| < 12 Poglavlje | Sadržaj | 14. Poglavlje > |
Uvod
U Starom i u Novom zavjetu tjedni dan odmora
i posebnih bogoslužja bio je sedmi dan tjedna, nazvan "subota". Ova je
riječ primjenjivana i na dane godišnjih blagdana,
premda se najčešće upotrebljavala za sedmi dan
tjedna.
U post-novozavjetnoj kršćanskoj povijesti riječ "subota" počela se u nekim tradicijama na zapadu
primjenjivati na nedjelju, prvi dan tjedna, i još uvijek kod raznih
kršćana svetkovatelja nedjelje označava nedjelju.* U ovom članku, riječ "subota", se uvijek odnosi na sedmi dan u
tjednu.
Hebrejski korijen iz kojega je "subota"
izvedena je šbt, čije ne primarno značenje "prestati" ili "odustati" od ranije
aktivnosti. Imenični oblik je šabbat, a glagol je
šabat. Suvremeni hrvatski prijevodi obično prevode imenicu kao "subota" (ponekad "dan
odmora"), a glagol kao "počivati" (ponekad "počinuti"). Premda su ovi prijevodi ispravni i
odgovarajući, koncept "prestanka" ukazuje na vezu s
nečim što je prethodilo, a ne na razlog za
umor.
Još jedna imenica, koja se u Izlasku i
Levitskom zakoniku odnosi na subotu, je šabbaton, također izvedena
iz šbt,
često je prevedena kao "sveti dan ". Šest od
jedanaest puta ona se pojavljuje u frazi šabbat šabbaton (Izl
31,15; 35,2; Lev 16,31; 23,3.32; 25,4). Pojava šabbat i šabbaton zajedno, ukazuje na intenzivnost.
U Novom zavjetu je riječ za "subotu" grčka sabbaton, ili njena, po svemu
sudeći, množina sabbata. Međutim, ova
posljednja je možda jednostavno transliteracija aramejske riječi šabbeta, koja je
naglašeno stanje imenice u jednini. Zbgo toga, kad se u Novom zavjetu javlja
izraz sabbata, kontekst nam pomaže odrediti da li se radi o jednini ili
množini.
Ponekad se sabbaton u Novom zavjetu
odnosi na cijeli tjedan. Na primjer u Luka 18,12 farizej se hvali kako posti
dvaput tou sabbatou (u sedmici). Isto tako u nizu tekstova je prvi dan
tjedna označen brojem "jedan" uz riječ sabbaton ili sabbata (Mt 28,1; Mk 16,2.9; Lk
24,1; Iv 20,1.19; Dj 20,7; 1 Kor 16,2), pri čemu se uporabom ženskog oblika broja jasno
podrazumijeva imenica "dan".
U Hebrejima 4,9 je izraz sabbatismos
ispravno preveden kao "subotni počinak". U ovom općem dijelu Poslanice Hebrejima (3,7–4,13), u
kome subota služi kao metafora duhovnog odmora, imenica katapausis
(počinak) javlja se osim puta, a glagol
katapauo tri puta.
2.
Subotnji tekstovi u Petoknjižju
B.
Povijesne knjige, Psalmi i Proroci
1. Tekstovi iz
jedanaestog i desetog stoljeća
2. Tekstovi iz
devetog stoljeća
4. Tekstovi iz
kraja sedmog i šestog stoljeća
5. Tekstovi iz
petog stoljeća: Nehemija
1.
Subota u neprijepornom okružju
2.
Događaji subotom koji su
doveli do raspre
3. Značenje Isusovih iscjeljivanja
subotom
B.
Djela, Poslanice i Otkrivenje
C.
Sažetak novozavjetnih pokazatelja
III.
Biblijska teologija subote
4.
Bog kao Davatelj dobrih darova i Održavatelj stvorenoga
B.
Subota u doktrini o ljudskom rodu
1. Subota i
čovjekova
"stvorenost"
2. Subota kao
sredstvo "izjednačenja"
3.
Subota i naša vrijednost za Boga
4. Subota i
zajedništvo, ljubav i sućut
C.
Subota i doktrina o spasenju
E. Subota i
doktrina o posljednjim događajima
A. Razdoblje
između oba zavjeta i rani
judaizam
1. Razdoblje
između oba
zavjeta
B.
Subota i nedjelja u prvoj crkvi
1.
Podrijetlo svetkovanja nedjelje
2. Subota i
nedjelja u drugom i trećem stoljeću
3. Subota i
nedjelja od četvrtog do šestog stoljeća
C.
Subota u srednjem vijeku i razdoblju Reformacije
D. Subota
među puritancima i
baptistima
1.
Puritansko nedjeljno subotarstvo
E.
Židovi i subota u naše vrijeme
F.
Subota u povijesti i praksi adventista sedmog dana
1. Počeci svetkovanja subote kod
adventista
2.
Adventističko svetkovanje
subote
B. Čovjekova potreba za
subotom
D. Kristova
načela svetkovanja
subote
E.
Svetkovanje subote i svetost
G.
Subota u posljednjoj krizi zemljine povijesti
L.
Daljnje zanimanje za subotu
Dodatak:
Sedmodnevni tjedan i julijansko-gregorijanski kalendar
B.
Julijansko-gregorijanski kalendar
U većini slučajeva šabbat, šabat i
šabbaton se odnose na sedmi dan tjedna, ali u različitim tekstovima u Petoknjižju nalazimo ovu
vrst subotnje terminologije primijenjene na neke godišnje blagdane i na sedmu
("subotnju") godinu. U nekim slučajevima ovi se izrazi u prenesenom smislu
koriste za "počivanje" zemlje.
Tri ulomka u Petoknjižju posebno povezuju
subotu sa stvaranjem: Postanak 2,1-3; Izlazak 20,11; 31,13-17. Niz drugih
ulomaka govori o počivanju sedmog dana u tjednu. U nastavku ove
rasprave analiziramo subotnje tekstove redom kojim se pojavljuju u Petoknjižju.
(Vidi Stvaranje, I. A. 14.)
2. Subotnji tekstovi u
Petoknjižju
a. Postanak 2,1.3. Nakon opisa aktivnosti iz dana u dan prvih
šest dana tjedna stvaranja, Postanak 2,1 daje sažetu izjavu o tome da je
stvaranje dovršeno. U Postanku 2,2.3 čitamo: "I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo
koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje
učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti,
jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini."
Nekoliko elemenata u ovom ulomku zaslužuje
posebnu pažnju: 1. Premda se ovdje ne pojavljuje imenica šabbat, u oba
slučaja se javlja glagol šabat koji kaže
da je Bog počinuo od svog djela stvaranja. 2. Sedmi dan
tjedna je posebno istaknut; spomenut je pet puta, od toga triput kao "sedmi
dan", a dvaput kao zamjenica. 3. Tvrdnja ima čijastički oblik, odnosno oblik izvrnutog
paralelizma.
A. Bog dovrši svoje djelo (r.
2)
B. I počinu u sedmi dan od svega djela koje
učini (r. 2)
C. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti (r.
3).
B1 jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini
A1 prigodom stvaranja (r. 3; samo
u engleskom).
Uvodne izjave u ovom čijazmu (A i B) ukazuju na Božje
stvaralačko djelo i Njegovo počivanje sedmog dana. Iste dvije misli prisutne
su i na kraju čijazma, obrnutim redom (B1 i
A1). Tako u središtu čijazma (C) ostaje spominjanje Božjeg
blagoslova i svetkovanje sedmog dana. U čijazmu ovog oblika, A-B-C-
B1-A', središnji predmet normalno predstavlja glavnu svrhu
teksta. Zbog toga je u Postanku 2,2.3 glavna misao izjava: " blagoslovi Bog
sedmi dan i posveti".
