriti
su nastavili da odlaze na sastanke da se međusobno hrabre, jer se prorečeno vreme
približavalo. Radost je ispunjavala njihova srca. Kako će to Elen kasnije opisati
i istaći, godina između 1843. i 1844. “bila je najsrećnija godina u mom životu”.
( LS
59) Ovi adventisti nepokolebljivo su čekali da se licem k licu susretnu sa
Isusom.
Mileriti su
iz proučavanja praznika
jevrejske godine
konačno
zaključili
da će se
očišćenje Svetinje
(a oni
su verovali
da je
to Drugi
Isusov dolazak)
zbiti 22. okrobra 1844. godine.
Ali, taj datum je došao i prošao,
a Isus se nije pojavio. Kao što je Hiram Edson pisao: “Naše najmilije nade i očekivanja
su iznevjereni, na nas se spustio duh plača, koji nikad dotad nisam iskusio… Neprekidno
smo plakali sve do kraja dana.” (Edson manuscript) Razočarenje doživljeno oktobra
1844. bacilo je čekaoce Isusovog dolaska u veliku zabunu. Gotovo je bilo nemoguće
savladati zbrku. Mnogi su odbacili nadu u Drugi dolazak. Među onima koji su držali
svoje verovanje počele su da se pojavljuju mnoge teorije. Dok su verovali da imaju
samo kratko vreme čekanja pred sobom pre nego što se Isus bude vratio, sada su se
podelili oko toga je li se išta značajno dogodilo 22. oktobra 1844. godine. Neki
su nastavili da veruju da se je nešto dogodilo, ali krajem novembra i početkom decembra
većina je zaključila da su napravili grešku određujući datum. Elen Harmon pripadala
je ovoj drugoj grupi. Ona je odustala od tvrdnje da se tekst iz Knjige proroka Danila
8,14. ispunio u oktobru. Dok je bila obuzeta tom mišlju, dobila je svoje prvo viđenje.
U decembru
1844. Elen Harmon nalazila se na molitvenom sastanku sa još četiri žene u domu gospođice
Hajnes iz Portlanda. “Dok smo se molile”, beleži Elen, “sila Božja spustila se na
mene kao nikada ranije.” (LS 64)
“Tokom ovoga
iskustva”, zapisala je, “učinilo mi se da se penjem sve više i više, daleko iznad
ovog mračnog sveta. Okrenula sam se da vidim adventiste, ali ih nisam mogla naći,
kad mi jedan glas reče: ‘Pogledaj ponovo i pogledaj malo više gore.’ Na to podigoh
oči i opazih jednu ravnu, usku stazu koja se pružala visoko iznad ovog sveta. Tom
stazom adventisti su putovali u Grad, koji se nalazio na samom kraju puta. Od samog
početka staze njih je obasjavala blistava svetlost. Jedan anđeo mi je rekao da je
to ponoćna vika (propovedanje o događaju 22. oktobra kao ispunjenje teksta iz Knjige
proroka Danila 8,14). Ova je svetlost sijala celom dužinom puta da se njihove noge
ne bi spotakle. Dok sam svoj pogled upirala u Isusa, koji se nalazio upravo ispred
njih vodeći ih u Grad, dotle su bili sigurni. Međutim, uskoro su neki posustali
i govorili da je Grad vrlo daleko i da su očekivali da će stići mnogo ranije. Tada
bi ih Isus ohrabrio… Drugi su olako odbacivali svjetlost, rekavši da to nije bio
Bog koji ih je dosad vodio. Iza njih nestalo je svetlosti ostavivši njihove stope
u potpunoj tami i oni su se spotakli i izgubili iz vida putokaz i Isusa i pali s
puta u tamni i zli svet.” (EW 14.15)
Ohrabrenje
razočaranih mileritskih adventista bila je očigledna svrha ovog viđenja koje im
je pružilo sigurnost i utehu. Još neposrednije, dato je objašnjenje za nekoliko
područja. Prvo, da 22. oktobra nije načinjena greška. Nasuprot tome, 22. oktobar
posvedočio je ispunjenje proročanstva. Kao takav, bio je “blistava svetlost” koja
je pomogla razočaranim adventistima da nose teret i da ih vodi u budućnost. Drugo,
Isus će nastaviti da ih vodi, ali oni su trebalo da drže svoj pogled usmeren na
Njega. Tako je adventizam imao dva znaka: oktobarski datum u svojoj prošlosti i
Isusovo vođstvo u budućnosti.
Treće, izgleda
da je viđenje ukazivalo da će čekanje biti duže pre nego što Isus bude ponovno došao.
Četvrto, da je učinjena ozbiljna greška odbacivanjem ranijeg iskustva u pokretu
1844. godine i tvrđenje da pokret nije od Boga. Oni koji su načinili tu grešku pali
su u duhovnu tamu i izgubili svoj put.
Viđenje im
je pružilo nekoliko pozitivnih pouka. Ali, molim vas, zapazite ovo: Ono nije otkrilo
što se dogodilo 22. listopada 1844. Ta
spoznaja postaće jasna proučavanjem Biblije, kao što ćemo kasnije videti. Umesto
da daje posebna objašnjenja, Elenino prvo viđenje ukazalo je na činjenicu da je
Bog vodio svoj narod usprkos njegovom razočarenju i zbrci. Bio je to prvi znak Njegove
proročke brige i vodstva preko Elen Harmon.
Otprilike
nedelju dana kasnije, Elen je imala drugo viđenje u kome joj je bilo rečeno da i
drugim adventistima opiše ono što joj je bilo otkriveno. Takođe, joj je bilo rečeno
da će imati mnogo onih koji će joj se suprotstaviti.
