7. poglavlje

ANTIJUDAIZAM CRKVENIH OTACA I PODRIJETLO NEDJELJE

Ignacije
Barnaba
Justin Mučenik
Napomene

Ignacije, Barnaba i Justin, čiji spisi čine glavni izvor podataka za prvu polovicu drugog stoljeća, svjedočili su o procesu odvajanja od judaizma i sudjelovali u njemu što je većinu kršćana navelo da odbace subotu i prihvate nedjelju kao novi dan bogoslužja. Stoga su njihova svjedočanstva, budući da dolaze iz tako ranog razdoblja, od najveće važnosti za naše istraživanje o uzrocima i podrijetlu štovanja nedjelje. 

Ignacije

Prema Ireneju, Ignacije je bio biskup u Antiohiji u vrijeme Trajana (98.-117. g. po Kr.).1 Biskup se protivi “sklonostima judaiziranja njegovoga teritorija, koji je, zamljopisno blizu Palestine, trpio pod utjecajem sinagoge i judeo-ršćana”.2 Njegov govor upućuje na to da je odvajanje od judaizma uznapredovalo, premda veze još nisu bile prekinute.3 Zapravo, ovaj pisac izričito naglašava žilavo preživljavanje i držanje židovskih obreda kao što je subota. Na primjer, Ignacije u svom djelu Poslanica Magnezijcima piše: “Jer ako još uvijek štujemo judaizam, mi priznajemo da nismo primili Božju milost. Najsvetiji su proroci živjeli u skladu s Isusom Kristom. “ (8,1.2)4 U sljedećem poglavlju on se ponovno vraća na ove starozavjetne proroke “koji su živjeli na drevni način” i “primili novu nadu, koji više nisu požidovljavali subotu, već su živjeli u skladu s Gospodnjim životom (ili danom Gospodnjim).”5 Potreba za napuštanjem židovskih običaja ponovno se naglašava u poglavlju 10,3 gdje se upozorava da “je pogrešno govoriti o Isusu Kristu i živjeti kao što žive Židovi. Jer kršćanstvo nije vjerovalo u judaizam, već judaizam vjeruje u kršćanstvo.” U svom pismu Filadelfijcima biskup opominje na sličan način: “Ako vam netko tumači judaizam, ne slušajte ga. Jer je bolje čuti o kršćanstvu od čovjeka koji je obrezan, nego o judaizmu od onoga koji je neobrezan.” (pogl. 6,1)

Ovi česti poticaji da se odbace židovski običaji upućuju na zaključak da je postojala snažna sklonost prema židovskim obredima unutar kršćanskih zajednica u Maloj Aziji. Teško je prihvatiti mišljenje da se u ovakvom okružju zbio radikalan raskid sa subotom. S druge strane, osuda židovskih obreda kao što je “držanje subote”, to jest štovanje subote u skladu sa židovskim običajima,6 i opomena da “se živi u skladu s Gospodnjim životom”, s vremenom su mogle potaknuti ne samo na usvajanje načina života, već i dana bogoslužja koji se razlikuje od židovskog. Uspostavljanje štovanja nedjelje u tom bi slučaju bio dio procesa razdvajanja od judaizma koji je postao nužan iz već spomenutih razloga.

Je li nedjelju u provinciji Aziji u Ignacijevo vrijeme štovala kršćanska manjina ili su već bili u većini (oko 115. g. po Kr.)? To se teško može utvrditi na temelju problematičnog ulomka u Magnezijcima 9,1. Ključnu rečenicu: “Koji nisu više požidovljavali subotu, već su živjeli u skladu s Gospodnjim životom ( ili danom Gospodnjim)”, razni su stručnjaci u novije vrijeme podvrgnuli pomnom ispitivanju.7 Da bi sporni izraz u ulomku značio nedjelju, potrebno je umetnuti imenicu “dan” ili pretpostaviti uporabu srodnog akuzativa. Ali, kao što ističe Fritz Guy, “u sedam poslanica ovakva se konstrukcija sa srodnim akuzativom ne pojavljuje.”8 Ovo bi bila jedina iznimka. Štoviše, imenica “život” nalazi se u najstarijem poznatom grčkom rukopisu (Codex Mediceus Laurentinus), stoga je izraz “Gospodnji život” najuvjerljiviji prijevod.

