PROROČKO VODSTVO ZA CRKVU SVIH NARODA (1888 – 1815.)
Uzdizanje
Isusa Hrista u Mineapolisu
Rast osnovnih škola od1880. do 1910.
godine
Proširenje delokruga rada
Povratak u Sjedinjene Američke Države
i poziv na reorganizaciju Crkve
Sukob u Battle Creeku i ponovno uspostavljanje
medicinskog programa
Stav prema neispravnom shvatanju nadahnuća
Urednički suradnici Ellen White i uloga
W.C. Whitea
Posljednje
godine i smrt
Za one koji žele da istražuju
Godine 1888. Elen nije bila mlada devojka, kao kad je primila svoje prvo viđenje
u decembru 1844. godine. Ona te godine ima 61 godinu i tada je osigurala sigurno
vodstvo rastućoj Hrišćanskoj adventističkoj crkvi u razdoblju od preko četiri decenije.
Ukratko, ona je postala zreo hrišćanski vođa.
To vođenje, međutim, nije imalo administrativnu prirodu. Ona nikada nije imala neku
službenu funkciju u vodećim strukturama Crkve. Ona je zapravo bila stariji savetnik
ili savetnik tom vođstvu. Posle smrti svoga muža primila je propovedničku punomoć
u rangu rukopoloženog propovednika u Hrišćanskoj adventističkoj crkvi, ali nikada
nije bila rukopoložena od “braće”. Verovala je da je njena punomoć došla neposredno
od Boga.
Poslednjih 27 godina njenog života (1888 – 1915) biće u mnogo čemu njene najplodonosnije
godine. Tokom tih godina ona je stekla mudrost koja je mnogo učinila za Crkvu koja
je rasla i širila se brže nego ikada ranije. Te godine svedok su dalje internaciolizacije
crkve, i Elen Vajt lično nastavlja rad na međunarodnoj sceni, i provodi razdoblje
devedesetih u južnom Pacifiku.
Tokom godina svojega rada za Crkvu,
Vajt je doživela više nego samo pritiske i trzavice u zajednici. Međutim, njene
najteže patnje tek će doći. Biće to u vreme zasedanja važne Generalne konferencije
u gradu Mineapolisu ( Minneapolis ), u državi Minesoti (
Minnesoti ) u
okrobru i novembru 1888. godine.
Uzdizanje
Isusa Hrista u Mineapolisu
Gledajući unatrag na zasedanje 1888. Elen Vajt je zabeležila: “Gospod je u svojoj
velikoj milosti poslao najdragoceniju vest svome narodu preko starešina Vagonera
( Waggoner
) i Džonsa ( Jones
). Ta vest je nalagala da pred svetom
treba još jasnije uzdići Spasitelja, i Njegovu žrtvu za grehe celoga sveta.
Ona je predstavljala opravdanje verom kroz Jamca (Isusa); pozvala je ljude da prihvate
Hristovu pravednost, koja je izražena u iskazivanju poslušnosti svim Božjim zapovestima.
Mnogi su izgubili Isusa iz vida. Njih
je trebalo usmeriti da gledaju na Njegovu božansku ličnost, Njegove zasluge i Njegovu
nepromeljivu ljubav prema ljudskome rodu… Vest Jevanđelja Njegove mislosti trebalo
je da bude predstavljena Crkvi na poseban i jasan način; da
svet više ne
govori da adventisti govore Zakon, Zakon i ne uče ili ne veruju u Hrista.”
( TM
91.92)
Pozadina ovakvog zaključka sa sastanaka iz 1888. je postupan teološki razvoj koji
je nastao među adventistima sedmoga dana između 1844. i 1888. godine. Da bi ovaj
predmet bio shvaćen, potrebno je znati da se adventistička teologija oblikovala
iz dve kategorije istina. Prva kategorija je uključivala verovanja koja su imali
i drugi hrišćani, kao što je spasenje milošću, sila molitve, istorijska uloga Isusa
kao Spasitelja sveta. Druga doktrinarna kategorija obuhvatala je učenja koja su
izrazito naglašena u adventističkoj teologiji, kao što je sedmi dan Subota, smrt
kao san bez svesti, Isusova služba u nebeskom Svetištu (Svetinja i Svetinja nad
svetinjama) i premilenijumski Drugi dolazak Isusa Hrista.
Od devetnaestog veka adventisti su živli u široj hrišćanskoj kulturi i njihova namera
nije bila naglašavati one tačke verovanja koje su verovali i drugi hrišćani. Na
primer, zašto propovedati opravdanje milošću baptistima, kad oni već u to veruju?
Neophodno je i izgledalo je logično, predstaviti izrazito adventistička verovanja
da bi ljudi mogli biti osvedočeni, u predmet kao što je recimo Subota.
Ali, 40 godina takvog naglašavanja vodilo je u neku vrstu odvajanja adventizma od
osnovnog hrišćanstva. Sa 1888. godinom taj predmet dobio je velike razmere. Elen
Vajt je u istupima, koje su imali Alonso T. Džons (
Alonzo T. Jones )
i Ilet J. Vagoner (
Ellet J. Waggoner
) videla “najdragoceniju poruku” kao ispravku te neuravnoteženosti. Džons i Vagoner
su, to treba zapaziti, bili relativno mladi propovednici iz Kalifornije, koji su
uzdigli Isusa i Njegovu spasonosnu milost na potpuniji način nego što je to činila
većina propovednika onog vremena.
Nažalost, mnoge vođe su u njihovom istupanju videli odstupanje od adventističke
teologije. Crkveno vođstvo pokušalo je da ućutka ove mlađe kolege. Ali kada to nije
uspelo onda su prema njima grubo postupili.
Takav nedoličan pristup zapanjio je Elen Vajt. Nije mogla da veruje da crkvene vođe
mogu postupiti tako nehrišćanski u svojoj takozvanoj obrani hrišćanske doktrine.
Ona je zbog toga naglasila da ovu dvojicu mladih propovednika treba pravično prihvatiti
i da ih je trebalo saslušati u Mineapolisu. Budući da ih je podržala,
Vajt je naišla na isti prijem kao Džons i Vagoner. Zato je zapisala: “Moje
je svedočanstvo bilo odbačeno i nikada u svom životu… nisam bila tako tretirana
kao na toj konferenciji.”(1888.
Materijals 187.)
Ona nije odobrila tvrdoću srca koju su mnogi ispoljili na sastancima u Mineapolisu.