Ona je, zbog
straha, zatajila u svojoj dužnosti. Konačno, zaključila je, imala je slabo zdravlje,
imala je svega sedamnaest godina i potpuno je prirodno što se bojala. “Tokom nekoliko
dana,” objasnila je kasnije, “molila sam se da se ovaj teret uzme od mene i preda
nekom sposobnijem ko će moći da ga nosi. Međutim, poruka o dužnosti nije se promenila
a reči anđela neprekidno su odzvanjale u mojim ušima: ‘Objavi drugima ono što sam
ti otkrio’.” ( LS
69) Zabeležila je da bi radije izabrala smrt nego dužnost koja
ju je očekivala. Budući da je izgubila mir koji je nastupio s njenim obraćenjem,
još jednom je zapala u očajanje.
Ne čudi što
se Elen Harmon uplašila izlaska u javnost. Posle svega, javnost je naširoko i otvoreno
potcenjivala milerite, a pogrešno učenje kao i razni oblici fanatizma zahvatili
su milerite posle razočaranja. Još više, 1844. godine proročki dar bio je pod sumnjom
u širokoj javnosti, ali od mileritskih adventista. U leto 1844. umro je
mormonski “prorok” Jožef Smit, koga je mnoštvo na smrt pretuklo
u državi Ilinois. Krajem 1844. i početkom 1845. godine pojavili su se brojni adventistički
“proroci” nejasnog karaktera, a dobar broj između njih delovao je u državi Mejne.
U proleće 1845. većina adventista glasala bi da “nema poverenja ni u kakve nove
poruke, viđenja, snove, jezike, čuda, posebne darove, otkrivenja”, itd. (MW, 15.
maj 1845)
U takvoj klimi
ne iznenađuje što je mlada Elen Harmon razmišljala da odbaci poziv proročkog zvanja.
Međutim, usprkos strahu koji je osećala,
usudila se da krene i počela je da iznosi Božju vest utehe zbunjenim adventistima.
Čak i površan pregled njenih autobiografskih izjava pokazuje da je imala veliku
borbu sa ličnim protivnicima i fanatizmom. Neka od njezinih ranih viđenja usprotivila
su se tom fanatizmu i protivnicima, dajući savjet i ukor, što je uglavnom bilo upućeno
pojedincima.
Njena prirodna
težnja bila je da ublaži poruke i učini ih, koliko je to moguće prihvatljivim onima
kojima su bile upućene. Ona je shvatila, ako bude tako nastavila razvodniće Božju
poruku. Primila je viđenje u kome su oni kojima nije verno prenela poruke došli
k njoj sa “osećajem očaja i užasa”. “Došli su sasvim blizu mene”, pisala je, “i
obrisali svoje haljine o moje. Kad sam pogledala svoje haljine uvidela sam da su
bile umrljane krvlju.” Kao Jezekilj u prošlosti, Elen Harmon shvatila je u viđenju
da će snositi odgovornost ako ne bude verno
prenosila Božje poruke Njegovom narodu (5T 656.657).
Kao rezultat
ovih i drugih iskustava, počela je da putuje izvan svoga doma da bi iznela svoje
poruke na skupovima koji su istraživali učenje milerita i određenih pojedinaca.
Međutim, počeli su da se pojavljuju problemi. Nije mogla da putuje sama. Njen brat
Robert bio je veoma bolestan da bi mogao da joj se pridruži na putu, a njen otac
brinuo se o porodici.
Pojavilo se
rešenje problema kada je mladić po imenu Džems Vajt odlučio da postane mileritski
propovednik u zajednici Hrišćanska veza.
Povremeno bi se Džems sa još jednom ili dve žene pridružio Eleni na njezim putovanjima.
Ovakav sporazum doveo bi do moguće kritike Elene i Džemsa. Da bi sprečili moguću
kritiku njih dvoje odlučili su da se venčaju, iako su mnogi mileriti verovali da
ne bi trebalo podržavati osnivanje novih brakova zbog blizine dana Hristovog dolaska,
jer je to odricanje od vere. Posle svega, osnivanje braka govorilo je da će se život
na Zemlji nastaviti. Nasuprot kritikama, Elen Harmon i Džems Vajt venčali su se
u Portlandu, u državi Mejn, 30. avgusta 1846. godine.
Naredno putovanje
bilo je lakše ali ne i njihova potpora. Posebno je postalo teško, kad su se rodila
prva dva dečaka – Henri u avgustu 1847. I Džems-Edson u julu 1849. godine.
Njihove rane godine bile su godine ispunjene siromaštvom i neprekidnim putovanjima,
dok su Vajtovi propovedali i iznosili Božje poruke rasejanim i zbunjenim bivšim
mileritskim adventistima. Jedino što je hrabrilo mladi bračni par da idu napred,
bila je njihova nada u skori Isusov dolazak i uverenje da Elen ima reč od Boga koju
treba odneti adventističkom narodu.
Vremenom su
počele da se naziru konture Adventističke crkve kao organizovanog tela. Bio je to
narod koji je počeo da se sakuplja oko temeljnih tačaka verovanja ukorenjenih u
mileritskom iskustvu. Doktrina i uloga Elen Vajt u njihovom oblikovanju važan su
predmet ove knjige.
Njena uloga
u razvoju
adventističke
doktrine
Važno saznanje
do koga dolazimo u vezi sa ulogom Elen Vajt u razvoju adventističke doktrine svetkovatelja
Subote (adventistički svetkovatelji Subote organizovali su se 1861. i 1863) je u
tome što su njena prva viđenja gotovo uvek potvrđivala doktrinarne stavove koje
su drugi već otkrili temeljitim istraživanjem Biblije. Tako najbolje možemo prepoznati
njenu ulogu u oblikovanju doktrine, i to pre kao potvrđivanje a manje kao iniciranje.