Kontekst je još značajniji. Kenneth A. Strand sažeto i oštroumno primjećuje: “Bez obzira što je ‘dan Gospodnji’ značio u Magneziji ili u Antiohiji i bez obzira zašto je Ignacije uporabio srodni akuzativ, kontekst otkriva da se ne govori o prvim kršćanima kao onima ‘koji više ne požidovljuju subotu’, već su tako opisani starozavjetni proroci... Ignacije je sigurno znao da su starozavjetni proroci štovali sedmi, a ne prvi dan tjedna! Ovdje nema oprečnosti u samim danima, već u načinu života, između židovskog ‘judaiziranja dana počinka’ i novine života koju za kršćane simbolizira Kristovo uskrsnuće.”9

“Judaiziranje subote” koje Ignacije osuđuje u kontekstu ponašanja proroka ne znači odbacivanje subote kao dana, već, kao što tvrdi R. B. Lewis, “držanje subote na određeni način - njezino judaiziranje.”10 Ovaj se smisao jasno uočava u dugoj recenziji koja je umetnuta u tekst: “Hajde da ne držimo onda subotu na židovski način radujući se u danu dokoličenja.11 ... Već neka svatko od vas drži subotu na duhovni način uživajući u razmišljanju o zakonu i diveći se Božjem djelu, a ne u jedenju hrane pripremljene dan ranije, pijenju mlakih pića, hodanju do propisane razdaljine i nalaženju zadovoljstva u plesu i pljeskanju koji sami po sebi nemaju smisla.”12

Činjenica da Ignacije poziva kršćane da prestanu “štovati judaizam” (Magnesians 8,1) i “živjeti kao Židovi” (10,3), i da slijede primjer proroka da se ne judaiziraju u subotu, podrazumijeva da su mnogi kršćani još uvijek slijedili tradicionalne židovske običaje, osobito štovanje subote. Ako je tomu bilo tako, ne bi bilo logično pretpostaviti da su kršćani u Aziji već u to vrijeme potpuno odbacili subotu i štovali isključivo nedjelju.

S druge strane, to što Ignacije poziva kršćane da odbace židovske običaje kao što je “judaiziranje subote”, omogućuje nam da shvatimo kako je postojanje protužidovskih stavova pridonijelo uspostavljanju svetkovanja nedjelje. Međutim, ima naznaka da je na Istoku zamjena subote nedjeljom bila postupna budući da su tamo židovski obredi, kao što ističe A. P. Hayman, bili “kršćanima... trajno privlačni”.13 Moguće je da je stalan dotok obraćenika iz sinagoge pridonio neprekinutom divljenju židovskim obredima kao što je subota.14 Zapravo, brojni crkveni oci na Istoku neprekidno su se borili protiv subote koju su mnogi kršćani štovali usporedo s nedjeljom.15 Spomenuli smo da se, međutim, na Zapadu, a osobito u Rimu, raskid s judaizmom zbio ranije, da je bio radikalniji i da je doveo do promjene židovskih blagdana kao što su subota i Pasha.

Barnaba

Barnabina poslanica, koju većina stručnjaka smješta između 130. i 138. g. po Kr.,16 napisana je pod pseudonimom Barnaba vjerojatno u Aleksandriji, kozmopolitskom gradu i kulturnom središtu gdje je sukob između Židova i kršćana bio posebno oštar.17 Dva glavna razloga čine ovu poslanicu važnom za naše istraživanje. Prvi je razlog što ona sadrži prvu jasnu naznaku o štovanju nedjelje nazvane “osmi dan”. Drugo, ona otkriva kako su kod mnogih kršćana društvene i teološke polemike i napetosti koje su u to vrijeme postojale između njih i Židova odigrale ključnu ulogu u obezvređivanju subote i prihvaćanju nedjelje.

Pozorno čitanje Barnabine poslanice otkriva da pisac namjerava dokazati kako je Bog potpuno odbacio judaizam kao istinsku religiju. Dok Ignacije osuđuje “judaizam” nekih kršćana, Barnaba potpuno odbacuje “judaizam” kao teološki i društveni sustav. Čini se da su piščevi napadi posebno usmjereni, kao što primjećuje A. Harnack, “protiv judaiziranih kršćana koji su vjerojatno željeli očuvati židovska vjerovanja i običaje”.18 Zapravo, Barnaba kategorički osuđuje one kršćane koji su bili skloni kompromisu sa Židovima riječima: “Pazite i ne budite kao neki koji gomilaju svoje grijehe govoreći da je Savez njihov kao i naš. On je naš, a oni su ga u cijelosti izgubili odmah nakon što ga je Mojsije primio...” (4,6-7)19

