< 11 Poglavlje

Sadržaj

13. Poglavlje >

Božji zakon

Mario Veloso

Uvod

U svakom društvu je zakon, kao osnova za pravilno ponašanje, bitan za dobrodit ljudi. Gledano iz teološkog kuta, zakon postaje još važniji jer uključuje Božji Zakon koji obuhvaća božanske zahtjeve za ljudska bića.

S biblijskog gledišta, pod zakonom se često razumije Tora ili Knjiga zakona, Petoknjižje, za koje se tradicionalno misli da sadrži 613 zapovijedi. No Mojsijeve knjige nemaju monopol na ovaj predmet. Od Postanka pa sve do Otkrivenja zakon je integralni dio povijesti Izraela, Isusova učenja i Pavlovih poslanica.

Premda u Bibliji nalazimo različite vrste zakona – obredne, građanske, zdravstvene, društvene – Božji Zakon nalazi se u središtu koncepta. Dekalog, moralni Zakon, je duhovan i prikaz je Božjeg karaktera. On nadilazi vrijeme i mjesto, te tako dijeli trajnost svog Autora.

Božji zakon treba proučavati vezano uz druge predmete. Dekalog je dio Božjeg Saveza s Njegovim narodom. Za Pavla je Zakon tijesno povezan s milošću. Na kraju, Zakon moramo gledati u svjetlosti križa koji je za kršćane središnji događaj u povijesti.

Ovaj članak o zakonu istražuje značaj, jedinstvenost i trajnost Božjeg Zakona. Također razmatra primjenu ove doktrine na svakidašnji kršćanski život i život Crkve adventista sedmog dana.

I. Božji zakon u Svetom pismu

A. Definicija

1. Riječi za zakon

2. Vrste zakona

B. Priroda moralnog zakona

1. Dekalog

2. Zakon je izraz Božjeg karaktera

3. Zakon kao temeljno načelo

C. Duhovna priroda moralnog zakona

D. Cilj moralnog zakona

1. Da osigura definicije

2. Da osigura usmjerenje

E. Moralni zakon i posljednji sud

II. Vječnost Božjeg moralnog zakona

A. Božji zakon prije Sinaja

1. Deset zapovijedi u Postanku

2. Grijeh prije Sinaja

3. Četvrta zapovijed prije Sinaja

B. Deset zapovijedi na Sinaju

1. Jedinstvenost Deset zapovijedi

2. Važnost Deset zapovijedi

3. Obredni zakon

C. Deset zapovijedi i Isusovo učenje

1. Jednakost deset zapovijedi

2. Trajnost Deset zapovijedi

3. Zapovijed o suboti

D. Zakon kod Pavla

1. Pavlovo svetkovanje subote

2. Pavlovo učenje o zakonu

E. Zakon u Ivanovim spisima

1. Zakon u Evanđelju po Ivanu

2. Zakon u Ivanovim poslanicama

3. Zakon u Otkrivenju

III. Zakon i spasenje

A. Zakon i Savez

1. Stari Savez

2. Novi Savez

3. Zakon i novi Savez

B. Moralni zakon i milost

1. Nepravilna funkcija zakona: legalizam

2. Svjedočanstvo prave poslušnosti

C. Zakon i križ

1. Kraj obrednog sustava

2. Križ – potvrda moralnog zakona

IV. Praktične posljedice po kršćanski život

V. Povijesni pregled

A. Apostolski oci i apologete

B. Srednjovjekovna kretanja

C. Reformacija

D. Suvremeni svijet

VI. Komentari Ellen G. White

A. Zakon u spisima Ellen G. White

B. Zakon u doktrini Crkve adventista sedmog dana

VII. Literatura

I. Božji zakon u Svetom pismu

A. Definicija

Prije analize značenja Božjeg "zakona" kako ga nalazimo u Svetom pismu, potrebno je razmotriti uporabu određenih riječi u ovom konceptu i vrste božanskog zakona.

1. Riječi za zakon

Najuobičajenija riječ u Starom zavjetu za zakon je torah, u značenju "smjernica", "uputa" ili "zakon". Premda riječtorah ima jasno značenje, često se odnosi na sve upute koje je Bog dao svom narodu (Post 26,5; Izl 16,4; Iz 1,10 i 8,20). U Psalmu 119 nalazimo više riječi kojima je opisan Božji zakon ("propisi" [r. 2], "naredbe" [r. 4], "pravila [r. 5], "zapovijedi" [r. 6]), i sve potpadaju pod jedan koncept: torah, ukupnost otkrivene Božje volje. U riječi torah  bili su uključeni moralni, obredni i građanski zakoni Izraela. Budući da je Božji "zakon" bio čitav plan spasenja, Izaija je mogao potvrditi da "otoci žude za njegovom naukom" (Iz 42,4). Petoknjižje, glavni izvor ovih uputa, nazvan je Tora ili Božji zakon (Neh 8,18; 9,3).

Novi zavjet uzima grčku riječnomos da prikaže torah. Različita značenja riječi nomos odražavaju bogato značenje njezinog hebrejskog orginala. Tako može ukazivati na Sveto pismo kao otkrivenje Božje volje (Iv 15,25), Petoknjižje općenito (Mt 7,12), a ponekad na Dekalog (Jak 2,10-12) ili obredni zakon (Dj 15,1).

2. Vrste zakona

Obimni pravni materijal u Bibliji obuhvaća sve strane života – zdravlje, prehranu, seksualnost, rad, društvo, kult, vlast i čak odnose s okolišem. Neki od ovih zakona su univerzalni po primjeni, dok su drugi bili primjenjivi samo u određeno vrijeme i na određenim mjestima. Međutim, svi su oni torah: božanske upute za Božji narod.

a. Neuniverzalni zakoni. Izraelu su dani neuniverzalni zakoni da ih se drže građani i tuđinci koji žive s njima. Ovi se obredni i građanski zakoni nisu odnosili na one koji nisu pripadali Božjem narodu.

Obredni zakoni su bili propisi kojima se Bog poslužio da pomoću simbola i kultne prakse podučava o planu spasenja Stari zavjet jasno pokazuje da su ovi zakoni stupili na snagu ubrzo nakon pada u grijeh, kako se to vidi iz izvještaja o Abelu i Kajinu (Post 4,3-7). Nakon izlaska iz Egipta, kultni su propisi prošireni i zapisani u Levitskom zakoniku u kome je opisan čitav obredni sustav izraelskog Svetišta i, kasnije, židovskog hrama.

Obredni sustav bio je uspostavljen da ukaže na Kristovu savršenu žrtvu na križu. Krist je bio njegov temelj, njegova vijest i njegovo očekivanje, a bio je i izraz vjere u Krista. No taj sustav nije bio savršen, jer je bio samo sjena ili simbol stvarne žrtve za grijeh. On nije mogao očistiti grešnike od grijeha. Bio je samo obećanje da će spasenje doći prinosom žrtve Božjeg Janjeta i izrazom vjere u to obećanje (Heb 10,1-10).

Građanske zakone je Bog dao izraelskom narodu preko Mojsija da upravljaju životom društvene zajednice. Ovi su zakoni većinom bili primjena univerzalnih načela sadržanih na drugoj ploči Deset zapovijedi, koja su ravnala odnosima među ljudima. Temeljno načelo građanskih zakona bila je pravda u javnoj službi vladara i sudaca, i pravednost u svim postupcima naroda Saveza (Izl 23,1-9; Pnz 16,18-20; Lev 19,9-18).

b. Univerzalni zakoni. Božje zanimanje za ljude očitovalo se u zakonima koje je dao za sve ljude i koji se mogu primijeniti na sve ljude, a važe za sva vremena i u svim prilikama. Primjeri ovih univerzalnih zakona su prirodni zakoni, zdravstveni i prehrambeni zakoni, seksualni zakoni i moralni zakon Deset zapovijedi. Svi oni imaju značajno mjesto u pravnom materijalu Biblije, ali u Deset zapovijedi susrećemo jedinstveni Zakon upravljanja moralnim životom svih ljudskih bića u sva vremena i na svim mjestima.

B. Priroda moralnog zakona

Torah je bila središte hebrejskog razmišljanja i načina života. Izraelci nisu mogli razumjeti svoj život ni sebe bez Zakona. Za njih je povijest dosegla vrhunac u Božjem činu davanja Zakona. Ništa nije bilo veće od Zakona, jer im ništa drugo nije dovelo Boga tako blizu kao Njegova veličanstvena prisutnost na Sinaju. Osim toga ovaj Zakon je unaprijed oblikovao povijest Izraela. Dva su elementa dovela do toga da Izrael postane Božji narod: jedan je bio Božji nezasluženi izbor Izraela (Pnz 4,37; 7,7; 10,15), a drugi Njegovo besprimjereno samootkrivenje čitavom narodu (Izl 20). Sadržaj ovog otkrivenja bio je Zakon.  Zato je on istovremeno bio božanski dar milosti i izraz Božje volje, pokazatelj Njegovom narodu kako treba živjeti.

Zakon je pokazao da se sam Bog dao Izraelu da bude njihov Bog, a njih je izabrao da budu Njegova svojina (Izl 19,4-6). On je bio moralni, etički, društveni i kultni spomenik. No Zakon nije trebao biti spomenik postavljen na nekom vidljivom mjestu; umjesto toga bio je živi spomenik. Premda napisan na kamenu, Bog ga je želio smjestiti u srce svog naroda (Ps 37,30.31; Jr 31,33) da bi mogao upravljati životom pojedinca, cijelog naroda i čak cijelog čovječanstva.

Zakon nije bio samo otkrivenje Božje volje i milosti, već i otkrivenje Njegove svetosti. On je svoj narod mogao nazvati svetim zato što je sam bio svet (Lev 19,2). Zakon je predstavljao Božji karakter, Njegovu pravednosti i savršenstvo, Njegovu dobrotu i istinu (Ps 19,8.9; 119,142.172). Pavao ga je nazvao "duhovnim" (Rim 7,14) i potvrdio: "Stoga, Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra." (r. 12) Svako kršenje Zakona bilo je odvajanje od Boga (Iz 59,2), od Izraela (Izl 12,15.19; Lev 7,20.21.25.27) i od samog života (Izl 28,43; Pnz 18,20). Kršenje je značilo pobunu, otpad i smrt.

Način života koji je Bog prikazao svojim sinovima i kćerima, kako u stara vremena tako i danas, isti je: istinski moralni život. Čitanje cijelog sadržaja Božje objave – Starog i Novog zavjeta podjednako – daje jasniju sliku načina na koji Bog želi da živi "sveti narod" i kršćanska Crkva: život određen riječima kao što su pravednost, pravda, posvećenje, poslušnost, svetost i vjera, život koji slijedi Božja načela iznesena u moralnom Zakonu. Njegov narod treba živjeti životom moralnog karaktera sličnog Božjem.

1. Dekalog

Deset zapovijedi je zbog jasnoće i određenosti objavljeno negativnim izrazima. Takva je preciznost bila potrebna u ono vrijeme, kao uvijek, zbog čovjekove sklonosti da izbjegne odgovornost i spremnosti za krivo tumačenje. Kad se radi o Božjoj volji u moralnom pogledu, ne smije biti pogrešnog razumijevanja, jer On jedini određuje što je pravo.

Kad je Izraelcima objavio Deset zapovijedi, Bog je ukazao na dvije osnovne pobude: (1) "Ja sam Jahve, Bog tvoj" i (2) ja sam vas izveo iz ropstva (Izl 20,2; Pnz 5,6). Zatim je objavio Zakon kako je zapisan u Izlasku 20,2-17.

Dekalog (Izl 20,2-17; Pnz 5,6-21) je podijeljen na dva glavna dijela i pokriva pet područja. Oba glavna dijela pokrivaju sve odnose: one s Bogom (prve četiri zapovijedi) i one s čovjekovim bližnjima (posljednjih šest). Pet područja su zaokupljena Bogom, svetošću, obitelji, čovječanstvom i čovjekovim bližnjim.

Prvo, dvije prve zapovijedi (Izl 20,3-6) potvrđuju da postoji samo jedan Bog. Odnos s Njim mora biti poseban i izravan. On ne trpi nevjerstvo odanosti drugim nepostojećim bogovima, niti dopušta prikaz nekog posredničkog simbola u bogoštovlju, čak ni ljudskom rukom stvoren lik samoga Boga.

Drugo područje, treća i četvrta zapovijed (rr. 7-11), pokazuje da su Božje ime i subota sveti. Božje ime se mora poštovati i obožavati. Ne može ga se izgovarati uzalud, jer ime zamjenjuje samoga Boga, Jedinoga koji zaslužuje klanjanje. Svetost subote poštuje se svetkovanjem dana koji predstavlja svetost u vremenu, ponavljanje svetosti koja sjedinjuje Stvoritelja svemira s upraviteljima stvaranja u činu prihvaćanja i integracije. Svetkovanje subote uključuje počivanje od uobičajenih svakodnevnih aktivnosti, klanjanje pravom Stvoritelju-Bogu, poštivanje nepovredivosti svijeta stvaranja, obnovu okoliša i zaštitu prava onih koji rade pod našom odgovornošću.

Treće područje, zapovijedi pet i sedam (rr. 12.14), potvrđuje svetost obitelji. Treba poštovati oca i majku. Bog isto tako zabranjuje nevjerstvo vlastitom braku i oskvrnjenje tuđeg braka.

U četvrtom području, šesta i osma zapovijed (rr. 13.15), čovjek je nepovrediv. Nitko nema pravo uzeti drugome život ili vlasništvo. Ovo obuhvaća lažno svjedočenje na sudu protiv nečijeg života te otimanje ili odlaganje isplate zarade (vidi Lev 19,13).

U petom području moraju biti zaštićeni pojedinci i društvo, jer ih zle riječi i grešne želje mogu uništiti. Bog zabranjuje lažno svjedočenje (Izl 20,16): krivokletstvo, uvrede, tajenje istine ili čak šutnju kad netko neistinito govori o drugome. Bog zabranjuje poželiti kuću, bračnog druga, sluge, životinje i bilo što drugo što pripada bližnjemu (rr. 16.17).

U moralnom Zakonu od samo deset zapovijedi Bog pokriva sve želje i djela ljudske obitelji. Razmišljajući o Božjem Zakonu, David je rekao: "Zapovijed tvoja nema granica." (Ps 119,96) On je jednak Božjoj "riječi" koja "ostaje dovijeka". Božja svjedočanstva, zakoni, naredbe i propisi su vječni. Psalmist u njima nalazi uživanje i preko njih Bog mu je dao život (rr. 89-96).

2. Zakon je izraz Božjeg karaktera

Božji zakon, a posebno Dest zapovijedi, odraz su Božjeg karaktera. Dekalog je postojao i postojat će dokle god Božji karakter ostaje nepromjenljiv. Kao što se Bog ne mijenja (Ps 102,26-28), tako je i Krist isti "jučer i danas i zauvijek će biti isti" (Heb 13,8). Biblijski pisac u Božjem zakonu vidi Njegove karakteristike. Kao Bog "savršen je Zakon Jahvin" i "čista je zapovijed Jahvina" (P 19,8.9). Pavao objašnjava: "Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra." (Rim 7,12) "Zapovijedi su tvoje sve pravedne", uzvikuje pjesnik (Psalam 119,172). Ivan sažima: "Bog je ljubav." (1 Iv 4,8)

Kontekst Ivanove definicije je objašnjenje suprotnih duhovnih karakteristika antikrista (rr. 1-3). Oni koji su "od Boga", razlikovat će između "istine" i "zablude" (r. 6). Antikristova zabluda je u tome što ne priznaje Kristovu misiju (r. 3). On "niječe da je Isus Krist" (1 Iv 2,22) i time niječe Oca, jer su Sin i Otac jedno (1 Iv 1,2.3). Ono predstavlja nijekanje zajedništva i poznavanja, uključujući i poznavanje Boga i zajednice Sina. Dok duh zablude prikazuje sotonske sile na djelu, duh istine (1 Iv 4,6) je djelo Svetog Duha, koji vjerom uspostavlja prisnu zajednicu sa Sinom i putem otkrivenja daje pravo poznanje Boga (r. 13). Oni koji ljube Boga vršit će Njegovu volju (1 Iv 2,17) i  držati Njegove zapovijedi (rr. 3-6).

Poznavanje Boga kao ljubavi nije ni teorija ni nagađanje. Ne radi se o ontološkom poznavanju Boga – poznavanju Njegova bića, već spoznaji odnosa – poznavanju Njegovog karaktera. Ova snažna spoznaja određuje način života i moralno ponašanje onoga tko ljubi Boga – on "mora tako živjeti kako je on živio" (r. 6). Ona dovodi do života u skladu s Božjim zapovijedima, onim starim koje su postale nove, jer su utemeljene na ljubavi kao stvarnosti (rr. 7.8).

Kad je zapovijed utemeljena na Božjoj ljubavi, ona ne izaziva strah pa čak ni strah od suda, već "sigurnost" ili "pouzdanje" (parresia). Ovo pouzdanje "na Sudnji dan" (1 Iv 4,17 – DF) uključuje mir u svakodnevnom osuđivanju naše vlastite savjesti  (1 Iv 3,21) i sigurnost na posljednjem sudu pri Kristovom dolasku (1 Iv 2,28). Moralni zakon određuje način života pravog kršćanina, zato što je izražaj Božjeg karaktera ljubavi, "jer kakav je on, takvi smo i mi u ovome svijetu" (1 Iv 4,17).

Kad nije bilo grijeha, svemirom je vladalo načelo ljubavi. Svako je stvorenje ljubilo Boga kao Stvoritelja i druge kao sebe samog. Zato je Gospodin na pitanje zakonika: "Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?" odgovorio: "Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" (Mt 22,37-40)

3. Zakon kao temeljno načelo

Ljubav je temeljno načelo moralnog zakona. Ovo je jasno prikazano u Starom, kao i u Novom zavjetu. Da ovo pokažemo bit će dovoljno navesti Isusove i Pavlove riječi.

Nakon Isusova odgovora na važna pitanja o odnosu Izraela prema Rimskom imperiju i istinitosti Pisma i Božje sile da uskrisuje mrtve, jedan od književnika, priznajući da je Isus dobro odgovorio, zanimaose za temeljno načelo zakona. Njegovo je pitanje glasilo: "Koja je prva od svih zapovijedi?" (Mk 12,28)

Za temeljno načelo zakona Isus ga je uputio na Ponovljeni zakon 6,4 – ulomak koji je predstavljao Izraelovu lozinku tijekom cijele njegove povijesti. Podvukao je  jasnu jedincatost pravoga Boga nasuprot mnoštva bogova u drugih naroda. Prva zapovijed o jedinome Bogu bila je zapovijed ljubavi. "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom!" (Mk 12,30) Zatim je objavio da je druga zapovijed, koju je citirao iz Levitskog zakonika 19,18., u kategoriji prve: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" Temeljno načelo zakona nije u čovjeku, već izvan njega. Ono je u jedincatosti Boga ljubavi koji istu vrst ljubavi traži od svih svojih stvorenja. To je ona prava ljubav koja ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samog. Ljubav prožima i prvu i drugu zapovijed Zakona; ono je temeljno načelo obiju ploča Deset zapovijedi.