Za nju je duh ispoljen tom prilikom podsećao na duh i ponašanje fariseja. Takav
prijem i protivljenje još više ju je uverilo da je Adventističkoj crkvi i njenim
propovjednicima potreban Isus, Njegova ljubav i Njegova nežna milost. Zalagali su
se doktrinu, ali nisu imali Isusa.
Ovaj događaj promenio je težište u njenoj službi, kako u Mineapolisu tako i u narednim
godinama. “Moja dužnost tokom tog sastanka”,
pisala je kasnije, “bila je da prikažem Isusa i Njegovu ljubav pred mojom braćom,
jer sam videla prepoznatljive dokaze da mnogi nisu imali Hristov duh.”(1888. Materials
216.)
“Mi želimo”, kazala je delegatima u Mineapolisu,”istinu kao što je u Isusu…Videla
sam da su te dragocene duše, koje su trebalo da zavole istinu (adventizam) bile
odgurnute od nje zbog načina na koji je istina bila predstavljena, jer Isus nije
bio u njoj. To je razlog zbog koga sam plakala s vama sve to vreme – mi želimo Isusa.”
(1888. Materials
153.)
Na Mineapolis treba gledati kao na “ponovno krštenje” adventizma, ponovno ujedinjenje
izrazito crkvene doktrine s velikim naglaskom na temelj hrišćanstva. Tako nekoliko
narednih godina možemo zapaziti da u adventističkom narodu Elen Vajt, Džons, Vagoner
i drugi, u pisanom reči i na javnim sastancima, uzdižu vest o Isusu i Njegovoj spasonosnoj
milosti. Svaki put reformatori su se suočavali s omalovažavanjem i krutošću legalizma
koji je znatno obojio atmosferu na sastancima u Mineapolisu.
Vajt je to naročito pokazala kada je snažno podržala Vagonera i Džonsa, koji su
uzdigli istinu o spasenju u Isusu, ali je takođe istakla da se ne slaže sa svim
što su isticali u svojoj doktrini – iako su pojedini delovi izneseni u Mineapolisu.
Jedna od nesrećnih posledica sa mineapoliskih sastanaka bila je sklonost nekih da
misle da je sve što su ova dva mlada propovednika učili bilo istina.
Vajt je ponovo odbacila takav stav. Za nju oni nisu bili “nepogrešivi” vodiči.
(1888. Materials
566). Oni koji su sledili njihovo izlaganje najpre je trebalo
da gledaju na Isusa i Bibliju.
Posle 1888. godine ugledale su svetlost dana hristocentrično napisane knjige, proizašle
iz njenog pera, kao što su: Put Hristu
(1892), Misli s Gore blagoslova (1896),
Čežnja vekova (1898), Hristove
očigledne pouke (1900) i početna poglavlja knjige
Služba iscjeljivanja (1905).
Godine koje su usledile posle sastanka 1888. svedoče o definitivnoj promeni u spisateljskom
radu Elen Vajt. Ostvarujući potpunije nego ikada ranije, umesto krutosti i jalovosti
prenaglašavanja puke doktrine, ona je nastavila da uzdiže Isusa i Njegovu pravednost.
Neposredno povezano sa hristocentričnim pristupom, podstaknut mineapoliskim sastancima
bila je obnova adventističkog vaspitnog sistema tokom 1890. i početkom dvadesetog
stoljeća.
Godine, nakon 1888. svedoče o usklađenom nastojanju za obrazovanjem kako laika tako
i propovednika, u vezi s predmetom o opravdanju verom i o potrebi za potpunijim
duhovnim hodom sa Isusom. U proleće 1891. taj obrazovni napor doneo je značajan
zaokret kada je predložen sveobuhvatni dogovor u mjestu Harbor Springs, u državi
Mičigen.
Učesnici su sastanak doživeli kao duhovnu proslavu; Džons je propovedao iz Poslanice
Rimljanima, a Elen Vajt je govorila o neophodnosti ličnog odnosa s Hristom, o potrebi
za duhovnom obnovom među adventističkim vaspitačima i o najznačajnijem položaju
hrišćanske poruke u obrazovanju.
U nastavku ovih predmeta uloga Biblije u adventističkom obrazovanju dobila je obnovljene
naglaske. Neki od glavnih predmeta za učenje, zapisao je Persi Magan (
Percy Magan ) “bili
su izostavljanje paganskih i neverničkih autora iz programa u našim školama, izostavljanje
dugotrajnih predmeta kao što su bili izučavanje latinskih i grčkih klasika i zamena
tog učenja Biblijom i učenjem istorije u skladu s proročanstvima”. (
RH , 6. avgusta 1901)
Sabor u Harbor Springsu predstavlja glavni zaokret u istoriji adventističkog obrazovanja.
Još jednom je Elen Vajt zauzela mesto na čelu. Jedno od njenih najvažnijih područja
nastojanja devedesetih godina prošloga veka bilo je “krštenje” adventističkog obrazovnog
sistema.
Što je započelo u Harbor Springsu uskoro je izraslo u južnom Pacifiku, gde je Elen
Vajt provela devet godina. Dok je služila pisanom i izgovorenom rečju, velik deo svoje energije usmerila je i na
osnivanje Škole Avondejl za hrišćanske radnike (
Avondale School for Christian Workers
) u Južnom Velsu ( New South Wales ) u Australiji.
Elen Vajt prepoznala je Australiju kao izvanredno područje u kome može da ostvari
svoju viziju o obrazovanju. Ona je bila dvanaest hiljada milja daleko od uticaja
Batl Krik, sa njegovim tradicionalnim programom, i od iskušenja i grešaka koje je
doživela u adventističkim školama u Americi. Sada je imala mogućnosti da shvati
sav značaj ranijih saveta o boljem obrazovanju. Tako je mogla da piše da iako je
ranije znala da je adventističko obrazovanje trebalo da bude na drukčijim osnovama,
“to je zahtevalo dosta vremena da bi se moglo shvatiti koje promene treba učiniti”.
(6 T
126)
Početkom februara 1894. kada su vođe Dela u Australiji načinili planove za školu
Avondejl, ona je pisala da je “naš um trebao mnogo više , danju i noću, da bude
zaposlen pitanjem naših škola. Kako njima treba rukovoditi? Kakvo će biti obrazovanje
i vaspitanje mladih? Gde će biti smeštena naša biblijska škola u Australiji?” ( FE
310)
Umesto da bude klasična ili poluklasična, kao što su bile adventističke škole u
Americi, škola Avondejl savesno je isplanirala da istakne Bibliju, misionarske aktivnosti
i duhovnu stranu života. Ona je razvila program za poučavanje mladih kako da upotrebe
svoje sposobnosti u praktičnom životu. Sledeća posebnost je smeštanje škole na području
izvan grada, na imanju koje je zahvatalo 1500 jutara. Sve u svemu, obrazovni eksperiment
u Avondejlu bio je nešto sasvim drugo od ponuđenog adventističkog načina vaspitanja
u to vreme u Sjedinjenim Državama.