Međutim, takvo uopštavanje, kada je u pitanju oblikovanje doktrine ne stoji kada
je reč o oblikovanju načina življenja. Kao što ćemo vidjeti u narednom poglavlju,
Elen Vajt je imala važniju ulogu u razvoju adventističkog načina života (Adventist
life style) nego u oblikovanju doktrine.
Važno doktrinarno
usmerenje oko koga se razvila adventistička grupa svetkovatelja Subote bilo je uverenje da se je nešto važno zbilo 22. oktobra
1844. godine.
Prvo viđenje
Elen Vajt u decembru 1844. godine potvrdilo je tu činjenicu, iako nikada nije objasnilo
šta se tada zapravo dogodilo. Prvo svetlo u razjašnjenju toga što se tada dogodilo
dolazi od shvatanja Hajrama Edsona (metodist, farmer iz Port Gibsona, država New York
) 23. oktobra. Godinama kasnije on će podećati da je tog datuma on najpre
razumeo da “umesto da naš Prvosvećenik (Isus) dođe iz Svetinje nad svetinjama iz
nebeskog Svetišta na ovu Zemlju, desetog dana, sedmog mjeseca, na kraju 2300 dana
(22. oktobra 1844), On je toga dana prvi put ušao u drugi deo Svetišta; i to je
delo koje On treba da obavlja u Svetinji nad svetinjama pre dolaska na Zemlju”.
( Edson manuscript
)
Edsonovo razumijevanje
pokrenulo je O.R.L. Crosiera i dr F.B. Hana na duboko istraživanje tog biblijskog
predmeta. Oni su otkrili da Svetište koje treba da bude očišćeno prema tekstu iz
Knjige proroka Danila 8,14. nije bila Zemlja nego nebesko Svetište, opisano u Poslanici
Jevrejima. Takođe su zakljčili da Hristova služba na Nebu ima dva razdoblja. Prvo
razdoblje počelo je u Svetinji, kada
se uzneo, dok je drugo počelo 22. oktobra 1844. kada je Hristos prešao iz prvog
dela Svetišta u drugi deo, da započne (antitipski) stvarni ili nebeski Dan pomirenja.
Hristos se neće vratiti na Zemlju, dok ne završi svoju službu u drugom delu Svetišta.
Edson, Han
i Crosier došli su do istog zaključka nezavisno jedan od drugoga, ne razmenjujući
mišljenja sa Elen Vajt. Crosier je konačno objavio ova istraživanja pod naslovom:
“Mojsijev zakon” ( The Low of Moses ) u časopisu
Day-Star Extra
od 7. februara 1846. Godinu dana kasnije Elen je napisala
pismo Eli Kurtis napominjući da joj je Gospod pokazao “u viđenju… da je brat Crosier
imao istinsko svetlo o očišćenju Svetinje itd.; i da je to bila Njegova volja da
brat C. taj pogled napiše, kako ga je i objavio u časopisu
Day-Star Extra
”. ( WLF
12) Ona je preporučila ovaj časopis svakom adventističkom verniku.
U međuvremenu,
sredinom februara 1845. godine Elen Vajt dobila je viđenje koje je ukazivalo na
Hristovu službu u dva dela Svetišta i o promeni koja je nastala u toj službi 1844.
godine, ali bez pojedinosti, koje je sadržala biblijska studija Crosiera i njegovih
kolega. Ona nije objavila to viđenje do 14. marta 1846. – mesec dana posle Crosierovog
članka. Tako su viđenja Elen Vajt imala potvrdnu ulogu u razvoju doktrine o Svetištu.
Biblijsko proučavanje osiguralo je osnovni sadržaj razvoja adventističkog shvatanja
tog predmeta. Uloga sestre Vajt potvrdila je da je njihovo proučavanje Biblije teklo
u ispravnom smeru.
Taj odnos
prema ulozi Elen Vajt u uobličavanju doktrine svetkovatelja Subote nije uvek bio
jasan u očima njihovih protivnika.
Tako je
Miles Grant (vodeći
propovednik Adventističke hrišćanske zajednice, još jedan ogranak milerita) pisao
1874. da su “Adventisti sedmoga dana objavili da će se Svetinja očistiti na kraju
1300 (2300) večeri i jutara, spomenuto u Danilu 8,14. koja je
na nebu i da je čišćenje počelo
u jesen (A.D.) ljeta Gospodnjeg 1844. Ako bi iko upitao zašto oni tako veruju, odgovor
bi bio da je informacija došla preko jednog
viđenja gospođe E.G. Vajt.” U odgovoru, Urija Smit (urednik glavnog glasila Adventista
sedmog dana
The Rewiev and Herald – Pregled
i Glasnik) je zapazio da su “stotine članaka bili napisani o ovom predmetu. No,
ni u jednome od njih, viđenja koja su spomenuta kao neki autoritet u ovom pitanju,
ili izvor informacija, nisu bila upotrebljena.Osnov je jedino Biblija u kojoj se
nalazi dokaz za stavove koje smo izneli
o ovom pitanju.” (RH, 22. decembra 1874)
Možemo, naravno,
potvrditi vjerodostojnost Smitovog odgovora, jer od vremena od koga postoje dokumenti,
Paul Gordon preduzeo je istraživanje o tom predmetu i to objavio kao
The Sanctuary 1844 and the Pioneers (
Rewiev and Herald Pub. Assn.