Književnik je reagirao emocionalno i razumno. "Dobro, učitelju", oduševljeno je odgovorio. A onda je razumno ocijenio Isusovo učenje: "Rekao si prema istini." (r. 32) Kad se čovjekovi osjećaji i razum slože s Božjim moralnim načelima, posljedica je mudrost i duhovno iskustvo sukladno s Božjim kraljevstvom. Na završetku ovog događaja Marko piše: "Videći da pametno dogovori, reče mu Isus: 'Nisi daleko od kraljevstva Božjeg.'" (r. 34)

S jasnim razumijevanjem moralnog zakona kao zapovijedi ljubavi sada dolazimo do načina na koji se Zakon ispunjava: "Nikomu ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnejga, ispunio je Zakon." (Rim 13,8) Ljubiti bližnjega trajno je stanje zaduženosti, stalna moralna obveza. Ovo važi za sve Božje zapovijedi, budući da je svaka "sadržana (je) u ovoj riječi: ' Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!'" (r. 9).

Ideja da kršćanin koji ljubi ispunjava Zakon – "ljubav je ispunjeni Zakon" (r. 10) – ne ukida ni jednu od Deset zapovijedi. Naprotiv, ona predstavlja sveobuhvatni koncept. Božja nakana i cilj svake pojedine zapovijedi je ljubav. Čitav je zakon neuskladiv sa sebičnošću, stoga ga je nemoguće savršeno vršiti samo vanjskim pristankom. Prava poslušnost mora putem ljubavi proisteći iz srca i duha.

C. Duhovna priroda moralnog zakona

Potreba za duhovnom poslušnošću zakonu dolazi od same prirode Božjeg zakona, koji je "duhovan" (Rim 7,14). Oni koji ne slušaju zakon su "tjelesni" i "prodani pod grijeh" (r. 14). Takva osoba ima samo vanjsku "formu religije" (2. Tim 3,5). Njihova poslusnost nije iz srca; ona je činjena samo da zadovolji zahtjeve i predstavlja legalizam, koji se razlikuje od duhovne poslušnosti duhovnog zakona. Dok pokušavaju da ispune zahtjeve zakona, neprijatelji Bižnji su u neprestanom konfliktu sa Božjim zakonom, zato sto je "zakon svet i zapovijed sveta i pravedna i dobra." (Rim 7,12)

            Moralni zakon, koji je dobar po Božjem određenju, nikada ne vodi u nešto što je loše, pogrešno ili uništavajuće. Ono što donosi smrt je grijeh u nama. (r. 13, 21) Zlo je zarobilo ljudska stvorenja pod "zakon grijeha" do te mjere da ih je ograničilo da žele da čine dobro, nagoneći ih da odstupe od duhovnog zakona, duhovnog Boga, (r. 23,21) da postanu "nesrećne" osobe koje nose "tijelo smrti." (r. 24)

            Jedino rešenje toj robskoj sili grijeha jeste Isus: Njegova osoba, Njegov život, Njegova zamjenička žrtva, (Rim 8,1-4) Njegovo ispunjenje zakona (Mt 5,17,18) i Njegovo učenje o deset zapovijedi. (r. 1-48) Njegova osoba i život osvjedočava nas o našoj griješnosti; Njegova žrtva nas oslobadja od zakona grijeha; Njegovo ispunjenje zakona potvrđuje vrijednost zakona; i Njegovo učenje naglašava duhovnu dimenziju zakona.

            Kristovo ispunjenje zakona jasno pokazuje da je On došao da uništi grijeh, a ne da uništi i ukine Božji zakon. "Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke: nisam došao da pokvarim, nego da ispunim. " (r. 17) Dok se ovdje "zakon" odnosi na Pentateuk, u 19. redku i u ostatku Materja 5. poglavlja, Isus jasno ima na umu duhovne dimenzije Dekaloga.

            Na gori blaženstava Isus jasno govori o duhovnoj prirodi zakona. Zabrana u šestoj zapovijedi, "Ne ubij," uključuje ljutnju koja usmjerava brata protiv brata (r. 22, 23) i antagonističko ponašanje koje stvara neprijateljstvo. (r. 28) Zapovijest da volimo naše bližnje takodjer zahtjeva da volimo naše neprijatelje, blagosiljamo one koji nas kuni, da činimo dobro onima koji nas mrze i da se molimo za one koji nas progone. (r. 43, 44) Ovo duhovno proširenje moralnog zakona nema namjeru da eliminiše zakon. Umjesto da uči kršćane "da krše" zapovjesti, Isus je želi da oni ih "nauče" i "izvrše." (r. 19) Ta se namjera nastavlja kroz cjelu krpćansku povijest. Knjiga Otkrivanja, opisujući vrjeme kraja i ostatak kršćanske crkve, spominje zapovjedi i predskazuje vjerne kršćane koji ih drže. (Otk 12,17; 14,12)

D. Cilj moralnog zakona

Cilj moralnog zakona nije riješavanje problema grijeha. To može učiniti samo Kristova žrtva pomirenja koju svaki kršćanin mora prihvatiti vjerom. Bog je svoj Zakon dao da osigura definicije – da pokaže kakva je stvarna situacija – u vezi sa životom, Bogom i grijehom. Ostvarujući drugi cilj, Zakon osigurava usmjerenje u kršćanskom životu i pokazuje način na koji Bog želi da Njegov narod živi u zahvalnosti, vjeri i poslušnosti.

1. Da osigura definicije

U Starom zavjetu Zakon je određivao zdravlje svakog pojedinca i cijelog naroda. Deset zapovijedi, kao sažetak Tore, određivalo je kakvoću posvećenog života pred Bogom. Subotnja zapovijed, zauzvrat, znak je ispravne svijesti o posvećenju. Sveti Bog posvećuje čovjeka; djela Zakona to ne mogu. "Subote moje morate održavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem." (Izl 31,13; usp. Ez 20,12)

Ovo je načelo preneseno i u Novi zavjet. Kao božansko samootkrivenje, moralni zakon određuje Božji karakter. U središtu tog otkrivenja je Kristov križ. Na prvom mjestu je Božja volja. Bog je nepromjenljivi vladar cijelog svemira. Njegov se Zakon ne može mijenjati, zato što je Njegova volja savršena. No ona je istovremeno dobra i prihvatljiva (Rim 12,2), a On je Bog ljubavi. On nas je toliko volio da je dao svog jedinorođenog Sina (Iv 3,16), oživio je naša smrtna tjelesa (Rim 8,11) i dao nam Svetog Duha da bismo mi, koji se nismo pokoravali Božjem zakonu, snagom Duha mogli ispuniti njegove zahtjeve (rr. 4-8).

Površan način uklanjanja grijeha bio bi ukidanje moralnog zakona. U tom slučaju ne bi bila potrebna Kristova smrt na križu. No stvarnost razapeća potvrđuje da Bog nije ukinuo moralni zakon. On i dalje definira grijeh: Je li Zakon grijeh? "Daleko od toga! Ipak, ja sam grijeh upoznao samo po Zakonu." (Rim 7,7) Zakon definira grijeh kao neposlušnost Bogu, označava ga kao uvredu, a stanje ljudskih bića kao svjesnu pobunu protiv Boga.

Gijeh je bio na svijetu i prije nego što je Boga dao moralni zakon u pisanom obliku. Adam i Eva su bili neposlušni zapovijedi koju je Bog dao (Rim 5,13.14). Grijeh je već bio definiran, jer su poznavali Zakon. Grijeh je neposlušnost Bogu, jer spoznaja o grijehu dolazi "po zakonu" (Rim 3,20 – DF).

Zakon je grijeh učinio još grešnijim – "Zakon naknadno dođe da se poveća prekršaj" (Rim 5,20). Grijeh je postao svjestan čin neposlušnosti određenim zapovijedima, i tako su tjelesne naklonosti postale vidljivije (Gal 5,17-19). Čak se i količina grijeha povećala. Dolazak zapovijedi izazvao je grijeh koji je reagirao povećanom aktivnosti (Rim 7,9), proizvodeći više zlih želja (r. 8) i uzrokujući da i dobronamjerne osobe budu zavedene (r. 11). Kao što je učinio kod Eve, Sotona se služi zapoviješću da navede na grijeh, služi se pri kušanju i rabi ga kao oruđe osude (Post 3,3).

"Snaga je grijeha u Zakonu." (1 Kor 15,56) Zakon čini grijeh samovoljnom pobunom protiv Boga. Budući da pruža informaciju o grijehu, svaki grijeh postaje jasan čin grešne volje protiv Boga, čin pobune. Grijeh je formalna pobuna – "bezakonje" ili kršenje Zakona (1 Iv 3,4 – DF) i duhovna pobuna – čin nevjerstva Bogu odricanjem od Njega (Rim 14,23; Tit 1,15.16).

S obzirom na sposobnost da definira grijeh, Zakon može i osvjedočiti o grijehu. Premda ne osigurava opravdanje (Rim 3,20) već samo srdžbu (Rim 4,15) i osudu, Zakon nas svojom ulogom "čuvara" ("nadziratelja", DF) dovodi Kristu (Gal 3,22-24). Svrha/svršetak Zakona je Isus Krist "da se opravda svatko tko vjeruje" (Rim 10,4).

 Glavna svrha Zakona je potvrditi da Bog, apsolutni vladar čovječanstva, ima pravo na svakoga i posjeduje vlast da zahtijeva poslušnost – ne samo povremenu, već onu koja vodi pravednom i svetom životu. Istina je da ljudski rod zbog grijeha više ne može živjeti takvim životom. No Bog je u stanju osigurati i duhovnu snagu potrebnu za opravdanje i posvećenje. Moralni zakon predstavlja mjerila ponašanja prema kojima vjernik treba živjeti u skladu s Bogom i svojim bližnjima.

2. Da osigura usmjerenje

Božji Zakon pruža upute za život Njegove djece. Način života koji je Bog zamislio za ljudska bića zasnovan je na Njegovim namjerama i načelima. Nečije želje ili ideje, ili određeni skup običaja i načina življenja što ga određuje neko društvo, ne mogu biti temelj na kojem ljudi trebaju graditi svoj život. Bog je iznio svoja načela i apsolute za život, i napisao ih nepogrešivim riječima u Deset zapovijedi. Ovim zapovijedima Bog je naumio donijeti život (Rim 7,10) koji će biti svet, pravedan i dobar (r. 12).

Svet. Budući da je izraz Božje volje, Zakon može biti samo istinit, pravedan i svet. U Rimljanima 7,7-13 Pavao raspravlja o cjelokupnom Zakonu i ističe desetu zapovijed: "Ne poželi!" (Izl 20,17) Ovim navodom Pavao potvrđuje da načela i apsoluti Zakona upravljaju cijelim čovjekovim životom, uključujući i postupke i želje.

Pravedan. Budući da je izraz Božje pravednosti, Zakon je mjerilo pravednog života. Kristov život poslušnosti Božjem zakonu pokazuje da nema drugog pravednog puta osim poslušnosti Božjem zakonu. Poslušnošću Zakonu Isus je pokazao da je Zakon pravedan i da ga se može vršiti.

Dobar. Postoji samo jedna vrst moralnog dobra, onoga koje dolazi od Boga. Samo On može razlikovati što je dobro, a što nije, razlikovati između dobra i zla. A On to čini pomoću Deset zapovijedi. Poslušnost Zakonu vodi blagoslovu i sreći. "Savršen je Zakon Jahvin – dušu krijepi; pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino – neuka uči; prava je naredba Jahvina – srce sladi; čista je zapovijed Jahvina – oči prosvjetljuje; neukaljan je strah Jahvin – ostaje svagda; istiniti su sudovi Jahvini – svi jednako pravedni, dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka. Sluga tvoj pomno na njih pazi, vrlo brižno on ih čuva." (Ps 19,8-12; r. 12 u prijevodu RU: "I sluga se tvoj prožima njima, u vršenju njihovu velika je dobit").

E. Moralni zakon i posljednji sud

Sveto pismo uči o stvarnosti posljednjeg suda (Mt 12,36.37; Rim 14,10-12; 2 Kor 5,10). Dok se spasenje dobija vjerom u Kristovu smrt na križu, sud je zasnovan na zakonu: "Govorite i radite kao ljudi koji imaju biti suđeni po zakonu slobode!" (Jak 2,12) (Vidi Sud.)

Zakon sudi u dvije faze. Onoga koji čini zlo danas osuđuje za prijestup (r. 9); u budućnosti će ga osuditi kao grešnika (rr. 11.12). Dan suda će biti vrijeme "kazni" (2 Pt 2,9) i "propasti" bezbožnika (2 Pt 3,7). S druge strane, to će biti trenutak izbavljenja i opravdanja onih koji ostaju u Bogu (1 Iv 4,17).

Čovjek može izgubiti slobodu kršenjem Zakona ili uvjerenjem da djela Zakona daju pravednost; tako se ne možemo opravdati (Gal 2,16). Međutim, ropstvo ne dolazi od Zakona; ono je posljedica pokoravanja grijehu (Rim 6,16-19). Jakov prikazuje Dekalog kao "kraljevski Zakon" i "zakon slobode", mjerilo Božjeg posljednjeg suda (Jak 2,8-12). Opravdanje na sudu ne dolazi od dobrih djela, već zahvaljujući milosrđu, jer "milosrđe likuje na sudu" (r. 13 – DF). Nitko ne može biti spašen osim zahvaljujući ljubavi Kristovog milosrđa, prihvaćenog vjerom i sa zahvalnošću.

II. Vječnost Božjeg moralnog zakona

Budući da je izraz Božjeg karaktera, Zakon sudjeluje u Njegovoj vječnosti. Otuda njegov autoritet među ljudima nadilazi vrijeme i mjesto. Od Postanka do Otkrivenja Božji je Zakon prikazan kao vječan.

A. Božji zakon prije Sinaja

Deset zapovijedi potječu od univerzalnog načela ljubavi koje je vladalo u svemiru prije pojave grijeha. Svih deset, ključujući i četvrtu, možemo naći u razdoblju patrijaraha između Adama i Mojsija.

1. Deset zapovijedi u Postanku

Postojanje Zakona podrazumijeva se kao preduvjet za pojavu grijeha. Premda Deset zapovijedi kako ih nalazimo u Izlasku nisu izrijekom spomenute u Postanku, ova načela su osnova čovjekove odgovornosti.

Prva ploča Zakona, koja ravna odnosom između ljudi i Boga, javlja se u više izvještaja. Upute što ih je Jakov dao svom domu u vezi s pripremom za štovanje Boga u Betelu, pokazuju razumijevanje prve i druge zapovijedi. Jakov ih je pozvao: "Odbacite tuđe kumire koji se nalaze u vašoj sredini; očistite se i preobucite. Idemo gore u Betel; ondje ću načiniti žrtvenik Bogu." (Post 35,2.3)

Treća je zapovijed, koja zabranjuje uzalud uzimati Božje ime, nagoviještena u prilici kad je Abraham tražio da mu se sluga zakune "Jahvom, Bogom neba i Bogom zemlje" da Izaku neće nabaviti ženu između kćeri Kanaanaca (Post 24,3). Eliezerova odluka da ne uzme uzalud Gospodnje ime bilo je dokaz da se Abraham mogao potpuno pouzdati u njega.

Četvrta zapovijed, kojom se traži svjetkovanje sedmog dana, subote, jasno ukazuje na ono što se dogodilo na kraju tjedna stvaranja. "I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini." (Post 2,2.3)

Zapovijedi na drugoj ploči Zakona – koje ravnaju međuljudskim odnosima – također nalazimo u pozadini događaja zapisanih u Postanku. Na petu zapovijed, da djeca trebaju poštovati oca i majku, aludira se u razgovoru što ga je Gospod vodio s Abrahamom o uništenju Sodome i Gomore. Tu je Abrahamov postupak da "pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno" pokazao da "Jahve mogne ostvariti što je Abrahamu obećao" (Post 18,19).

U izvještaju iz Postanka o Kajinovu umorstvu brata Abela ne možemo zanemariti aluziju na šestu zapovijed: "Ne ubij!" (Post 4,8-11) Sedmu zapovijed prepoznajemo u Josipovom odbijanju da ga zavede Potifarova žena. "Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačiu i sagriješiti protiv Boga?" (Post 39,9). Kršenje ove zapovijedi jasno je osuđeno u izvještaju o nemoralnom ponašanju stanovnika Sodome (Post 19,1-10).

Osma je zapovijed bila dobro poznata Josipovoj braći kad se na njihovom drugom putovanju u Egipat u Benjaminovoj vreći našla srebrna čaša i novac za žito. Josipova su braća rekla: "Čak i novac koji smo našli u svojim vrećama donijeli smo ti natrag iz zemlje kanaanske. Kako bismo onda mogli ukrasti srebra ili zlata iz kuće tvoga gospodara!" (Post 44,8) Deveta zapovijed, kojom se osuđuje lažno svjedočenje i laž, nalazimo u opisu događaja kad je Jakov lažju i prijevarom uzeo Ezavov blagoslov. Jakov je to razumio kad je majci rekao: "Možda me se moj otac dotakne, te ću u njegovim očima ispasti varalicom i na se svaliti prokletstvo, a ne blagoslov." (Post 27,12) Deseta je zapovijed, koja zabranjuje poželjeti ženu ili imetak bližnjega, nagovještena u opisu događaja o Abrahamu i faraonu (Post 12,13-20) i Abimeleka i Abrahama (Post 20,1-10). Kralj je namjeravao uzeti Abrahamovu ženu, a Bog je to spriječio jer je bila udata žena. Zlo koje sadrži želja vidljivo je i u Jakovljevom lukavom planu da bratu otme prvo prvorodstva i blagoslova (Post 27).