Prema shvatanju Elen Vajt, australijska škola “trebalo je da bude organizovana prema
Gospodnjem modelu”.(
MS 174.1897) Ona
je učinila sve što je mogla da se ne ponovi pogrešan uzorak adventističkog obrazovnog
sistema u Americi.”Nijedno ljudsko gledište ne sme da bude uneseno u nju”, napisala
je 1897.”Ni vetrić iz Batl Krika ne sme da dune na nju. Vidim da moram gledati i
napred i pozadi i sa svih strana i ne dozvolim ničemu da nađe ulaz, od onog što
mi je bilo pokazano, što nanosi štetu školama u Americi.”(20
MR 215)
Ako je Batl Krik, kao prvi početak adventističkog obrazovanja, doživeo slab, ali
naširoko oponašan primer, Elen Vajt odlučila da Avondejl, kao drugi početak, bude
ispravan i čak uticajniji model.
Prema V.K. Vajtu i drugima, ugled eksperimenta
izvršenog u Avondejlu samo je postupno rastao. U okrobru 1898. Vilijam je pisao:
“Nedavna svedočanstva nam govore da ovo treba da bude škola za primer”, a da bi
to zaista mogla biti, “veoma je važno da preduzmemo svaki razuman napor da od nje
izgradimo savršen i ispravan uzorak… Iz nedavnih majčinih spisa zapažamo da ima
mnogo više opasnosti za uspeh ove škole nego što to iko od nas može i pretpostaviti.”
( W.C. White to J.N. Loughborough , 22. oktobra 1898)
Veliki deo spisa Elen Vajt na temu vaspitanja rezultat je iskustava iz razvoja Avondejla.
Tako je Vilijem mogao krajem 1899. godine da napiše: “Tokom poslednje dve godine,
smatram, da je majka napisala više o vaspitnim načelima, o neophodnosti proučavanja
Biblije, o nephodnosti kombinovanja rada i učenja i o vrednosti rada u polju… nego
u svim ranijim godinama. Smatram da je pisala mnogo šire o tome nego o bilo kojoj
drugoj grani našeg Dela.” ( W.C. White
to C.M. Christiansen , 25. septembra
1899)
Uputstva Elen Vajt o vaspitanju tokom devedesetih godina rpošlog veka da usmeravaju
adventistički obrazovni sistem u dvadesetom veku. Mnogo od toga materijala objavljeno
je u sledećim knjigama: Posebna svedočanstva o vaspitanju (
Special Testimonies on Education )(1897),
Vaspitanje (
Education ) (1903), i veliki
vaspitni deo u šestom tomu Svedočanstva za crkvu
(1900). Kasnije, delovi njenih saveta o vaspitanju, napisani devedesetih godina
pojavili su se u knjigama: Saveti roditeljima, učiteljima i studentima (
Counsels to Parents, Teachers and
Students ) (1913) i Temelji
hrišćanskog vaspitanja (
Fundamentals of Christian Education
) (1923).
Posle Avondejla naredni potez sestre Vajt, tokom boravka u Australiji, bio je pokret
za osnivanje adventističke osnovne škole. Do sredine devedesetih godina prošlog
veka, adventisti su ulagali velike napore za organizovanje srednjih škola i koledža.
Međutim, uskoro nastupaju nagle promene i Elen Vajt ih predvodi.
Činjenica da je zakon o obaveznom opštem obrazovanju u Australiji često zahtevao
od roditelja adventista da svoju decu šalju u škole koje su bile ispod ovih ideala,
pokrenula je osnivanje osnovnih adventističkih škola. Govoreći o australijskoj situaciji
1897. Vajt je napisala: “U ovoj zemlji
roditelji su primorani da svoju decu šalju u školu. Čak iako nema više od šestoro
dece za nastavu, na područjima u kojima imamo crkvu treba osnovati i školu.”(8 MR
366) Ona će sledećih meseci mnogo pisati o osnovnom obrazovanju.
Takvi vođe reforme, kao što su Edvar Šaterlend (
Edward Alexander Sutherland
), Persi T. Magan ( Percy T. Magan ) i drugi, primili su ovaj savet i za
Ameriku. Nekoliko narednih godina predstavljaju vreme izvanrednog razvoja adventističkog
osnovnog obrazovanja, kao što se može videti na priloženoj tabeli.
Rast
osnovnih škola od1880. do 1910. godine
Godina broj škola
broj učitelja
upisano učenika
1880.
1
15
1885.
3
5
125
1890.
9
15
350
1895.
18
35
895
1900.
220
250
5000
1905.
417
466
7345
1910.
594
758
13357
Saveti Elen Vajt o srednjem i višem obrazovanju u Australiji, odmah su izvršili
uticaj u Sjedinjenim Državama i u crkvenim školama u misiji. Pokret je prožeo Crkvu
i pokrenuo je da obnovi nastavni plan u nastojanju da Bibliji i praktičnom učenju
da značajnije mesto. Nekoliko ustanova (uključujući i Batl Krik) prodali su svoja
imanja u gradovima i kupili veća imanja u prirodi, po uzoru na Avondejl.
Sve u svemu, saveti sestre Vajt o vaspitanju tokom devedesetih mogli su biti još
svesrdnije prihvaćeni, još brže i još šire nego bilo koja druga njena inicijativa.
Ovo je svakako jedan od najvećih doprinosa u Južnom Pacifiku.
Jedno područje saveta Elen Vajt, koje nije ostvareno jeste njen predlog da se obrati
više pažnje evangeliziranju crnaca na jugu SAD. Marta 1891. godine ona je uputila
jedan poziv vođstvu Generalne konferencije da razmotri jedan prilično specifičan
predmet. Kazala je sledeće: “Greh počiva na nama kao Crkvi zato što nismo uložili
veće napore za spasavanje duša među crncima”. Zatim je predložila: “Da se belci
osposobe za rad s crncima”. (5 W 15.16) Takvi misionari ne treba da
dovode samo svoju crnu braću k Isusu nego da ih i obrazuju da preuzmu još odgovornija
mesta u društvu i postanu misionari svojoj rasi. Neki od njenih saveta bili su primereni
svom vremenu. Na primer, ona je zastupala ideju da dve rase i njihovo verništvo
treba da budu ravnopravni u istoj mesnoj crkvi (
SW 15).