Da bi nagovorio ove judaizirane kršćane da odbace židovska vjerovanja i običaje, Barnaba napada Židove na dva načina: kleveće ih kao narod i lišava njihova religijska vjerovanja i običaje povijesne vrijednosti na taj način što alegorizira njihovo značenje. Židovi su kao narod opisani kao “jadni ljudi” (16,1) koje je zaveo zli anđeo (9,5) i koje je Bog odbacio zbog njihovoga negdašnjeg idolopoklonstva (5,14). Oni su natjerali “njegove proroke u smrt” (5,12) te su raspeli Krista “ne obazirući se na njega, probadajući ga i pljujući po njemu” (7,9). Što se tiče temeljnih židovskih vjerovanja (kao što je žrtveni sustav, Savez, obećana zemlja, obrezanje, levitski zakoni, subota i hram) pisac nastoji pokazati da se ona ne odnose doslovno na Židove zato što ona imaju dublje, alegorijsko značenje koje se ispunjava u Kristu i u duhovnom iskustvu kršćana.20 Međutim, premda je pisac, kao što ističe J. B. Lightfoot, “beskompromisni protivnik judaizma, ... osim ovog protivljenja on nema ništa zajedničko s protužidovskim herezama u drugom stoljeću.”21 W. H. Shea ispravno primjećuje da je “u pitanjima mnogih temeljnih kršćanskih vjerovanja ovaj pisac prilično ortodoksan”.22

Barnabino odbacivanje judaizma i odvajanje od njega ne odražava, dakle, heretički pokret, već prikazuje potrebu koju je imala kršćanska zajednica u Aleksandriji. Međutim, primjena alegorije i nepomirljivi stav pisca ne svjedoči, kao što dobro primjećuje J. Leberton, “o dubokom promišljanju Crkve, već o opasnosti koju je za njega predstavljao judaizam i o reakciji Crkve na tu opasnost”.23

Obezvređivanje subote i uvođenje “osmog dana” dio je pokušaja koje pisac čini da uništi utvrde judaizma. Njegovo razmišljanje zaslužuje pozornost. On piše: “1. Nadalje, o suboti je u deset zapovijedi koje je Bog izgovorio Mojsiju licem u lice na brdu Sinaju također napisano: ‘Drži subotu Gospodnju svetom čistih ruku i čista srca.’ 2. Na drugom mjestu on kaže: ‘Ako sinovi moji budu držali subotu, moja će milost počivati na njima.’ 3. On spominje subotu na početku stvaranja: ‘Šest dana je Gospodin svojim rukama stvarao, završio je sedmog dana, počinuo je u taj dan i posvetio ga.’ 4. Pazite, djeco, što znači ‘završio je za šest dana’. To znači da će Gospodin za šest tisuća godina sve stvari privesti kraju, jer za njega dan znači tisuću godina. On mi sam svjedoči jer kaže: ‘Vidi, dan Gospodnji bit će kao tisuću godina’. Stoga, djeco, za šest dana, za šest tisuća godina, sve će biti dovršeno. 5 ‘I on počinu u sedmi dan’ znači ovo: ‘Kad njegov Sin dođe i uništi doba Bezakonika te bude sudio bezbožnicima, i kad promijeni sunce, mjesec i zvijezde, tada će on počinuti u sedmi dan. 6. On, nadalje, kaže: ‘Drži je svetom, čistih ruku i čista srca.’ Ako netko sada može čista srca držati svetim dan koji je Bog proglasio svetim, mi smo potpuno prevareni. 7. Zapazite da ćemo mi naći istinski počinak i držati ga svetim tek kad i sami budemo pravedni, kad više ne bude neposlu šnosti i kad nam se ispuni obećanje da će Gospodin sve iznova stvoriti. Tada ćemo ga moći držati svetim, nakon što i sami budemo posvećeni. 8. On im dalje kaže: ‘Mlađake, subote i sazive - ne podnosim zborovanja.’ Vidite što to znači: meni nisu prihvatljive sadašnje subote, već ona koju sam ja načinio kad ću, pošto sve uvedem u počinak, načiniti početak osmog dana, to jest, početak drugog svijeta. 9. Zbog toga i mi s radošću štujemo osmi dan u koji je Isus ustao iz mrtvih i, nakon što se javio, uzašao na nebo.” (pogl. 15)24

Barnaba promiče tri osnovna dokaza da bi obezvrijedio štovanje subote:

(1) Počinak sedmog dana nije sadašnje iskustvo, već eshatološki počinak koji će se ostvariti prigodom Kristovog dolaska kad će sav svijet biti promijenjen (4. i 5. redak).

(2) Čovjeku je nemoguće držati subotu svetom u sadašnjosti budući da je on sam nečist i grešan. To će biti ostvareno u budućnosti “kad i sami budemo posvećeni” (6. i 7. redak).

(3) Bog je izričito objavio: “Mlađake, subote i sazive - ne podnosim zborovanja.” Zbog toga Njemu nisu prihvatljive sadašnje subote, već samo ona buduća. To će označiti početak osmog dana, to jest novoga svijeta (8. redak).