Kao što vidimo, Zakon je bio dobro poznat na početku povijesti čovječanstva. Premda u Postanku ne nalazimo napisanu knjigu zakona, mnogi događaji ukazuju na primjenu Deset zapovijedi, tako da moramo prihvatiti činjenicu njihova postojanja i univerzalne primjene. Postoji i jasna Božja izjava upućena Abrahamu: "Tvoje ću potomstvo umnožiti kao zvijezde na nebesima i tvome ću potomstvu predati sve ove krajeve, tako da će se tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje; a to zato što je Abraham slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama!" (Post 26,4.5)

2. Grijeh prije Sinaja

Jasno je da je grijeh postoo i prije davanja Zakona na Sinaju. Apostol Pavao govori o postojanju i djelovanju Božjeg zakona u to vrijeme: "Naime: još prije zakona bijaše grijeh u svijetu. A grijeh se neuračunava kad nema zakona." (Rim 5,13) Time je pokazao da je grijeh postojao prije no što je Bog na Sinaju napisao Deset zapovijedi na kamene ploče i dao ih Mojsiju. Po svemu sudeći Zakon je postojao u usmenom obliku.

Pavao iznosi još jedan snažan dokaz u prilog postojanja Zakona prije Sinaja: prisutnost smrti, koja postoji samo kao posljedica grijeha. Pavao pokazuje da je "smrt vladala od Adama do Mojsija" (r. 14). Grijeh je proistekao od "suda", koji je doveo "k osuđenju" zbog grijeha (r. 16). Da nije bilo Zakona, ne bi bilo ni grijeha, odnosno osuđenja. Upravo se zbog toga ne može nijekati postojanja Zakona od Edena do Sinaja.

3. Četvrta zapovijed prije Sinaja

Izlazak 16 jasno spominje subotnji počinak prije Sinaja, povezan s čudom davanja mane. Bog je objavio: "Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li se držati mog zakona ili neće." (r. 4) Šestog dana su Izraelci skupili mane za dva dana, jer je subotom neće naći u polju (r. 25). Kad su neki uporno odlazili skupljati manu subotom, Bog im je rekao: "Dokle ćete odbijati da se pokorite mojim zapovijedima i mojim zakonima?" Završetak izvještaja o ovom događaju je jednostavan: "Tako se sedmoga dana narod odmarao." (Izl 16,27-30)

B. Deset zapovijedi na Sinaju

Ako je deset zapovijedi postojalo prije Sinaja, zašto su bile dane isključivo izraelskom narodu? Deset zapovijedi bile su Bogom dan univerzalni zakon. One su izražavale moralne vrijednosti koje je Bog očekivao od svake osobe na svijetu. Međutim, izborom Izraela kao svog posebnog naroda, i uspostavljanjem saveza s njime, On je ponovio Zakon deset zapovijedi kao vodič njihova života, ali sada u pismenom obliku.

Bog je Izraelu dao i druge zakone, građanske i vjerske; međutim, Deset zapovijedi trebale su predstavljati osnovu moralnog života Izraela. One su bile i jesu izraz Božjeg karaktera i temelj Njegove sveopće vladavine.

1. Jedinstvenost Deset zapovijedi

Jedinstvenost Deset zapovijedi, moralnog sinajskog Zakona, nije u ekskluzivnosti njegova sadržaja, već i u činjenici da je Dekalog ili "Deset riječi" (ime dano Dekalogu na hebrejskom [Izl 34,28]) sam Bog napisao na kamene ploče i dao Mojsiju.

Zbog jedinstvenih okolnosti u kojima su nastale, Deset zapovijedi su u Tori imale položaj iznad svakog drugog izraelskog zakona. Bog ih je dao u najspektakularnijoj božanskoj samoobjavi, ikada poznatoj u izraelskoj povijesti. U Deset zapovijedi Bog je proglasio temelj svog saveza s Izraelom. Deset zapovijedi bile su jedini dio Tore objavljen uz munje i gromove s vrha gore (Izl 20,18-20), da bi ih Bog kasnije svojim prstom napisao na dvije kamene ploče (Izl 31,18; 34,28; Pnz 4,13; 10,4).

Deset zapovijedi, koje je Bog izgovorio, svaki je Izraelac trebao poštovati u svim prilikama. Na Sinaju je moralni zakon svemira postao određeni Zakon za Izrael, bez mijenjanja svoje opće naravi. Njegova je univerzalnost ostala netaknuta. Za Izrael je postao osnova svim drugim zakonima, od kojih su neki bili ograničeni na posebne prilike i važili za određeno vrijeme. Na primjer, neki su žrtveni zakoni zahtijevali određenu žrtvu samo u vezi s posebnim grijehom, ali su važili samo do dolaska Mesije na kojega su te žrtve ukazivale.

Deset je zapovijedi bilo nešto posebno. Imale su posebno mjesto u Petoknjižju. Bog ih je izgovorio pred narodom. Sam Bog ih je urezao na kamene ploče. Predastavljale su temelj svih drugih zakona. Imale su posebno ime i bile stavljene u Kovčeg saveza (Izl 40,20; Pnz 10,2-5).

2. Važnost Deset zapovijedi

Suština Deset zapovijedi nije njihov oblik već božanski autoritet u njihovom podrijetlu: Božja transcedentnost, suverenost i volja. Srž Zakona je bila njegova kolektivna primjena na čitav Izrael, Njegov narod, i na svakog pojedinog vjernika, Njegovog sina i kćeri. Ovaj poseban odnos davao je Zakonu jedinstvenu zadaću: da ovaj odnos sačuva i održi.

Važnost objave Zakona na Sinaju nije u nabrajanju pravnih normi, već u veličanstvenosti Božje prisutnosti i djelovanja (Izl 19,16-25), blizini Stvoritelja i bliskosti bližnjega. Deset zapovijedi predstavljale su ljubav prema Bogu i prema bližnjemu (Pnz 6,5; 30,15.16). To nije bila samo vanjska ljubav, a niti samo unutarnja. Bila je to stvarna, živa naklonost, ljubav koja je obuhvaćala čitavu osobnost i cjelokupno životno iskustvo.

Zakon traži osobnu odanost, ne nekoj pravnoj instituciji, već samome Bogu. To je najsadržajnija zajednica u kojoj ljudska bića mogu uopće živjeti. Ona se oslanja na Gospodnje milosrđe i ljudskom biću donosi život, radost, oduševljenje, pravdu, pravednost i spasenje (Ps 119,142.156.162.174; Iz 51,4-8).

Prisjećajući se doživljaja na Sinaju, Mojsije je podsjetio Izrael da je Bog na Horebu s njima sklopio savez (Pnz 5,1-5). Ovaj je savez imao Zakon (Pnz 4,44); Deset zapovijedi. Zakon u Ponovljenom zakonu 5,6-21 isti je onaj iz Izlaska 20. Male razlike u pojedinostima  što ih nalazimo u četvrtoj zapovijedi – oslobođenje umjesto stvaranja kao razloga za svetkovanje sedmog dana – nisu bile zamišljene kao proturječnosti već kao nadopune.

Deset zapovijedi bile su srce Tore. Dane su cijelom čovječanstvu, a posebno Izraelu u posebnom okviru Saveza; odvojene od njega nikad ne bi bile razumljene. Kad bi se prema njima postupalo kao odvojenom odsjeku, njihova važnost i značaj, kao i Božji cilj s njima, ne bi bili shvaćeni.

Savez je predstavljao uzajamne obveze. Narod se obvezao da će poslušati Gospodnji glas, sačuvati Savez, biti poslušni Gospodnjim zapovijedima. Istodobno se Gospod obvezao da će narod smatrati svojim naročitom svojinom između svih naroda na svijetu. To će ih učiniti: (1) kraljevstvom svećenika, pripremljenih da ostvare Božju službu ili misiju usred ljudskog roda i budu na blagoslov čovječanstvu; i (2) svetim narodom, posvećenim zajednicom s Bogom i poslušnošću potpuno posvećenim Njemu (Izl 19,5.6).

Nakon što su odlučili da budu Božji narod pod Njegovim svemoćnim djelovanjem, Bog im je dao moralna načela na kojima je ustanovljen Savez. Ona su izražena u načelima napisanim u Ponovljenom zakonu 5,22-33. Dekalog je odredio odnos izabranog naroda prema Bogu i bližnjima, kao pripadnika Božjeg naroda i članova ljudske obitelji.

Osim Deset zapovijedi, namijenjenih cjelokupnom čovječanstvu, Bog je Izraelu dao druge zakone, s ciljem da upravljaju njihovom posebnom zajednicom s Bogom. U njih ubrajamo građanske i zdravstvene zakone. No iznad svega obredni zakon ili žrtveni sustav bio je posebno određen kao duhovni blagoslov za Izrael.

3. Obredni zakon

Obredni sustav stupio je na snagu odmah nakon što su Adam i Eva pali u grijeh (Post 3,21) i trajao je u doba patrijaraha, kad se Melkisedek javlja kao "svećenik Boga Svevišnjega" (Post 14,18). Svrha mu je bila svakom vjerniku ukazati na dolazak Mesije i Spasitelja, pravu žrtvu za njegov grijeh. Prije Mojsija nije nam poznat ni jedan pisani zakon o žrtvama. Na Sinaju je praksa žrtvovanja proširena, protumačena i ozakonjena.

Obredni zakon, dan zbog prijestupa moralnog zakona, sastojao se od žrtava i prinosa – simbola ili tipova – koje su ukazivale na buduće otkupljenje. Njegova je svrha bila učiti grešnike kako da unaprijed zamijete i prihvate buduću žrtvu na križu za grijeh. Bio je iskustveno pomagalo za razumijevanje i prihvaćanje Kristova spasenja, u simbolima i tipovima, prije no što se ostvari žrtva za to spasenje.

Ponekad ljudi prikazuju obredni sustav kao suprotnost Kristu. Naprotiv, on je bio uspostavljen da ukaže na Njegovu savršenu žrtvu na križu (Heb 10,1). Njegova je poruka bila Krist. Njegovo je očekivanje bio Krist. I njegovo izražavanje vjere bilo je vjera u Krista. Međutim, obredni sustav je bio nesavršen. Bio je samo tip, simbol, sjena buduće stvarnosti. Nije mogao očistiti grešnike od grijeha (rr. 1-4). Mogao je samo obećati da će spasenje doći prinošenjem i žrtvom Božjeg Janjeta.

Zakon o žrtvama i obredima predstavljao je božanski uveden sustav bogoslužja. Bio je kultna primjena univerzalnih načela sadržanih na prvoj ploči moralnog zakona. Njegov je cilj bio da iskaže poslušnost Bogu i prihvaćanje Njegovih odredbi za grijeh putem obreda, dok ne dođe stvarnost simbolizirana u obredima i žrtvama. Dok dijelove obrednog zakona nalazimo u Izlasku, Levitskom zakoniku i Ponovljenom zakonu, glavnina obrednih zakona nalazi se u Levitskom zakoniku, posebno u poglavljima 1–9. (Vidi Svetište.)

Obredni zakon je bio obilježen trima glavnim elementima: (1) njegovom didaktičnom naravi, (2) njegovim zahtjevom za poslušnosti i (3) njegovom privremenom naravi. Božja je namjeru bila iznositi plan spasenja po Isusu Kristu i vjernicima omogućiti da svoju vjeru u Njega i Njegovu buduću žrtvu izraze ispunjavanjem propisa obrednog zakona. Njegova će važnost trajati samo dok na križu Golgote ne bude prinesena prava žrtva (Heb 9,10).

C. Deset zapovijedi i Isusovo učenje

Isus nije tajio svoj odnos prema tradicionalnom židovskom zakonu i Deset zapovijedi. Premda je predaju starih (Mk 7,1-13)smatrao upitnom, pa je čak nije ni odobravao, Isus je uzvisio Deset zapovijedi jasno potvrđujući vječnost Dekaloga.

1. Jednakost deset zapovijedi

Postavljajući pitanje o jednakosti Deset zapovijedi (Mt 22,35-40), jedan je zakonik postavio Isusu pitanje s namjerom da Ga kuša: "Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?" (r. 36) Zakonik je mislio na redoslijed važnosti. Rabinska tradicija smatrala je da kad god bi došlo do sukoba između dviju zapovijedi, poslušnost većoj oslobađala bi čovjeka od poslušnosti manjoj. Za farizeje je prva ploča Zakona nadilazila drugu, tako da se čovjek lako mogao osloboditi služenja drugima.

Isusov odgovor se zasniva na dva temelja: na sadržaju Pisma i nijekanju hijerarhije. Iz Pisma se pozvao na dva dijela iz Petoknjižja: (1) na Ponovljeni zakon 6,5., gdje nalazimo zapovijed da ljubimo Gospoda i (2) na Levitski zakonik 19,18., gdje je naloženo da ljubimo svog bližnjega. Što se tiče hijerarhije ovih zapovijedi, Isus je prihvatio postojanje dviju zapovijedi. Dok je prva bila "najveća" (Mt 22,38), druga nije bila ništa manja. Bila je "toj jednaka" (r. 39), jednaka (homoios) po važnosti i vrijednosti. Redoslijed nije dopušta nikakav izuzetak: obje zapovijedi je trebalo jednako vršiti.

Načelo nadzora koje stoji iza moralnog zakona – prve ploče sa četiri zapovijedi koje se odnose na Boga, i druge ploče sa šest zapovijedi vezanih uz bližnjeg – jeste ljubav. Ova ljubav zahtijeva srce, duh i um: nas cijele. Iz Božje ljubavi proistječe moralni zakon, a odraz Njegove ljubavi u čovjekovu životu ukazuje na cilj cijelog Zakona.

2. Trajnost Deset zapovijedi

Najizravnije Kristovo učenje o Božjem zakonu nalazimo u Propovijedi na Gori: "Nemojte misliti da samo došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari." (Mt 5,17.18)

Isus nije namjeravao poništiti ili ukinuti Zakon. Dok se fraza " Zakon i Proroke" odnosi na cjelokupnu Božju objavu u Starom zavjetu, "zakon" se odnosi na Toru ili Petoknjižje, u čijem središtu se nalazi zakon deset zapovijedi.

U Mateju 5 Krist višeput spominje moralni zakon. Govorio je o zapovijedima (r. 19), o "pravednosti" (r. 20) i od duhovnom značenju zapovijedi kao što su "Ne ubij!" (rr. 21-16) i "Ne čini preljuba!" (rr.27-30). Sve ovo jasno ukazuje na Dekalog. Isus nije učinio ništa da ga poništi; On ga je ispunio. Krist je i slušatelje pozivao da ga uče i vrše (r. 19). Pravi uništivatelji Zakona bili su književnici svojim tradicionalnim tumačenjima. U Mateju 15,1-6 Isus je to prikazao u vezi s petom zapovijedi Dekaloga.

Isus je jasno prepoznao trajnost Deset zapovijedi. "Dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati." (Mt 5,18) Zatim je rekao što očekuje od svojih sljedbenika: poslušnost Zakonu. S obzirom na to ("stoga", r. 19), onaj tko "prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom" (r. 19).

Isus je zatim nastavio objašnjenjem zakona koji zabranjuju ubojstvo i preljub. Poštovanje samo slova Zakona ne ostvaruje Božja očekivanja. Zakon se odnosi na vanjsko ponašanje kao i na unutarnje pobude. Ovdje je Isus jasno rekao da moralna definicija Zakona ne završava Njegovim učenjem, već prelazi u Njegovo novo kraljevstvo vječnog života.

Nešto slično nalazimo u Isusovom razgovoru s bogatim mladim knezom (Mt 19,16-26). Mladi čovjek je upitao Isusa što bi trebao činiti da postigne vječni život. Isus je odgovorio: "Vrši zapovijedi"; a zatim je nabrojio: "Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno!" – a to su zapovijedi Dekaloga. Ovdje je rabljena riječ "zapovijedi" (entole), dok su u Mateju 5,18.19 upotrijebljene obje, "zapovijedi" (entole) i "zakon" (nomos). Obje se odnose na isto: na Deset zapovijedi.

U ovom razgovoru se vidi da je bila riječo određenom zakonu. Mladi knez je vršio Deset zapovijedi, ali na legalističan način – kao neovisan, moralni, pravni kodeks. Nedostajalo mu je najvažnije u Zakonu: Zakonodavac. "Slijedi me", rekao je Isus (Mk 10,21). No bogati mladić nije pošao za Isusom; ostao je sa Zakonom i ovim je postupkom ostao u ranijoj izolaciji i nesigurnosti. Spasenje ne dolazi od kodeksa, već od Zakonodavca, Spasitelja. Izraelu je to bilo poznato od davnine, ali je na to zaboravio. Budući da su izgubili pravo značenje Deset zapovijedi, zaboravili su da su one bile otkrivenje Božje volje, poziv na prisnu zajednicu s Njim.

Božjim autoritetom Isus je učio da se poslušnost slaže s potrebom da čovjek slijedi Krista. Ustvari oboje je tako povezano da jedno bez drugoga postaje samo gluma kršćanskog življenja. Legalistička poslušnost odvaja čovjeka od Krista; prava duhovna poslušnost Zakonu nije ništa drugo do pravi način života za kršćanina koji slijedi Isusa.

Isus je zahtijevao poslušnost Zakonu iz cijelog srca. Kad su farizeji doveli Isusu ženu uhvaćenu u preljubu, On je nije osudio, već joj je rekao: "Idi i od sada ne griješi više." (Iv 8,11) Ovaj događaj je imao veze sa Zakonom. Književnici i farizeji pokušali su sukobiti Mojsiju i Krista (r. 5). Podsjetili su Isusa da bi prema Mojsiji žena trebala umrijeti. Isus im je, ispisujući njihove grijehe u prašini, rekao: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!" (r. 7) Da je Isus imao na umu ukidanje Deset zapovijedi, ovo bi bila savršena prilika da to objavi. Umjesto toga On je opraštanjem potvrdio autoritet Zakona. Rekao je: "Ne griješi više." (r. 11) To je bila Njegova poruka kad god bi oprostio grešniku. Deset zapovijedi Božjeg moralnog zakona imale su isti autoritet koji im je Bog dao na početku i poslušnost svakoj od njih bila je još uvijek potrebna.

3. Zapovijed o suboti

Isus nije ukinuo subotu. Njegov sukob s izraelskim starješinama oko subote pokazuje da je nastavio reformacijom, odbacujući židovsku tradiciju o načinu svetkovanja subote, ali nikada je ne ukidajući. Ovo je vidljivo iz rasprava o radu sobotom (Mt 12,1-8; Mk 2,23-28; Lk 6,1-5), liječenja subotom (Mt 112,9-13; Lk 13,10-17; Iv 5,2-18; 9,1-34) i istjerivanja demona subotom (Mt 1,21-27; Lk 4,31-37). Ovom reformacijom Isus je pokazao da je On, a ne farizeji, Gospodar subote (Mt 12,8). On je smatrao da je subota blagoslov za ljudsku obitelj (Mk 2,27), kao što je to bila namijenjena od početka (Post 2,1-3). On je poštovao i svetkovao subotu prisustvovanjem vjerskim sastancima i poučavanjem na njima (Lk 4,16). Njegovi najbliži sljedbenici nastavili su poštovati subotu i nakon Njegove smrti. Pripremili su "miomiris i pomast", a "u subotu se nisu micale [žene] prema propisu (Zakona)" (Lk 23,56). (Vidi Subota.)