, 1983) Smit je, kao što je i Gordon to potvrdio, bio u pravu. Istorija beleži da
su neki savremeni adventisti sedmoga dana više skloni da prihvate Elen Vajt kao
autora doktrine nego što su to bili utemeljivači njihova pokreta. Za to postoji
nekoliko razloga. Prvo, ona je bila postupno prihvatana u pokretu svetkovatelja
Subote, onako kako su ljudi polako uviđali da je imala ispravan savet, kako za pojedince
tako i za pokret u celini. Drugo, još važnije, prve adventističke vođe bili su ljudi
Biblije. To je ono što ih je privuklo u milerizmu, i to usmerenje povelo ih je prema
središtu što je njihov mileritski adventizam odvelo adventistima sedmoga dana. Elen
Vajt lično, bila je potpuno u skladu sa tim bibliocentričnim stavom. Videćemo u
poslednjem poglavlju ove knjige da je ona uvek uzdizala Bibliju kao najveći autoritet
u hrišćanskom životu. Kao što je i zapisala, njeni spisi imali su zadatak da narod
stalno pozivaju natrag Bibliji.
Ono što smo
kazali o ulozi Elen Vajt i njenom odnosu prema razvoju doktrine o Svetinji kod adventista
svetkovatelja Subote isto možemo reći o istini koja se odnosi na sveti dan Subotu.
Zbog uticaja
baptista sedmoga dana, sedmi dan Subota postao je predmet za istraživanje nekoliko
mileritskih adventista, iako su se razočarali zbog toga što se Isus nije vratio
u oktobru 1844. godine. Prva osoba među utemeljivačima pokreta adventista svetkovatelja
Subote, koja je proučavala biblijsku podlogu te doktrine i to prihvatila bio je
Džozef Beits. On je prihvatio Subotu na samom početku 1845. godine i tu spoznaju
podelio s Krojzerom, Hanom i Edsonom. Konačno
dvojica od njih prihvatila su
novo biblijsko otkriće. Odmah su i oni s Beitsom podelili plodove svoga istraživanja
Biblije o nebeskom Svetištu, što je on spremno prihvatio.
Beits je kasnije
izneo svoju novu svetlost o sedmom danu Suboti Džemsu Vajtu i Eleni Harmon. Njihova
prva reakcija bila je negativna, ali posle posebnog proučavanja Biblije o tome predmetu,
Elen i njezin suprug “u jesen 1846… počeli su da svetkuju biblijsku Subotu, uče
o njoj i brane je.” (1T75)
Malo kasnije,
u aprilu 1847. godine ona je imala viđenje koje je potvrdilo važnost sedmoga dana
Subote. Kao rezultat toga viđenja mogla je da napiše: “Verovala sam u istinu o pitanju
Subote pre nego što sam bilo šta videla u viđenju u vezi s njom. Dogodilo se to
da sam prihvatila Subotu mesec dana pre nego što sam dobila uputstvo o njenoj važnosti
i njenom mestu u trećoj anđeoskoj vijesti”. (8MR 238) U to vreme Beits je objavio
proširenu studiju o tom predmetu. Tom studijom nije samo osvetlio potrebu držanja
Subote nego je takođe taj predmet povezao sa svojim uverenjem izgrađenim na temelju
Biblije, Drugim dolasku, nebeskom Svetištu i trostrukoj anđeoskoj vesti iz Otkrivenja
14. poglavlja (vidi: Bates’s
Seventh Day Sabbath; A Perpetual Sign,
January 1847. ed ).
Ista potvrdna
uloga viđenja Elen Vajt odnosila se na druga dva važna učenja adventista svetkovatelja
Subote, drukčija od učenja vodećih crkava – Hristov dolazak pre milenijuma i nepostojanje
besmrtnosti duše. Kao što smo videli, ova dva učenja bila su postavljena pre nego
što je počela proročka služba Elen Vajt. Prvi
Adventistički hrišćani bili su ljudi Biblije.
Ova činjenica
ne može biti navođena kao dokaz da su viđenja potvrdila sva verovanja. Pre se može
tvrditi da su najvažnije doktrine Adventističke crkve razvijene i zasnovane najpre
na proučavanju Biblije, a ne na viđenjima Elen Vajt.
Međutim, njena
viđenja usmerila su prve svetkovatelje
Subote i sačuvala ih od nekoliko zamki. Jedna od takvih zamki moglo je da bude odbacivanje
ispunjenog proročanstva u oktobru 1844. godine. Prvo zapaženo viđenje Elene Vajt
ukazalo je na ispunjenje proročanstva iako ono nije otkrilo značaj ispunjenja. Ono
je uticalo na nju i na druge na području Portlanda, u državi Mejn, da ponovno razmotre
mileritsko tumačenje teksta iz Knjige proroka Danila 8,14.
Druga zamka,
od koje su ih odvratila viđenja bila je određivanje datuma. Kao što je već rečeno,
Millerov pokret delimično je bio zasnovan na ideji da se poroučavanjem Biblije može
doći do mogućeg datuma Hristovog povratka. To uvjerenje bilo je široko prihvaćeno
tokom leta 1844. kada su mileriti bili uvereni da će se ispunjenje o očišćenju Svetinje
nad svetinjama, prema Danilu 8,14. zbiti 22. okrobra. Bilo je potpuno prirodno da
će razočarani adventisti nastaviti da utvrđuju vreme Hristove pojave posle oktobra
1844. godine. Kao rezultat takvog pristupa Elen Harmon, Džems Vajt i mnogi drugi
došli su do uverenja da će se Drugi Isusov dolazak zbiti tokom oktobra 1845. godine.