Takođe je štampan njen savet u traktatu od 16 stranica, koji je pao na gluve uši.
Tako nešto je samo po sebi razumljivo, s obzirom na činjenicu da je trebalo da ga
prihvate beli Severnjaci i da su odnosi među rasama na Jugu bili složeni i teški.
Osoba od koje se to najmanje očekivalo prihvatila je rizik i odazvala se pozivu
Elen G. Vajt, koji izgleda kao da niko nije čuo, za rad među crncima – to je bio,
njen sin Džems Edson Vajt koji joj je pričinjavao mnoge teškoće.
Džems Edson je malo postigao za 44 godine soga života.
Svoj način života počeće da
menja početkom avgusta 1893. godine, kada je
objavio svoje potpuno predanje Hristu. Za kratko vreme on nije samo ostavio, kako
je napisao, “zabave i uživanja koje su ispunjavale moj život”. (
J.E. White to E. G. White
, 10. avgust 1893), nego je shvatio savet svoje majke o evangeliziranju i obrazovanju
crnaca kao zanemarenog područja u glavnoj upravi Crkve. To je donelo jedno od najvećih
istinskih životnih iskustava u adventističkoj istoriji. Džems Edson i još jedan
mladić, koji je nedavno prihvatio adventizam, izgradili su misionarski brodić ( The
Morning Star
– Jutarnja zvezda), koji je imao prostor za život, sobe
za bogosluženja i poučavanje i štampariju. Njihov je plan bio da pokrenu adventističku
misiju među zanemarenim crncima u srcu američkog Juga. Počeli su u Vikburgu ( Vicksburg
), u državi Misisipi (
Mississippi ).
Tokom 1896. Džems Edson i njegove kolege organizovali su Južno misionarsko društvo.
To društvo postalo je glavna poluga adventizma za osnivanje crkava i škola za crnce
sa Juga do redovnih adventističkih konferencija koje su preuzele tu funkciju.
Povratak
u Sjedinjene Američke Države i poziv na reorganizaciju Crkve
Sredinom 1900. godine Elen Vajt postaje sve više uverena da je njena dužnost da
se vrati u Sjedinjene Države da pomogne u različitim okolnostima u Crkvi koje su
već postale kritične. Po prvobitnoj zamisli, trebalo je da se na dve godine vrati
u Severnu Ameriku, a onda opet da se uputi u Australiju, ali iz različitih razloga
odlučila je da ostatak života provede u svojoj domovini. Poslednje godine života
provodila je u prirodi u Severnoj Kaliforniji, u mestu koje je prozvala Elmsheven
( Elmshaven
).
Jedan od njezinih najvažnijih doprinosa Crkvi, posle njenog povratka iz Australije
bio je poziv na reorganizaciju adventisstičke organizacione strukture. Od 1901.
Crkva je “tavorila” u pogledu reorganizacije u razdoblju od gotovo petanest godina,
ali ništa značajnije nije se promenilo osim što je bilo mnogo diskusija o tom predmetu.
U međuvremenu, adventistička geografska i institucionalna rasprostranjenost otišla
je dalje od delotvornosti postojećih kapaciteta organizacijske strukture iz 1863.
godine sa svojim osloncem na nekoliko osoba u upravi u Batl Kriku. U aprilu 1901.
u Crkvi se osećala velika potreba za akcijom umesto jalovih razgovora o tom predmetu.
Zbog takvog stanja grupa vođa sastala se u biblioteci koledža u Batl Kriku 1. aprila.
Ta sednica Generalne konferencije 1901. godine počela je narednog dana sa ciljem
da pripremi put za prvi sastanak na kojem bi od Elen Vajt čuli mišljenje o tom važnom
predmetu sa kojim se Crkva suočava. Kada je izneo nekoliko zapažanja,
A. G. Daniels
(predsedavajući na tom sastanku) okrenuo se prema Elen Vajt i pozvao je da govori.
Ona je smatrala da njene sklonosti i očekivanja ne treba da vode ovaj sastanak.
Međutim, kad su se vođe usaglasile očekujući da čuju njeno mišljenje u vezi s ovim
pitanjem, pre nego što iznesu svoja mišljenja, ona se s tim složila, i tako održala
je jedan od svojih najznačajnijih govora u svojoj dugoj službi.
Elen Vajt je određeno ukazala na slabosti u postojećoj organizacijskoj strukturi
i kazala prisutnima da “Bog poziva na promenu”. Ta promena nije trebalo da bude
beznačajna. Naprotiv, “postoji potreba za postavljanjem temelja drukčijeg od onog
u prošlosti”. Bez neuobičajenih reči pozvala je da se uvede “nova krv” i “nova organizacija”.
( MS
43a, 1901)
Prvoga dana na toj sednici Generalne konferencije Elen Vajt je ponovila poziv za
reorganizaciju. Poziv je pao na plodno tlo. Daniels je predložio da se na toj sednici
ostave po strani redovna poslovna pitanja i da se napravi reorganizacija glavnog
predmeta s agende. Rezultat je bio velika strukturalna reorganizacija koja je ikada
načinjena u našoj Crkvi.
Neophodno je zapaziti da je uloga Elen Vajt u reorganizaciji bila uloga katalizatora
i ličnosti koja je iznela osnovne principe. Crkvene vođe sami su razvili postojeću
strukturu.
Prva briga Elen Vajt bila je da izgradi organizaciju koja će biti delotvorna u izvršavanju
osnovnog zadatka Crkve. Delotvornost je za nju bila važan element, pre nego ikakva
posebna struktura. Iz njene perspektive, struktura nije bila sama sebi svrha. Zapravo,
ona je bila sredstvo za ispunjenje općteg svetskog adventističkog poslanja. Kao
takav, njen savet da se izvrši reorganizacija dobio je načelnu podršku, da organizacijske
strukture treba da budu promenjene ili prilagođene i gde god to uslovi dopuštaju,
takva promena treba da bude sprovedena.
Sukob u Battle Creeku i ponovno uspostavljanje medicinskog programa
Nisu svi prihvatili poziv na reorganiziranje crkvene administracije. Jedan od njih
bio je uticajan vođa crkvenog medicinskog dela – dr Džon Harvej Kelog. Ta grana
crkvenog medicinskog dela pre 1901. godine bila je nezavisna i velika. Zapravo,
ona je zapošljavala 25 posto zaposlenih više nego sve ostale grane adventističkog
dela zajedno.