Hebrejska riječ upotrijebljena za Božji blagoslov nad sedmim
danom je barak, ista ona koja je upotrijebljena za Božji blagoslov nad
životinjama i ljudima (Post 1,22.28). Ovaj božanski blagoslov nije
statičan, već nastavlja imati posebno značenje od vremena prve objave. Osnovno
značenje hebrejskog izraza "posveti" (od
qadaš, "biti svet") je "odvojiti" ili "staviti na stranu" nešto što
pokazuje ispunjenje božanskog cilja i/ili zapovijedi. Stoga tvrdnja da je Bog
"posvetio" sedmi dan ne samo što taj dan čini drukčijim od ostalih šest, nego ističe i ideju nastavljanja posebnog
značenja tog dana za ljudska bića stvorena po Bogu. Nešto što je "odvojeno"
mora biti više od jednostavne uspomene na prošlost; to mora imati trajno
značenje. Ova svetost subote ponovljena je u
različitim kasnijim tekstovima Petoknjižja (na pr.
Izl 16,23; usp. 31,14.16; 35,2), a temeljni jezik čitave izjave u Postanku 2,2.3 ponovno se
pojavljuje u zapovijedi o suboti u Izlasku 20,8-11.
b. Izlazak 5,5. U ovom tekstu nalazimo subotnju
terminologiju u faraonovoj izjavi: "Sad kad se svjetina tako umnožila… vi biste
ih od posla odvratili?" Ova posljednja fraza u izvorniku glasi: "Vi biste
učinili da počivaju (šabat) od svojih tereta!"
Premda ovdje nije spomenut sedmi dan tjedna, sam kontekst pokazuje da je ovaj
počinak imao vjersko značenje.
c. Izlazak 16. U ovom poglavlju nalazimo prvi put u Starom
zavjetu upotrijebljenu hebrejsku imenicu šabbat (r. 23). Ustvari, u ovom
ulomku ova je imenica upotrijebljena četiri puta (rr. 23.25.26.29). Ovaj
događaj opisuje davanje
mane sinovima Izraelovim u pustinji Sin dva tjedna prije njihova dolaska na goru
Sinaj. Prema Izlasku 16,5 Izraelci su šestog dana trebali skupljati i nakupiti
"dvaput onoliko koliko su skupljali za svaki dan". Kasnije u poglavlju
rečeno im je da sedmog dana mane
neće biti (rr. 15.16) i premda se mana skupljena
svakog dana preko noći pokvarila, ova skupljena šestog dana se ne
će pokvariti (rr. 19-24). Sedmog dana neki su
izišli da skupljaju manu, ali je nisu našli (r. 27). Božji odgovor je glasio:
"Dokle ćete odbijati da se pokorite mojim
zapovijedima i mojim zakonima? Pogledajte! Zato što vam je Jahve dao subotu,
daje vam hrane šestoga dana za dva dana. Neka svatko stoji gdje jest; neka nitko
u sedmi dan ne izlazi iz svoga stana." (rr. 28.29) Upotrijebljene
riječi jasno pokazuju da Izraelcima subota nije
bila nepoznata.
d. Izlazak 20,8-11. Izlazak 20 sadrži Deset zapovijedi koje je
Bog dao Mojsiju na gori Sinaju. U ovom Zakonu četvrta zapovijed određuje da treba raditi
šest dana, a sedmi dan svetkovati kao dan odmora. Osnova za ovu naredbu je što
je i Bog "šest dana stvarao nebo, zemlju i mora i sve što je u njima, a sedmoga
je dana počinuo. Stoga je Jahve
blagoslovio i posvetio dan subotni." (r. 11)
Ovdje uzete riječi sažetak su sadržaja Postanka 2,2.3 i ne
ostavljaju sumnje da Izlazak 20,11 ukazuje na subotu stvaranja. Također je
značajno što se subota javlja u
okviru Deset zapovijedi, koje su opet bile središte Božjeg saveza. Da je ovaj
zakon deset zapovijedi bio poseban, a ostali su zakoni iz Petoknjižja bili
dodatak ili komentar, jasno je iz izjave u Ponovljenom zakonu 5,22 da Bog ovim
Desetorim zapovijedima "ništa nije dodavao", odnosno da je Dekalog bio posebna,
zasebna cjelina.
Osim toga, zavjetna osnova koja je istaknuta
u Izlasku 20 o vršenju Deset zapovijedi, uključujući subotnju zapovijed, spasiteljska je
povijest, ili bolje rečeno, smo božansko otkupljenje. Sinovi
Izraelovi ušli su u zavjetni odnos s Jahvom (vidi Izl 19). Zatim Bog u preambuli
i povijesnom prologu Dekaloga ističe primarni element u otkupljenju koje su
Izraelci doživjeli: "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje
egipatske, iz kuće ropstva." (Izl 20,2) Izraelci su bili
oslobođeni od ropstva i ova
ranija Jahvina dobrota predstavljala je temelj za odnos Saveza u kojem su
Izraelci, za uzvrat, trebali biti poslušni Božjim zapovijedima.
S vremenom su subota i ideja o Božjem savezu
zapravo postali sinonimi (usp. Izl 31,16). Više od bilo kojeg od devet propisa
Dekaloga, subota je osigurala vidljivu razliku koja je Božji narod odvojila od
svih koji nisu služili Jahvi. Tako je ona na vrlo stvaran način utjelovila pravo značenje zavjetnog odnosa s Bogom, jer je
prepoznala Izrael kao narod u zajednici s njihovim Stvoriteljem i Otkupiteljem.
Što više, subotnja zapovijed je jedina u
Dekalogu koja ima tri određene oznake otiska
pečata: ime,
službu i područje pojedinca ili entiteta čiju vlast pečat predstavlja. Zato se subota može smatrati
pečatom Dekaloga. (Vidi i raspravu o suboti kao
"znaku" u vezi s Izlaskom 31,13-17 i Ezekielom 20,12.20.) Subotnja je zapovijed
posebna ne samo zbog toga što sadrži tri bitna čimbenika pečata, već i što se služi jedinstvenim uvodom,
riječima "Sjeti se". Ove riječi mogu ukazivati na više koncepata: sjetiti
se subote kao već stoljećima poštovane institucije; sjetiti se jer
postoji opasnost od zaboravljanja; i sjetiti se gledajući unaprijed, zato što je subota toliko
središnja za doživljavanje iskustva sa Savezom. Koje god nijanse ovaj izraz imao
u kontekstu izvorne izjave na Sinaju, jedno je jasno: riječi "sjeti se" predstavljaju naglašavanje u
uvodu i pozivaju na obraćanje posebne pozornosti na subotnju
zapovijed.
e. Izlazak 23,12. Nakon spominjanja "subotnje godine" u
Izlasku 23,10.11., za sedmi dan tjedna objavljena je sljedeća uputa: "Šest dana obavljaj svoj posao, ali
sedmoga dana od posala odustani, da ti otpočine vo i magarac i da odahne sin tvoje
sluškinje i pridošlica." (r. 12) Za "počinak" koji je Izraelcima zapovijeđen u Savezu s
Bogom, uzet je glagol šabat , dok je za tovarne životinje vrsta odmora
jednostavno uzet nuah, a za " sin[a] tvoje sluškinje" i za "pridošlicu"
nifalni imperfekt nafaš, "osvježiti". Ova hebrejska riječ ne mora ukazivati oporavak od umora, premda
i to može u nju biti uključeno; zapravo ona ukazuje na poboljšanje
kvalitete života ili na zadovoljstvo odmora od dobro obavljenog rada. Prema
tome, subota treba biti značajno duhovno iskustvo i za izraelske sluge i
pridošlice.