Barnaba ovim dokazima, “koristeći se oružjem alegoričke egzegeze“,25 lišava subotu svake njezine vrijednosti u sadašnjosti nastojeći obraniti Crkvu od utjecaja tako važne židovske ustanove. Njegov napor da složenim alegorijskim i eshatološkim dokazima ukine subotu neizravno je priznanje utjecaja koji je subota još uvijek imala na kršćansku zajednicu u Aleksandriji. “Osmi dan” je umetnut na kraju poglavlja, a navode se dva osnovna razloga za njezino “štovanje”:

(1) Osmi dan je produžetak eshatološke subote, to jest, nakon kraja sadašnjeg doba koje simbolizira subota, osmi dan označava “početak drugog svijeta” (8. redak). “Zbog toga mi čak i osmi dan provodimo u radosti.” (9. redak)

(2) Osmi dan je “također dan kad je Isus ustao iz mrtvih” (9. redak).

Prva teološka pobuda za štovanje nedjelje eshataloške je naravi. Zapravo, osmi dan označava “početak novog svijeta”. Upravo ovdje se javlja piščeva nedosljednost, koja je možda u to vrijeme bila prihvatljiva. Dok on, s jedne strane, odbacuje sadašnju subotu jer ona ima milenarističko-eshatološko značenje, s druge strane opravdava štovanje osmog dana istim eshatološkim razlozima koje je prehodno iznio da bi ukinuo subotu.

Vrijedno je zamijetiti da Barnaba Isusovo uskrsnuće prikazuje kao drugi ili dodatni motiv. Nedjelja se štuje jer je toga dana “Isus također ustao iz mrtvih” (9. redak). Zašto je uskrsnuće spomenuto kao dodatni razlog za štovanje nedjelje? Očito zbog toga što ovakav motiv još nije stekao primarnu važnost. Barnaba, zapravo, usprkos svom oštrom antijudaizmu, opravdava “svetkovanje” osmog dana više kao nastavak eshatološke subote, nego slavljenje uspomene na uskrsnuće. Ovo otkriva sramežljiv i nesiguran početak štovanja nedjelje. Teologija i terminologija nedjelje još je uvijek neodređena. Nema spomena o nekom okupljanju ili euharistijskom slavlju. Osmi dan je samo produžetak eshatološke subote kojoj se pripisuje i uspomena na uskrsnuće.

Kasnije ćemo u našoj studiji pokazati da je nedjelja u početku nazivana “osmi dan” ne samo zbog toga što je prikazivala eshatološku kršćansku nadu Novoga Svijeta, već prije svega što je tijekom rastućeg sukoba između Crkve i sinagoge najbolje izražavala prekid s judaizmom (koji simbolizira subota) i njegovu zamjenu kršćanstvom.26 Na primjer, kad Jeronim (oko 342.-420. g. po Kr.) piše da “nakon ispunjenja broja sedam u osmom stupamo u Evanđelje”,27 on izričito tumači simbolizam sedmog i osmog dana kao prijelaz sa Zakona na Evanđelje.

Polemički dokazi koje iznosi Barnaba da bi obezvrijedio subotu i opravdao osmi dan kao nastavak i zamjenu sedmog, otkriva snažne protu židovske osjećaje koji su potakli usvajanje nedjelje kao novog dana bogoslužja. Međutim, njegovo dokazivanje puno suprotnosti, njegov propust da jasno označi razliku između sedmog i osmog eshatološkog razdoblja i njegova nepouzdana teologija nedjelje pokazuje da se jasan rascjep između judaizma i kršćanstva, kao i štovanja subote i nedjelje, u Aleksandriji još nije zbio.28

Justin Mučenik

Justin Mučenik, filozof i kršćanski mučenik, grčke kulture i podrijetla,29 ostavio nam je prvu opširnu rapravu o suboti i prvi detaljni opis nedjeljnog bogoslužja. Važnost njegovog svjedočanstva prije svega proizlazi iz činjenice da naš pisac, filozof po zvanju i uvjerenju, u raspravi o problemu subote, kao što primjećuje F. Regan, “ustrajava na dubljem i uravnoteženom pristupu”.30 Štoviše, budući da je on živio, naučavao i napisao Apologije i Razgovor s Trifonom u Rimu u vrijeme vladavine Antonija Pija (138.-162. g. po Kr.), daje nam letimičan uvid u narav problema subote i nedjelje u glavnom gradu.31 Njegova procjena je doista vrijedna i za naše istraživanje.