Međutim, Džems Vajt piše da nekoliko dana pre nego što je isteklo vreme 1845. Elen
je “videla u viđenju da je trebalo da budemo razočarani i da sveti moraju proći
kroz ‘vrijeme muke Jakovljeve’, što je bila budućnost. Ovde spomenut pojam Jakovljeve
muke bio je potpuno nov za nas kao i za nju”. (
WLF 22) Ovo viđenje ne samo
da je spasilo većinu svetkovatelja Subote od novog razočaranja, koji su (očekivali
određeni datum) bili usmereni na određivanje vremena što je zahvatilo mnoge grupe
adventista tokom kasnih 40-tih, 50-tih i 60-tih godina prošlog veka, nego je podsetilo
na mogućnost iz njenog prvog viđenja, da bi se advent mogao očekivati kasnije u
budućnosti.
Tako su viđenja
učinila mnogo više nego da su samo potvrdila slaganje s doktrinom. Ona su takođe
osigurala vođstvo u razvoju adventističkih hrišćana dok su izgrađivali svoj put
kroz nemoguće nesrećne zabune koje su ih okružile kasnih 40-tih godina prošloga
veka.
Najjači “udarac”
došao je iz odnosa koji je Ellen Vajt imala u oblikovanju doktrine adventističkih
hrišćana, što potvrđuje sledeći odlomak. Napisala je “da mnogi iz našeg naroda nisu
shvatili da smo imali dokaz koji nas je vodio prilikom utvrđivanju temelja naše
vere. Moj suprug, starešina Džozef Beits, brat Pers, starešina (Hajram) Edson i
drugi, koji su bili oduševljeni, plemeniti i iskreni, bili su među onima koji su,
iako je vreme 1844. prošlo tragali za istinom kao za sakrivenim blagom. Srela sam
se s njima, proučavali smo i usrdno molili. Često smo zajedno ostali do kasno u
noć, a nekada i celu noć, moleći se za svetlost i proučavali reč. Iznova i iznova
ta braća su se sastajala da proučavaju Bibliju da bi razumeli njeno značenje i da
bi se spremili da poučavaju. Kada bi došli do dela proučavanja kada su morali da
kažu: ‘Mi više ništa ne možemo učiniti’, Duh Gospodnji spustio bi se na mene i ja
bih dobila viđenje i primila jasno objašenje teksta koji je bio razmatran, sa uputstvom
kako treba da radimo i uspešno podučavamo. Tako nam je svetlost bila data da nam
pomogne da shvatimo Pismo, gledajući na Hrista, Njegovu misiju i Njegovo sveštenstvo.
Zrak istine širio se od tog vremena pa do vremena kada ćemo ući u Božji grad, koji
je očigledno upućen meni, i ja sam ostalima prenela uputstva koja mi je Gospod dao”.
“Za sve to
vreme nisam mogla da shvatim način zaključivanja te braće. Dok se to događalo moj um bio je kao zaključan i nisam mogla
da razumem značaj Pisma koje smo proučavali. To mi je pričinjavalo jednu od najvećih
žalosti u životu. Moj um bio je u takvom stanju sve dotle dok načelne točke naše
vjere nisu, u skladu sa Božjom rečju, postale jasne našem umu. Braća su znala, da
dok ne bih videla u viđenju, ne bih
mogla da razumem tu materiju i data otkrivenja prihvatali su kao neposrednu svetlost
s Neba.” (1SM 206.207)
Vajt spomenula je da je njen um bio “kao zaključan za razumevanje Pisma”
dve ili tri godine. Za to vreme doktrinarna pozicija svetkovatelja Subote bila je
ispravna, i oni su bili spremni da svoju poruku šire na biblijskim konferencijama
i objavljuju je u časopisima. Međutim, pre nego što pređemo na taj predmet, potrebno
je bliže se upoznati sa darom Elen Vajt u odnosu prema Bibliji i ispitati neke ranije
zaključke o njenom delu.
Prvi adventisti,
svetkovatelji Subote, smatrali su da Biblija uči da će duhovni darovi, uključujući
i proročki dar, postojati u Crkvi sve do Drugog dolaska. Urija Smit je upotrebio
zanimljivu ilustraciju koja je prvim adventistima ovaj predmet učinila privlačnim.
“Pretpostavimo”, pisao je, “mi se spremamo da pođemo na put. Vlasnik vozila dao
nam je knjigu sa uputstvima, govoreći nam da je ona dovoljna za ceo put i da ćemo,
ako ih budemo pratili, sigurno stići u luku odredišta. Pošto smo odlučili da jedrimo,
otvaramo svoju knjigu da bismo upoznali njen sadržaj. Nalazimo da je njen autor dao opšte principe koji će nas voditi
na putu, i praktično nas poučavati
u različitim prilikama koje bi mogle nastajati, sve do kraja; on nam takođe kaže
da će poslednji deo putovanja biti posebno opasan; da će se oblik obale stalno menjati
zbog živog peska i oluje; ali za taj deo puta, kaže on ‘osigurao sam vam pilota
koji će vas upoznati i dati smernice o okolnostima u kojima se nađete i o mogućim
opasnostima; ali u njega treba da imate poverenja’. S tim uputstvima stigli smo
u određeno i opasno vreme, i pilot se prema obećanju pojavio. Ali neki iz posade,
kada je on počeo da obavlja svoju dužnost, podigli protiv njega. ‘Mi imamo originalne
knjige uputstava’ rekli su oni, ‘i to nam je dovoljno. To je naš stav i samo taj;
ništa ne želimo od tebe.’ Ko sada sluša tu originalnu knjigu uputstava? Oni koji
odbace pilota, ili oni koji ga prihvate kako ih je ta knjiga uputila? Prosudite
sami.