f. Izlazak 31,13-17. U ovom ulomku nalazimo izjavu
sličnu onima u Postanku 2,2.3 i Izlasku 10,11,
ali s više dodatnih elemenata. 1. Svetkovanje Božje subote je znak, ne samo
stvaranja (r. 17), već i posvećivanja Njegovog naroda (r. 13). 2. Zavjetni
odnos, ranije istaknut u kontekstu Dekaloga (pogl. 19 i 20), sada je izrijekom
primijenjen na subotu i nazvan "vječni savez" (r. 16). 3. Za oskrvnuće subote predviđena je smrtna kazna
(rr. 14.15). 4. Po prvi put su upotrijebljeni irzazi naglašavanja
šabbat
šabbaton "dan posvemašnjeg
odmora" (r. 15). 5. Pozivajući se na stvaranje subote, izjava ne spominje
samo Božji počinak kao u Postanku 2,2.3 i Izlasku 20,11.,
već dodaje da je Bog "odahnuo" (r. 17),
očito ne u smislu oporavljanja od umora,
već ugodnog opuštanja nakon završetka svog
savršenog djela stvaranja.
Zamijetimo uporabu riječi "znak" u retku 13. Znak je nešto što
nadilazi sebe u otkrivanju dublje stvarnosti. S obzirom na subotu, ta je
stvarnost bila dvostruka: subota predstavlja trajnu potvrdu Božjeg
posvećenja Njegovog naroda (r. 13) i služi kao
stalni podsjetnik Božjeg stvaralaštva (r. 17). U oba vida svetkovanje subote
jest ono što znaku daje djelotvornost (rr. 13.16).
g. Izlazak 34,21. Ovaj tekst glasi: "Šest dana radi, a sedmoga
od poslova odustani, sve ako je u doba oranja ili u vrijeme žetve." Ovdje ne
nalazimo imenicu "subota", ali je izričito naglašen sedmi dan, a glagol za
"počinak" je šabat. To što se u
zemljoradničkom društvu vjerno trebala svetkovati subota
za vrijeme najvažnijih sezonskih poslova, "u doba oranja" i "u vrijeme žetve",
naglašava veliku svetost kojom je Bog obilježio ovaj dan.
h. Izlazak 35,2.3. U ovom tekstu je izraz šabbat
šabbaton uzet u zapovijedi kojom je naloženo da se sedmi dan svetkuje kao
"dan potpunog počinka u čast Jahvi". Još jednom je proglašena smrtna
kazna za prekršaj, uz dodatnu primjedbu: "U subotni dan ni vatre ne ložite po
svojim stanovima." Ovdje se očito govori o nepotrebnom subotnjem poslu za
Izraelce.
i. Levitski zakonik. Premda u ovoj knjizi nalazimo učestalije spominjanje izraza šabbat
i
šabbaton nego u drugim knjigama Petoknjižja, srazmjerno se malo njih
odnosi posebno na tjednu subotu. Tekstovi u kojima je to slučaj jesu 19,3.30; 23,3.38; 24,8 i
26,2.
U 19,3.30 i 26,2 nalazimo jednostavnu
zapovijed: "Držite moje subote!" U prvom slučaju ova se zapovijed javlja nakon naloga o
poštovanju roditelja, a u posljednja dva slučaja prethodi rečenici: "Štujte moje Svetište! Ja sam Jahve."
U Levitskom zakoniku 23,3 ukratko stoji: "Šest dana neka se posao obavlja, a
sedmi je dan subota – dan potpunog odmora [šabbat šabbaton], dan svetog
zbora, kad se ne smije raditi nikakva posla. Gdje god boravite, subota
[šabbat] je Jahvina." Ovo pokazuje da subota nije trebala biti samo
"potpuni odmor", već i "sveti zbor". Preostali dio Levitskog
zakonika 23 posvećen je u prvom redu godišnjim blagdanima, koji
su objavljeni "povrh Jahvinih subota" (r. 38). Levitski zakonik 24,5-8
određuje da Aron svakog
tjedna u subotu treba zamijeniti kruhove u Svetištu.
U Levitskom zakoniku 16,31 godišnji Dan
pomirenja označen je kao šabbat
šabbaton. Ovaj dan i
različiti drugi godišnji blagdani u 23. poglavlju
označeni su kao "subote" ili "dani potpunog
počinka". Za četiri od njih upotrijebljena subotnja
terminologija je šabbaton ili šabbat šabbaton: prvi dan sedmog
mjeseca (glasanje truba), deseti dan sedmog mjeseca (Dan pomirenja) i prvi i
osmi dan Blagdana sjenic (23,14.15.27-32.34.36). Prvi i sedmi dan Blagdana
beskvasnih kruhova i Dan pedesetnice vjerojatno su isto smatrali subotama,
premda je esenska i betuzijanska tradicija kasnijeg judaizma protumačila tekst o "suboti" u redcima 11.15.16 kao
tjedne subote sedmog dana. Tijekom svih ovih godišnjih blagdana, osim za Dan
pomirenja, nikakvog se "težačkog posla" nije smjelo obavljati, no za ovaj
dan važila je još stroža zabrana: "Nemojte raditi nikakvog posla." (r.
28)
U Levitskom zakoniku 25,2-6 ponovno je
rabljen subotnji rječnik, ali se ovdje odnosi na "subotnju
godinu". U Levitskom zakoniku 26 nekoliko tekstova o "subotama" (r. 34 [dvaput].
35.43) su metafore, jer označavaju buduće vrijeme kad će zavjetni narod Izrael, ako bude neposlušan,
biti odveden u ropstvo pa će zemlja namiriti svoje "subote". Osim
imenice u množini, upotrijebljen je i glagol šabat koji pokazuje da
će zemlja imati "počinak" (rr. 34.35).
j. Knjiga Brojeva. Brojevi u dva ulomka govore o tjednoj
suboti. U 15,32-36 nalazimo izvještaj o čovjeku koji je u subotu skupljao drva i bio
kažnjen smrću za ono što je očito bio flagrantni prekršaj subotnjih
propisa. U 28,9.10 nalazimo propis da se subotom na žrtvu paljenicu trebalo
prinijeti dva jednogodišnja janjeta, uz redovnu žrtvu
paljenicu.
k. Ponovljeni zakon 5,12-15. Posljednji tekst koji u Petoknjižju spominje
subotu nalazimo u Ponovljenom zakonu 5,12-15. Ovdje Mojsije ponavlja subotnju
zapovijed riječima vrlo sličnim onima u Izlasku 20,8-11., osim jedne
važne činjenice: umjesto da o suboti govori u okviru
stvaranja, razlog za svetkovanje subote je Božje izbavljenje Izraelaca iz
egipatskog ropstva. "Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te
odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je
zapovijedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotni." (r.
15)
Neki komentatori uzimaju ovu tvrdnju kao
dokaz da je subota bila relativno nova institucija, koju je Izrael prihvatio na
osnovi izlaska iz Egipta, a da uopće nije bila povezana sa subotom stvaranja.
