Svetlost Istine>>
"A ko istinu čini ide k videlu" (Jovan 3:21) - Isus Hristos    

Čitate knjigu:

BIBLIJA I NAUKA

Čitate poglavlje:

RAZLIKE IZMEĐU NAUKE I RELIGIJE

SADRŽAJ>>

 

<<Predhodno poglavlje 

Sledeće poglavlje>>

1._RELIGIJA_PREDMETNO_UŽA
2._RELIGIJA_PSIHOLOŠKI_ŠIRA_OD_NAUKE
3._PUTEVI_SAZNANJA
4._NAUKA_JE_ČISTO_LJUDSKI_PRODUKT
5._NAUKA_I_RELIGIJA_SE_BAVE_RAZLIČITIM_VIDOVIMA_POJAVA_I_DOGAĐAJA._
6._PROMENLJIVOSTI

Ponovimo da razlike ne treba smatrati kao suprotnosti. 

Prva razlika između religije i nauke jeste da je  

1. RELIGIJA PREDMETNO UŽA. Šta to znači da je religija predmetno uža? To znači da se nauka bavi pitanjima koja religija ne dotiče. Religija je specifična oblast ljudskog duha, čija je osnovna funkcija, kao što i ime samo kaže, da "religira" čoveka, a ne da odgovori na konkretna naučna pitanja.  

Šta znači religirati? Religirati znači "ponovno vezati", "ponovno spojiti", u našem slučaju sa Bogom. Pored toga, glavni predmet religije ipak nije dostupan nauci. Nauka je predmetno toliko široka, ali njena važnost ne može nadmašiti religiju, zato što religija ima osnovni predmet koji je nedostupan nauci. Presudno važna pitanja jesu zajednička religiji i nauci, tako da nauka ne može biti pretežnija, prosto zato što se na poseban način zanima za morske struje, prelamanje svetlosti, ekologiju tropskih šuma itd. 

  Vrh stranice  

Druga razlika jeste, da je  

2. RELIGIJA PSIHOLOŠKI ŠIRA OD NAUKE. Šta to znači? Uzmimo, recimo, četiri tvrdnje, četiri stava:  

1. DNK je nosilac nasleđa, fizički nosilac nasleđa. 

2. Kvarimo li zakon verom? Bože sačuvaj! Još ga utvrđujemo. 

3. Kad te držim, kao da držim večnost u rukama. 

4. Dogmatizan je apsolutni gnoseološki optimizam. 

  Vrh stranice  

Prva tvrdnja je naučna, 2. religijska, 3. umetnička i 4. filozofska. Šta objedinjuje sve ove 4 tvrnje? Čovek. Postoji samo jedno biće na planeti Zemlji koje može da objedini ova četiri stava. Čovek nije samo naučnik. Zašto je sada šira religija od nauke? Zato što se nauka dotiče, bavi ili tiče samo ljudskog intelekta, a u religiji je i čovekov intelekt, i čovekov emotivni život, i čovekova (što je najgore ili najbolje) voljna strana. Religija prožima celokupno ili totalno čovekovo biće.  Dakle, na psihološkom planu, religija je kao psihički doživljaj mnogo šira (a i dublja), sveobuhvatnija od nauke. Ona pruža i sadrži mnogo toga što daju i nauka i poezija i filozofija. Ali je važno u diskusiji između religije i nauke što religija ima i svoj intelektualni deo, koji barem podrazumeva da čovek zna u šta veruje. Ideal bi bio da čovek zna u šta veruje, zašto veruje i kome veruje. Zbog toga se u prenošenju religijskih istina susreću mnoge subjektivne otežice, zato što religijske istine nisu obične istine, nego se u njihovom slučaju pita celokupno čovekovo biće (i njegova emotivna i voljna strana).  

Nekome može biti na nivou razuma sve apsolutno jasno, pa ipak da ne prihvati religiju; može da kaže: "Istina je, pa šta?" Na primer: "Dva plus dva, u dekadnom sistemu jeste jednako četiri." Kad intelekt to shvati, onda čovek to prihvata. Međutim, religijske istine nisu obične istine zato što one podrazumevaju moralnu implikaciju. Da li "dva plus dva jednako četiri" podrazumeva moralnu implikaciju? Da li nas to obavezuje nešto u moralnom pogledu? Kada bi neki naučnik uspeo da ubedi ljude da to podrazumeva moralnu implikaciju, bar 10% ljudi bi sumnjalo u tu istinu.  