Ali
neki… mogu nas
u vezi
s tim
predmetom ovako
presresti: ‘Vi
biste hteli
da prihvatimo
sestru Vajt
kao pilota,
zar ne?’
Taj stav
unapred preti
svim naporima
koji vode
rešenju, kad
je ta
rečenica
izgovorena. Mi
nismo tako
nešto
kazali. Ono što
smo kazali
doslovno ovo
znači: Da
su darovi
Duha dati
pilotu za
ta opasna
vremena, i
gde god
i koga
god nađemo sa
izvornom otkrivanjem
toga duha
obavezni smo
da ga
poštujemo, a
drukčije
i ne
bismo mogli,
jer bismo
inače
odbacili Reč
Božju, koja
nas usmerava
da ih
možemo
prihvatiti.” (RH 13. januar
1863.)
Među narednim
tekstovima prvi
svetkovatelji Subote
našli
su potvrdu
za svoj
stav o
stalnoj upotrebi
tog proročkog dara,
sve do
Drugog dolaska:
1. Korinćanima 12,8-10.28. i
Efežanima 4,11-13. Poseban
utisak na
njih ostavio
je tekst
iz Knjige
proroka Joila
2,28-32. koji
govori da
će u
posljednje dane
Bog izliti
svoj Duh
na svako
telo i
“proricaće
sinovi vaši i
kćeri
vaše”...
Takođe je
bio važan tekst iz 1. Solunjanima 5,19-21. koji poučava vernike da ne zanemaruju
proroštvo nego da “sve kušajući dobro držite”. Kao rezultat takvog pristupa rani
adventizam počeo je da uči da hrišćani ne bi smeli da olako odbace one koji su objavili
da imaju proročki dar, nego da ih ispitaju govore li u skladu sa “zakonom i svedočanstvima”.
(Isaija 8,20) Znači uveriti se da li je njihovo učenje u skladu s Biblijom i da
li su njihovi “rodovi” (život i učenje) pokazali da li su oni pravi ili lažni proroci
(Matej 7,15-20).
U dodatku
gornjim tekstovima, rani adventisti svetkovatelji Subote, zaključili su da će Božja
crkva posljednjih dana (“Ostatak”) propovedati i imati oboje “zapovesti Božje i
svedočanstvo Isusovo” (Otkrivenje 12,17). Zbog ovoga i drugih tekstova, Urija Smit
mogao je da podstakne čitaoce
Reviewa
“da izbegavaju savet onih
koji priznaju Bibliju kao pravilo vere i života, ali omalovažavaju ili odbacuju
onaj njen deo koji nas uči da tražimo i očekujemo silu i darove Duha”. (RH, 24.
jula 1856)
Ako je ovaj
oblik ranog adventističkog zanimanja za odnos Elen Vajt prema Bibliji bio važan
za stav da je učenje Biblije osiguralo i proreklo tako neposrednu manifestaciju,
drugi oblik tog predmeta bio je prednost Biblije u duhovnim stvarima, o tome kako
su Božji sledbenici tražili religijsku svetlost.
Tako je Džems
Vajt mogao da napiše da “opstanak bilo kojeg, ili svih darova nikada neće zameniti
potrebu istraživanja Reči da bi se otkrila istina”. (RH, 28. februara 1856)
On ponovo
kaže da hrišćanin “nema slobodu da ostavi Bibliju i izvršava svoju dužnost preko
bilo kojih od darova. Mi kažemo ko bi to učinio, stavivši darove na pogrešno mesto
zauzeo je krajnje opasan stav. Reči mora da
prpadne prvo mesto i Crkva na nju mora da pazi kao na pravilo prema kome će se ravnati
i kao na izvor mudrosti, od koje se uči dužnosti… Ali, ako deo Crkve zastrani od
biblijske istine i postane slab i bolestan, a stado se raštrka tako da Bog vidi
potrebu da da darove Duha da ispravi, obnovi i iscijeli one koji greše, mi treba
da Mu dopustimo da radi. Šta više, trebalo bi iskreno da se molimo da deluje silom
Duha Svetoga i dovede raštrkano stado
u svoj tor.” (RH, 28. februar 1856)
Drugom prilikom
Džems Vajt izrazio je svoje razumevanje prednosti Biblije nad darom svoje supruge.
U novembru 1855. vodeći svetkovatelji Subote posle proučavanja Biblije postigli
su suglasnost na teološkom predmetu
(vreme početka Subote), što ih je godinama razdvajalo. Još su Beits i Elen Vajt
bili u nesaglasnosti sa većinom verništva. U vezi s tim
Vajt je primila viđenje koje je potvrđivalo zaključke proizašle iz temeljitog
proučavanja Biblije. To je bilo dovoljno da Beits,
Vajt i ostali usklade svoje uverenje s većinom vernika.
Posle toga
postavljeno je pitanje zašto Bog nije odmah potvrdio taj predmet viđenjem. Džems
Vajt objašnjava: “To se nije dogodilo, jer je tako Bog hteo da pouči svoj narod
darovima Duha u vezi sa pitanjima vezanima za Bibliju, dok njegove sluge svesrdno
istražuju Njegovu reč. Neka darovi dobiju svoje odgovarajuće mesto u Crkvi. Bog
ih nikada nije stavio u prvi plan, niti nam je zapovedio da gledamo u njih da bi
nas vodili na putu istine i na putu za Nebo. On je uzdigao svoju reč. Pisma Staroga
i Novoga zaveta su svetiljka koja osvetljava čovekovu stazu prema carstvu. Sledite
taj put. Ali ako zađete s puta biblijske istine, i nađete se u opasnosti da se izgubite,
Bog će vas u pravo vreme koje odabere izvesti, i dovesti natrag Bibliji i spasiti
vas.” (RH, 25. februar 1868.)