Justinov stav prema židovskoj suboti uvjetovan je i njegovim shvaćanjem Mojsijevog zakona i stavom prema Židovima, s tim da je ovo potonje vjerojatno utjecalo na prvo. Barnaba, koji je bio židovskog podrijetla, svojom je alegorijskom metodom pokušao lišiti židovske blagdane i obrede kao što su subota i obrezanje svake vremenske i povijesne vrijednosti pripisujući im isključivo duhovno ili eshatološko značenje. Suprotno njemu, Justin, neznabožačkog podrijetla, zanemario je moralnu i osobnu vrijednost Mojsijevog zakona pa je zakon smatrao, kao što tvrdi James Parkes, “nevažnim dijelom Svetog pisma, privremenim dodatkom knjizi koja je inače vječne i sveopće naravi, dodanim zbog velike bezbožnosti Židova”.32 Na primjer, Justin objašnjava Trifonu: “Mi bismo također vršili vaše obrezanje tijela, štovali vaše subote, jednom riječju, sve vaše blagdane, da nismo svjesni razloga zbog kojeg su vam oni nametnuti, naime, zbog vaših grijeha i tvrdoće vašega srca.”33

Dok Pavao prepoznaje odgojnu vrijednost obrednog zakona, Justin ga smatra “negativnim, kaznom za grijehe Izraela”.34 On uporno ponavlja ovu postavku. Na primjer, nakon dokazivanja da sveti ljudi prije Mojsija35 nisu štovali ni subotu niti su vršili obrezanje, on zaključuje: “Stoga mi moramo zaključiti da je Bog, koji je nepromjenjiv, zapovjedio da se ove i slične stvari vrše samo zbog grešnih ljudi.”36 Subota je, onda, prema Justinu, uredba koja potječe od Mojsija privremena, a dana je na određeno vrijeme Židovima zbog njihovog nevjerstva, točnije, do Kristova dolaska.

Prihvaćanje ove postavke za Justina je bitno da bi obranio Božju nepromjenjivost i dosljednost. On objašnjava: “Ako ne prihvatimo ovaj zaključak, tada ćemo prihvatiti apsurdne zamisli, poput besmislice da naš Bog nije isti Bog koji je postojao u danima Henoka i svih drugih koji nisu obrezivali tijelo niti su štovali subotu i ostale obrede budući da ih je Mojsije nametnuo kasnije. Ili da Bog ne želi da svaki idući naraštaj čovječanstva uvijek vrši ista pravedna djela. Obje su pretpostavke ili smiješne ili se protive zdravom razumu. Mi stoga moramo zaključiti da je Bog, koji je nepromjenjiv, naredio njihovo vršenje zbog grešnih ljudi.”37

Kršćanska crkva nikad nije prihvatila ovakve krive pretpostavke. Reći da je Bog, na primjer, zapovjedio obrezanje i štovanje subote isključivo zbog bezbožnosti Židova, “kao znak prepoznavanja, da ih razluči od drugih naroda i nas kršćana” tako da samo Židovi “trpe bol”,38 znači okriviti Boga za nepravdu. Nažalost, to je Justinov stav dok se zalaže za odbacivanje subote. Evo njegovih osnovnih dokaza:

(1) Budući da “prije Mojsija nije bilo potrebe za subotama i blagdanima, oni nisu ni sada potrebni kad je u skladu s Božjom voljom Djevica Marija rodila Isusa Krista, Njegovog Sina, Abrahamovog potomka”.39 Justin stoga subotu smatra privremenom uredbom koja potječe od Mojsija, a zapovjeđena je Židovima zbog njihovog nevjerstva i određena da traje do Kristovog dolaska.

(2) Bog ne želi da se subota štuje budući da ni “počela nisu besposlena i ne štuju subotu”,40 a On sam “ne prestaje nadzirati kretanje svemira tog dana, već nastavlja upravljati kao što čini svakim drugim danom”.41 Štoviše, mnoge osobe u Starom zavjetu, kao što je veliki svećenik, kojima je “Bog zapovjedio da prinose žrtve subotom kao i drugim danima”, kršili su zapovijed o suboti.42

(3) Kršćani u novoj providnosti ne trebaju štovati vječnu subotu dokoličenjem tijekom jednog dana, već neprekidnim uzdržavanjem od grijeha: “Novi zakon zahtijeva od vas da štujete vječnu subotu, dok vi sebe smatrate pobožnima kad se uzdržavate od rada tijekom jednog dana u tjednu i, čineći to, ne razumijete stvarno značenje ove uredbe. Vi također tvrdite da vršite Božju volju kad jedete beskvasni kruh, ali takvi običaji ne pružaju zadovoljstvo našemu Gospodinu Bogu. Ako među vama ima krivokletnika ili kradljivaca, neka takvi promijene svoj put, ako ima preljubo činaca, neka se pokaju - tako ćete štovati istinsku i mirnu subotu.”43