D. Zakon kod Pavla

Pavlov pogled na Zakon vidljiv je u njegovu vršenju Zakona, posebno u svetkovanju subote, kao i u njegovom učenju. O njegovoj osobnoj poslušnosti Zakonu čitamo u Djelima apostolskim. Njegovo učenje o Zakonu nalazimo u njegovim pismima mladim crkvama koje je osnovao. Neki od ovih tekstova o Zakonu su pogrešno shvaćeni; stoga im posvećujemo posebnu pozornost.

1. Pavlovo svetkovanje subote

Djela apostolska pokrivaju razdoblje od Kristova uskrsnuća do Pavlovog utamničenja oko trideset godina kasnije. Unatoč tome što su neki govorili da je Zakon na križu proglašen nevažećim, Pavao je vršio Deset zapovijedi. Luka bilježi nekoliko slučajeva u kojima je Pavao bogoslužbovao u subotu.

U Antiohiji u Pizidiji, na svom prvom misionarskom putovanju, apostol (sa suradnicima) "u subotu uđoše u sinagogu te sjedoše" (Dj 13,14). Pavao u sinagogu nije ušao kao propovjednik već kao vjernik, što je za prve kršćane bilo u redu. Pavla su pozvali da govori i njegova je vijest bila toliko snažna da se "sljedeće subote… skupi gotovo sav grad da čuje riječ Božju" (r. 44).

U Filipima, na svom drugom misionarskom putovanju, Pavao je u subotu otišao do mjesta molitve izvan grada, pored rijeke (Dj 16,13). I ovdje, premda nije postojala sinagoga, Pavao je došao na bogoslužje, ne samo zato da govori židovskim slušateljima. On je bio svetkovatelj subote. Luka je zapisao da je u Solunu u sinagogu dolazio tri subote za redom (Dj 17,1.2).

2. Pavlovo učenje o Zakonu

Pavao se služi riječju "zakon" na različite načine. Može se odnositi na Mojsijev zakon (Gal 4,21), na cijeli Stari zavjet (1 Kor 14,21), na Deset zapovijedi (Rim 2,17-23; 7,7; 13,8-10) ili na neki naročiti zakon kao onaj koji vezuje muža i ženu (Rim 7,2). On uzima riječ "zakon" (nomos) i u slikovitom smislu, kao kad govori o "zakonu" zla (r. 21) ili "zakonu grijeha" (r. 25; vidi i Rim 8,2; Gal 6,2). Premda svaki put kad koristi ovaj izraz Pavao ne daje preciznu definiciju, obično je njegovo značenje vidljivo iz konteksta.

Pavao nikad o "zakonu" ne govori u množini; zakon je uvijek jedan, otkrivenje Božje volje. Zakon, još određenije Dekalog, predstavlja božanski propis. On je živa Božja volja. Ova značajka Zakona vodi Pavla do jasnog zaključka: Zakon se ne može ukinuti. "Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo." (Rim 3,31). Vjernik je "po zakonu vjere" poslušan Zakonu (r. 28).

Premda je Zakon prikazan dobrim i pravednim (Rim 7,12), on ne opravdava niti spašava. Ako je opravdanje vjerom, onda ne može biti Zakonom. Opravdanje – obnova grešnikova raskinutog odnosa s Bogom – vodi čovjeka iz neovisne, buntovne i grešne odvojenosti u smirenu prisnu zajednicu s Bogom. Ona se postiže samo po Isusu Kristu, jedinom sredstvu opravdanja. Čovjek Ga prima samo vjerom (Rim 5,1-10).

Tko god se pokušava opravdati djelima, živi "pod Zakonom", a ne "pod milošću" (Rim 6,14). Da bi bio pravedan, čovjek mora biti savršeno poslušan Zakonu. No grešnik je pred Zakonom nesavršen i ne može se opravdati djelima. Da bi to izbjegao, grešnik mora vjerom prihvatiti Isusa Krista. To što je Pavao odbacio Zakon kao sredstvo opravdanja ne navodi ga da odbaci poslušnost Zakonu kod opravdanog grešnika, koji je sada pomiren s Bogom i hodi po Duhu. I to zato što se po Isusu Kristu "pravedni zahtjev Zakona" može ostvariti "u nama, koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu" (Rim 8,4). Ovakva vrst poslušnosti moguća je samo za grešnika koji je u Kristu i s Njim vjerom živi po Duhu.

a. Svrha Zakona. U Rimljanima 7,5-12 Pavao raspravlja o učinku Zakona. Zakon nikoga ne čini grešnikom; to čini grijeh. Zakon donosi spoznaju o grijehu i uzrokuje da grešnik postaje svjestan da živi u grijehu. Zakon (nomos) je "izazvao" "grešne… strasti" (r. 5, DF). Protivno tomu što grešnik stalno umanjuje značaj i posljedice grijeha, Zakon čini da grešnik vidi njegovu stvarnu veličinu. Pavao ovdje pokazuje o kojem zakonu govori: o onome koji kaže "Ne poželi!" (r. 7). Deset zapovijedi nisu grešne. Pišući tri desetljeća poslije križa, Pavao u njima ne nalazi ništa loše. Zahvaljujući njima Pavao je saznao za grijeh. Bio je prisni poznanik grijeha i grešnog iskustva. Problem grijeha nije u Zakonu, već u pojedincu. Kad ne bi bilo Zakona, grijeh bi i dalje postojao, ali pojedinac ne bi imao osjećaj krivnje. Zakon je donio krivnju; zlo nije u Zakonu nego u grešniku. Grijeh stvara osjećaj krivnje; Zakon je stvara u čovjekovu umu. "Stoga: Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed  i sveta, i pravedna, i dobra." (r. 12)

Pavao ovdje očito govori o zakonu Deset zapovijedi. Grešnik nije svet ni pravedan ni dobar, i Zakon to pokazuje. Zakon osuđuje grijeh, ali Isus svojom smrću oslobađa grešnika "od Zakona"; tako grešnik može služiti Bogu, poslušan Njegovom Zakonu "u novosti Duha" (r. 6, DF).

U Galaćanima 3,19-29 Pavao ponovno raspravlja o svrsi Zakona. Od Abrahama nadalje središte povijesti Izraela bio je Savez, Božja obećanja. Srž Abrahamova odgovora bila je vjera. Kasnije je Bog Izraelu dao Zakon, opsežan životni sustav koji im je pomogao u razumijevanju naravi, doživljaju i dosegu vjere (rr. 15-18). Zakon, ovaj životni sustav, nije trebao nadomjestiti obećanje niti ga je trebao ukinuti. Njegov cilj je bio stvoriti pravednost ili život. A život je mogao doći samo preko obećanja, vjerom u Krista.

Židovski sustav trebao je biti "čuvar" ili "nadziratelj" (DF), pedagog (paidagogos, r. 24). Paidagogos nije bio učitelj (didaskalos) već rob koji je pratio dječaka u školu da ga zaštiti, da mu pomogne nositi opremu i da ga uči pristojnom vladanju. Zakon – cjeloviti židovski životni sustav – nije bio protiv obećanja niti ga je ikada nadvisio (r. 21). Kakva bi to bila ironija da pedagog, rob obećanja, postane djetetu gospodar.

Kad je došao Krist, obećani život više nije bio obećanje, već potpuna stvarnost (rr. 27.29). Stoga židovski životni sustav više nije bio potreban (r. 25). Više neće biti židovskog i neznabožačkog načina života. Bit će samo sinova i kćeri, Abrahamovih "potomaka" i "baštinika" vjerom. Bit će samo jedan način života, ne više usredotočen u "Zakonu", već u "obećanju", kršćanski način života, potpuno usredotočen u Krista.

"Zakon" dan 430 godina nakon obećanja Abrahamu, nadziratelj za Židove, ali ne više za kršćane, nije bio moralni zakon posebice, već cjelokupni židovski životni sustav. Kršćanstvo bez zakona bilo bi amoralno ili nemoralno, a ono to nije. Kršćanstvo je ćudoredan način života, život "obučen" u Krista. Glagol enduo (staviti na se ili obući) znači preuzeti karakteristike, vrline i/ili namjere od drugoga i postati kao osoba koju oblačimo. Postati sličan Kristu nikada ne može izvesti život koji bi bio suprotan zakonu deset zapovijedi, kojemu je Krist u cjelini bio poslušan.

b. Zakon i sloboda u Galaćanima poslanici. Glavna tema Poslanice Galaćanima je sloboda u Kristu. Krist je sebe predao na križ da nam osigura slobodu (Gal 1,4). Stoga je osnova kršćanske etike i ponašanja sloboda (5,1), a kršćanski poziv Židovima i neznabošcima je na slobodu (5,13). Premda sloboda u kršćanstvu nije iscrpiva definicija, treba dati određeno objašnjenje.

Sloboda kršćanskog načina života u suprotnosti je s tradicionalnim židovskim načinom života – robovanja Zakonu (Gal 3,13; 4,3.5.9), poganskom načinu života i robovanju ljudskim požudama (Gal 1,4; 5,13.24). U Galaćanima Pavao uzima četiri grčke riječi da oslika slobodu iz različitih kutova gledanja. Svaka pomaže razumijevanju slobode i Zakona.

(1) Exaireo. Gledano iz perspektive Božje volje (Gal 1,3-5), sloboda znači oslobođenje, izbavljenje od zle sile koja vlada u "sadašnjem svijetu". Ovo spasenje zahtijeva zajedničko djelovanje Boga Oca i našega Gospodina Isusa Krista, "koji je sam sebe predao za naše grijehe" (r. 3; usp. Gal 2,20; Ef 5,2.25; 1 Tim 2,6; Titu 2,14), kojega je i Boga dao da nas spasi (Rim 4,25; 8,32; usp. Iv 3,16). Isus Krist je rekao da je ovo izbavljenje bilo stvarni cilj Njegove misije: Došao je "da dadne život svoj kao otkup mjesto svih" (Mk 10,45; usp. Iz 53,5.6.12).

Oslobođenje kao spasenje ljudskog roda, zajedno s Kristovim djelom u njegovu ostvarenju, bilo je "u skladu s voljom Boga, Oca našega" (Gal 1,4). To je u skladu sa starozavjetnim učenjem da su oboje, spasenje – u Psalmu 119 također definirano kao oslobođenje – i zakon (Tora) došli Božjom voljom.

Međutim, u Isusovo vrijeme poslušnost Tori više nije značila pokoravanje Božjoj volji, jer su je židovske starješine pretvorile u tegotan kultni i moralni kodeks, koji je sada postao kontrolno načelo za naciju i svakog pojedinca. Kao takva ona više nije djelovala u prilog spasavanju, već ropstvu. Židovima je bilo potrebno oslobođenje od takvog koncepta. Takvo oslobođenje nije moglo doći od Zakona, kojega su pretvorili u silu koja zarobljava, već od Krista, po vjeri, tog načela zajedništva koje nas povezuje sa Spasiteljem (Gal 2,16-21).

(2) Eeleutheria. Gledano iz perspektive poslušnosti istini, sloboda znači istinsku slobodu (r. 4; Gal 5,1-13; usp. Rim 8,21; 1 Kor 10,29; 2 Kor 3,17). Pavlova misao počinje biografskim dijelom Galaćana. On izvješćuje o lažnoj braći koja su ga uhodila da vide je li u obrezanju poslušan zakonu. Budući da je već imao slobodu u Kristu, odbio je vratiti se u ropstvo. Nije se "pokorio" zakonu, već "istini Evanđelja" (Gal 2,3-5.14; usp. 2. Kor 11,10; Kol 1,5).

U sukobu koji je izbio u Antiohiji, Pavao je prekorio Petra što nije išao "ravno, po istini evanđelja" (Gal 2,14 – DF). Prema grčkom tekstu Petar i njegovo društvo ne "hode ravno" u istini evanđelja. Njihovo ponašanje nije bilo postojano, iskreno; bili su licemjeri prikazujući jedno a radeći drugo. Osim prihvaćanja i poznavanja istine, uz istinu evanđelja ide pravilno ponašanje. U 2. Korinćanima 11,10 Pavao govori o "Kristovoj istini". U Kološanima 1,5.6 rabi sličan izraz: "Riječ istine – evanđelje". Istina evanđelja je Krist, Njegova volja, Njegova riječ: volja koja donosi slobodu, riječ koja donosi "plod". U ovom kontekstu plod se odnosi na kršćaninovo vladanje i misiju. Evanđelje zahtijeva pokornost Kristu. Ono čini Krista odlučujućom snagom u životu kršćanina. Za Židove ova je snaga bila u Zakonu; za neznabošce to su bile njihove požude; za kršćane bila je sam Isus Krist. Zakoni i požude rezultiraju ropstvom; Krist daje slobodu.

Kršćanska sloboda nije razuzdanost. Naprotiv, ona je postojana, istinski predan i pravedan način života. Razlog tome je što kršćanin ne donosi moralne odluke kao rob požuda ili pravila, već kao slobodna osoba u Kristu. Budući da je volja kršćanina sjedinjena s Kristovom (Gal 2,20) i osnažena Svetim Duhom, kršćanin može odlučivati i djelovati u skladu s plodom Duha (Gal 5,22.23). Svi vanjski postupci kršćana rezultat su novog odnosa u slobodi s Kristom.

Iz tog razloga sloboda je veoma važna i kršćanin u njoj treba biti "nepokolebiv" (r. 1) Ovaj se koncept ponovno javlja u etičkom dijelu Poslanice, gdje Pavao govori o slobodi u kontekstu poslušnosti istini (rr. 1-15). On objašnjava da su svi koji su se vratili u ropstvo – Židovi pod Toru, neznabošci pod požude – "prekinuli… s Kristom" (r. 4). Jer u Kristu važi samo jedno, a to je "vjera ljubavlju djelotvorna" (r. 6, DF), koja je isto što i "pokoravati [se] istini" (r. 7). Zahvaljujući vjeri kršćanin je slobodan voljeti.

Međutim, toj slobodi prijeti jedna opasnost: tijelo (r. 13). Kad je Izraelu dao svoj Zakon, Bog je želio da se ujedine s Njim pod Njegovom voljom. No u Zakonu je postojala opasnost od legalizma koji bi Zakon, a ne Boga, učinio odlučujućom moralnom snagom u životu. Kad je Krist došao da oslobodi sva ljudska bića, pojavila se opasnost od razuzdanosti, korištenja slobode kao prilike za tijelo (r. 13). Ova se opasnost javlja zato što zlo koristi svako moguće sredstvo da čovječanstvo podvrgne svojoj vlasti. Na sreću zlo je ograničeno; ono se ne može poslužiti Bogom Ocem, Sinom i Svetim Duhom da čovječanstvo učini robovima zlih sila. Zbog toga, dok s jedne strane eliminira Toru i strasti kao vladajuće sile u životu kršćanina, Pavao nije mogao niti htio eliminirati Kristovu snagu. Postoji moralan kršćanski život, život kojim po vjeri ljubav vlada u slobodi. To je Božja ljubav koja poziva k slobodi (r. 13), Kristova ljubav koja osigurava slobodu (r. 1) i ljubav Svetog Duha koja donosi plod (rr. 22.23) poslušnosti istini. Kršćanin je poslušan istini (r. 7), ravna se po Duhu (r. 25, DF) i ispunjava Kristov zakon (r. 14).

(3) Exagorazo. Ova riječ u Galaćanima 3,13 i 4,5 predstavlja slobodu iz perspektive Kristova djela i ukazuje na otkupljenje. Ovom je riječju sloboda definirana mnogo perciznijim izrazima, da obuhvati oboje, situaciju iz koje je kršćanin oslobođen, prokletstvo Zakona, i novu situaciju postignutu takvom slobodom, odnosno usvojenjem u Božju obitelj.

Biti slobodan od Zakona znači biti otkupljen od njegova "prokletstva" (Gal 3,13). Pavao kaže da su oni koji pripadaju djelima Zakona "pod prokletstvom" (r. 10). Ovaj izraz Pavao koristi samo ovdje; njime želi reći da je otkupljenje sloboda od robovanja "prirodnim silama svijeta" (Gal 4,1-9.21-25; 5,1; usp. 2,4.5). S druge strane Židovi su bili pod "prokletstvom" Zakona. Ovo prokletstvo nije moglo biti ni Zakon ni neposlušnost njemu, jer sam Krist je postao "za nas prokletstvom" (Gal 3,13), odnosno On je na sebe uzeo božansku osudu za grijeh, da bi vjernik mogao primiti Abrahamov blagoslov i obećanje Duha (r. 14).

Pavao navodi četiri starozavjetna teksta da pokaže u čemu je prokletstvo Zakona (Pnz 27,26; Hab 2,4; Lev 18,5; Pnz 21,23). On ne govori o radikalnom razdvajanju vjere i Zakona, već o radikalnom razdvajanju prokletstva i opravdanja. Prokletstvo je posljedica za onoga "koji ne bude držao riječi ovoga Zakona i vršio ih" (Pnz 27,26). Za zločinca se prokletstvo sastojalo u tome što ga je čekala smrt vješanjem o stablo (Pnz 21,22.23). Prokletstvo nije bilo Zakon, ni sama neposlušnost, već posljedica neposlušnosti, smrt. Zakon je imao cilj da zaštiti život; onaj koji ga vrši živjet će (Lev 18,1-5). No ljudski je rod bio neposlušan Zakonu, i neposlušnost je donijela smrt. Pod takvim uvjetima postojao je samo jedan način da se dobije život: vjera (Hab 2,4). Međutim, čovječanstvo nije moglo živjeti životom vjere, jer se nalazilo pod prokletstvom Zakona. Ono je mora prvo moralo biti oslobođeno tako što je Krist postao prokletstvo za nas. Krist nije bio zločinac, ali se s Njim postupalo kao sa zločincem, da bi se s nama moglo postupati kao da nismo bili zločinci. Svojom smrću Krist nije ukinuo Zakon ili poslušnost njemu. Krist je oslobodio one koji su bili pod prokletstvom Zakona, uzimajući na sebe njegovo prokletstvo. Umro je na mjesto prokletih.

Onaj tko je oslobođen prokletstva Zakona više nije rob već Božji sin. Posljedica slobode je novi odnos u kojem ga je sam Bog posinio; u tom odnosu dijete Zakonodavca uživa u poslušnosti Božjoj volji izraženoj u Deset zapovijedi. Time vjernici dobijaju sve što pripada Bogu; oni postaju Božji "baštinici" (Gal 4,5-7), ne robovi "pod Zakonom", već gospodari (Kyrios) "svega" (r. 1), i sinovi i kćeri pod Duhom (r. 6). Oni se neiskaznom zahvalnošću raduju ovom novom stanju i, zahvaljujući Kristu koji obitava u njima, vrše Božje zapovijedi.