Kada je Elen Vajt pozvala na organizacijsko povezivanje medicinskog programa sa
sveukupnom strukturom Crkve, u svom obraćanju od 1. marta, ona je pokrenula prvu
kariku događaja koja će izgleda pokrenuti Keloga da prekine svoju vezu sa adventizmom.
U tom procesu, on će za sebe uzeti veći deo crkvenog vlasništva s medicinskog programa.
Ovaj rascep naveo je sestru Vajt da povuče dva sledeća poteza: prvo odlučila je
da pokrene uvođenje nove generacije u medicinskim ustanovama. Drugo, to će je voditi
u drugi krug izazova u vezi s njenom ulogom i autoritetom. Ovi izazovi podstakli
su je da odredi važne vidove svoje službe, tako da svi mogu videti i u jasnijem
svetlu vrednovati njen rad.
Godine 1902. do 1907. odlikuju se pojačanom borbom između crkvenih medicinskih vođa
i vođstva Generalne konferencije. Tako je Kelog ušao u borbu s A.G. Danielsom (predsednikom
Generalne konferencije) i V. V. Preskotom (
W.W. Prescot ) (potpredsednikom Generalne
konferencije). U početku Elen Vajt je zauzela neutralan stav, koji joj je omogućavao
da govori obema stranama. Međutim, događaji 1903. do 1904. prinudili su je da zauzme
stav suprotan stavu dr Kelogu, koji je konačno napustio crkvu u Batl Kriku u novembru
1907. godine. Međutim taj lekar nije
želio sam da napusti crkvu. S njim je crkvu napustila i nekolicina vodećih lekara
i dva vodeća propovednika – A. T. Džons (
A.T. Jones ) i E. J. Vagoner ( E. J. Waggoner
), ljudi koji su pomogli Elen Vajt da pred vernicima u Mineapolisu, na
zasjedanju Generalne konferencije 1888. godine, uzdigne Isusa.
Osim odlaska vodećih ličnosti, izgubljena je i najveća crkvena medicinska ustanova
(veliki i dobro poznati sanatorijum u Batl Kriku) i jedina medicinska škola ( American Medical Missionary College ). Tako, je početkom novog stoleća
Crkva bila suočena s potrebom da se pokrene nov medicinski program.
U toj aktivnosti Elen Vajt je imala vodeću ulogu. Prvi korak ogledao se u kupovini
tri ustanove u južnoj Kaliforniji – Sanatorijum u Rajskoj dolini (
Paradise Valley Sanitarium
) (1904); Glendejl sanatorijum ( Glendale
Sanitarium ) (1905) i Loma Linda Sanatorijum
( Loma Linda Sanitarium
) (1905). Ona je prednjačila u traženju tih poseda i prikupljanju novca za
tu svrhu. Neki iz crkvenog vođstva nisu podržavali njen polet, smatrajući da je
to rizično, ali ona je izjavila da joj je to “bilo pokazano” i da je to Božja volja.
Ona je nastojala i u veri tražila posede u nižem, južnom delu Kalifornije, u koji
su i najpromišljeniji mislili da se ne isplati ulagati. Vreme je proverilo vrednost
njene vizije i njenog rizičnog poteza. Te ustanove, danas napredne bolnice, bile
su temelj za ponovno uzdizanje adventističkog zdravstvenog sistema.
Od posebnog značaja među medicinskim ustanovama u južnom delu Kalifornije bilo je
imanje Loma Linda. Početkom 1905. Elen Vajt je pisala, da tamo treba da se osposobljavaju
lekari. Međutim, mnoge crkvene vođe mislile su da će to zahtevati više novca nego
što će oni moći dati. Za osnivanje nove medicinske škole bila su to teška vremena.
Tokom te značajne dcenije Američko medicinsko društvo uspostavilo je standarde koji
su neumoljivo gurali više od polovine medicinskih škola u Sjedinjenim Državama da
ugase svoje delovanje. Neki su smatrali da bi se ideja o medicinskom obrazovanju,
prema Elen Vajt, mogla ostvariti kroz programe biblijskih škola, u kojima bi polaznici
mogli da steknu znanje za obavljanje osnovnih medicinskih tretmana. Drugi su bili
mišljenja da pod pojmom “medicinska škola” ona misli na potpuno opremljenu ustanovu u kojoj se takođe poučava iz Biblije.
Da bi se učinilo jasno ono što je Vajt
podrazumevala pod medicinskim obrazovanjem u Loma Lindi, grupa adventističkih vođa
neposredno joj se obratila jednim pismom.
Ona je odgovorila da “medicinska škola u Loma Lindi treba da bude na najvišem nivou”.
Mladi ljudi iz naše Crkve, nastavila je, trebaju da imaju mogućnost “medicinskog
obrazovanja koje će ih osposobiti da prođu ispite određene zakonom za sve, što obavljaju
kvalifikovani lekari”. “Treba da osiguramo sve što je potrebno, da bi ovi mladi
bili osposobljeni, da ne moraju ići u medicinske škole kojima upravljaju oni koji
ne dele našu veru.” ( CT
480.481)
Elen Vajt nije ostavila nikakvu nedoumicu da li Crkva treba da osnuje potpuno opremljenu
medicinsku školu uprkos očiglednim i nepremostivim preprekama s kojima su se suočavali.
Danas je ta škola deo univerziteta Loma Linda.
Još nešto treba napomenuti pre nego što krenemo dalje od saveta Elen Vajt o medicinskom
obrazovanju. Njen savet za razvoj priznate
medicinske škole potpuno je prihvaćen, ali su takođe postavljene smernice za adventističke
srednje škole i koledže koje su postale temelj obrazovanja i zamenile biblijske
škole i koledže koji su pružali ograničeno obrazovanje. Kada je napisala da adventističkoj
omladini “treba osigurati u našim unijsko-konferencijskim školama sve što je potrebno
za osposobljavanje za upis na medicinski koledž” (
CT 479), ona je postavila temelj
razvoju priznate srednje škole i ostalih koledža koji će osposobiti mlade ljude
za još veće i obrazovno značajnije potrebe sveta u dvadesetom veku.
Stav
prema neispravnom shvatanju nadahnuća
Neprijatnosti koje je izazvao slučaj nisu samo uslovile obnavljanje medicinskog
dela osnovanog u Kaliforniji, već su uzdrmale i gnezdo kriticizma usmerenog protiv
Elen Vajt i njenog rada. Taj lekar bio je zadovoljan samoo dok su svedočanstva i
spisi Elen Vajt podupirali njegovu poziciju. Ali, kad mu se u ime crkve usprotivila
on je istupio protiv svih vrednosti njenog rada. U tom nastojanju da omalovaži Elen
Vajt, taj lekar imao je uz sebe uticajnog propovednika A.T. Džonsa.