(4) Subotu i obrezanje ne treba štovati budući da su to znaci židovskog nevjerstva koje im je Bog nametnuo da ih razluči i odvoji od drugih naroda: “Običaj obrezivanja tijela, koje potječe od Abrahama, vama je dan kao znak raspoznavanja, da vas odijeli od drugih naroda i od nas kršćana. Njegova je svrha bila da vi i samo vi trpite muke koje su sada s pravom vaše, da samo vaša zemlja bude opustošena, vaši gradovi razoreni vatrom, da plodove vaše zemlje pred vašim očima jedu stranci, da nijednom od vas ne bude dopušteno da uđe u grad Jeruzalem. Vaše obrezanje tijela samo je znak po kojem vas se može pouzdano razlikovati od drugih ljudi ... Kao što sam već izjavio, zbog vaših grijeha i grijeha vaših otaca Bog vam je, između ostalih uredbi, nametnuo štovanje subote da vas označi.”44

Možemo se pitati što je ponukalo Justina da napadne obrede kao što su subota i obrezanje i ove simbole židovskog nacionalnog ponosa učini znakom božanskog odbacivanja židovskog naroda. Je li moguće da je na ovog pisca utjecalo snažno protužidovsko raspoloženje koje se posebno snažno osjećalo u Rimu? Čitanje Dijaloga uklanja svaku sumnju. Premda Justin nastoji voditi dijalog s Trifonom45 iskreno i nepristrano, njegov površan opis i negativna ocjena judaizma, zajedno s njegovim žestokim napadima na Židove, otkrivaju duboko neprijateljstvo i mržnju koje je gajio prema njima. Na primjer, on ni za trenutak ne oklijeva Židove proglasiti odgovornima za klevetnički pohod protiv kršćana: “Niste štedjeli napora da u svakoj zemlji raširite gorke, mračne i nepravedne optužbe protiv jedine nevine i pravedne svjetlosti koju je Bog poslao čovjeku... Drugi narodi nisu, kao vi Židovi, postupali prema Kristu i nama, njegovim sljedbenicima, tako nepravedno, vi koji ste stvarni začetnici toga zlog mišljenja koje oni imaju prema Pravedniku i nama, Njegovim učenicima... Vi ste krivi ne samo za svoju vlastitu bezbožnost, već i za bezbožnost ostalih.”46

Kletva koju su Židovi svakodnevno izgovarali protiv kršćana očito je pridonijela povećanju napetosti. Justin u više navrata prosvjeduje protiv takvih običaja: “Vi u svojim sinagogama iz sve snage obeščašćujete sve one koji vjeruju u Krista... U svojim sinagogama vi proklinjete sve one koji su po Njemu postali kršćani, a neznabošci provode vaše kletve ubijaju ći sve one koji samo priznaju da su kršćani.”47

Židovsko se neprijateljstvo prema kršćanima s vremena na vrijeme očitovalo posebno snažno. Justin, na primjer, kaže: “Vi činite sve što je u vašoj moći da nas prisilite na odricanje od Krista.”48 Ovo je među kršćanima izazvalo razumljivi otpor i srdžbu. “Mi vam se protivimo i više volimo pretrpjeti smrt,” odgovara Justin Trifonu, “uvjereni da će Bog dati blagoslove koje nam je obećao po Kristu.”49 Postojanje tako dubokog prijezira prema Židovima, koji se posebno osjećao u Rimu, ponukao je kršćane poput Justina da napadnu temeljne židovske obrede i blagdane kao što je subota i da ih proglase, kao što primjećuje F. Regan, “znakom koji ih obilježava za kažnjavanje koje su svojim nevjerstvom dobro zaslužili”.50

Ovo odbacivanje i obezvređivanje subote pretpostavlja usvajanje novog dana bogoslužja. Ima li boljeg načina da se dokaže razlika između kršćana i Židova nego da se uspostavi neki drugi dan bogoslužja? Vrijedi spomenuti činjenicu da Justin u svom tumačenju kršćanskog bogoslužja caru Antoniju Piju dva puta naglašava da se kršćani okupljaju “u dan Sunca”:

“U dan koji se zove dan Sunca mi održavamo zajedničke sastanke za sve koji žive u gradu ili okolnim područjima, čitamo životopise apostola ili proročke spise, sve dok imamo vremena. Dan Sunca je doista dan kad održavamo sve svoje zajedničke sastanke jer je to prvi dan u koji je Bog, preoblikujući mrak i pratvar, stvorio svijet, a naš Spasitelj Isus Krist ustao je iz mrtvih istoga dana. Oni su Ga razapeli dan prije Saturnova dana, a On se, onda, dan kasnije, u nedjelju, javio apostolima i učenicima i podučio ih stvarima koje mi sada podnosimo tebi na razmatranje.”51

Zašto Justin naglašava da kršćani održavaju bogoslužje “u dan Sunca“? U svjetlu mržnje prema Židovima i njihovoj suboti, nije li logično pretpostaviti da je on to učinio ne bi li uvjerio cara da kršćani nisu židovski pobunjenici, već poslušni građani? Imajući na umu da su Rimljani, kao što ćemo pokazati u sljedećem poglavlju, u to vrijeme već obožavali dan Sunca, Justinovo jasno i često spominjanje toga dana možda označava smišljeni napor da se kršćani približe rimskim i odvoje od židovskih običaja. To podupiru razlozi koje on iznosi da opravda štovanje nedjelje. Mi ćemo ukratko iznijeti tri osnovna razloga:

(1) Kršćani se okupljaju u dan Sunca da slave uspomenu na prvi dan stvaranja “kad je Bog, preoblikujući tamu i pratvar, stvorio svijet” (67,7). Je li veza između dana Sunca i stvaranja svjetlosti prvog dana čista podudarnost? Čini se da nije, posebno zato što i sam Justin u svom djelu Razgovor s Trifonom jasno uspoređuje odanost koju pogani očituju prema Suncu s odanošću koju kršćani izražavaju prema Kristu koji je sjajniji od Sunca: “Pisano je da je Bog jednom dopustio obožavanje Sunca, pa ipak ne možete otkriti nikoga tko je ikada doživio smrt zbog svoje vjere u Sunce. Međutim, naći ćete ljude svih narodnosti koji su zbog imena Isusa Krista trpjeli i još uvijek trpe svakovrsna mučenja radije nego da se odreknu svoje vjere u Njega. Jer Njegova je riječ istine i mudrosti blještavija i svjetlija od moćnog Sunca i prodire u najdublje dijelove srca i uma.”52

Kršćani su očito vrlo rano uočili podudarnost između stvaranja svjetlosti prvog dana i obožavanja Sunca istog dana. J. Daniélou dobro primje ćuje da se “dan posvećen Suncu podudara s prvim danom židovskoga tjedna i s kršćanskim danom Gospodnjim... Nedjelja se smatrala obnovljenjem prvog dana stvaranja.”53 Netko se može pitati što je potaklo povezivanje ovih dvaju motiva. Je li moguće da su kršćani u potrazi za danom bogoslužja koji će se razlikovati od subote (znaka židovskog nevjerstva) vidjeli u prvom danu, danu Sunca, dostojnu zamjenu budući da je njegova bogata simbolika mogla djelotvorno izraziti kršćansku istinu? Ovu ćemo postavku proučiti u sljedećem poglavlju.

(2) Kršćani vrše bogoslužje u dan Sunca jer je to dan u koji je “naš Spasitelj Isus Krist ustao iz mrtvih... Oni su Ga razapeli dan prije Saturnova dana, a dan poslije, u nedjelju, On se javio svojim apostolima i učenicima” (67,7). Kristovo uskrsnuće se već smatralo vrijednim povodom za okupljanje u dan Sunca da se Bogu izrazi štovanje. Ali, kao što priznaje i W. Rordorf, “U Justinovoj prvoj Apologiji (67,7) prvenstveni motiv za štovanje nedjelje jest slavljenje uspomene na prvi dan stvaranja, dok je Isusovo uskrsnuće sekundarni, dodatni razlog.54 Uskrsnuće, koje i Barnaba i Justin iznose kao dodatni razlog za štovanje nedjelje, postupno će postati temeljni motiv za štovanje nedjelje.55

(3) Kršćani štuju nedjelju jer ona kao osmi dan “posjeduje određenu vrstu tajnovitog značenja koje sedmi dan nije imao”.56 Na primjer, Justin tvrdi da se obrezanje vršilo osmog dana jer je to bio “tip istinskog obrezanja kojim smo obrezani od grijeha i bezbožnosti po Gospodinu Isusu Kristu koji je ustao iz mrtvih osmog dana u tjednu”.57 Nadalje, osam osoba spašenih od potopa u vrijeme Noe “bili su slikovit prikaz osmog dana (koji je uvijek prvi po sili) u koji se naš Gospodin pojavio kad je uskrsnuo iz mrtvih.”58