(4) Stauroo. U Galaćanima 5,24 i 6,14 sloboda je definirana riječju "razapeti". Ovdje nalazimo značenje slobode i Zakona u kontekstu kršćaninova načina života – života novog stvorenja. Onaj tko pripada Kristu "razapeo" je tijelo (Gal 5,24) i svijet je njemu "razapet" (Gal 6,14). Pojam raspeće predstavlja etičku slobodu koja čuva volju. Dragovoljna smrt tijelu, uključujući požude i želje, odluka je volje. Ovaj tekst je tijesno povezan s Galaćanima 2,19.20., gdje je osobno duhovno raspeće iskustvo zajedništva s Kristom. U toj zajednici smrt nije uništenje volje, već početak novog života. Radi se o načinu života određenog od strane Božjeg Sina i vođenog dragovoljno vjerom. U tom kontekstu je Zakon definiran kao živjeti i hoditi po Duhu (r. 25). Citirajući Stari zavjet, Pavao definira Zakon kao ljubav ( r. 14). Zatim objašnjava njezino značenje: živjeti po Duhu (r. 16). A živjeti pod Duhu znači biti slobodan od Zakona (r. 18) i od požuda (r. 24). To znači odbaciti i židovske i neznabožačke sustave. Legalizam i raspuštenost se protive Bogu, jer zauzimaju Njegovo mjesto kao odlučujuća snaga volje. Bog nije dao Zakon kao skup pravila koje treba poštovati, već kao otkrivenje svoje volje. Bog je dao slobodu, ne za raspuštenost, već da osigura djelovanje čovjekove slobodne volje. Pavao ne otklanja Božju volju ili djelovanje ljudske volje. On objašnjava da je jedini način za usklađivanje ovih dviju volja živjeti u Duhu. Takav život zahtijeva da držimo korak s Duhom, da nas Duh zauzdava (stoicheo, Gal 5,25). Ovdje se ističe Duh. On vodi volju. Zbog toga Pavao potvrđuje da je razapeti se svijetu i imati svijet razapet sebi, ili hoditi u Duhu, "mjerilo" kršćanstva (Gal 6,16). Mjerilo novog stvorenja (r. 15) – zakon ljubavi (Gal 5,14), zakon Kristov (Gal 6,2), istina (Gal 5,7) – ima jasnu etičku zadaću.

Starozavjetni Zakon i zakon Kristov vezani su uz riječ "ispunjen" . Deset zapovijedi trebaju biti ispunjene pod moralnom obvezom ljubavi (Gal 5,14; 6,2). Tekst kojim se Zakon definira kao ljubav je Levitski zakonik 19,18., koji govori o ljubavi prema bližnjemu. Stoga se ovaj Zakon može odnositi samo na Deset zapovijedi. I više od toga, Pavao govori o tome da ga treba ispuniti cijeloga, ne samo jedan njegov dio (Gal 5,14).

Spominjanje Zakona u Galaćanima 5,3 razlikuje se od Zakona u 5,14. Usmjerenje je drukčije: prvi je usmjeren na kultne zakone; drugi na moralni zakon. U oba teksta govori se o cijelom Zakonu, ali različitim riječima. Fraza "sav Zakon" u retku 3 (holon ton nomon) odnosi se na cjelokupne propise Tore, čak i one najbeznačanije. Pavao kaže da oni koji su odobravali obrezanje trebaju poštovati cijelu Toru, uključujući kultne zakone. U retku 14 grčki izraz je pas nomos, koji ukazuje na potpunost izrazima kvalitete a ne kvantitete, čime pozornost usmjerava na stvarnu kvalitetu moralnih načela.

Još jedna zamjetna razlika između ova dva teksta o Zakonu vezana je uz ono što se treba učiniti sa Zakonom. Izraz rabljen u odnosu prema obrednom zakonu jeste "izvršiti" (poieo); on je usmjeren na čovjekova djela. Izraz vezan uz moralni zakon i "zakon Kristov" (Gal 6,2) je "ispuniti" (pleroo); on je usmjeren na djelo Svetoga Duha. Kontekst potvrđuje ovu Pavlovu razliku. Vršiti Zakon ukazuje na ljudsku inicijativu i djelovanje; ispuniti zakon je inicijativa i djelo Duha. Pavao u biti kaže da ispunjenje Deset zapovijedi može biti potpuno samo zahvaljujući djelovanju Svetog Duha. Poslušnost je plod Duha.

U Galaćanima nas Pavao vraća na početak, prije objave Tore. On ističe da je ono što je važno u kršćanskom moralnom životu, spoznaja i ispunjenje Božje volje po Duhu. To je istina izražena moralnim pojmovima. Tu je Kristov Zakon. Jedina razlika između moralnog zakona Tore i Božjeg Zakona nalazi se u načinu na koji su ga Židovi držali, ili"vršili" – legalistički – i načina na koji su kršćani bili učeni da ga ispune – bez legalizma, samo vjerom u djelovanje Svetoga Duha, kao zahvalno pokoravanje volji samoga Boga.

c. Problematični ulomci. Premda je jasno da Pavao podupire Zakon, posebno Deset zapovijedi, neke od njegovih izjava kao da podupiru mišljenje da je Zakon poslije raspeća prestao važiti. Tri takva ulomka zaslužuju brižljivo proučavanje.

(1) Rimljanima 10,4. Ovdje Pavao tvrdi: "Jer dovršetak je Zakona Krist – na opravdanje svakomu tko vjeruje." (DF) Fraza "dovršetak Zakona" mogla bi se razumjeti kao "kraj Zakona", sugestija da Zakon više ne će važiti. Međutim, trebamo voditi računa o dvije stvari: kontekstu fraze i grčkoj riječi za "dovršetak", "kraj".

U ovom ulomku Pavao opisuje svoje sunarodnjake koji su u velikoj mjeri propustili doseći spasenje. Oni slijede Mojsijev zakon, ali ne u vjeri, i nisu uspjeli postići pravednost. Ustvari, spotakli su se o "kamen spoticanja". Pokušavajući se opravdati pomoću Zakona, oni su propustili vidjeti Krista kao Onoga na koga je ukazivao Mojsijev zakon sa svojim obredima i žrtvama (Rim 9,30–10,4).

Riječtelos je bogata značenjem: od dovršetka do ispunjenja i obveze prema nekom cilju. U Novom zavjetu osnovno je značenje vezano zu "ispunjenje"; međutim, telos se može prevesti i kao namjera ili cilj, svrha ili rezultat, kraj ili dovršetak. Svakako trebamo držati na umu da su svrha i rezultat, namjera i cilj dvije strane iste kovanice. U 1. Timoteju 1,5 riječtelos je upotrijebljena u frazi "svrha je spomenutog naloga: ljubav". Dakle, ljubav je namjeravana posljedica našeg propovijedanja. Stoga možemo smatrati da se "dovršetak" (telos) u Rimljanima 10,4 odnosi na Krista kao Onoga na koga je ukazivao cjelokupni židovski ritual ili zakon. Krist je bio ispunjenje starozavjetnih slika i simbola, vrhunac Tore, a ne Onaj koji će ukinuti Zakon i učiniti kraj važenju Božjih zahtjeva za ljudska bića.

(2) Efežanima 2,14.15. U vrlo osjećajnom opisu načina na koji je Krist srušio pregrade koje su sprječavale neznabošce da postanu Božji narod, Pavao potvrđuje da Krist "pregradu koja ih je rastavljala – neprijateljstvo – sruši u svome tijelu, tim što uništi Zakon zapovijedi s njegovim odredbama, da od dvaju naroda stvori, u sebi, jednoga novoga čovjeka, tvoreći mir". Kršćanin više ne mora biti "otuđen" i bez obećanja i nade (r. 12). Svojom smrću Krist je Židove i neznabošce povezao u jednu kršćansku crkvu. Da bi to postigao, On je ukinuo "Zakon zapovijedi s njegovim odredbama" (na grčkome: "zakon zapovijedi koji se sastojao od odredaba").

U Djelima apostolskim čitamo o teškoćama da neznabošci i Židovi postanu jedan narod. Petar je samo zahvaljujući Božjem nalogu u viđenju bio spreman odnijeti evanđelje neznabošcu Korneliju (Dj 10,9-20). Na Jeruzalemskom saboru glavno pitanje je bilo trebaju li neznabošci postati Židovi prije no što ih prihvate u kršćansku zajednicu (Dj 15,1-29). Neki su vjernici išli tako daleko da su rekli: "Treba pokrštene pogane obrezati i narediti im da vrše zakon Mojsijev." (r. 5) Nakon mnogo raspravljanja, vođe Crkve i Sveti Duh su se složili da obrezanje nije potrebno; kršćani iz neznaboštva trebaju se uzdržavati od mesa žrtvovanog idolima, od krvi i od bluda (r. 29). Time što od njih nisu tražili da slijede židovske obrede, vođe su nesumnjivo otvorile vrata neznabošcima. Oni svoje zajedništvo ne bi mogli proširiti na one koji nisu vršili kultni ritual, da Krist nije otvorio novi i bolji put, uklanjanjem obreda i cermonija kao što su obrezanje, obredna pranja i žrtve.

(3) Kološanima 2,13.14. U Kološanima 2 Pavao opisuje čudo spasenja koje im je Krist osigurao. Zajedno s Njim ukopani u krštenju, oni su u Kristu i obrezani (rr. 11.12). Bili su "mrtvi zbog prijestup­ i neobrezanosti", ali ih je Bog oživio. On im je oprostio grijehe i "izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv" njih. To je učinio slikovito "pribivši je na križ" (rr. 13.14 – DF). Zahvaljujući Kristovoj pobjedi nad silama zla, Kološani su sada bili slobodni uživati blagoslove spasenja (r. 15).

Ključna riječ u ovom ulomku je "zadužnica", prijevod grčke riječi cheirographon, koju u Novom zavjetu nalazimo samo na ovome mjestu. Iz nebiblijske literature znamo da je cheirographon bio dokument svojeručno napisan kao dokaz obveze, dakle zadužnice ili obveznice. Prema tome, ono što je Isus slikovito razapeo na križ bila je osuda koju su ljudska bića zaslužila grijehom.

Ovaj dug ili osuda prikazana je i kao pravni zahtjev na naš račun. Ne samo što je bio neprijateljski raspoložen prema nama, već se ovaj dug sastojao od propisa koji su bili protiv nas. Zanimljivo je što ova fraza, koja opisuje obveznicu, uključuje jedan od samo dva slučaja Pavlove uporabe grčke riječi dogma, "mišljenje" ili "dekret"; drugi nalazimo u Efežanima 2,15. U oba teksta očito se misli na sustav propisa. U Efežanima ovi se propisi odnose na ritual koji je Židove odvajao od neznabožaca, posebno na obrezanje. Kontekst u Kološanima 2,14 pokazuje da se propisi odnose na obredne blagdane i hranu (r. 16; vidi Subota). U oba slučaja dogma je povezana sa židovskim obrednim zakonom. Kristovom smrću obredni zakon, koji je ukazivao na Krista kao vrhunac cjelokupnog pravnog sustava, došao je kraju. Više nije bio potreban. No to se ne može reći za moralni zakon, uključujući Deset zapovijedi, koje su prikaz Božjeg vječnog karaktera. S potpunom sigurnošću možemo zaključiti da u ovim tekstovima nije rečeno ništa, niti čak nagoviješteno, o ukidanju moralnog zakona.

E. Zakon u Ivanovim spisima

Ivan, posljednji od preživjelih apostola Isusa Krista, bio je posljednji novozavjetni pisac. Svoje Evanđelje, Poslanice i Otkrivenje vjerojatno je napisao u posljednjem desetljeću prvog stoljeća. Tako su njegovi spisi nastali oko trideset godina nakon sinoptičkih Evanđelja. No u odnosu na ostala Evanđelja, Ivanovo Evanđelje ne pokazuje neku stvarnu razliku u načinu na koji iznosi Isusovo učenje o Zakonu.

1. Zakon u Evanđelju po Ivanu

Već smo govorili o Ivanovom Evanđelju u dijelu o Kristovom učenju o Zakonu (II. C). U ovome dijelu cilj nam je razmotriti Ivanovo razumijevanje Zakona. Način na koji Ivan prenosi Isusov život i učenje mogao bi osvijetliti njegovo razumijevanje Deset zapovijedi. On bi također moglo ukazati na promjene u kršćanskoj spoznaji Zakona i stajališta prema njemu.

Ivan se služi riječju "zakon" češće od Mateja. Kod Ivana se javlja četrnaest, a kod Mateja osam puta, no unatoč tome pitanje zakona ne zauzima toliko središnje mjesto u Ivanu koliko u Mateju. Ivan je upotrijebio riječ "zakon" (nomos) kao oznaku za Petoknjižje (Iv 1,45), cijeli Stari zavjet (10,34), Mojsijev zakon (7,23), pravne propise (18,31) i Deset zapovijedi (1,17; 7,19). S druge strane, između desetog i petnaestog poglavlja Ivan rabi riječentole, "zapovijed" deset puta. Između ostalog tu je "nova zapovijed" u Ivanu 13,34 i dva teksta o vršenju Kristovih zapovijedi (Iv 14,15; 15,10). Ovaj je dio Evanđelja u izvjesnom smislu produžetak uporabe entole u Ivanovim poslanicama.

Ivanovi spisi ne pokazuju takvu raspravu kršćanske zajednice o Zakonu kako je to vidljivo iz Pavlovih spisa. Nema sumnje u vjerodostojnost Zakona. S obzirom na ovu spoznaju za očekivati je da Ivanovo spominjanje Zakona nije kontroverzno i ne tako izravno kao što je Matej zapisao Isusove riječi, na primjer one u Propovijedi na Gori o vječnosti Zakona (Mt 5,18). Ivan nema potrebe reći kršćanskoj zajednici da su vjernici obvezni ispuniti Zakon, jer je to činjenica.

Ivan u svom Evanđelju bilježi dva slučaja kad su židovske starješine optužile Isusa za kršenje subote. Prvi je bio ozdravljenje uzetoga u Bethesdi (Iv 5,1-16), a drugi ozdravljenje slijepca kod ribnjaka Siloe (Iv 9.1-41).

U prvom događaju Ivan prikazuje Isusa kako odgovara na optužbe: "Otac moj neprestano radi, zato i ja radim." (Iv 5,17) Glagolski oblik ukazuje na javnu ili formalnu obranu. Isus se branio, negirajući optužbu da je prestupio četvrtu zapovijed. On je te subote jednostavno obavljao Očev "rad", djelo stvaranja i spasavanja. Glagol kojim se Ivan služi za opis rad Oca i Sina je ergazomai, kojeg Ivan koristi da ukaže na Kristovo spasiteljsko djelo (r. 17; 6,32.35; 9,4), a na drugim mjestima se odnosi na ljudska bića kad je riječ o djelima koja su "učinjena u Bogu" (Iv 3,21; usp. 6,28) ili pribavljanju hrane koja ima trajnost za vječni život (6,27). Božje djelo nije bilo pribavljanje svakidašnjeg kruha, već obavljanje zadaće. Otac i Sin "rade" da se ništa ne izgubi (rr. 38.39); oni rade na spasavanju svijeta (Iv 4,34; 9,4; 12.49.50). Budući da misionarska djela subotom nisu bila zabranjena, Isus je bio u savršenom skladu s četvrtom zapovijedi moralnog zakona.

U Ivanu 9 Isusa osuđuju što je kod ribnjaka Siloe subotom izliječio slijepca. Njegovi su neprijatelji rekli: "Ovaj čovjek ne dolazi od Boga: ne svetkuje subote." (r. 16) Također su potvrdili: "Mi znamo da je taj čovjek grešnik." (r. 24) Ali Isus nije mogao prihvatiti da Njegovi neprijatelji imaju pravo suditi. Stoga je objavio: "Radi suda dođoh na ovaj svijet, da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!" (r. 39, DF) Isus je bio jedini sudac, jer je živio u poslušnosti Zakonu; nije bio grešnik i Otac je sav sud prepustio Njemu (Iv 5,22.30). Izvršenje presude će doći "u posljednji dan" za one koji ne vjeruju i ne prihvate Kristovu riječ, koja je Božja zapovijed (Iv 12,48).

U oba slučaja Isus nije prihvatio optužbu da krši subotnji zakon. Iscjeljenje uzetoga i slijepca bilo je samo dio Njegove božanske aktivnosti. On je imao pravo spasavati i suditi ljude.

2. Zakon u Ivanovim poslanicama

U poslanicama Ivan nikad nije upotrijebio riječnomos, "zakon", u jednini, tako često rabljenu u ostalom Novom zavjetu. Namjesto nje poslužio se riječju entole, "zapovijed". Od osamnaest puta, koliko je riječentole rabljena, deset puta to čini u jednini, a osam puta u množini. Božja zapovijed je tijesno povezana s vjerovanjem u Krista, Njegovu misiju, Njegovu ljubav i Njegovu moć da d­ vječni život: "A njegova zapovijed je ovo: vjerovati u Sina njegova Isusa Krista i ljubiti jedan drugoga kako nam je naredio." (1 Iv 3,23)

Vraćajući se u Ivanu 13,34na "novu zapovijed", ostarjeli apostol je prikazao sadržaj ove posebne zapovijedi: ljubav (1 Iv 2,7.8). Ova nova zapovijed, koja je bila nova samo u smislu obnove i stvarnosti njezina ispunjenja, poziva kršćane da ljube jedan drugoga i Boga (1 Iv 4,21; 2 Iv 5). I spominjanje ljubavi u novoj zapovijedi nije novo, jer je bila uključena u upute što ih je Bog dao preko Mojsija (Lev 19,18). Zato Ivan može reći da ne piše "novu zapovijed, nego staru zapovijed koju ste primili od početka". No ona je nova u smislu što sada djeluje u preobražavanju vjernika da postanu slični Kristu (1 Iv 2,7.8).

Premda je Božja zapovijed jedna, ona je i množina, Deset zapovijedi Njegovog moralnog zakona. Ivan naglašava njihovo vršenje. Ivan pet puta uzima riječtereo, vršiti, prakticirati, striktno držati. Ova riječ izražava ideju pokoravanja unutarnjih ciljeva ljudskih želja i postupaka Božjoj volji kako je objavljena u zapovijedima. Zbog toga Ivan opisuje Božje zapovijedi i kao put života, Isusov put života. Ivan poziva "izabrane" da žive "prema njegovim zapovijedima" (2 Iv 6). Osim toga, vršenje zapovijedi je dokaz da kršćani poznaju Boga (1 Iv 2,3.4) i da Ga ljube (Iv 14,15).