Početkom aprila 1906. ispitivanje je postalo ozbiljno za Elen Vajt, zbog cirkularnog
pisma koje je bilo ovako naslovljeno: “Onima koji su zbunjeni svedočanstvima koja
se odnose na medicinsko-misionarsko delo.”Zamolila je vođe da se izjasne o svojoj
“zbunjenosti” u vezi sa njenom ulogom. Nadala se da će joj oni pisati o svojoj zabrinutosti,
kako bi mogla odgovoriti na njihova pitanja (
letter 120, 1906).
Mnoga od njihovih pitanja imala su korijen u neodgovarajućem shvatanju nadahnuća.
Na primer, neki su smatrali da je nadahnuće verbalno ili čak mehaničko i da Sveti
Duh diktira poruku reč po reč.
Doktor Dejvid Polson ( David Paulson ), utemeljitelj Hinsdejl sanitariuma
pored Čikaga, imao je brojne pogrešne predstave o njenom nadahnuću. “Došao sam do
zaključka i čvrsto verujem”, pisao je on Elen Vajt 19. aprila: “da je
svaka reč koju si ikada izgovorila u javnosti ili privatno, da je
svako pismo koje si napisala pod bilo kojim
i u svim okolnostima, bilo nadahnuto
kao i Deset zapovesti. To je moj čvrst stav protiv bezbrojnih primedbi koje su o
ovom pitanju imali mnogi na istaknutim funkcijama.” (
D. Paulson to E. G. White
, 19. aprila 1906)
“Moj brate,” napisala mu je u odgovoru, “trebalo je da pažljivo proučiš moje spise
i nikada ne bi našao da sam igde davala takve izjave, niti ćeš tako nešto naći kod
naših pionira, koji nikada nisu davali takve izjave.” Zatim mu je objasnila da su
u inspiraciji vidljiva oba elementa: božanski i ljudski i da je svedočanstvo Svetog
Duha: “Preneto ljudskim nesavršenim jezičkim izrazom.” (1
SM 24.26)
Ostali, uključujući A.T. Džonsa, smatrali su, da ako je ona prorok, onda su njene
reči nepogrešive u smislu i da je njoj nemoguće da učini činjeničnu grešku. Još
jednom je morala da odbije takvu izjavu.
Džons je, takođe, mislio da nije bilo potrebno preispitivati istorijski ili literarni
kontekst nadahnutog odlomka. Tako je on često izokretao smisao njenih spisa, uzveši
nekoliko tvrdnji ovde, nekoliko onde, da bi prikazao da je Elen Vajt u
suprotnosti sama sa sobom. Kao što se i moglo očekivati, ona je morala da
se odupre takvom neodgovornom ponašanju.
Jedno od Džonsovih omiljenih pitanja upućenih Elen Vajt koje je on izvadio iz konteksta
bila je i tvrdnja 1904. u kojoj ona kaže: “Ja sebe ne proglašavam proročicom.” (1 SM
32n) Za Džonsa ovo je bio konačni nepobitni dokaz da ona ne govori u ime Božje.
“Šta je ona mislila nego ono što jerekla”,
rekao je on svojim slušaocima, “trebalo bi da je pitate. Ali ono što je
kazala, dovoljno je jasno. Kazala je ‘ja nisam prorok’. Ja to verujem.”
(
Some History
62)
Odgovorila je Džonsu da, kada je dala takvu izjavu nije istakla da ima, “titulu
proroka ili proročice”. (1 SM 35) Ona to nije učinila iz dva razloga.
Prvi je bio u njenoj odgovornosti u vođenju Crkve, koje je bila mnogo veća od onoga
što su mnogi shvatili da bi trebalo da bude posao proroka; to je čak obuhvatalo
i delovanje proroka. Drugo, mnogi u devetnaestom stoleću, koji su drsko izjavili
da su proroci, navukli su sramotu na Crkvu. Elen Vajt nikada nije sumnjala u božansku
punomoć koju je imala, ali je za svoju ulogu radije upotrebljavala izraz “Gospodnji
vesnik”, a ne prorok, iako se nije suprotstavljala onima koji su je nazivali
proročicom. (1 SM
32)
Nažalost, njeni dokazi nisu uticali na Džonsovu doslovnu upotrebu jezika. Uvek iznova
Elen Vajt je u svojoj službi upozoravala svoje čitaoce da poštuju kontekst i smisao
koji postoje u njenim delima, ali opet je njen savet pao na gluve uši.
Namera Elen Vajt da objasni prirodu svoga dela u zbrci Kelogove pobune dala je dvojake
rezultate. Neki, kao doktor Polson, prepoznali su nedostatke u svome shvatanju nadahnuća,
potvrdili su svoje poverenje u dar proroštva i obnovili svoju veru u adventizam;
ali drugi, kao Džons, ostali su uporni svom nerazumevanju i tvrdokornom odbacivanju.
Takvi događaji ponavljali su se više puta među onima koji su bili tvrdi prilikom
čitanja spisa Elen Vajt, legalistički tumačeći reči umesto da pokušaju da shvate
izvornu poruku, duh i nameru.
Ispravno razumevanje uloge proroka i prirode nadahnuća ima izuzetan značaj. Pozitivna
strana sukoba s Kelogom ogleda se u prilici koju je dobila Elen Vajt da potpunije
prikaže Crkvi prirodu nadahnuća i svoje delo. Neka od njenih objašnjenja na tu temu
nalaze se u knjizi Svedočanstva, knjiga
1. str. 24-58.
Sledeća izuzetna rasprava Elen Vajt o prirodi njenog dela nalazi se u
Svedočanstvima za crkvu, knjiga 5. str. 654-691.
Svakako, taj izbor proizašao je iz pitanja povezanih s njenom ulogom u vreme zasedanja
Generalne konferencije 1888. godine u Mineapolisu, umesto pitanja povezanih s Kelogovom
krizom. Tu nalazimo dragocene podatke.
Svako ko želi da shvati delo Elen Vajt trebalo bi da čita prvi tom
Odabranih svedočanstava i peti tom Svedočanstava.
Šta iz svega ovoga možemo naučiti? Vrlo važnu pouku - Bog može da učini da se iz
neprijatnih događaja razvije dobro. Da budemo još precizniji - iako Elen Vajt nije
imala običaj da se brani, ona je to činila s vremena na vreme. Zbog takvog pristupa,
neke njene najznačajnije poruke o nadahnuću i prirodi njenog dela naišle su na teškoće
s “određenom braćom” u razdoblju 1888. godine i tokom krize koju je izazvao Kelog.