Takav je zaključak neopravdan iz više razloga: 1.
Rječnik upotrijebljen u retku 15 pokazuje da je
ovaj redak Mojsijevo vlastito izlaganje Dekaloga. 2. Ponovljeni zakon je sam po
sebi nabrajanje onoga što je Izrael doživio u pustinji, i u tom kontekstu
predstavlja posebno prikladno spominjanje izbavljenje iz egipatskog ropstva. 3.
Spominjanje činjenice da je Izrael izbavljen od egipatskog
ropstva ni u kom slučaju ne niječe činjenicu da je Izrael bio i te kako svjestan
subote kao uspomene na stvaranje, što je vidljivo iz Izlaska 20,11 i 31,17. 4.
Motiv izbavljenja iz Egipta u vezi s Dekalogom u Ponovljenom zakonu 5 nije nov,
jer se već pojavio u vezi s davanjem Dekaloga u Izlasku
20 (vidi I. A. 2. d).
Jahvino izbavljanje Izraela iz egipatskog
ropstva bio je otkupiteljski čin, dokaz Njegove ranije dobrote i osnova za
sklapanje saveza između sebe i svog naroda.
Preambula i povijesni prolog u Izlasku 20,1.2 ponovljen je u Ponovljenom zakonu
5,6: "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz
kuće ropstva." U onovremenim
drevnim političkim savezima istog oblika, odnos vrhovnog
vladara prema vazalnom vladaru (i/ili pretku), bio je osnova za pokornost vazala
vrhovnom vladaru. Tako je i Jahvina ranija dobrota prema Izraelcima bila osnova
za njihovo prihvaćanje Boga, kako je to izraženo u Deset
zapovijedi. Stoga nas ne treba iznenaditi što je Mojsije kao osnovu za zapovijed
o svetkovanju subote uzeo činjenicu da je Jahve izveo Izraelce iz Egipta
"rukom jakom i ispruženom mišicom" (Pnz 5,15). Međutim, i posebno
spominjanje ovoga dolazi kao normalan tijek Mojsijevih misli, jer nakon što je
ponovio dio subotnje zapovijedi u vezi sa zahtjevom da se došljacima i slugama
dopusti počinak (r. 14), on
odmah nadovezuje: "Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj." (r. 15)
Ovim ponavljanjem Dekaloga Mojsije objavljuje
prirodu Dekaloga kao zasebne i savršene cjeline. U Ponovljenom zakonu 5,22
Mojsije tvrdi kako Bog, nakon izgovaranja Deset zapovijedi, "ništa nije
dodavao". Osim toga, položaj Dekaloga kao jedinstvenog apodiktičkog zakona
(proširene izjave načela, univerzalnog karaktera) u Petoknjižju
također ga prikazuje
jedinstvenog, posebno ako ga uspoređujemo s mnoštvom uputa koje
tumače zakon u Petoknjižju. Bog
je odlučio subotu učiniti integralnim dijelom "moralnog zakona";
time je naglasio i sačuvao njegov moralni značaj. Svaki čovjek koji je odvaja od ostalih devet
zapovijedi ili tvrdi da je "obredna", drsko se protivi onome što je objavio sam
Bog.
U starozavjetnoj povijesti Izraela, osim
onoga što je objavljeno u Petoknjižju, subota je srazmjerno manje spominjana
nego u Mojsijevim knjigama. Međutim, dokazi da je
Izrael i dalje svetkovao sedmi dan tjedna jasni su i suvremeni stručnjaci za Stari zavjet ih ozbiljno ne
niječu. U nastavku slijedimo u osnovi kronološko
prikazivanje ovih biblijskih podataka.
1. Tekstovi iz jedanaestog i
desetog stoljeća
Najstarije tekstove o svetkovanju subote
poslije Petoknjižja nalazimo u Prvoj i Drugoj knjizi Ljetopisa. Prorok Samuel i
David postavili su razne ljude "u službu zbog njihove vjernosti" (1 Ljet 9,22).
Među njima je bilo nekih
Kehatovaca koji su bili "odgovorni za kruhove što se postavljaju svake subote"
(r. 32). I kad je ostario "i nauživši se dan", David je skupio "sve izraelske
knezove, svećenike i levite" (23,1.2) i podijelio im razne
dužnosti u hramu (23,1–28,21). S tim u vezi spomenute su žrtve paljenice
Gospodinu "subotom, za mlađaka i na blagdane"
(r. 31). Iste je dane spomenuo i Salomon u svom pismu tirskomu kralju Hiramu, u
kojem je tražio pomoć u
izgradnji Hrama (2 Ljet 2,3). Nakon što je sagrađen i
posvećen, Salomon je prinio na
žrtvu što je bilo zapovijeđeno u te iste dane
(8,13). To su dokazi o kontinuitetu liturgije sukladno propisima u Petoknjižju,
koji su razlikovali ove tri kategorije "svetog zbora" od običnih dana.
2. Tekstovi iz devetog
stoljeća
U Drugoj o kraljevima nalazimo dva teksta o
suboti iz devetog stoljeća. Prvi
(2 Kr 4,18-37) izvještava kako je, nakon iznenadne smrti sina šunamske
obitelji, majka od muža zatražila da joj da jednog momka i magaricu kako bi
mogla otići proroku Elizeju. Ne znajući da im je sin mrtav, otac pita: "Zašto da
danas pođeš k njemu? Nije ni
mlađak, niti je subota." (r. 23) Ovo spominjanje obveze prema suboti predstavlja
dokaz u prilog religiozne naravi tog dana. Bilo je očito da su ovaj dan smatrali posebno
prikladnim za posjet Božjim prorocima.
Drugi tekst, u Drugoj o Kraljevima 11,4-20
(usp. 2 Ljet 23,1-11), izvještava o državnom udaru što ga je izveo Jojada,
veliki svećenik, kad je zbacio Ataliju i na prijestolje
postavio sedmogodišnjeg Joaša. Bilo je to u subotu, u vrijeme izmjene hramske
straže. To je bilo prikladno vrijeme, jer je imao na raspolaganju dvostruki broj
stražara prisutnih za državni udar. Što više, sam državni udar imao je duhovne
dimenzije, pošto je predstavljao odbacivanje Baala kojega je promicala Atalija,
kćerka Ahaba i Izebele, pa je prema vjerskom
obredu posvećenja novi kralj po običaju stajao kod stupa pri ulazu u hram (r. 14;
ispravno u DK).
a. Povijesna literatura. Najstariji tekst o suboti iz osmog
stoljeća u starozavjetnoj povijesnoj literaturi je
bilješka u Drugoj o kraljevima 16,18 o tome kako je kralj Ahaz "uklonio iz
Jahvina Doma Subotni hodnik koji bijahu sagradili". Ovo je, uz čin oskvrnjenja samog Hrama (usp. r. 17),
učinio "pred asirskim… kraljem" (r. 18) i prema
tome bilo je dio Ahazova otpada pod asirskim utjecajem. U 2. Ljetopisi 31,3.,
vezano uz Ezekijinu veliku reformu, kralj je odredio doprinos od svoga imanja
"za paljenice što se prinose subotom, za mlađaka i na
blagdane".
b. Ukori prorok Amosa, Hošee i Izaije.