Zaključimo:prvi adventisti bili su ljudi Biblije.Verovali
su joj i bili spremni da prihvate proročki dar.Taj dar bio je podsticaj njihovom proučavanju Biblije, a
ne njena zamena. Naime, uloga proročkog dara bila je da narod vodi natrag Bibliji
kao Božjoj autoritativnoj reči.
Kao što se
moglo očekivati, Elen Vajt je imala malo autoriteta u početku svoje proročke službe.
Većina vernika doživela ju je samo kao jedan glas među mnogima. Samo odani adventističkoj
vesti imali su volje da provere njene poruke i vrednuju ih u svetlosti Biblije i
poveruju u ono što ona govori kao u poruku od Boga.
Međutim, nisu
svi koji su znali za njen rad prihvatili to kao božansko nadahnuće. Kao što je jedan
adventista četrdesetih godina prošlog veka primetio: Ne mogu prihvatiti viđenja
sestre Elen kao božanski nadahnuta, kao što ti (Džems) i ona mislite da jesu, iako
ni najmanje ne sumnjam u tebe i tvoje poštenje u vezi s tim predmetom…Mislim da
su ono što ona i ti držite za viđenja od Gospoda samo religijska sanjarenja, u kojima
njena mašta luta bez kontrole nad temama koje je najviše zanimaju…Ni na koji način
ne želim da kažem da bi njena viđenja bila od đavola.”(
WLF 22)
Ostali nisu
bili ni izbliza tako velikodušni. Neki adventisti bili su sigurni da je u njoj đavo,
ali nisu se usudili da to kažu. Bio je to slučaj naročito sa onima koji su bili
skloni fanatizmu, koji je nekoliko godina posle razočarenja 1844. zahvatio različita
područja adventizma.
Kao što je
i Elen Vajt zabeležila: “Kad sam ih upozorila da su u opasnosti, neki su bili radosni
što me je Bog poslao; drugi su odbili da poslušaju moja svedočanstva čim su shvatili
da ja nisam njihov istomišljenik. Kazali su da sam otišla natrag u svet, jer se
nisam slagala s njihovim usiljenim idejama.” (8MR 233)
Posebno zanimljiv
odgovor stigao je od Džozefa Beitsa, čoveka koji se pridružio Džemsu i Elen Vajt
u pronalaženju Crkve adventista sedmoga dana. Beits je izjavio da je on prvi put
čuo Elen o njenim viđenjima tokom 1845. godine. Ali to na njega nije ostavilo poseban
utisak.”Iako u njima nisam mogao da vidim ništa što bi bilo protiv reči”,pisao je,
“postao sam uznemiren i krajnjim naporom nastojao sam da shvatim o čemu se tu radi,
i dugo vremena nisam bio spreman da verujem da je tu bilo nešto više do produkt
stanja njenog još oslabljenog tela.
Imao sam prednost
da vidim, u prisutnosti drugih, kada je njen um izgledao slobodan od uzbuđenja,
spreman za pitanja i odgovore, i njeni prijatelji, koji su joj se pridružili, posebno
njena starija sestra, da ako je moguće, dođu do istine…Video sam je više puta dok
je imala viđenje…i oni koji su bili prisutni za vreme ovih uzbudljivih scena znaju
dobro s kakvim snažnim zanimanjem sam slušao svaku reč i pazio na svaki pokret,
da bih otkrio prevaru ili uticaj hipnoze.”(
WLF 21)
Za Beitsa
je prelomni trenutak nastupio posle viđenja u Topshamu u državi Mejn, u novembru
1846. godine. Za vreme tog viđenja Elen Vajt je dobila informacije iz astronomije,
koje ona nije mogla da sazna ni na jedan način svojstven nama ljudima. Beits, bivši
mornarički kapetan , koji je posedovao astronomska znanja , kasnije ju je pitao
nešto iz tog područja. Zaključio je da je njeno znanje iz tog područja vrlo skromno,
pa je zaključio da joj je Bog otkrio te činjenice u viđenju, u skladu s najnovijim
astronomskim saznanjima. Posle tog iskustva čvrsto je poverovao u službu Elen Vajt.
Ranije spomenuta
reagovanja na proročku službu Elen Vajt imaju jednu zajedničku tačku. Svaka osoba
je, kada se suočila s njenom izjavom, činila sve da proveri i vrednuje da le je
njen poziv od Boga ili nije. I to je, zapravo bio način na koji su adventistički
svetkovatelji Subote mislili da se treba odnositi prema njenim objavama. Prema apostolu
Pavlu, smatrali su oni, ne treba odbaciti objavu proročkog dara nego treba ispitati
takve izjave u svetlosti Biblije. Trebalo je “sve kušajući dobro držati”. (1. Solunjanima
5,19-21) U skladu s tim, prihvatanje Elen Vajt kao proroka bio je proces koji je
zahtevao vreme za proveru njene službe i vesti
Biblijom.
Vajtovi i
Bates su prepoznali godine nakon razočaranja 1844. i 1848. kao “vreme rastrzanosti”
mileritskih adventista. Ali 1848. vođe svetkovatelja Subote složili su se oko osnovnih
verovanja i verovali su da imaju odgovornost da ta verovanja obajve onim adventistima
koji su još bili zbunjeni u vezi s onim što se je zbilo u oktobru 1844. godine.