Zapovijed ljubavi ne odnosi se samo na neku vrst ugodnog osjećaja; ona zahtijeva  stvarno vršenje Deset zapovijedi s njihovim zahtjevom ljubavi prema Bogu i bližnjima. Tekst o apsolutnosti Božjih zapovijedi, s njihovim etičkim propisima koji određuju poseban način života, uključuje i Kristovu nauku (2 Iv 9) koja nije učenje o Kristu, već učenje što ga iznosi Krist. Ivan zaključuje: "Tko god ide dalje i ne ostaje u Kristovoj nauci, nema Boga. Onaj tko ostaje u toj nauci ima i Oca i Sina." (r. 9)

3. Zakon u Otkrivenju

Ivan u knjigu Otkrivenje prenosi istu uporabu entole kako smo to vidjeli u Ivanu 10–15 i njegovim poslanicama. Osim toga naglašava istu prisnu zajednicu između Zakona i vjere – zapovijedi su uvijek zajedno s Isusom Kristom – te nužnost vršenja zapovijedi.

Otkrivenje ne samo što svjedoči o prihvaćanju Božjih zapovijedi od strane kršćana krajem prvog stoljeća, već ukazuje i na to da za kršćansku crkvu važe do kraja vremena. Tako Deset zapovijedi važe za cijelu povijest kršćanske crkve do Kristovog drugog dolaska.

Kada opisuje ostatak, vjerne kršćane posljednjeg vremena, Ivan posebno ističe njihovo vršenje Božjih zapovijedi, u množini. "Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo." (Otk 12,17) Zmaj je Sotona (r. 9), a Žena predstavlja Božji narod (usp. Iz 54,5.6; Jr 6,2).

Sotona je od početka ratovao protiv Crkve; on će se protiv nje boriti do kraja. No ostatak neće popustiti Sotoninim kušnjama. Vjerni kršćani će držati Božje zapovijedi do samog kraja vremena; to će postići vjerom u Isusa. Ivan opisuje ostatak kao one "koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa" (Otkr 14,12). Kontekst govori o klanjanju "Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda" (r. 7). Ovo se može odnositi na četvrtu zapovijed, budući da je ona jedino mjesto u Zakonu u kojemu se zahtijeva klanjanje Stvoritelju. (Vidi Svetište; Ostatak/Trojica anđela.)

U Bibliji je jasno prikazano vječno trajanje Deset zapovijedi. Božji zakon nalazimo u cijeloj povijesti: od Adama i Eve do obnove ovog planeta. Samo oni koji budu pobijedili s Kristom, ući će u novu zemlju u kojoj neće biti mjesta za prijestupnike. "Pobjednik će baštiniti ovo: Ja ću mu biti Bog, a on će mi biti sin. Što se tiče kukavica, otpadnika, odurnih stvorenja, ubojica, bludnika, vračara, idolopoklonika i svih lažaca, njihova je sudbina u jezeru koje gori ognjem i sumporom. To je druga smrt!" (Otk 21,6-8)

Zakon je uvijek bio važan dio Božje vladavine svemirom. Njegova je vjerodostojnost jasno potvrđena i oni koji slijede Boga nikada neće poreći njegov autoritet. Božji neprijatelji su se u prošlosti usprotivili Njegovom zakonu; oni će to nastaviti činiti do Gospodnjeg dolaska. A onda će biti uništeni, pa će završiti sukob između dobra i zla. No Bog će se i dalje služiti svojim Zakonom da odredi svoje apsolute za moralan život.

III. Zakon i spasenje

Božji Zakon je na mnogo načina povezan sa spasenjem. Jedan od najvažnijih od ovih uzajamnih odnosa jeste odnos zakona prema Savezu. Osim toga, Zakon i milost se često prikazuju suprotstavljenima; međutim, oboje su bitni za spasenje. Na kraju, u srcu spasenja je križ, od kojega ne možemo razdvojiti Zakon.

A. Zakon i Savez

Prvi biblijski tekst koji spominje torah nalazimo u otkrivenju Božje volje Izaku u Geraru (Post 26,5), kad je Bog rekao patrijarhu da ostane u zemlji koju je Gospod dao Abrahamu i njegovim potomcima na dar (Post 12,1-3). U ovaj dar bilo je uračunano posjedovanje zemlje, umnožavanje njegovih potomaka i blagoslov za njega i sve zemaljske narode (Post 26,1-4). Ova su obećanja bila uključena u savez koji je Bog učinio s Abrahamom i svim naraštajima njegova potomstva (Post 15,18; 17,7). Sa svoje strane Abraham je bio poslušan Bogu – pokoravao se Njegovom nalogu, Njegovim zapovijedima, Njegovim zakonima i Njegovim odredbama.

U ovom kontekstu vršenje Zakona značilo je biti privržen Jahvi, Njegovoj Osobi, Njegovim uputama i Njegovoj volji. Za Abrahama su Božji savez i Zakon bili jedno i u skladu sa Savezom (Post 12,1-3). Abraham nije vršio Božja otkrivenja i upute slučajno i povremeno, već voljno i stalno. Božje obećanje zakletve Izaku "ustanovio je kao zakon Jakovu, Izraelu vječni Savez" (1 Ljet 16,17; usp. rr. 14-18). A kad je došao obećani Mesija, Savez i Zakon povezani su u Kristu za svu vječnost (Gal 3,17).

Važnost Zakona, kao i njegova trajnost, bili su plod Božje volje. Savez je zahtijevao poslušnost Bogu, jer je Božji Zakon bio izraz Njegove volje i temelj Saveza. Zato je Bog, kad je narod zaboravio jedinog Boga koji je izrazio svoju volju u Zakonu i poslušao Zakon kao skup formalnih načela ponašanja ili kultnih odredaba, poslao svog proroka da kaže: "Oni moj Savez prestupiše, otpadoše od moga Zakona." (Hoš 8,1) Poslušnost, bez poštovanja prema Bogu, bila je pobuna. Jedino moguće rješenje za takvo stanje bilo je sklapanje novog Saveza. Bog je rekao: "Evo dolaze dani… kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez." (Jr 31,31) I ponovno je Božja volja bila jasno izražena u Savezu i Zakonu: "Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce." (r. 33)

Savez i Zakon su otkrivali Božju volju narodu Saveza, Njegovom narodu. Oni su predstavljali duhovno jedinstvo koje je daleko nadilazilo formalnosti kulta ili ispravnog ponašanja. Oni su otkrili jedini način da On bude njihov Bog, a oni Njegov narod (r. 33).

Da bismo razumjeli odnos između Izraelovog sustava Zakona i Saveza, moramo shvatiti da riječ "savez" u Bibliji predstavlja opis posebne spasiteljske zajednice između Boga i Izraela. Bog je začetnik Saveza koji je Izrael dragovoljno prihvatio i potvrdio žrtvom. Zavjetni odnos uključivao je Božja obećanja i Izraelove obveze, definirane moralnim zakonom koji je određivao poseban način života untuar Saveza. Građanski zakoni su utvrdili identitet nacije, obredni zakon je naciji pomogao da ispuni moralni zakon i razumije plan spasenja, a zdravstveni zakoni su omogućavali zdrav dugi život u zavjetnoj zajednici.

Biblija spominje dva Saveza – stari i novi. Premda oba izražavaju Božju volju ljubavi, očite su i određene razlike. Oba se odnose na Božji zakon.

1. Stari Savez

O starom Savezu se prvi put govori u Izlasku 19, kad Bog objašnjava Mojsiju što je već učinio za Izrael. Oslobodio ih je iz Egipta i učinio svojim narodom (r. 4). S obzirom na Njegova silna djela u prilog Izraela, Bog je od naroda očekivao (1) da budu poslušni Njegovim zapovijedima i (2) drže Njegov Savez (r. 5). Ako to Izrael učini, Bog će učiniti svoj dio: "Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenik­, narod svet." (rr. 5.6) Sav je narod prihvatio uvjete Saveza: "Vršit ćemo sve što je Jahve naredio." (r. 8) Tada je pripremljen nacrt Saveza i Bog im je dao Deset zapovijedi (Izl 20) da pokaže kako narod Saveza treba stvarno živjeti.

Spasenje/oslobođenje i način života sukladan Savezu bili su povezani u jedno kao izraz Božje volje za Njegov narod. On je to pojasnio silnim djelima oslobađanja Izraela iz Egipta i davanjem Deset zapovijedi na Sinaju. U preambuli Dekaloga Bog je rekao: "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva." (Izl 20,2)

Spasenje i Zakon su u prisnoj vezi u kojoj nema traga legalizmu. Život sukladan Savezu, odnosno poslušnost Božjim zapovijedima, posljedica je Njegove slobodne volje i neuvjetovanog spasenja. Izrael nije trebao živjeti kao Egipćani ili Kanaanci. Trebali su živjeti kako ih je Bog naučio i Njemu na slavu: "Nemojte raditi kako se radi u zemlji egipatskoj, gdje ste boravili; niti radite kako se radi u zemlji kanaanskoj, kamo vas vodim; ne povodite se za njihovim običajima! Vršite moje naredbe; vršite moje zakone; prema njima hodite. Ja sam Jahve, Bog vaš." (Lev 18,3.4)

Prema Poslanici Hebrejima stari Savez je bio manjkav (Heb 8,7) i "blizu… iščeznuća" (r. 13). No Savez sam po sebi nije bio manjkav, niti je manjkavost bila s Božje strane. Bio je načinjen na Božji poticaj, zasnovan na onome što je Bog već učinio za Izrael. Narod je prihvatio uvjete Saveza i njegov način života, a potvrda žrtvom bila je izvedena kako treba (Izl 24,1-8). Manjkavost starog Saveza bila je u odnosu Izraela prema njemu, načinu na koji su ga pokušali držati – u duhu legalizma. Pavao objašnjava: "Što ćemo dakle zaključiti? Pogani, koji nisu težili za pravednošću, postigli su pravednost, i to pravednost koja dolazi od vjere; dok Izrael, idući za nekim zakonom koji bi činio pravednost, nije stigao k ispunjenju Zakona. Zašto? Jer je htio postići pravednost ne po vjeri, već – kao da bi bilo moguće – po djelima." (Rim 9,30-32) Pravednost po vjeri je osnova Mojsijeva učenja o Zakonu i temelj čitavog Starog zavjeta (vidi Pnz 30,11-14), kao i osnova Pavlova učenja u Novom zavjetu. Objašnjavajući pravednost po vjeri u Rimljanima 9 i 10, Pavao citira ono što je Mojsije napisao u Ponovljenom zakonu 30,11-14. Obojica, Pavao i Mojsije, govore o istoj istini: pravednost, spasenje, život i čak poslušnost mogući su samo vjerom.

Međutim, Izrael u svom zavjetnom odnosu s Bogom nije bio poslušan Zakonu. Narod je zaboravio na Boga, ali je i dalje održavao vezu sa Zakonom. Vršenje Zakona, da bi se činila djela zakona, čisti je legalizam. To nije bila Božja namjera za Izrael kad je sklopio Savez s tim narodom i na Sinaju mu dao svojih Deset zapovijedi.

Zakon i Savez bili su samo jedan dio Božje volje. Bog je bio središte i Saveza i Zakona. Zato je Mojsije rekao Izraelu: Bog vam je objavio "svoj Savez i naložio vam da ga vršite – Deset zapovijedi, što ih ispisa na dvije kamene ploče" (Pnz 4,13). Ali Izrael je prekršio ovaj stari Savez.

2. Novi Savez

Obeskrepljenje starog Saveza potaklo je potrebu za novim. "A kad veli: 'novi', time je prvi proglasio zastarjelim" (Heb 8,13), ali to nije značilo da se Bog promijenio. Razliku između oba Saveza moramo potražiti u ponašanju Božjeg naroda. Kad je uspostavio Savez, Bog se približio narodu s nakanom da ga sjedini sa sobom: "Vi ćete mi biti… narod svet." (Izl 19,6) Bog je izgovorio Savez, a narod je odgovorio: "Vršit ćemo sve što je Jahve naredio." (r. 8) Na žalost, mnogi su Izraelci Savez milosti pretvorili u sustav spasavanja djelima. "Ne poznavajući Božje pravednosti i nastojeći ustanoviti svoju vlastitu, nisu se podvrgli Božjoj pravednosti." U nakani da postignu "pravednost koja dolazi od Zakona", nisu htjeli postići "pravednost… po vjeri, već – kao da bi bilo moguće – po djelima" (Rim 9,30–10,3), i time je izopačili.

Svrha novog Saveza bila je stvoriti spasiteljski zavjetni odnos, bez kojega je poslušnost Zakonu nemoguća. Poslušnost vjere je Božja volja koja preko Duha djeluje na slobodnu čovjekovu volju da ispuni Zakon u okviru zajednice vjere. Kao dio novog Saveza Bog je obećao: " Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce." (r. 33) Preko proroka Ezekiela Bog je obećao: "Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe." (Ez 36,26.27) To čini da je put novog Saveza pun radosti. Tako ga je David razumio: "Tvoju volju činiti, Bože moj, meni je radost, nalog tvoj nosim u srcu svojem." (Ps 40,9 – RU) Tako i kršćanin razumije put novog Saveza (Heb 8,7-13; 9,15).

Narav Saveza određuju dva elementa: vrijeme njegove potvrde žrtvom i prisutnost Duha. Žrtva kojom je potvrđen stari Savez bila je prvi put prinesena kod Sinaja. Žrtva kojom je potvrđen novi Savez bila je prinesena na Golgoti. Stari Savez je uspostavljen kod Sinaja i odmah potvrđen krvlju žrtvovane životinje (Izl 24,5-8; Heb 9,18-20). Novi Savez bio je prvi put načinjen s Adamom i Evom nakon što su sagriješili (Post 3,15), ponovljen Abrahamu i potvrđen Kristovom žrtvom na križu (Heb 9,15).

Prema apostolu Pavlu novi Savez je savez Duha, a ne samo napisan kodeks, kao stari (2 Kor 3,6). Stari je bio napisan na kamene ploče, dok je novi trebao biti Duhom upisan u srce; njihov sadržaj se nije promijenio. Prvi je bio izvan čovjeka; drugi, u njemu. Nema sumnje, Zakon donosi osudu ukoliko ga Duh ne unese u čovjeka i daje život. Savez postaje bespredmetan u trenutku kad bude stavljen izvan čovjeka (Heb 8,6). On postaje novim samo kad obraćen čovjek služi "u novosti Duha, a ne u stareži slova" (Rim 7,6 – DF). Za oba Saveza postojao je samo jedan Zakon: Deset zapovijedi; razlika je bila u vrsti poslušnosti. Jedna je bila legalistička, druga vjerom po Duhu.

Svrha oba Saveza bila je spasenje ljudskog roda. Pod starim Savezom Izrael je pokušavao spasiti sebe svojom vlastitom poslušnošću Zakonu. Pod novim Savezom Bog je obećao da će stvoriti duhovno jedinstvo između sebe i svakog ljudskog bića. To će učiniti Svetim Duhom da bi proizveo pravu poslušnost Zakonu po vjeri. Abraham je odgovorio Bogu vjerom i "on mu to uračuna u pravednost" (Post 15,6). Pavao je rekao da svi kršćani trebaju služiti "živome Bogu" (Heb 9,14).

3. Zakon i novi Savez

Poslušnost moralnom zakonu rezultat je novog Saveza, uzakonjenog na boljim obećanjima od onih u starome (Heb 8,6). Obećanje ne ukida Zakon tako da kršćani budu oslobođeni da ga slušaju. Naprotiv, umjesto da je napisan na kamenim pločama, Zakon je urezan u misli i srce Božjeg naroda. Tako je zauvijek utvrđena njegova vječnost i ostvarena mogućnost istinske poslušnosti moralnom zakonu. Poslušnost postaje potpunom stvarnošću u srcu, umu i djelima.

Budući da je pod novim Savezom Bog napisao Zakon u srce i misli, poslušnost je duhovna i postupak slobodne volje. Tako su moralni karakter Zakona i moralnost kršćanskog ponašanja sigurni od upadanja u legalizam.

B. Moralni zakon i milost

Kao što je pokazano u Abrahamovom slučaju (Post 15,6; Rim 4,1-5.22. Gal 3,6), odnos između Zakona i milosti isti je u oba saveza; uvijek je uključena i vjera. Cijelo Sveto pismo potvrđuje da prema Zakonu ljudska bića, zbog toga što su sagriješila, moraju umrijeti. Međutim, Božja milost otvara mogućnost spasenja vjerom u žrtvu Isusa Krista.

Milost sama ne može riješiti problem grijeha. Križ, to središte djelovanja Božje milosti, potvrda je Zakona upravo kroz smrt i poslušnost. Krist nije ukinuo Zakon; On je podnio njegovu osudu i bio poslušan njegovim odredbama. Krist je umro smrću koju je Zakon zahtijevao od grešnika. Da bi grešnicima omogućio spasenje, Krist je postao "prokletstvo Zakona", bio je obješen na stablo (Pnz 21,22.23). Bio je učinjen "mjesto nas grijehom" (2 Kor 5,21), i umro na križu proklet Zakonom "za nas" "da Obećanje, Duha, primimo" (Gal 3,13.14). Na križu je Krist podnio kaznu Zakona a Bog je pokazao "svoju ljubav prema nama" (Rim 5,8).

Ono što je Božja i Kristova milost uklonila na križu nije bio Zakon već osuda. "Zakon naknadno dođe da se poveća prekršaj. Ali gdje grijeh postade većim, tu se milost izli u preizobilju da bi, kao što je grijeh vladao smrću, tako i milost po pravednosti vladala za vječni život po našem Gospodinu Isusu Kristu!" (Rim 5,20.21)

Kad kršćani vjerom u Krista prihvate Božju milost, onda s ljubavlju i zahvalnošću postaju poslušni. Oni žive i "novim životom" (Rim 6,4), i vjerom primaju Božje milostivo opraštanje.

1. Nepravilna funkcija zakona: legalizam

Ako moralni zakon nije ukinut na križu, onda ga treba vršiti. Ali ga ne treba vršiti da bi se dobilo opravdanje ili posvećenje. Legalizam je misliti da nas Bog prima ili da možemo ostati u Njemu samo zbog poslušnosti. To je bezuman grijeh samopravednosti i velika greška u promašaju pravednosti, koju Božja milost u Kristu daje besplatno.

Pavao potvrđuje da je nezavisnost legalizma navela njegove protivnike da se hvale pouzdanjem u tijelo, tražeći pravnu nedužnost i nastojeći postići svoju pravednost djelima Zakona (Fil 3,1-11). Oni koji su tako prihvatili legalizam i postali "neprijatelji križa Kristova" ne će postići spasenje već "propast" (rr. 18.19).