Recimo, da "dva plus dva jednako četiri", to znači da deca nikada ne treba da jedu čokoladu. Deca bi sumnjala u tu istinu. Religijske istine imaju moralnu implikaciju i zato ljudi sumnjaju u te istine. Oni žele da sumnjaju u tu istinu.  Sa druge strane, ako i putem nauke dođemo do ideje Boga, to je suva ideja, to je prosto logička hipoteza za objašnjenje sveta. Kad nas nauka dovodi do Boga, On je hladan, dalek, apstraktan, bezličan - prosto logički nužan uzrok za objašnjenje sveta. Nije to "Bog Avramov, Isakov i Jakovljev", nego je On jedna apstrakcija, hladni, daleki. On nije Jahve (Bog koji se meša u ljudsku istoriju). Vrlo je moderno, i kod pojedinih naučnika, da Bog bude Elohim (Bog neshvatljiv ljudskom umu). "Budi ti Bože na svome nebu, a mi ćemo biti na našoj zemlji da radimo šta mi hoćemo." Neki čak neće da poveruju u ličnost. Bog zaista nije ličnost, ali On je "nadličnost".

  Vrh stranice  

 Sledeća razlika između religije i nauke jesu: 

3. PUTEVI SAZNANJA. U religiji su putevi saznanja od verovanja, a u nauci od činjenica. Da to podrobnije objasnimo. U nauci istraživanja nastaju zbog nekih problema, a ono što je činjenica vezana uz problem, mora da se odredi istraživanjem. Često se kaže da "naučni metod sledi put sistematske sumnje." Ono što je činjenica jeste produkt istraživanja; tako mi saznajemo putem procesa otkrivanja i proveravanja hipoteza. Dakle, nauka ide ushodnim putem (induktivnim), samo je pitanje dokle može stići. Ja verujem da nauka uspeva da ostvari više logičke pouzdanosti, nego drugi metodi koje su ljudi smislili, ali da postoje područja gde je nauka nemoćna. Dakle, u nauci ono što znamo jesu činjenice koje su zavisne od stupnja našeg istraživanja.  Na primer, do 1992.godine bila je "činjenica" (dakle, mi smo znali) da su zverozubi gušteri (terapsida) izumrli u srednjoj juri. Međutim, 1992.godine su otkriveni terapsida, čak u kasnom paleocenu, 100 miliona godina mlađem sloju (po evolucionom računanju vremena). Dakle, u nauci moramo sistematski sumnjati, ako želimo da se približavamo istini.

 U religiji mi imamo "nadprirodni" nishodni put saznanja - put objave ili otkrivenja. U saznajnom smislu Božje tvrdnje imaju status činjenice samo ako u to verujemo. U religiji tvrdnje postaju činjenice ako se u njih veruje. Možemo iskazivati sumnje pri dolasku Bogu, ali u saznajnom smislu mi u religiji uspevamo samo verom. U nauci imamo poverenje u naučni metod i kontinuiranu sumnju u njegove rezultate, a u religiji poverenje u Osobu (Boga) i veru u ono On objavljuje, i što mi bez Njega nikada pouzdano ne bi znali.  

Ono što Bog tvrdi da je istinito, a što ne možemo potvrditi (takva je priroda religije), za vernika je istinito zato što veruje Bogu. Međutim, niko u religiji ne tvdri da su religijske činjenice istinite zato što ljudi u njih veruju, već govorimo o jednoj "argumentabilnoj", čak možda i "racionalnoj" veri koja se sastoji u davanju poverenja Osobi (Stvoritelju), a to poverenje često može biti iskustveno, pa čak i naučno (videćemo kasnije) zasnovano.  Ali, po prirodi stvari (nema tu ničeg inferiornog), u religiji dominira vera. Zato je za religiozni put važnije pitanje "Ko je istina?" (čovek ili Bog), a ne "Šta je istina?" 

Na kraju, treba naglasiti da uprkos tvrdnjama i hvalama da je nauka čisti sistem znanja, on je pun verovanja i poverenja. Tvrdnja da je nauka očišćena od verovanja je samo ideal; u nauci ima mnoštvo intenzivnih verovanja, naročito na područjima gde ne prodire naučna metodologija. I u "običnom" ljudskom životu se argumentuje u prilog lične religioznosti ili ateističnosti. Često je to pitanje davanja poverenja određenom autoritetu.  