Tri od najstarijih
proročkih spisa – Amosa, Hošee i Izaije – umjesno
spominju subotu. U svom karanju onih koji u Sjevernom kraljevstvu čine zlo, Amos ih citira kako pitaju kad
će završiti subota "da tržimo pšenicu,
smanjujuć efu, povećavajući šekel, da varamo krivim mjerama" (Amos
8,5). Optužujući Izrael i Hošea citira Gospodina koji kaže:
"Učinit ću kraj svim njenim veseljima, svetkovinama,
mlađacima, subotama, i
svim blagdanima njezinim." (Hošea 2,13; r. 11 u prijevodima ŠA i DK) U
sveobuhvatnom jadikovanju zbog Judine formalističke religije, Izaija na sličan način objavljuje: "Prestanite mi nositi ništavne
prinose, kd mi omrznu. Mlađaka, subote i sazive
– ne podnosim zborovanja i opačine." (Iz 1,13)
Tako Amos, Hošea i Izaija dokazuju da je
svetkovanje subote smatrano normativom za Božji narod u Izraelu i u Judi. Narod
je, međutim, u objema
kraljevstvima ravnodušno vršio religiozne obveze, među ostalima i čisto formalističko svetkovanje subote.
c. Pozitivni tekstovi u
Izaiji. Izaija pruža
nekoliko predivnih rasprava o pravom svetkovanju subote. Prva od njih, u Izaiji
56,2-8., ima oblik proširenog blaženstva. U njoj se izriče blagoslov nad onim "koji poštuje subotu da
je ne oskvrni i koji ruke svoje čuva od svakoga zla djela" (r. 2). Zatim se
sućutno obraća tuđincima i eunusima
(rr. 3-7). Eunusima koji svetkuju Božje subote i drže Njegov savez
podići će "spomenik i ime, bolje nego sinovima i
kćerima" (r. 5), a tuđince koji pristanu
"uz Jahvu" i svetkuju subotu, razveselit će u Božjem Domu molitve (rr. 6.7). U Izaiji
58,13.14 je subota spomenuta u ulomku koji kazuje što se podrazumijeva pod
pravim postom. Specifična izjava o suboti
glasi:
"Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u
sveti dan ne obavljaš poslove, nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajuć od puta, bavljenja poslom i pregovaranja –
tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći, i ja ću te provesti po zemaljskim visovima, dat
ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova, jer
Jahvina su usta govorila."
Ovdje je subota prikazana kao dan koji Božji
narod treba svetkovati. Trebaju se ustezati da tog dana ne čine ono što je za njihovo zadovoljstvo. A Bog
zauzvrat obećava da će ih obasuti bogatim duhovnim i zemaljskim
blagoslovima. Izrazi "moj sveti dan" i "sveti dan Gospodnji" (u ostalim
prijevodima, osim u KS) paralele su izrazu "subote moje" u Izaiji 56,4 (nije
samo u KS).
Izaijin posljednji tekst o suboti nalazimo u
66,22.23. Ovdje je iznesena potvrda za budućnost: "Jer kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju
ću stvoriti, trajati preda mnom –
riječ je Jahvina – tako će vam ime i potomstvo trajati. Od
mlađaka do mlađaka, od
subote do subote, dolazit će svi
ljudi da se poklone pred licem mojim – govori Jahve."
4. Tekstovi iz kraja sedmog i
šestog stoljeća
a. Jeremija. Prorok Jermija, koji je u proročkoj službi djelovao oko četiri desetljeća (oko 626. do 586. pr. Kr.), podsjetio je
Judine kraljeve i narod da subotom ne unose tereta u Jeruzalem, niti bremena iz
kuće i da nikakva posla ne rade tog dana kako je
to Bog zapovijedio njihovim precima (Jr 17,21.22). Za poslušnost je
obećao slavu i dug život Jeruzalemu, a za
neposlušnost zaprijetio je neugasivim ognjem koji će progutati dvore jeruzalemske (rr.
24-27).
Jeruzalem je zbilja bio razoren. U tri vojna
pohoda Nabukodonozor je pokorio Judu, deportirao njegovo stanovništvo i razorio
hram. U takvoj situaciji nalazimo još jedan jasan Jeremijin tekst o suboti:
"Baci Jahve u zaborav svetkovine i subote na Sionu; u gnjevu svom prezre kralja
i svećenika." (Tuž 2,6)
b. Ezekiel. Prognan u Babilon, Ezekiel višeput ukazuje
na kršenje subote u ulomcima u kojima spominje i druge vidove otpada. U Ezekielu
20,12-24 prorok snažnim riječima ukazuje na svrhu i posljedice pravog
svetkovanja subote: "I dadoh im svoje uredbe i objavih svoje zakone, koje svatko
mora vršiti da bi živio; dadoh im i svoje subote, kao znak između sebe i
njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih posvećujem" (rr. 12.13) i: "Svetkujte moje subote,
neka one budu znak između mene i vas, kako bi
se znalo da sam ja Jahve, Bog vaš" (r. 20). Ove dvije izjave nalazimo u okviru
teksta u kojem ponavlja doživljaje Izraela u pustinji u vrijeme izlaska iz
Egipta; tako predstavljaju očitu
vezu sa Izlaskom 31,3-17 gdje se o suboti govori kao "znaku" Božjeg
posvećenja Njegovog naroda i Njegovog stvaralaštva.
One također ponavljaju osnovno
isticanje subote kao svetog dana u Petoknjižju (Izl 20,8-11; Lev 23,3) i Izraela
kao svetog naroda (Izl 19,6; Lev 19,2).
Osim što je potvrdio značenje subote kao "znaka" (Izl 31,13-17; vidi
I. A. 2. f), Ezekiel je dodao još nešto: spoznaju da Gospodin
posvećuje svoj narod (20,12) i da im je Jahve Bog
(r. 20). Spoznaja o tome svakako podrazumijeva i intelektualnu svijest, ali u
tom izrazu se krije i mnogo bogatije značenje: on obuhvaća i potvrđuje prisnu osobnu zajednicu. Za drevne Hebreje "znati" ili "poznati" u
prvom redu je označavalo odnos. Zato Ezekiel 20,12.20
ističe – zapravo uči i zapovijeda – duboki, iskreni i trajni
duhovni susret Boga i Njegovog naroda, koji ih povezuje s Njim u najprisniju
moguću zajednicu.
Nekoliko drugih tekstova o suboti nalazimo u
dijelu o Ezekielovom "idealnom hramu" u poglavljima 40-48. Ovdje
"svećenici leviti, potomci Sadokovi" (Ez 44,15)
"neka svetkuju moje [Božje] subote" (r. 24). Knez je "dužan davati žrtve
paljenice, prinosnice i ljevanice za svetkovine i za mlađake, za subote i
blagdane" (45,17). Na kraju neka subotom i na mlađake "vrata… koja gledaju na
istok" – inače vrata "zatvorena
šest radnih dana" – budu otvorena za bogoslužje i odgovarajuće liturgijske aktivnosti
(46,1-3).
5. Tekstovi iz petog
stoljeća: Nehemija
Nehemija, židovski vođa nakon povratka iz
Babilona, triput spominje subotu. Prvi put to čini u pokajničkoj molitvi u kojoj potvrđuje da je Bog dao
Izraelu "pravedne naredbe, čvrste zakone, zapovijedi izvrsne i uredbe", i
da im je "objavio svoju svetu subotu" kao i "naredbe i Zakon" Mojsijev (Neh
9,13.14). Ovaj zapis predstavlja priznanje da se još u petom stoljeću razlikovalo između zapovijedi što ih
je Bog izravno dao, i uredaba koje je Bog dao preko Mojsija. Ova se razlika u
kasnijem judaizmu
izgubila.