Naredni predmet koji je vezan za slučaj Kelog bio je odnos Vilijama Vajta prema
svojoj majci. Neki postavljaju pitanje o ulozi koju je imao u njenom spisateljskom
radu.
Urednički
suradnici Ellen White i uloga W.C. Whitea
Pitanja o saradnicima Elen Vajt u uredničkom poslu nisu bila nova na početku 1900.
godine, a koja su obuhvatala i značajna pitanja koja su se pojavila u to vreme,
a odnosila su se na ulogu njenog sina. Osnovna je činjenica da je Elen Vajt prihvatala
pomoć urednika gotovo od samog početka svog spisateljskog poslanja. Zbog nedostatka
opšteg obrazovanja i njeni zdravstveni problemi tokom prve polovine njenog života,
zahtevali su od nje da u pripremi svog velikog literarnog stvaralaštva potraži pomoć
urednika.
Njen suprug bio je njen prvi literarni saradnik. “Dok je moj suprug bio živ”, objasnila
je, “delovao je kao pomoćnik i savetnik u odašiljanju poruka koje su mi bile date…
Uputstva koja su mi bila data u viđenju verno sam zapisala kad sam imala vremena
i snage za rad. Posle toga smo zajedno pregledali sadržaj; moj suprug bi ispravio
gramatičke greške i izbacio nepotrebna ponavljanja. Tada bi to bilo umnoženo za
osobe kojima je bilo upućeno ili za štampara.” (1
SM 50)
Kako je vreme prolazilo, literarno stvaralaštvo Elen Vajt se širilo, a potreba za
razmenom tog materijala uvećavala, priprema za objavljivanje postala je veća nego
što su Džems i ona mogli da je ostvare u zajedničkoj saradnji. U želji da prevaziđu
takvo stanje uzeli su u službu osobe za dodatnu pomoć u uredničkom poslu oko umnožavanja
različitih rukopisa. Takva pojava nije bila ništa novo kod onih koji su objavili
da su proroci. Konačno, to su činili Jeremija i njegov pisar Varuh (Jeremija 45,1.2),
Petar i njegov pisar Silvan (1. Petrova 5,12).
Prelomna tačka u karijeri Elen Vajt nastala je smrću njenog supruga 1881. godine.
Osim što je ponekad bio urednik, Džems
je bio i njena veza sa izdavačima. Tako joj je gubitak muža naneo teške udarce na
nekoliko područja.
Tokom vremena njen sin Viliam Vajt polako će preuzeti ulogu svoga oca Džemsa kao
njen glavni savetnik. O toj promeni Elen je pisala: “Posle smrti moga supruga, bilo
mi je rečeno da je Gospod pozvao Viliama Vajta da izvrši poseban posao u vezi s
mojim spisima. Gospod je obećao da će mu dati od svoga Duha i milosti, i duh mudrosti
i duh zdravog rasuđivanja. To će ga osposobiti da bude mudar savetnik. Gospod je
unapred video da moj sin neće biti nagao u svojim postupcima nego će promišljeno
povlačiti poteze; on neće preokrenuti Božju istinu u laž radi dobiti. Iz tih razloga
Gospod ga je pozvao za mog pomoćnika.” (
letter 328, 1906)
Počevši na zapažen način 1882. godine Viliam Vajt je preuzeo deo dužnosti u spisateljskoj
službi Elene Vajt koje je obavljao njegov otac. Ali, na prelazu stoleća on je u
celosti preuzeo ulogu svoga oca. Tokom tog vremena Viliam je postao saradnik svoje
majke s punim radnim vremenom i glavna karika u širem kontaktiranju s Crkvom.
Promena u njegovoj ulozi nastaje zbog godina starosti Elen Vajt (1900. ona je ušla
u 73. godinu svoga života) i njenog osećanja i želje da pošalje u štampu što više
dela pre svoje smrti. Uložen je ogroman napor u štampanje knjiga, i on karakteriše
njene posljednje godine života (od 1900. do 1915). Takođe, tokom tog razdoblja njena
kancelarija nastavlja da šalje brojne članke za razne adventističke časopise. Adventistički
urednici očekivali su takvu uslugu. Tako je gotovo svaki broj
Review and Heralda i
Signes of the Timesa
objavljivao članke Elen od početka
1890. godine pa sve do njene smrti. Ovo su bila samo dva od mnogih adventističkih
časopisa. Osim ogromne izdavačke delatnosti, Elen Vajt, je u svojim kasnijim godinama
nastavila obimnu razmenu pisama s crkvenim vođama i pojedinim vernicima.
Kako je sve to mogla da postigne? Sada nastupaju saradnici? Neki su pisaćom mašinom
prepisivali njene rukopise, dok su drugi prikupljali njene ranije pisane materijale
da bi ih objavili kao članke ili knjige. Tokom tih godina njena kancelarija bila
je neprekidno vrlo aktivna.
Jedan od najvažnijih saradnika sestre Vajt bio je Marian Dejvis (
Marian Davis ), zaposlen
od 1879. do 1904. godine. On je mnogo učinio na prikupljanju i uređivanju materijala
za knjige kao što su:
The Spirit of Prophesy
(vol. 4) (Duh proroštva),
The Great Controversy
(Velika
borba),
Patriarch and Prophets
(Patrijarsi
i proroci),
Steps to Christ
(Put
Kristu),
The Desire of Ages
(Čežnja vekova),
Christ’s Object Lessons (Hristove očigledne pouke),
Education
(Vaspitanje),
The Ministry of Healing
(Služba isceljenja), i druge.
Marian Dejvis i drugi saradnici Elen Vajt imali su pristup obimnoj pisanoj arhivi
objavljenih i neobjavljenih materijala. Iz te arhive oni su pravili izbor materijala
pod budnim okom sestre Vajt sve do izlaska članaka ili knjiga. Kao što je Viliam
primetio, pomoćnici su imali odobrenje da odaberu materijale, da ih gramatički isprave,
pa čak i da ih preurede, “ali”, odmah dodaje, “nijedan od majčinih saradnika nije
imao odobrenje da nešto doda rukopisima, unoseći neke svoje nove misli”. (
W.C. White to G. A. Irwin
, 7. maj 1900)
Tako su misli pripadale Elen Vajt, iako su možda bile uređene od strane njenih pomoćnika.