Zanimljivu situaciju je opisao Branko Ćopić u knjizi "Doživljaju Nikoletine Bursaća". Da parafraziramo: 

  Vrh stranice  

Dolazi Nikoletina Bursać kući i kaže: "Mama, znaš li šta ima novo?" A ona kaže: "Ne znam sine šta ima novo." "Nema Boga", kaže Nikoletina. "Jao, crni sine..." "Nema, rekao politički komesar da nema..." A majka kaže: "Jao, crni sine, znaš li ti da kad on grmi čuju ga sve zemlje, od Bosne do Like."  Ko ima jaču argumentaciju? Mama ima jaču argumentaciju, jer više je iskustvo doživljaj Njegovog groma. A Nikoletini je rekao politički komesar.  

Na kraju da ilustrujemo uzlaznost u nauci sa jednim simpatičnim primerom iz biologije:

U 16.veku uopšte nisu znali kako se definiše identitet, pa su onda bile teorije, kao na primer: "Bog je definisao celokupni ljudski rod, i to još u Adamovom vremenu, i sada je potrebno samo vreme da se to vremenski diluira, da se ostvari. Sa jedne strane su bili animalkulisti, koji su tvrdili da je biće preformirano u spermatozoidui čuči. (To se naročito inrenziviralo kad je Levenhuk otkrio mikroskop.)  

A drugi su bili "ovulisti" ("ovum" je jajna ćelija) - biće je preformirano u jajnoj ćeliji. Nađe se partenogeneza i pobede ovulisti.  

Dakle, imali smo alternativne teorije i naučno istraživanje nam obezbedi činjenicu koja nam omogući da odbacimo jednu od teorija.  

(Postoje organizmi koji daju potomstvo bez oplođenja. (Partena grč) (partena) na grčkom znači "devica".) Zatim se izračunavalo koliko je bilo generacija od Adama do danas (pošto je tada bio koncept da se "tačno znalo" kad je počeo svet), i onda se ispostavilo da bi onaj prvi u Adamovom biću bio mnogo puta manji od atoma.  

Danas znamo, da što se tiče seksualnih bića, nova bića se definišu naslednim darom oba roditelja. Biće nije preformirano ni u spermatozoidu, ni u jajnoj ćeliji, već se individua konstituiše pri oplođenju.  

  Vrh stranice  

Sledeća razlika je vrlo značajna:  

4. NAUKA JE ČISTO LJUDSKI PRODUKT,

odnosno, ona potiče od relativnog autoriteta. Ma koliko čovek širio svoje sposobnosti, on uvek ostaje relativni i ograničeni autoritet. To je vrlo značajno. Mi nećemo odgovarati pred nikakvim naučnicima za svoje postupke, za svoja dela. To je relativni autoritet, to je čovek. Nauka potiče od čoveka.

 

Sa druge strane, religija u osnovi potiče od apsolutnog autoriteta - Boga. I budući da smo rekli da je suština našeg odnosa davanje poverenja Bogu, drugima (naučnicima) ili sebi, treba da imamo uvek u vidu da distinkcija sadrži esmerenost prema apsolutnom ili relativnom.  

Za mnoge ljude izbor je vrlo lak. Šta znači i čemu vodi opredeljenost za relativno, vidimo u žalosnim primerima kada su ljudi verovali u montaže prelaznih oblika između majmuna i čoveka. 30-tak godina se verovalo u takozvanog "Pildaunskog čoveka". Možemo predpostaviti da su mnogi pomrli verujući da je to dokaz da je čovek životinjskog porekla. Apsolutizovanje naučnog znanja je apsolutizovanje relativnog znanja, i to će uvek biti tako. 

  Vrh stranice  

Naredna razlika je takođe značajna:  

5. NAUKA I RELIGIJA SE BAVE RAZLIČITIM VIDOVIMA POJAVA I DOGAĐAJA.

Za nauku su važni (ko ovo ne razume, on ne razume suštinu nauke) suštinski, opšti odnosi, relacije koje vladaju u svetu. Dakle, za nju su važni opšti uslovi koji upravljaju fizičkim, biološkim, socijalnim i drugim pojavama i procesima.