Dva druga teksta povezana su sa reformom
subote. Narod je obećao da subotom i drugim blagdanima ne
će trgovati s "narodima zemlje" (10,31-33).
Kad je Nehemija kasnije vidio da se ratarski proizvodi pripremaju i njima
subotom trguje (13,15.16), naredio je da se gradska vrata u Jeruzalemu, "kad se
mrak spusti… zatvore" i "ne otvaraju do iza subote" (r. 19).
Novi zavjet pruža važne informacije o
teologiji subote i svetkovanju subote. Posebice Isusovo učenje i život otkrivaju osnove koje trebaju
rukovoditi Njegove sljedbenike u pitanjima vezanim uz subotu. U ovom dijelu
razmatramo važnije slučajeve, kad je Isus primjerom,
riječju i čudom liječenja naučavao suštinu pravog svetkovanja subote. Pri
ocjenjivanju Isusovih sukoba sa Židovima po pitanju subote, u kojima je
čak bio optuživan za kršenje subote, moramo
biti svjesni onoga što je na kocki: pitanje o važenju "usmenog zakona". Do
rasprava o suboti nije došli po pitanju onoga što je zabranjivao Stari zavjet,
već u vezi sa tradicijama koje su nastale
tijekom razdoblja između oba zavjeta (vidi
V. A. 2).
Temeljno načelo koje je Isus objavio bilo je da nije
došao ukinuti Zakon i Proroke, već da ih ispuni (Mt 5,17.18). Ovo je
načelo prikazano Njegovim odnosom prema suboti i
drugim propisima Dekaloga, kao što je poštovanje roditelja i izbjegavanje
ubojstva (rr. 21.22; 15,3-6). On je svojim stavom uzvisivao božanski Zakon, ali
je zbog toga dolazio u sukob sa židovskim dodacima i tumačenjima tog Zakona. Njegove subotnje
aktivnosti i poučavanje, prikazani u četirima Evanđeljima, otkrivaju
ponovno usvajanje izvorne svrhe subote vraćanjem njezinog cjelovitog, dubokog duhovnog
značenja.
Neki tekstovi, koji u četirima Evanđeljima spominju
subotu, nisu uključeni u
Kristovu raspravu sa književnicima i farizejima, dok drugi pokazuju da se radilo
o polemičkoj situaciji tijekom događaja ili
poslije njega.
1. Subota u neprijepornom
okružju
a. Isusovo pohađanje sinagoge.
Isus je subotom odlazio u
sinagogu (Mk 1,21; 6,2; Lk 4,16.31; 13,10). Prema Luki 4,16 imao je
"običaj" subotom ići u sinagogu. Time je pokazao pozitivno
stajalište prema suboti kao vremenu "svetog zbora" (Lev
23,3).
b. Savjet vezan u subotu u Mateju
24,20. Jedna Isusova tvrdnja
u Njegovoj eshatološkoj raspravi zapisanoj u Mateju 24 pokazuje istu vrst
pozitivnog naglašavanja subote. Proričući vrijeme kad će rimska vojska osvojiti Jeruzalem, Isus je
savjetovao svojim učenicima: "Molite da vaš bijeg ne bude zimi
ili u subotu." (r. 20) Teškoće koje donosi zima razumljive su, ali zašto
je spomenuo subotu? Ponekad se kaže da bi bijeg subotom bilo teško izvesti zbog
miješanja Židova; međutim, ako su Židovi
bili zaokupljeni borbom, subota bi bila prikladno vrijeme za napuštanje grada.
Nije uvjerljiva ni ideja da bi "subotnji dan hoda" predstavljao prepreku, jer
način svetkovanja subote
prikazan u Evanđeljima podrazumijeva
da su kršćani izbacili ovaj
izvanbiblijski dodatak (osim toga, rabinska literatura dopuštala je bijeg da bi
se spasio život). Ovaj tekst jednostavno pokazuje da su se učenici trebali moliti da ne moraju bježati
subotom ne bi li tako izbjegli situaciju u kojoj bi im bilo onemogućeno normalno svetkovanje subote i a što bi
umanjilo osjećaj svetosti subote.
c. Svetkovanje subote dok je Isus boravio u
grobu. Luka 23,54-56
pokazuje primjer svetkovanja subote u dan koji je Isus proveo u grobu. Žene su
vidjele gdje je bilo položeno Njegovo tijelo, zatim "pripremiše miomiris i
pomast", a u "subotu se nisu micale prema propisu (Zakona)". Čekale su do rano "u prvi dan sedmice" da odu
do groba i pomažu tijelu, ali su ga našle praznog (Lk 24,1-3). "Propis" koji su
poštovali bio je očito subotnja zapovijed Dekaloga. Svetkovanjem
subote u vrijeme Isusove smrti pokazale su da su slijedile Njegov primjer
svetkovanja subote. Ovo također potkopava teoriju
prema kojoj je Isus imao negativno stajalište prema suboti, koje je, navodno,
pružilo temelj kasnijem odbacivanju subote.
d. Najranija zapisana
ozdravljenja. Najraniji
zapisani primjeri Isusovog liječenja subotom čini se nisu izazvali nikakvu raspravu. Marko
i Luka opisuju izlječenje opsjednutoga koji je prekinuo subotno
bogoslužje u sinagogi u Kafarnaumu (Mk 1,21-28; Lk 4,31-37). Kasnije,
očito iste subote, Isus je izliječio Petrovu punicu od jake groznice (Mt
8,14.15; Mk 1,29-31; Lk 4,38.39). Nakon zalaska sunca uslijedilo je više drugih
izlječenja (Mt 8,16; Mk 1,32-34; Lk
4,40).
2. Događaji subotom
koji su doveli do raspre
a. Trganje klasja subotom. Prvi sukob oko subote što su ga zapisala
trojice sinoptičara nastao je oko pitanja je li dozvoljeno da
Isusovi učenici trgaju klasje subotom (Mt 12,1-8; Mk
2,23-28; Lk 6,1-5). Učenici su "trgali klasje te ga trli rukama i
jeli" (Lk 6,1). Premda je Stari zavjet dopuštao onima koji prolaze kroz njivu da
se posluže pšenicom i utaže glad,
farizeji su prigovorili Isusu.
Prema usmenom zakonu (kasnije kodificiranom u
Mišni i Talmudima), Isusove su učenike okrivili za dvije glavne vrste rada
koji je subotom bio zabranjen: žetve i vršidbe (vidi V. A. 2). Isus ih je branio
obraćanjem pozornosti na slučaj kad je David jeo postavljene kruhove jer
je bio gladan, a spomenuo je i činjenicu da su svećenici u Hramu vršili dodatni rad subotom, a
nisu zato bili krivi (Mt 12,3-5). Tako ni Njegovi učenici nisu bili krivi. Zatim je dodao: "A ja
vam kažem da je ovdje nešto veće od hrama!" (r. 6) i objavio da je subota
bila načinjena radi čovjeka, a ne obrnuto (Mk 2,27). Sva trojica
sinoptika zaključju snažnom Isusovom tvrdnjom da je "Sin
Čovječji uistinu gospodar subote" (Mt 12.8; Mk
2,28; Lk 6,5; vidi Stvaranje II. C).