Legalizam navodi ljude da misle kako se mogu spasiti poslušnošću Zakonu. Time se odvraćaju od milosti, od vjere i izvrću evanđelje (Gal 1,6.7). Izopačeno evanđelje više uopće nije evanđelje. Grčka riječ za "izvrtanje" znači naglavce postaviti stvari. Uporaba političkog izraza metastrepho nagovijestila je revolucinarne aktivnosti, ukazujući na to da je Pavao legalizam smatrao pobunom protiv Božje milosti i samoga Boga. Legalizam pogrešno predstavlja spasenje i odvodi ljude od njega.

2. Svjedočanstvo prave poslušnosti

U Svetom pismu nema proturječnosti između Zakona i milosti, kao da su se ljudi u starozavjetna vremena spasavali poslušnošću Zakonu (pravednost koja dolazi od Zakona) a u novozavjetna milošću (pravednost po Kristu). Zapravo je riječ samo o prijelazu s obećanja na ispunjenje (Gal 3,4).

Prema Rimljanima 9,30–10.13 Izrael je bio poslušan Zakonu kao sredstvu samopravednosti, ali nije postigao opravdanje. Međutim, to nije uvijek bio slučaj. Najmanje je za dvije osobe zapisano da su se opravdale vjerom: Abraham i David. Citirajući Stari zavjet, Pavao je rekao da "vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost" (Rim 4,3). U jednom autobiografskom psalmu David kaže: "Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven!" (Ps 32,1). Pavao to objašnjava kao pravednost uračunanu "bez djel­" (Rim 4,6-8).

Poslušnost nije sredstvo postizanja spasenja. Naprotiv, ona je dokaz djelovanja Božje milosti vjerom u čovjekovu životu, izražavanje zahvalnosti za već primljeno spasenje. Poslušnost je jedini način na koji možemo pokazati da je u pojedincu na djelu Božja sila. Svjedočiti u prilog sebi ne računa se; pravo svjedočanstvo dolazi od Svetog Duha. Mi možemo pokazati poslušnost samo kad Sveti Duh djeluje i proizvodi djela poslušnosti moralnom zakonu. Ova djela kršćanin vrši vjerom samo zato što Duh djeluje u obraćenom životu punom milosti.

Prema Efežanima 2,4-10 spasenje, kao dar od Boga, je u potpunosti "milošću… po vjeri". Dobra djela, djela poslušnosti Zakonu, ne pokreću Božju milost za opravdanje ili posvećenje. Spasenje, uključujući opravdanje i posvećenje, je dar Božje milosti. Dobra djela su samo posljedica novorođenja. "Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo." (r. 10, DF) Zato je poslušnost, kao rezultat milosti, vidljiv dokaz da u životu kršćanina milost djeluje vjerom. (Vidi Spasenje.)

C. Zakon i križ

Na Golgoti su se dogodila dva važna događaja povezana sa Zakonom. Prvi je bio kraj obrednog sustava, a drugi potvrda moralnog zakona.

1. Kraj obrednog sustava

Ritualni sustav sa svim svojim obrednim zakonima imao je jedan glavni cilj: najaviti Kristovu žrtvu i učiti o njegovom značenju. Kad je Isus umro na križu, simboli su prerasli u stvarnost; zato više nisu bili potrebni. Sva sinoptička Evanđelja bilježe da se nakon Kristove smrti hramski zastor, koji je razdvajao Svetinju od Svetinje nad svetinjama, "razdera[o] na dvoje" (Mt 27,51; Mk 15,38; Lk 23,45). Krist je umro u vrijeme večernje žrtve, kad je svećenik, nakon prinošenja janjeta, prikazao njegovu krv pred zastorom. Njemu nije bilo dopušteno ući u Svetinju nad svetinjama, jer tamo je samo veliki svećenik mogao ući jednom godišnje na Dan pomirenja. Deranje zastora, što je svećeniku omogućilo da vidi Svetinju nad svetinjama, pokazalo je kraj cijelog obrednog sustava.

Daniel je već prorekao da će Mesija svojom smrću sklopiti "savez s mnogima" i da će prestati "žrtva i prinos" (Dn 8,27). Ista se misao javlja u Novom zavjetu. Pošto je obredni sustav bio samo "sjena budućih dobara" (Heb 10,1), on je bio na snazi samo "do časa uvođenja pravog reda" (9,10) ili "dok ne dođe Potomak" (Gal 3,19).

Kad je Krist umro, prestao je obredni sustav sa svojim složenim žrtvama i ceremonijama. Prinesena je prava žrtva za grijeh. Budući da je oproštenje ponuđeno besplatno, križ je "izbrisa[o] zadužnicu koje je svojim odredbama bila nama protivna; ukloni[o] je prikovavši je na križ" (Kol 2,14). Kršćani se više ne moraju brinuti za obrednu hranu ili piće, obredne blagdane, mlađake ili godišnje subote, jer je cijeli obredni sustav bio "sjena stvarnosti koja je imala doći". Stvarnost te sjene, "srž", bila je Kristova žrtva (rr. 16.17). To je bila jedina žrtva koja je mogla očistiti savjest i uzeti grijeh (Heb 9,12-14; 10,4).

Upravo kao što je na križu ukinuo žrtveni sustav, tako je Isus srušio "pregradu koja… je rastavljala" Židove i neznabošce. Židovski obredni sustav, kojega je Bog dao kao odgojitelja da svakoga dovede Kristovom križu, postao je "neprijateljstvo" i stavio neznabošce "daleko", otuđivši ih od izraelskoga građanstva. Svojom žrtvom Isus je doveo do pomirenja Židova i neznabožaca s Bogom i učinio ih jednim tijelom (Ef 2,11-18).

2. Križ – potvrda moralnog zakona

Križ je najveći dokaz da se Deset zapovijedi ne mogu ukinuti ili proglase nevažnima. Ako je Bog naumio ukinuti moralni zakon, to je mogao lako učiniti prije križa. Reći da nije potrebno ispuniti Zakon prije no što bi ga ukinuo, značilo bi da se Bog potrudio poslati svog Sina na križ samo zato da grešnike opravda u njihovoj grešnosti. Spasenje bi se postizalo samo pravnom formalnošću, oslobađanjem od suda, a ne i od grijeha.

Ukidanje Zakona umjesto rješavanja problema grijeha produžilo bi opstanak grijeha kao stvarnost koju je sam Bog prihvatio. Na križu je Krist platio zahtjeve Zakona, u stvari Božje zahtjeve, Zakonodavca. Krist je došao da uništi grijeh, a ne da ukine moralni zakon. Kristova smrt ne oslobađa ljude od vlasti Zakona; naprotiv, ona pokazuje da je Zakon vječan kao i Božja pravda. Zbog toga je Isus Krist rekao da nije došao ukinuti Zakon, već ga ispuniti (Mt 5,17).

Ispunjenje Zakona na križu je njegova apsolutna potvrda: potvrda njegove presude, izvršene kazne osude zbog grijeha (Rim 5,6-21); potvrda njegove pravde, plaće grijeha plaćene u potpunosti (Rim 6,23); potvrda njegove svrhe, potpunog postizanja poslušnosti Bogu (Fil 2,5-16), sa savršenom Božjom ljubavi u potpunosti primijenjenoj na čovječanstvo (Rim 8,31-39); i potvrda njegove zapovijedi, zahtjeva Zakona utvrđenog vjerom na križu (Rim 3,19-31).

Krist potvrđuje moralni zakon. "Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo." (r. 31)

IV. Praktične posljedice po kršćanski život

Budući da je moralan, duhovan i sveobuhvatan, zakon deset zapovijedi je prijepis Božjeg karaktera. On prenosi Božji uzrok ponašanja na sva ljudska bića, po cijelome svijetu i u svim vremenima. On je jedini dio božanskog otkrivenja upisan prstom samoga Boga na kamene ploče, što ukazuje na njegovu trajnu vrijednost i vječnost.

Njegova podjela na dva dijela proistječe iz dva temeljna načela ljubavi na kojima funkcionira kraljevstvo Božje: "Ljubi Gospodina Boga svoga… svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom a svoga bližnjega kao samoga sebe." (Lk 10,27; usp. Pnz 6,4.5; Lev 19,18)

Ovaj je Zakon jedno od oruđa u rukama Duha, kojim nas osvjedočava o grijehu. Njegova je svrha da definira grijeh i da nas sve osvjedoči o našoj grešnosti. Nas grešnike Duh okuplja u podnožju gore Zakona da čujemo božanska načela pravednosti, da u nama izazove osvjedočenje o grijehu i osudi na vječnu smrt. U ovom beznadnom stanju On nas vodi do brijega Golgote i otkriva put oslobođenja. Pod dubokim osvjedočenjem o grijehu mi smo spremni čuti radosnu vijest spasenja vjerom u pomirujući život i smrt Isusa Krista.

Zbog toga Zakon i evanđelje rade ruku pod ruku na otkupljenju grešnih ljudskih bića. Oni ne mogu biti neprijatelji. Zakon ne može uzeti grijeh niti je Isus došao ukinuti Zakon, već osudu Zakona. Mi spasenje ne možemo steći svojim dobrim djelima ili striktnom poslušnošću zakonu deset zapovijedi. Poslušnost je plod našeg spasenja u Kristu. Ona je vanjskih izraz duboke zahvalnosti kao odgovor na Božju nedokučivu ljubav. Vjernici koji shvate koliko je naš Gospodin cijenio Zakon i uveličao ga u svom životu, vjerno će slijediti Njegovim stopama.

Činjenica je da Kristovoj poslušnosti dugujemo sve. Upravo to Pismo kaže: "Kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će posluhom Jednoga mnogi postati pravednici." (Rim 5,19 – DF) Čitavo Kristovo otkupljenje sastoji se u osiguravanju mjesta koje pripada poslušnosti. Ono nas vraća u život poslušnosti, zahvalne poslušnosti, poslušnosti iz ljubavi. Ili smo možda zaboravili, kako to Pavao prikladno pita, da smo robovi "bilo grijeha – na smrt, bilo poslušnosti – na pravednost" (Rim 6,16 – DF)? Učinjeni pravednima poslušnošću Kristu, mi smo slični Njemu i u Njemu robovi poslušnosti za pravednost. Upravo u poslušnosti iz ljubavi Jednome, poslušnost iz ljubavi mnogih ima svoje korijene i život.

Neka Krist bude Onaj koga primamo i ljubimo, i komu želimo biti slični. Dokažimo iskrenost i snagu svoje vjere u Njega i natprirodnu snagu Duha prihvaćanjem poslušnog Krista kao Krista koji nastava u nama.

V. Povijesni pregled

Kratak pregled o tome kako se gledalo na Božji Zakon prikazuje glavne trendove tijekom razdoblja kršćanstva.

A. Apostolski oci i apologete

Spisi apostolskih otaca i apologeta, ovih najranijih kršćanskih pisaca nakon novozavjetnog razdoblja, uglavnom se sastoje od pisama, propovijedi, rasprava i sličnih djela. Oni ne pružaju sistematsko teološko razmatranje Deset zapovijedi, niti u njima nalazimo izlaganje ove doktrine teološkim izrazima. Time ne mislimo reći da ovi rani kršćanski pisci nisu teološki razmišljali ili odbacivali doktrine kojima su posvećivali minimalnu pozornost. Njih je uglavnom zanimalo izlaganje njihovog razumijevanja Svetog pisma o posebnim predmetima; često su to bili predmeti o kojima se raspravljalo u crkvama.

Neke od ovih potreba nastale su zbog pojave krivovjernih pokreta u crkvama. Jedan od primjera je ebionizam, tako nazvan po učenju o Zakonu. Naše razumijevanje ove vrlo rane skupine ograničeno je činjenicom da njihovi spisi nisu preživjeli, pa većinu informacija o njima crpimo iz izvještaja njihovih neprijatelja.

Ebioniti su pogrešno vjerovali da Kristova zadaća nije bila toliko spasenje ljudskog roda, već pozivanje ljudi na poslušnost Zakonu. Premda je Zakon bio jezgro njihove duhovnosti, oni su starozavjetne zakone o žrtvama smatrali vanjskim dodatkom Zakonu kojega je Bog dao; iz tog razloga su odbacivali određene dijelove Petoknjižja, premda je njihovo razumijevanje Isusova ispunjenja Zakona bilo u skladu s učenjem Novog zavjeta. Kristova tvrdnja da je došao ispuniti Zakon, govorili su, nije značila da ga je On ispunio ukidanjem njegove obvezatnosti, već to da ga je postavio primjerom kojega svi trebaju slijediti.

Irenej (oko 130.–200.) je postao jedan od najvažnijih branitelja kršćanske vjere, uključivši u svoje djelo i raspravu o Zakonu. U svom djelu Protiv krivovjerja objasnio je da Kristovo učenje o Zakonu u Mateju 5 nije značilo protivljenje Zakonu, već da ga je On ispunio u smislu proširenja njegova značenja i domašaja. Zakon je dan da uputi ljude kako bi naučili služiti Bogu, klonili se zlih djela i oduprli se naklonosti da ih učine.

Klement Aleksandrijski (oko 150.–215.) zastupao je obranu grčke filozofije, smatrajući je Bogom danom pripremnom uputom kojom se ljudski um vježba da primi puno poznanje istine kako ju je Isus učio. Stromata tvrdi da je zakon dao Dobri Pastir, čiji je zakon propis znanja. Oni koji su poslušni Zakonu ne mogu ne vjerovati istini ili ne mariti za nju. Zakon nas uči pobožnosti, propisuje što se treba učiniti i obuzdava nas da ne griješimo. Vršenje zapovijedi osigurava siguran život za cijeli ljudski rod zato što je Božji zakon temelj svekolike etike i izvor iz kojega su Grci uzeli svoje zakone.

Origen (oko 185.–254.), koji je također potjecao iz aleksandrijske škole, napisao je nekoliko teoloških djela, uključujući i djelo O prvim načelima. U njemu je objasnio svoje alegorizirajuće duhovno tumačenje Biblije. Prema njemu, pravi smisao Biblije često nije vidljiv u onome što tekst kaže, što on smatra doslovnim ili tjelesnim, već u onome što duh ili duša mogu izvući iz njega, naime više moralni i psihički smisao, koji otkriva skriveni intelektualni ili duhovni smisao Pisma. Prema ovoj neobičnoj hermeneutici, starozavjetne i novozavjetne događaje ne treba promatrati kao čistu povijest, "pa čak ni zakon i zapovijedi ne prenose u potpunosti ono što je prihvatljivo razumu" (4. 1. 16). Za Origena zakon zapisan u Ponovljenom zakonu kao "drugi zakon", uzima oblik alegorije pa se odnosi na Kristov prvi i drugi dolazak. Takvo razumijevanje Zakona elimira njegovu važnost za kršćanski život i ponašanje, i u njega unosi kršćanski teološki način razmišljanja stran biblijskom učenju.

Augustin (345.–430.) se smatra posljednjim od ranih otaca i pretečom srednjovjekovne teologije. Kad se sukobio s idejama Pelagija, britanskog redovnika, Augustin je učinio sažetak Pelagijeva učenja, od kojih je jedno raspravljalo o Zakonu. Augustin izvještava da je Pelagije učio kako Zakon, zajedno s evanđeljem, pridonosi kraljevstvu. Milošću Božjom svakom je čovjeku dana sloboda da bude poslušan ili neposlušan Zakonu. Što više, sam Zakon je sredstvo milosti. U jednoj drugoj raspravi protiv Pelagija, Protiv dva pisma Pelagijevih sljedbenika, Augustin je kritizirao sljedbenike Pelagija što smatraju da se milost čovječanstvu pojavila u tri faze, prvo prirodnim stvaranjem, zatim Zakonom i na kraju Kristom. Augustin je nijekao da Zakon može ponuditi milost, tvrdeći da se milost daje da bi ljudska bića postala vrršitelji Zakona, a da spasenje dolazi samo po Kristovoj krvi.

B. Srednjovjekovna kretanja

Augustinova teologija dominirala je crkvom u razdoblju srednjeg vijeka, no pri kraju sredine tog razdoblja spisi Tome Akvinskog (1224.–1274.) dali su kršćanskoj teologiji novi smjer. Njegova Rasprava o Zakonu razvila je ideju da se vječni Zakon nalazi u srži svakog zakona, uključujući prirodni zakon koji potječe od univerzalne moralnosti. No prirodni je zakon nepotpun, pa stoga mora biti usavršen božanskim zakonom, posebice s Deset zapovijedi. U njima je Bog prikazao jasan, detaljan način života. Prema Akvincu zakon evanđelja je vrhunac božanskog zakona, jer su Božje zapovijedi pune ljubavi i uključuju šire "savjete savršenstva". Ovi savjeti nemaju istu obvezatnost kao Deset zapovijedi, ali je njihov cilj olakšati stjecanje vječne sreće onima koji traže veće savršenstvo.

C. Reformacija

Reformatori su uveli novo ispitivanje evanđelja iz Svetog pisma; međutim, Zakon je zadržao dosta od očito antropološkog pristupa karakterističnog za srednji vijek. Premda je prihvaćao Zakon kao izraz Božje volje, Martin Luther (1483.–1546.) je smatrao da se dobar dio Božje volje može vidjeti u prirodnom zakonu koji do naše svijesti dolazi putem građanskih institucija kao što su obitelj i država. Tome je slijedila teološka funkcija Zakona. Za Luthera funkcija Zakona je, s ljudske strane, osuda čovječanstva, a s Božje, buđenje Njegove srdžbe.

Luther je vidio izuzetno snažnu suprotnost između Zakona i evanđelja. Suprotnost nadilazi jednostavno razumijevanje da je Zakon Božje "ne" grešnom čovječanstvu, dok je evađelje Njegovo "da" grešnicima koji se kaju. No iz ovog dijalektičkog odnosa između Zakona i evanđelja, Luther je razvio svoju čitavu teologiju opravdanja, predestinacije i etike. Time ne želimo reći da je odbacio Zakon, jer u njegovim očima Zakon opravdanog grešnika još uvijek drži grešnikom i navodi ga da prizna svoje očajno stanje. Milost pruža odgovor.

U svom Komentaru Galaćanima Luther je ustvrdio da je cijeli zakon, obredni i moralni, "potpuno uklonjen" za kršćanina koji je mrtav zakonu. Međutim, iz druge perspektive gledano, zakon ostaje i tijelo se mora pokoriti zakonu. Glavna Lutherova tema bila je kršćanska sloboda. Kršćani su oslobođeni od zakona u savjesti ali ne u mesu, gdje doista ima snagu djelovanja.