Vođe svetkovatelja
Subote odgovorile su razvojem dvaju pristupa svojim slušaocima. Želeli su da okupe
verništvo oko svog shvatanja onog što se zbilo 22. oktobra 1844. i oko glavnih doktrina
pomoću kojih su došli do shvatanja da je nastupilo “vreme okupljanja “. Proročka
služba Elen Vajt ima svoje mesto u oba pristupa.
Prvi pristup
sastojao se od nizova konferencija ili sastanaka svetkovatelja Subote
u razdoblju od 1848. do 1850. godine. Prema Džemsu Vajtu, svrha tih konferencija
bila je “ujediniti braću u velikim istinama povezanima sa trećom anđeoskom vešću”
iz Otkrivenja 14,9-12. (RH, 6. maj 1852) U početku prilike nisu bile nimalo ohrabrujuće.
Elen Vajt je izvestila na konferenciji
u Volneju, u državi Njujork, da ni dvojica nisu isto mislila i “svaki se borio za
svoje mišljenje, tvrdeći da je ono u skladu s Biblijom”. Dok je svako zastupao samo
svoj stav kao jedino ispravan, "rečeno im je da nismo prešli tako veliku udaljenost
da bismo ih samo čuli nego da bismo ih poučili istini”. (2SG 97.98)
Beits i Vajtovi
su verovali u rodove svog proučavanja Biblije i zauzeli čvrst stav u propovedanju
te doktrine svojim adventističkim prijateljima. To je bilo moguće ostvariti samo
čvrstim vođstvom, pa su uspeli da okupe grupu istomišljenika – vernika iz haotičnog
stanja razočaranih milerita.
Kao što se
moglo i očekivati, proročki dar Elen
Vajt došao je do izražaja za vreme tih konferencija. Njena uloga postala je vrlo
važna u usklađivanju duha i pogleda, kada su prisutni došli do mrtve tačke – kada
nisu imali rešenja.
Drugi pristup
koji su vođe svetkovatelja Subote primijenili u to vreme okupljanja, bio je objavljivanje
ličnih pogleda. Ovde je posebno bio prepoznatljiv proročki dar Elen Vajt. Od oktobra
1848. godine svetkovatelji Subote objavili su nekoliko manjih knjiga i traktata,
ali nisu imali časopise koji bi redovno izlazili. U tom mesecu Elen je u viđenju
dobila poruku za svoga muža: “Moraš početi sa izdavanjem malog časopisa i poslati
ga u narod. U početku neka bude mali. Ali kada ga ljudi budu čitali, poslaće ti
sredstva za štampanje i to će biti uspeh za početak. Bilo mi je pokazano da će od
tog malog početka postati potoci svetlosti koji će se razliti širom sveta.” ( LS
125)
Njeno proročanstvo
o izdavačkom programu za celi svet teško bi moglo da proizađe iz ohrabrenja među
svetkovateljima Subote u to vreme. S ljudske tačke gledišta to je izgledalo neprihvatljivo.
Šta bi mogli da ostvare nekoliko siromašnih propovednika uz podršku stotinak vernika?
Usprkos takvim
okolnostima Džems Vajt je objavio prvi broj časopisa
Presenth Truth
(Sadašnja istina), prethodnica
današnjeg
Adventist Review
(Adventistički pregled) u julu 1849. godine. Od tog skromnog
početka adventističko izdavačko delo naraslo je toliko da 1994. godine ima 56 izdavačkih
kuća koje ukupno izdaju 335 raznih časopisa uz veliki tiraž ostale literature.
Uistinu “potoci
svetlosti koji su se razlili po celome svetu” ispunili su proročanstvo, uprkos,
naizgled nemogućim, okolnostima kada je viđenje bilo dato.
Gordon, Paul A. Herald of
the Midnight Cry. Boise, Idaho: Pacific Press
, 1990. Kratak ali koristan pregled života Vilijama Milera.
Knight, George R.
Anticipating the Advent: A Brief History of Seventh-day
Adventists. Bosie, Idaho: Pacific Press, 1993. pp. 1-46.
Pregled razvoja adventizma do 1850.
–. Millennial
Fever and the End of the World: A Study of Millerite
Adventism. Boise, Idaho: Pacific Press, 1993.
Opširan pregled milerizma koji obuhvata nastajanje prvih adventista svetkovatelja
Subote.
Robinson,
Virgil.
James White. Washington, D.C.: Review and Herald, 1976. pp. 13-67.
Opisuje život Džemsa Vajta do
1850.
White, Arthur L. Ellen G.
White. Washington, D.C.:Review and Herald, 1981 – 1986,vol. 1,pp.1-178. Biografski opis Elen Vajt do 1850.
White, Ellen G. Early Writings,
Washington, D.C.: Review and Herald, 1945.
Kompilacija nekih najranijih radova Ellen White. Donosi opširan prikaz početka njene
službe.
–.
Life Sketches of Ellen G. White. Mountain View, Calif.: Pacific Press, 1943,
pp. 17-128. Koristan autobiografski
prikaz prvih godina rada Elen Vajt.
–.
Spiritual Gifts. Battle Creek, Mich.: James White, 1858-1864., vol. 2, pp.
7-143. Još jedan autobiografski prikaz
prvih godina njenog rada.
–.
Testimonies for the Church. Montain
View, Calif.: Pacific Press, 1948, vol. 1, pp. 9-96.
Još jedan autobiografski prikaz godina razvoja Elen Vajt.
–.
William Miller: Herald of the Blessed Hope. Hagerstown, Md.: Review and
Herald, 1994. Prikazi Milera i njegova
rada iz perspektive Elen Vajt.