Zamijetimo da dok Justin, objašnjavajući caru kršćansko bogoslužje, uporno naglašava da se kršćani okupljaju u dan Sunca (možda da ih u carevim očima, kako smo već ustvrdili, približi rimskim običajima), u svojoj rapravi sa Židovom Trifonom nedjelju naziva “osmim danom”, kao suprotnost i zamjenu za sedmi dan subotu.59 Dva različita imena sažeto prikazuju značajne činitelje koji su pridonijeli promjeni subote u nedjelju, naime antijudaizam i poganstvo. Dok je prevladavajuća nesklonost prema judaizmu općenito, a posebno prema suboti, dovela do odbacivanja subote, može se reći da je aktualno obožavanje dana Sunca usmjerilo kršćane prema tom danu da bi jasno pokazali svoju različitost od judaizma i pospje šili prihvaćanje kršćanske vjere među poganima. Ovaj će zaključak postati očitiji u sljedeća dva poglavlja u kojima ćemo istražiti utjecaj obožavanja Sunca na teologiju subote.

Zaključak. Ova sažeta raščlamba Ignacijevih, Barnabinih i Justinovih tekstova potvrđuje nazočnost snažih protužidovskih osjećaja u njihovim zajednicama (Antiohija, Aleksandrija i Rim) koji su, potpomognuti društvenim napetostima i teološkim uvjerenjima, stvorili potrebu za izbjegavanjem sličnosti s judaizmom.

Ignacije Antiohijski osuđuje “judaiziranje nekih kršćana” a posebno njihovo “judaiziranje subote” (to jest obdržavanje subote u skladu sa židovskim običajima) zapovijedajući kršćanima da “žive u skladu sa životom njihovog Gospodina”. Premda, prema našoj procjeni, tekst u Magne zijcima 9,1 govori o “Gospodnjem životu” a ne o “Gospodnjem danu”, to ne umanjuje činjenicu da osuda “judaiziranja subote” i poziv da se “ne živi u skladu sa židovstvom” potiče na odvajanje od judaizma. Navedene su ih okolnosti sigurno potakle na usvajanje bogoslužja nedjeljom da bi se jasnije razlikovali od Židova.

Barnaba u Aleksandriji, u svojim naporima da osujeti utjecaj židovskih običaja, zauzima radikalan stav i, odbacujući pomoću svoje alegorijske metode povijesnu vrijednost židovskih običaja i vjerovanja, “jasno i glasno poriče da je Bog ikada zapovjedio doslovno štovanje subote”.60 On lišava subotu njezinog značenja i obveze obdržavanja u sadašnjosti da bi prikazao osmi dan kao njezin legitimni nastavak i zamjenu.

Napokon, Justinovo svjedočanstvo, koje dolazi iz Rima, potvrđuje ono što smo već zaključili iz dosadašnjih izvora, naime, da su postojali snažni protužidovski osjećaji, posebno u glavnom gradu. Ovi su utjecali na Justina da subotu svede na “znak osude židovskog naroda”.61 Potreba da se dokaže jasna odvojenost od Židova potakla je usvajanja novog dana bogoslužja.62 Nije li još i danas istina da različiti dani za bogoslužje kod muslimana, Židova i kršćana stvaraju među njima uočljivu razliku?

Različitost motiva koje iznosi Justin da opravda bogoslužje nedjeljom (stvaranje svjetla prvoga dana, Kristovo uskrsnuće, osmi dan za obrezanje, osam duša u korablji, petnaest lakata - sedam plus osam – visina vode koja je prekrila najvišu planinu tijekom potopa) odražava napore koji su ulagani da se opravda nedavno uveden običaj. Kad se sukob oko subote i nedjelje stišao i nedjelja se dobro ukorijenila, uskrsnuće je postalo glavni razlog za njezino štovanje.

Dosadašnje istraživanje upućuje na zaključak da su razlozi koji su doprinijeli odbacivanju subote i prihvaćanju nedjelje bili prvenstveno društvene i političke naravi. Postojeće društvene napetosti između Židova i kršćana kao i rimska protužidovska politika u velikoj su mjeri uvjetovali da kršćani zauzmu negativan stav prema značajnim starozavjetnim ustanovama kao što je subota.

Međutim, ostalo je jedno pitanje na koje nismo odgovorili, naime, zašto je nedjelja, a ne neki drugi dan u tjednu (na primjer srijeda ili petak), izabrana kao dokaz kršćanske različitosti od judaizma? Da bismo odgovorili na ovo pitanje u sljedeća dva poglavlja, najprije ćemo proučiti mogući utjecaj obožavanja Sunca i s tim u vezi dana Sunca, a zatim kršćanske motive za izbor i štovanje nedjelje.

_____________________