Zakon, kako ga je Luther naučavao, imao je svrhu za nepravedne kao i za kršćane. On obuzdava grešnike, jer ograničava njihova zla djela. A i kršćanin može imati koristi od njega, jer nitko nije po naravi pobožan. Osim toga, Zakon uči kako da prepoznamo grijeh i kako da se odupremo zlu, što je i jedno i drugo bitno za kršćanski život.

U Reformaciji su bili prisutni i drugi tokovi razmišljanja. Ulricha Zwinglija (1484.–1531.) pamtimo po ponešto društvenim pogledima, a Jeana Calvina (1509.–1564.) kao istaknutog pionira današnjeg evangeličkog pokreta.

Zwingli je Zakon vidio kao "ništa drugo do očitovanje Božje volje, i kao Božju volju, vječnu". Božji Zakon je cijeli ljuduski rod osudio na smrt, ali oni koji se pouzdaju u Krista "ne mogu biti suđeni zakonom". Stoga vjerniku, mrtvim za Zakon i živim u Kristu, Zakon više nije potreban, jer "što god je ugodno Bogu, ugodno je i drago njemu". Istodobno je kršćanin slobodan od zakona koji određuju oblike bogoslužja. Budući da ga je Isus ispunio, zakon "više nikoga ne može osuditi". Kod obraćenja vjernik je "oslobođen i postao je Božje dijete"; time je ukinut strah od Zakona i od smrti.

Calvin je zakonu pristupio iz dva smjera: prirodnog zakona upisanog u čovjekovu savjest i pisanog zakona. Pisani zakon daje upute o savršenoj pravdi i savršenom životu. On je zrcalo u kojem vidimo svoje grijehe, jer otkriva Božju volju i pokazuje da ne ostvarujemo Njegove ideale. Spasenje ne dolazi od ispunjenja Zakona, jer u našem djelu nema pravde. Ono dolazi od opraštanja naših grijeha. Istodobno Zakon ima više funkcija: on optužuje grešnike, upozorava vjernike, otkriva ljudsku grešnost, vodi k milosti, vodi ka Kristu, štiti društvenu zajednicu od nepravde pojedinaca, pokazuje Božju pravednost, uči da je Bog Otac svim ljudima i potiče vjernike da čine dobro. Stoga je Zakon važan zato što (1) ukazuje na Božju pravdu, osvjedočavajući sve o nepravdi i grijehu, (2) uništava ljudsku arogantnost pa će ljudi prihvatiti Božje milosrđe i pouzdati se samo u Njegovu milost, (3) objavljuje Božju kaznu za grijeh, koja je smrt. Općenito uzevši Zakon je koristan za kršćane, jer ih podsjeća na ono što je prihvatljivo Bogu i pokazuje kako mogu biti pravedni pred Gospodinom.

Svako razmatranje Reformacije mora voditi računa o pokretu nazvanom Radikalna reformacija, pa su i njegovi vođe nazvani Radikalnim reformatorima. Oni predstavljaju krilo Reformacije koje je većina Reformatora odbacila, ali čiji se utjecaj ipak jako proširio. Jedan od vođa ovog pokreta bio je Konrad Grebel, švicarski Reformator, vrlo kritičan prema onome što je smatrao nedostatnom luteranskom reformom. Prema njemu trebalo je naglasiti važnost Zakona, ne onog uklesanog na kamene ploče, većonog upisanog na ploče srca. Balthasar Hubmaier, možda najsposobniji od radikalnih reformatora, spomenuo je ono što je nazvao "najrazlučnijim ciljevima" Zakona, prijetnju propasti tijela, pomagalom i svjedočanstvom protiv grijeha i učiteljem puta pobožnosti.

D. Suvremeni svijet

Sve doktrine, uključujući i doktrinu o Zakonu, razvile su se od osamanaestog do dvadesetog stoljeća u izrazitoj napetosti između tradicije i sumnje, dogme i relativizma. Religija je zadržala oblike razvijene tradicijom, ali s osjećajem nemirnog nezadovoljstva, posebice među baštinicima Reformacije. Posljedica toga je slika raširenog nejedinstva. John Bunyan (1628.–1688.), puritanski nasljednik radikalnih reformatora i kalvinista, zastupao je intergaciju Zakona i milosti. Kasnije su sljedbenici Wesleya zastupali njihovu najtješnju vezu u praktičnom kršćanskom životu.

Ortodoksni luterani nastavili su naučavati oštru odvojenost Zakona i milosti. Iz svog kuta gledanja optuživali su pijetističko krilo u svojoj crkvi za miješanje evanđelja sa Zakonom. Kao odgovor, pijetisti su inzistirali da unutar doktrine o milosti postoji nužnost da živimo u skladu s Božjim zakonom. Stoga ne bi trebalo postavljati jedno protiv drugoga kao paradoks.

U devetnaestom stoljeću formiranje Crkve adventista sedmog dana unijelo je u kršćansku raspravu svježi pogled na Zakon u cijeloj Bibliji, Starom i Novom zavjetu. Prvi adventisti nisu mnogo marili za integraciju Zakona i evanđelja, ili pitanje poslušnosti koja bi se računala kao dobra djela. Za njih je spasenje bilo dar od Boga po Kristovoj žrtvi, prihvaćenoj samo vjerom.

Premda su branili načelo Reformacije sola scriptura, njihovo ozbiljno inzistiranje na poslušnosti Božjem zakonu, posebno Desetorim zapovijedima s njihovom subotnjom zapovijedi, izazvalo je snažnu reakciju kritičara o ulozi Zakona. Mnogi su tvrdili da je Zakon došao kraju u Kristovoj službi i žrtvi, i time tvrdili da subota više nije dio kršćanske teologije. Adventisti su razvili snažne odgovore na takav antinomijanizam, i njihov je broj brzo rastao, s tim što je jedan od ključnih elemenata njihovog učenja bio vječnost Božjeg zakona.

Pod utjecajem socijalnog evanđelja krajem devetnaestog stoljeća, s njegovom političkom teologijom, rasprava o Božjem zakonu izgubila je određenu svrhu; grijeh je poistovjećen sa sebičnošću. Tako gledano ljudi griješe protiv svog višeg ja, protiv dobrih osoba ili općeg dobra, ali ne izravno protiv Boga u klasičnom smislu. Uz takav razvoj svjetovnog mentaliteta i opadanja tradicionalnog protestantizma krajem dvadesetog stoljeća, grijeh se često definira kao stanje društvene nepravde, generalizirana društvena bolest, ukratko redefinira ga se političkim, ekonomskim, kulturalnim i psihološkim izrazima.Takav je razvoj doveo do smanjenja zanimanja, osim u ograničenim krugovima, za ulogu Božjeg zakona.

VI Komentari Ellen G. White

Učenja Ellen G. White o Zakonu i doktrina Zakona u Crkvi adventista sedmog dana su izjednačena. Stoga u studiji kao što je ova moraju biti zajedno. Međutim, radi prepoznavanja odnosa Ellen G. White prema adventističkoj vjeri i zato da bismo bolje vidjeli njihov odnos, ovaj je dio podijeljen na dva dijela: Zakon u spisima Ellen G. White i Zakon u doktrini Crkve adventista sedmog dana.

A. Zakon u spisima Ellen G. White

Ellen G. White (1827.–1915.), suosnivačicu Crkve adventista sedmog dana, adventisti priznaju autoritativnim zastupnikom njezinih doktrina i vjerovanja. Njezini su spisi o Zakonu obilni i dosljedni sebi i Pismu.

Pod utjecajem drugih adventista, kao što je Joseph Bates, ona je 1846. shvaćati potrebu za vezom između evanđelja i Božjeg zakona. Ovo je osvjedočenje postalo još jače nakon što je imala viđenje o Svetištu na nebu, kojim je upozorena i na četvrtu zapovijed. U vezi s tim viđenjem pisala je: "Treba ukazati na kršenje Zakona, riječju i primjerom." Zatim je dodala: "Bilo mi je pokazano da treći anđeo, koji objavljuje Božje zapovijedi i vjeru u Isusa, predstavlja narod koji prima ovu vijest i diže svoj glas upozoravajući svijet da Božje zapovijedi i Njegov zakon čuva kao oko u glavi, i da će, kao odgovor na ovo upozorenje, mnogi prihvatiti Gospodnju subotu." (LS 96)

U svom prvom objavljenom traktatu 1851. ona primjećuje da je još 1849. shvatila da se Božje zapovijedi i vjera u Isusa – Zakon i evanđelje – ne mogu razdvojiti. Zato je Božji zakon, doktrinu o svetištu i vjeru u Isusa istaknula kao "glavne predmete" "sadašnje istine" (EW 63).

Njezino razumijevanje "sadašnje istine" predstavlja pregled doktrina koje se moraju smatrati prijeko potrebnima za sve kršćane do vremena kraja, odnosno od 1844. do Kristovog drugog dolaska. Budući da je od svojih prvih spisa stavila Zakon u ovu doktrinalnu kategoriju, možemo očekivati da svoje gledište o Zakonu neće promijeniti.

Prije Generalne konferencije 1888. na kojoj je istaknuta doktrina o opravdanju vjerom, Ellen G. White je nedvosmislenim riječima prikazala Zakon. Za Božji zakon je 1875. pisala da je svet, važan i da je njegov karakter bio uzvišeniji za one koji su prihvatili Krista kao svog Otkupitelja, nego za one koji su ga izvornog primili (RH, 29. travnja 1875).

Godine 1884. objasnila je da je Zakon cjelovito pravilo života koje je Bog dao čovječanstvu. Ako ga bude poštovao, poslušni će kršćanin živjeti zahvaljujući Kristovim zaslugama. Ako mu bude neposlušan, prijestupnik će biti osuđen njegovom snagom (ST, 4. rujna 1884).

Dvije godine kasnije ustvrdila je da je sveti, pravedni i dobri Zakon od Boga donio spoznaju koja treba "upravljati svim razumnim bićima" (ST, 8. travnja 1886). Kasnije je te iste godine pisala da "u Zakonu nema spasiteljske sposobnosti. Zakon osuđuje, ali ne može pomilovati prijestupnika. Grešnik se mora osloniti na zasluge Kristove krvi." Zato je "vjera u Krista neophodna" (ST, 5. kolovoza 1886).

U svojim spisima 1887. pisala je o snazi suda u Zakonu. Kao zrcalo on pomaže da "razaberemo nedostatke u svom karakteru", ali ne pretvara naša dobra djela u spasenje, već nas vodi na pokajanje i iskzivanje vjere u Isusa Krista (ST, 5. svibnja 1887).

Na Generalnoj konferenciji, održanoj 1888. u Minneapolisu, došlo je do ozbiljnog sukoba između dvije skupine vođa; jedna je isticala Zakon, a druga opravdanje vjerom. Ellen White je stala na stranu onih koji su zastupali evanđelje. Istodobno je ostala pri svojim pogledima na Zakon. U jednoj propovijedi koju je iznjela 1. studenog 1888., a koja je slijedila izlaganju J. H. Waggonera u kojem je Zakon prikazao kao sredstvo koje otkriva čovjekov grijeh, s Kristom kao rješenjem za grijeh, Ellen White je rekla: "Znam da bi bilo opasno osuditi stajalište dr. Waggonera kao potpuno nepogrešivo. To bi odgovaralo neprijatelju. Vidim ljepotu istine u prikazu Kristove pravednosti u odnosu na Zakon, kako nam je to doktor prikazao." (1888 Materials 164) Kasnije je u istoj poruci potvrdila da "istinu treba prikazati kakva je u Isusu" i "Isus će nam u novom svjetlu otkriti dragocjene stare istine", čime je rekla da je isticanje Isusa Krista bilo novo svjetlo za prikaz dragocjene stare istine o Zakonu (Isto, 165.167).

Nekoliko kratkih navoda uzetih iz jednog članka objavljenog 1890. može biti ilustracija njezinog izlaganja o Zakonu nakon 1888. "Zakon izgovoren sa Sinaja bio je prijepis Božjeg karaktera… Naša je pravednost u poslušnosti Božjem zakonu kroz zasluge Isusa Krista… Prinesena je beskrajna žrtva da bi se u čovjeku mogla obnoviti Božja slika, voljnom poslušnošću svim Božjim zapovijedima… Čovjek ne može samo svojom snagom zadovoljiti zahtjeve Božjeg zakona. Njegove žrtve, njegova djela, sve je to ukaljano grijehom. U Spasitelju, koji čovjeku može dati vrlinu svoje zasluge i učiniti ga suradnikom u velikom djelu spasavanja, osiguran je lijek. Krist je pravednost, posvećenje i otkupljenje onima koji vjeruju u Njega i idu Njegovim stopama… Mi trebamo razmišljati o Zakonu i evanđelju, i ukazati na Kristov odnos prema velikom načelu pravednosti." (RH, 4. veljače 1890)

Iste je godine pisala: "Mi težimo za posvećenjem koje sam Bog daje, a ono dolazi kroz vršenje Njegovog zakona… Jedini lijek koji se mogao naći za palog čovjeka bila je Kristova smrt na križu. Tako je bila plaćena kazna za prijestup." (RH, 15. srpnja 1890)

Pišući o optužbama farizeja da je Isus kršio Zakon, Ellen White je rekla: "Došaptavali su jedan drugome da On omalovažava Zakon. Čitao je njihove misli i odgovori im riječima: 'Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke! Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.' (DF) Ovim je Isus pobio optužbe farizeja. Njegova zadaća u svijetu bila je da obrani svete zahtjeve Zakona za koje su Ga optuživali da ih krši. Da se Božji zakon mogao promijeniti ili ukinuti, Krist ne bi trebao snositi posljedice naših prijestupa. On je došao da objasni odnos Zakona prema čovjeku i vlastitim životom poslušnosti slikovito prikaže njegova pravila …

Zakon je izraz Božjih misli; kad ga prihvaćamo u Kristu, on postaje naša misao. On nas uzdiže iznad sile prirodnih želja i sklonosti, iznad kušnji koje vode u grijeh. Bog želi da budemo sretni i On nam je dao propise Zakona da bismo, slušajući ih, mogli imati radost." (DA 307.308; usp. Čežnja vjekova, str. 252.253)

B. Zakon u doktrini Crkve adventista sedmog dana

Razumijevanje adventista sedmog dana o Zakonu bilo je dosljedno kroz sve godine. Od prve formulacije glavnih doktrina na "1848 Bible Conferences" do današnjeg dana, Zakon je uživao snažnu podršku.

Adventistička doktrina jasno razlikuje između moralnog zakona, Deset zapovijedi, koje je Bog dao svim ljudskim bićima, i obrednog zakona ritualnog sustava s njegovim propisima za židovsku vjersku praksu. Ova razlika zahtijeva osnovu na kojoj se one mogu graditi. Kao što su to učinili mnogi kršćanski teolozi, i brojni adventistički teolozi su se pozabavili ovim pitanjem, među kojima su poznatiji M. L. Andreasen i Edward Heppenstall. Ukratko rečeno, zaključak je: premda Pavao jasno ukazuje na prestanak židovskog obrednog zakona, on ni u kom slučaju ne poziva na ukidanje moralnog zakona kako ga nalazimo u Deset zapovijedi (Rim 3,31; 7,7; Gal 3,21).

Na zasjedanju Generalne konferencije 1980. u Dallasu, državi Teksas, zastupnici su preformulirali, zapravo proširili, temeljna vjerovanja. Između dvadeset i sedam njih, osamnaesto govori o Božjem zakonu: "Velika načela Božjeg zakona izražena su kroz Deset zapovijedi i primjerom prikazana u životu Isusa Krista. Ona izražavaju Božju ljubav, volju i namjere koje se odnose na ljudsko ponašanje i odnose, i obavezna su za sve ljude u sva vremena. Ti su propisi temelj Božjeg saveza s Njegovim narodom i predstavljaju mjerilo po kojemu Bog sudi. Djelovanjem Svetoga Duha oni nam otkrivaju što je grijeh i bude u nama svijest da nam je potreban Spasitelj. Spasenje se u potpunosti stiče milošću, a ne djelima, ali je poslušnost Božjim zapovijedima plod spasenja. Ta poslušnost izgrađuje u nama kršćanski karakter i rađa osjećaj mira. Poslušnost je dokaz naše ljubavi prema Gospodinu i našeg staranja o našim bližnjima. Poslušnost koja dolazi od vjere pokazuje Kristovu moć da preobrazi život, i zato ona jača silu i utjecaj kršćanskog svjedočenja. (Izl 20,1-17; Ps 40,8.9; Mt 22,36-40; Pnz 28,1-14; Mt 5,17-20; Heb 8,8-10; Iv 16,7-10; Ef 2,8-10; 1 Iv 5,3; Rim 8,3.4; Ps 19,8-15.)"

VII Literatura

Andreasen, M. L. The Faith of Jesus and the Commandments of God. Washington, D. C., Review and Herald, 1939.

Bible Readings for the Home Circle. Washington, D. C., Review and Herald, 1914.

Bunch, Taylor. The Ten Commandments. Washington, D. C., Review and Herald, 1944.

Facts for the Times. 4. izdanje. Battle Creek, Mich., Review and Herald, 1893.

Hastings, H. L. Will the Old Book Stand? Washington, D. C., Review and Herald, 1923.

Heppenstall, Edward. "The Covenants and the Law." U Our Firm Foundation. Washington, D. C., Review and Herald, 1953.

Moore, Marvin. The Gospel vs. Legalism. Hagerstown, Md., Review and Herald, 1994.

Nichol, Francis D. Answers to Objections. Washington, D. C., Review and Herald, 1932.

Pelikav, Jaroslav. The Christian Tradition. 5 svezaka. Chicago, University of Chicago Press, 1971–1989.

Pierson, Robert H. The Secret of Happiness. Nashville, Southern Pub. Assn., 1958.

Richards, H. M. S. What Jesus Said. Nashville, Southern Pub. Assn., 1957.

Schaff, Philip. The Creeds of Christendom. 4. izdanje. New York, Harper, 1919.

Seventh-day Adventist Bible Students' Source Book. Urednici Don F. Neufeld i Julia Neuffer. Washington, D. C., Review and Herald, 1962. Članak "Law."

Seventh-day Adventist Believe… A Biblical Exposition of 27 Fundamental Doctrines. Washington, D. C., Ministerial Association, General Conference of Seventh-day Adventists, 1988.

Source Book for Bible Students. Washington, D. C., Review and Herald, 1922.

Van Wyk, William. My Sermon Notes on the Ten Commandments. Grand Rapids, Baker, 1948.

Vaucher, Alfred F. L'histoire du salut. Dammarie-les-Lys, Francuska, Signes des Temps, 1951.

Wilcox, Milton C. Questions and Answers. 2 sveska. Mountain View, Calif., Pacific Press, 1919.

< 11 Poglavlje

Sadržaj

13. Poglavlje >