b. Liječenje subotom kod sinoptika. U Mateju 12,9-13; Marku 3,1-5 i Luki 6,6-10
nalazimo izvještaj o liječenju čovjeka s uzetom rukom. Propisi, kasnije
kodificirani u Mišni, dopuštali su subotom liječiti bolesnu ili povrijeđenu osobu, ali samo
kad je situacija bila opasna po život. Ovo je bio kroničan slučaj pa se ovaj propis očito nije odnosio na njega. Zato su
književnici i farizeji, "u nakani da ga okrive", upitali Isusa: "Je li dopušteno
u subotu liječiti" (Mt 12,10; Lk 6,7). Isus im je odgovorio
pitanjem: "Ima li tko među vama da svoju
jedinu ovcu, kad bi u subotu upala u jamu, ne bi prihvatio i izvadio?" (Mt
12,11) Neki su rabinski propisi to dozvoljavali, no osnovno pitanje je bilo bi
li za ljudsko biće trebalo
učiniti nešto manje (r. 12). Zatim je
farizejima postavio mnogo ozbiljnije pitanje: "Što je dopušteno u subotu:
činiti dobro ili zlo? spasiti život ili ga
upropastiti?" (Mk 3,4) Oni su smatrali da je ne učiniti dobro bilo isto što i učiniti zlo. Prema tome, propust da
izliječi čovjeka s usahlom rukom bio bi suprotan
njihovim osnovim načelima. Isus "ih srdito sve naokolo pogleda,
ožalošćen zbog tvrdoće njihova srca" (r. 5).
Dva druga ozdravljenja koja su potakla
pitanja zapisao je Luka: "Žena opsjednuta osamnaest godina od duha koji je bio
začetnik bolesti" i čovjek s vodenom bolesti (Lk 13,10-17 i
14,1-6). U vezi s ovim ozdravljenjima Isus je ponovno ukazao na čovječnije postupanje sa životinjama subotom nego
što su to književnici i farizeji bili spremni dopustiti za ljudska
bića.
c. Liječenja subotom kod Ivana. U Evanđelju po Ivanu
zapisana su samo dva Isusovo izlječenja subotom: u 5,2-9 ozdravljenje uzetog
čovjeka u ribnjaku Bethezdi i u 9. poglavlju
izlječenje slijepca. U prvom slučaju Isus je izliječio čovjeka i zatim mu zapovijedio: "Ustani, uzmi
svoju postelju i hodaj!" (Iv 5,8). Čovjek je ustao i postupio onako kako mu je
Isus rekao (r. 9); time je pokazao da je njegovo ozdravljenje bilo stvarno i
potpuno. Ovaj je postupak izazvao sukob sa Židovima (rr. 10.16), pogotovo što je
ozdravljeni čovjek prekršio zakon noseći teret subotom, što je bio jedan od trideset
i devet glavnih poslova kasnije kodificiranih u Mišni. Isus je ovo ozdravljanje
stavio u kontekst "moj Otac neprestano radi, zato i ja radim" (r. 17). Bog je
bio stalno aktivan u održavanju svemira, kao i u djelu otkupljenja ljudskih
bića. Isus je jednostavno, ali odlučno tvrdio da sudjeluje u ovoj stalnoj
božanskoj otkupiteljskoj aktivnosti, potpuno sukladnoj svrsi subote. (Vidi
Stvaranje, II. C.)
Da je u to bilo uključeno mnogo više od tjelesnog ozdravljenja
vidljivo je iz riječi što ih je Isus uputio čovjeku kojega je kasnije našao u Hramu: "Eto,
ozdravio si! Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi!" (r. 14) Ozdravljenje
ovog čovjeka podrazumijevalo je duhovnu i tjelesnu
dimenziju. Isto je prisutno u Isusovu izlječenju uzetoga u Kafarnaumu (Mt 9,1-7; Mk
2,1-12; Lk 5,17-25) kome je Isus oprostio grijehe, pokazujući "da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe" (Mt
9,6). Poruka je savršeno ista kao ona koju je objavio prigodom izlječenja uzetoga kod ribnjaka Bethezde. Tako su
ova čuda bila proglašavanje Isusove božanske
naravi i mesijanstva.
U slučaju izlječenja slijepca od rođenja, farizeji su
optužili Isusa da ne svetkuje subotu (Iv 9,16). I ovom prigodom Isus nije
poštovao farizejske zakone o svetkovanju subote, a ne biblijske propise. Što
više, Isus je ovo čudo nazvao
Božjim djelom (r. 3). Neposredno prije ovog ozdravljenja Isus je izgovorio
riječi vrlo slične u značenju onima koje je izrekao kod ozdravljanja
uzetoga kod Bethezde. Sada je rekao: "Dok je dan meni treba čini djela onoga [Oca] koji me posla." (r. 4)
Ovim čudom Krist je ponovno otkrio da sudjeluje u
djelovanju Boga Oca, i time je ponovno usmjerio pozornost na sebe kao Mesiju,
preko kojega se svijetu daju božanska milost i blagoslovi.
3. Značenje Isusovih iscjeljivanja
subotom
a. Razlozi za iscjeljivanja
subotom. Isus je svoja
čuda ozdravljanja mogao ograničiti na druge dane osim subote, ali to nije
učinio. Zapravo čini se da Evanđelja posebno
naglašavaju liječenja subotom
koja su izazivala protivljenje Židova. Pomoću njih je Isus dao pouke o pravom svetkovanju
subote. Štoviše, ovim je čudima usmjerio pozornost na svoju božansku
narav, na zajedništvo s Ocem i na svoje djelo spašavanja. Sukob oko ozdravljenja
subotom dao je Isusu priliku da uči važnim istinama koje su se odnosile na
Njegovo spasiteljsko djelo. Osim toga, dva izlječenja subotom koja spominje Ivan, dogodila su
se u Jeruzalemu u vrijeme godišnjih blagdana i time pružila Isusu priliku da
objavi istine važne za spasenje ljudskih bića.
b. Ozdravljenja kao objave Isusove
misije. Vrijedno je zapaziti
dva ozdravljenja subotom, zapisana u Evanđelju po Ivanu, zbog
rasprave koja je uslijedila i zato što su predstavljala karike u nizu događaja
kojima je potvrđena Isusova misija. Kad je Isus ozdravio uzetog čovjeka kod ribnjaka Bethezde i objavio da On
i Otac rade, Židovu su to shvatili kao tvrdnju izjednačavanja s Bogom i "još više nastojali da ga
ubiju" (Iv 5,18). Isus je istaknuo nekoliko značajnih istina: (1) Sin čini isto što i Otac (r. 19); (2) "Otac ljubi
Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu još veća djela od ovih" (r. 20); (3) "jer kao što
Otac uskrisuje mrtvace i vraća im život, tako i Sin vraća život" (r. 21); (4) Otac, koji ima život u
sebi, dao je i Sinu "da ima život u sebi" (r. 26); (5) Otac je "sav sud dao
Sinu" (r. 22); (6) "tko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga posla"(r.
23); i (7) onaj tko čuje Kristovu riječ i dođe k Njemu "ima život
vječni" (r. 24; usp. rr.
39.40).
Isus ovdje uči, kao i u poglavljima koja slijede, da je
pravi život, "vječni život", dostupan ljudskim bićima i da ga mogu primiti samo po Njemu. Ovo
je ustvari osnovna vijest koju je Ivan objavio na samom početku svog Evanđelja: "U njoj bijaše
Život i Život bijaše svjetlo ljudima." (Iv 1,4)
"Vječni život", što ga ima Krist kao jedini Izvor,
jeste ono što je bio predmet Isusovih iscjeljivanja subotom. U Isusovoj raspravi
kod ribnjaka Bethezde ovaj se izraz javlja dvaput (Iv 5,24.29), a pojavljuje se
i u kasnijim poglavljima (Iv 6,27.40.47.54.68; 10,28; 17,2.3). Isus je jasno
istaknuo da ovaj izobilan život (Iv 10,10) – život punine, cjelovitosti i
bogatstva – zapravo počinje sada za one koji prihvate Njega i
Njegovo spasenje (vidi Iv 5,24). Krist također potvrđuje da
će se ovaj život produžiti u
vječnost kad On uskrisi mrtve "u posljednji dan"
(Iv 6,40; usp. 5,28.29; 6,39.40.54; 1 Kor 15,51-54; 1 Sol
4,16.17).