Nauka apstrakuje, zanemaruje sve što je pojedinačno. Ona iz "mora" pojedinačnosti izvlači ono što je opšte. Nije važno da li je krug od blata, zlata ili čokolade, za nauku (to je ta pojavna strana koja je važna za laički pogleda na svet), za nju je važno koliki je odnos obima i poluprečnika, poluprečnika i površine kruga itd.  

Nije važno da li pada jabuka, da li pada zlatno jaje, ono ima ubrzanje koje je toliko i toliko. Nije važno da li kalcijum-oksid (beli kreč) sa vodom meša moler, hemičar, da li u nekom soliteru ili hemijskoj laboratoriji, za nauku je važno šta se u suštini pri toj reakciji dešava. To je jedno.

I drugo, nauka se bavi objektivnim odnosima između stvari i procesa, a i kad se zanima za subjektivno (recimo, psihologija), teži da ga učini objektivnim, nevezanim za konkretnu ličnost. Nauka nije zainteresovana za istinski subjektivni život nekog realnog, konkretnog života sa svim njegovim zebnjama, strahovima, radostima, nadama itd. 

Kad već govorimo o tome da je nauka za objektivne i opšte odnose, mogli bi pogledati kako su ljudi odgovarali na pitanje objektivnosti onoga što je opšte, nužno, suštinsko, što interesuje nauku, a to su naučni zakoni.

Sa jedne strane postoje zagovornici "objektivizma", koji prosto tvrdi da su naučni zakoni identični  sa realnošću. Postoji, sa druge strane, apriorizam koji govori da su naučni zakoni nametnuti svetu. Oni stvarno ne postoje, nego su oni samo formulacija našeg uma.  

Stav objektivista, koji identifikuju naučne zakone sa samim objektivnim procesom i negiraju momenat subjektivnosti, neodrživ je zbog toga što oni ne mogu da odgovore na pitanje: "Zašto, ako su naučni zakoni identični sa samim objektivnim procesima, dolazi do neslaganja između naučnih zakona i objektivnih procesa, pa se koriguju, upotpunjavaju?" 

Takođe je neodrživo i rezonovanje i subjektivista (apriorista), jer ako su naučni zakoni potpuno subjektivni, ako su čisto ljudske konvencije ili fikcije koje se nameću svetu, kako se onda može objasniti činjenica, da mi na bazi njih uspevamo da predvidimo buduće događaje. Ako zakon ne postoji objektivno, recimo zakon nebeske mehanike, kako može da se predvidi pomračenje Sunca? 

  Vrh stranice  

Dakle, postoje zakoni sveta koje je Bog "ugradio" kao nešto objektivno, kao objektivne odnose van i nezavisne, autonomne od naše volje, našeg saznanja i prihvatanja. Oni deluju, funkcionišu i kad čovek za njih ne zna. On je dat tvorevini od strane Tvorca, i čovek ga samo otkriva, a ne i konstruiše. U tom procesu otkrivanja taj objektivni zakon dobija subjektivne elemente. Ali, postoji zakon objektivno u svetu. Arhimedov zakon kao Arhimedov zakon ne postoji pre Arhimeda,

ali on postoji kao objektivni zakon prirode pre Arhimeda. Arhimed ne stvara taj zakon - on ga otkriva.  

Dakle, treba razlikovati zakone "sveta", tvorevine, kao objektivne ontološke kategorije od naučnih zakona (saznajne kategorije), koji su ljudsko saznanje (otkrivanje i formulisanje) objektivnih odnosa i samo je relativno adekvatan odraz objektivnog zakona tvorevine. Zato naučni zakoni ne postoje pre nego što ih čovek ne otkrije i teorijski ne formuliše objektivni odnos. Tada se unosi element subjektivnog. Idealno bi bilo kad bi samo forma bila subjektivna, a da naše saznanje ima "objektivnu" sadržinu.  

A religija, sa druge strane, se bavi pojedinačnim. Bog nije generalizator, pa da On generališe: "Mene interesuje opšta tendencija u svemiru, da to bude neki progres." Kod Tejara de Šardena sve teži tački "omega". Znači, "to je opšta tendencija za koju je Bog zainteresovan, da sve teži progresu i da ide u tačku "omega"", i to ide putem evolucije. A koliko će dinosaurusa, koliko će ljudi izginuti, to nije važno.