Kako se to može znati? Elen Vajt nije omogućila da bude drukčije. To je naglasila
svojoj sestri 1902. godine: “Ja sve što je prepisano ponovno čitam, da bih videla
da li je sve onako kako treba da bude. Pročitam celu knjigu pripremljenu za štampu,
pre nego što bude poslana štamparu.” (3
SM 90)
Osim što je radila sa svojim pomoćnicima u planiranju svojih različitih knjiga,
dajući im konačni izgled posle kompilacije iz osnovnog materijala, Elen Vajt je
takođe često pisala dodatke da bi povezala misli i još preuredila materijal pre
nego što bi ga poslala u štampariju.
Kao što je ranije spomenuto, Viliam Vajt se sve više približavao samom središtu
majčinog dela kako je ona ušla u svoje kasne 70-te i 80-te godine života. On nije
samo imao nadzor nad izdavačkom delatnošću njenih saradnika, već je postupno postao
posrednik između nje i vođa Crkve, kada su tražili savjet od svog proroka koji je
bio već u godinama.
Elen Vajt doživjela je 87. godinu. Njene poslednje godine uslovile su njen usporen
rad. Posljednji put bila je prisutna na zasedanju Generalne konferencije u Vašingtonu
D.C. 1909. godine. Posle tih sastanaka posetila je svoje rodno mesto Portland u
državi Mein, gde je započela svoju proročku službu pre gotovo 65 godina. Bilo je
to njeno poslednje putovanje u istočni deo Sjedinjenih Država. Iako u dubokoj starosti
govorila je 72 puta na 27 različitih mesta, za vreme petomesečnog putovanja. Shvatajući
da je na kraju svog životnog puta, nakon što se vratila u Elmsheven, Elen Vajt je
usmerila svoje poslednje snage i svoje saradnike na intenzivnije štampanje knjiga.
Krajem 1909. videla je izdanje devete i poslednje knjige iz niza
Svedočanstva za crkvu, 1911. videla je izdanje knjige
Dela apostolska, i pregledano izdanje Velike
borbe. Knjiga Saveti roditeljima i učiteljima
izašla je iz štampe 1913. godine a takođe i knjiga
Evanđeoski radnici i konačna verzija knjige Life Sketches of Ellen G. White . Svoje poslednje mesece
aktivnosti provela je u pregledanju prikupljenog materijala za knjigu
Proroci i carevi, poslednja od pet iz niza Velika borba. Serija sadrži biblijske
događaje od Luciferovog pada na Nebu do Drugog Hristovog dolaska.
Većina knjiga koje su izašle tokom poslednjih godina njenog života, kao što se moglo
očekivati, bile su uglavnom kompilacije iz njenih ranijih spisa. Sadržaj i format
načinjeni su u saradnji s njom i po njenom ličnom odobrenju.
Ujutro, 13. februara 1915. godine Elen Vajt se, dok je ulazila u svoju radnu sobu
u Elmshavenu, spotakla i pala. Na snimanju utvrđen je prelom levog kuka. Poslednjih
pet meseci svog života provela je u krevetu i u invalidskim kolicima. Dana 10. jula
1915. godine otišla je na počinak. “Bilo je to kao da je svetiljka dogorela, tako
tiho”, pisao je njen sin. ( W.C. White
to D. Lacey , 20. jula 1915)
Iako oslabljenog tela, njena vera ostala je čvrsta do kraja. “Znam u koga sam verovala”,
kazala je nekoliko dana pre svoje smrti.
Dana 24. jula sahranjena je pored svoga supruga na groblju Oak Hil (
Oak Hill ) u Batl
Kriku u državi Mičigen. Tako zajedno čekaju vaskrsenje o Drugom Isusovom dolasku
– ispunjenje verovanja kome su oboje posvetili svoj život.
Graybill, Ronald D.
E. G. White and Chruch Race Relations. Washington, D.C.: Review and Herald , 1970.
Bavi se pristupom Elen Vajt odnosima u svom istorijskom kontekstu.
–.
Mission to Black America.
Montain View, Calif.: Pacific Press
, 1971. Otvoreno raspravlja o radu među crncima na Jugu.
Knight, George R. Angry Saints: Tensions and Possibilities in
the Adventist Struggle Over Righteousness by Faith. Washington, D.C: Review and
Herald , 1989. Prikazuje istoriju zasedanja
Generalne konferencije 1888. i ulogu Elen Vajt na tom zasedanju.
–.
Anticipating the Advent,
pp . 71-106. Pregled istorije Adventističke
crkve između 1888. i 1915. godine.
–.
Myth in Adventism: An Interpretive
Study of Ellen White, Education, and Related Issues. Washington, D. C.:
Revievw and Herald , 1985. Prvo poglavlje
iznosi principe za interpretaciju spisa Elen Vajt. Knjiga razmatra ove principe
u vezi sa različitim predmetima.
Moon, Jerry Allen. W. C.
White and Ellen G. White: The Relationship Betveen the Prophet and Her Son.
Berrien Springs, Mich.: Andrews University Press
, 1993. Najbolje delo o Vilijamu Vajtu i njegovom doprinosu delu Elen Vajt.
Oliver, Barry David. SDA
Organizational Structure: Past, Present, and Future. Berrien Springs, Mich.:
Andrews University Press , 1989. Obuhvata
razdoblje od 1901 – 1903. godine, reorganizaciju Crkve i ulogu Elen Vajt u tom procesu.
Olson, A. V. Thirteen Crisis
Years: 1888 – 1901. Washington, D.C.: Review and Herald
, 1981. Korisna građa o Hrišćanskoj adventističkoj crkvi tokom važnog
razdoblja u njenoj istoriji i ulozi Elen Vajt u vođenju Crkve kroz ove teške godine.
Odlomak obuhvata nekoliko propovedi koje
je održala Elen Vajt u Mineapolisu na zasedanju Generalne konferencije.
Robinson, Dores Eugene.
The Story of Our Health Message, pp
. 312-431. Bavi se Kelogovim rascepom i ulogom Elen Vajt u obnavljanju adventističkog medicinskog programa.
White, Arthur. Ellen G. White,
vol. 3, pp . 385-496; vols. 4-6. Obuhvata život Elen Vajt od 1888. do 1915.
White, Ellen G. Life
Sketches, pp . 309-480. Autobiografski prikaz Elen Vajt u razdoblju od 1888.
do 1915. godine.
–.
Selected Messages,
Washington, D.C.: Review and Herald, 1958, 1980, book 1, pp. 15-58; book 3, pp . 28-124. Korisna rasprava Elen Vajt
o shvatanju nadahnuća njenih dela i njenom upošljavanju literarnih pomoćnika.