 Ne, u religiji je važna baš konkretna ličnost - Jovan Jovanović iz sela Mrčajevaca... Avram iz Ura Haldejskoga, ne zna kud ide, ali zna Bog, itd. Znači, konkretna ličnost, pojedinačna ličnost, sa svojom neponovljivošću; neponovljivošću njenih kvantitativnih odredbi (visinom, količinom pigmenta u koži...), kvalitetima i odnosima sa svetom. Kroz tu pojedinačnu ličnost se mnogo puta pokaže nešto što je opštije u karakteru. To je vrlo važno. To mi nazivamo tip. 

Pored toga, religija ne samo da objašnjava svet (njena informativna ili saznajna funkcija), ne samo da je zanima pojedinac, ona prodire u naš subjekt. Religija je zainteresovana za najsuptilnije (za nauku nebitne) probleme ličnosti, pojedinca. Bog je Bog ne samo opštoj tvorevini, već Bog Avrama, Bog Isaka, Bog Jakova... Bog Milorada, svakoga od nas. 

  Vrh stranice  

I poslednja razlika jeste u

6. PROMENLJIVOSTI - nauka je mnogo promenljivija nego što je religija. Gorka sudbina mnogih naučnih "istina" je da se pokažu kao zablude. Status naučnih tvrdnji se permanentno menja. Mnoge teorije sa napretkom istraživanja gube status teorija - pretvaraju se u hipoteze. Često se u nauci napušta jedna teorija radi neke druge. Pogrešno je misliti da je nauka time "bankrotirala". Ona time pokazuje šta jeste - ljudska delatnost. Nju treba, dakle, razumeti kao razvojni sistem. Primena naučnog metoda omogućava da se greške zapaze i otklone. Nijedan naučnik ne bi bez ograde govorio o svojim tvrdnjama, o svom svetu pre pet godina, pre 15 godina, a svaki hrišćanin bi se rado pozvao na učenje prvih hrišćana.  

Iako je tako, ljudi ističu da je nauka zanimljiviji i produktivniji, lepši način saznanja nego religija gde imate sve dato, otkriveno. Isticanje promenljivosti nije neka uvreda nauke, već je to potrebno zato što postoji ogroman sloj ljudi koji misle da je nauka monolitna, granitna zgrada, sagrađena od suvih činjenica i dokazanih teorija. Nije to omalovažavanje nauke.

 Mi ćemo videti da nauka ima svoje mesto, samo treba naglasiti da je ona promenljiva. Pored toga, i u religiji nije sve "konačno" otkriveno, servirano. Recimo, u Bibliji je samo dato dovoljno elemenata da se određena doktrina može zasnovati i obrazložiti. Ali nijedna doktrina nije eksplicitno, konačno i zaokruženo data (kao u udžbenicima), u pojedinim poglavljima zaokružena, nego su biblijske doktrine, mogli bismo da kažemo - u progresu. One se i u samoj Bibliji razvijaju, i mi treba da proučavamo; mi moramo otkrivati.

 Bog je lepo zamislio. On ne stimuliše lenjost i gotovanstvo. Bog očekuje od čoveka mentalnu, otkrivačku aktivnost. Zato On ne servira gotovo, ne pasivizira. Čovek mora da saznaje proučavanjem. On mora da misli, da se razvija. Bog najsavršenije radi. Postavio je svoje istine kao nekakvu rudu u dubinu zemlje, i ljudi moraju da kopaju ako misle da dođu do rude. Moraju nekad da se dobro pomuče da bi dočli do istina. To je za mene najlepši način poznanja Božjih tvrdnji (polako napredujući). Bog nigde nije preporučivao nekakvu konteplaciju, mistično sozercanje itd. 

  Vrh stranice  

Čovek biblijske religije ne sme samo da odražava tuđe misli. Po Bibliji svako treba da bude uveren u "svoju misao". Tada će religija za njega biti kvalitetna. Ako on samo reflektuje tuđe misli, pitanje je: "Ko je on? Da li je to njegova religija?"  

Trud istraživača će biti nagrađen. I na kraju, čak da je u Bibliji sve eksplicitno zaokruženo, otkriveno, religija bi ostala najzanimljivija, jer ostaje da se otkriveno primeni u najčudnijoj borbi - borbi sa samim sobom.

 

<<Predhodno poglavlje 

Sledeće poglavlje>>