Podaci iz Djela apostolskih pokazuju da su
apostoli poslije Isusova uskrsnuća nastavili svetkovati subotu. U Antiohiji u
Pizidiji (u Maloj Aziji) Pavao i Barnaba su prisustvovali i sudjelovali dva
tjedna zaredom u bogoslužju u sinagogi (Dj 13,14.42-44). Nekoliko godina
kasnije, tijekom Pavlova drugog misioanrskog putovanja, Pavao i Sila su se u
subotu pridružili skupini žena koja se okupila pored rijeke u Filipima (Dj
16,12.13).
Kad je stigao u Solun, Pavao je otišao u
sinagogu "po svom običaju" (Dj 17,2), što je izraz vrlo
sličan onome o Isusu u Luki 4,16. U tri subote
koje je proveo u Solunu, Pavao je "raspravljao s njima na temelju Pisama,
tumačeći i dokazujući kako je trebalo da Mesija trpi i uskrsne od
mrtvih" (Dj 17,2.3).
Kasnije je Pavao godinu i pol dana radio u
Korintu (Dj 18,1-18). Tijekom sedmice radio je u svom zvanju izrađujući šatorska krila (r. 3, DF), ali je "svake
subote raspravljao u sinagogi i nastojao pridobiti Židove i Grke" (r. 4). No za
vrijeme ovog dijela svog boravka u Korintu, zbog židovskog protivljenja na koje
je naišao u sinagogi (rr. 6.7), propovijedao je "riječ Božju" (r. 11) u
kući Ticija Justa.
Tako Djela apostolska bilježe niz
slučajeva u kojima su Pavao i njegovi pratioci
svetkovali subotu. S druge strane, nema izvještaja da bi ovi apostoli ikada
održavali bogoslužja prvog dana sedmice. Dva teksta za koja se tvrdi da su dokaz
redovnog nedjeljnog bogoslužja – Djela 20,7 i 1. Korinćanima 16,2 – u biti to nisu. Prvi zapravo
govori o večernjem sastanku u posebnoj prigodi (prema
biblijskom računanju u subotu uvečer), a drugi je savjet da svatko kod
kuće (a ne u crkvi ili sinagogi) stavlja po
strani novac koji će se kasnije prikupiti.
Jedina dva teksta u kojima se u novozavjetnim
poslanicama spominje riječ "subota" (premda s različitim grčkim riječima, kako ćemo to vidjeti u nastavku), su Kološanima
2,16 i Hebrejima 4,9.
a. Kološanima 2,14-17. Suvremeni znanstvenici priznaju da je tekst u
Kološanima 2-23 rasprava protiv heretičkog učenja, vjerojatno gnostičke naravi (vidi posebno rr. 8-11.18-23). U
ovom kontekstu nalazimo tekst o Bogu koji je "izbrisa[o] zadužnicu koja je
svojim odredbama bila nama protivna" (r. 14) i uputu: zato "neka vas nitko ne
osuđuje zbog jela ili
pića, ili zbog godišnjih
blagdana, ili mlađak, ili subot", koje su "samo sjena
stvarnosti koja je imala doći", "stvarnosti" koja je pripadala Kristu
(rr. 16.17).
Je li ovdje upotrijebljen grčki sabbaton u množini ili jednini,
nije jasno. Mnogi komentatori smatraju da ovaj tekst govori o "subotama" ili
blagdanima o kojima je riječ u Mojsijevu "obrednom zakonu", a ne o
tjednim subotama.
No ovi se komentatori i tumači, međutim, uglavnom nisu
pozabavili s činjenicom da je
tekst u Kološanima 2,16 po svemu sudeći sličan ponovljenim starozavjetnim tekstovima o
trilogiji uzorka godišnjih-mjesečnih-tjednih blagdana (ovim ili obrnutim
redom). Naravno da ne možemo biti potpuno sigurni da se kod krivovjerja u Kolosi
radilo o trostrukoj skupini blagdana, a možda se ovdje upotrijebljena
terminologija ne može uspoređivati s onom u Starom
zavjetu. Također je moguće da se
Pavao poslužio uobičajenim književnim sredstvom izvrnutog
paralelizma, pa je tako s godišnjih prešao na mjesečne, da bi se ponovno vratio na godišnje
blagdane.
U svakom slučaju, ne smijemo previdjeti činjenicu da sm kontekst u kojem je
spomenuta ova trilogija izraza u Kološanima, nema veze sa samim danima,
većobredima. Tekst spominje blagdane u kojima je bilo
prisutno "jelo i piće". Ukratko, Kološani ovdje raspravljaju o
ceremonijalizmu koji je iz vida izgubio Krista, Onoga na koga su ukazivali
starozavjetni obredi.
Značajno je i to što u starozavjetnim tekstovima
koji spominju ovu trilogiju blagdana, u svakom pojedinom slučaju nije riječ o svetkovanju dan, već o načinu na koji su se ovi blagdani odnosili prema
odredbama "obrednog zakona" (1 Ljet 23,31; 2 Ljet 2,4; 8,13; 31,3; Iz 1,11-14;
Ez 45,17).
Pogrešno isticanje obreda i zadovoljavanje s
formalizmom moglo je dovesti do religije bez značenja, bilo u stazoravjetno ili novozavjetno
vrijeme. U Kološanima 2,16.17 nalazimo savršeno istu poruku kao u Izaiji
11,11-14; ni u jednom slučaju ne radi se o svetosti Bogom
određenog dana za
svetkovanje. U stvari, u oba slučaja napadu je izložen samo grubi
"ceremonijalizam", s tim što se
poslanica Kološanima suproti osuđivačkom duhu nekih koji su zastupali sada
zastarjele obredne službe. Zato
spominjanje riječi sabbaton u Kološanima 2,16 ne
nagovještava niti ne podrazumijeva ukidanje same subota sedmog dana. Štoviše
temeljito prikazano svetkovanje subote kod apostola protivi se svim pokušajima
da se Kološanima 2,16 upotrijebi kao dokaz ukidanja sedmog dana,
subote.
b. Hebrejima 2,7–4,13. U dijelu Poslanice Hebrejima od 3,7 do 4,13
osam puta nalazimo izraz katapausis (3,11.18; 4,1.3 [dvaput].5.10.11) , a
triput glagol katapauo (4,4.8.10). Gotovo svi su prevedeni s
"počinak" ili "počinuo". Riječsabbatismos nalazimo samo jedamput (4,9 i prevedena je
sa "subotni počinak"). Prema tome ovdje je očito ključna ideja "počinak", uključujući i "subotni počinak". Ovaj ulomak poslanice Hebrejima
predstavlja savjetodavno/homiletičko tumačenje Psalma 95,7-11 koji se odnosi na
neposluh Izraelaca tijekom putovanja pustinjom. Njihov neposluh doveo je,
zauzvrat, do Božje zakletve da neće ući u Njegov počinak.
Ova misao u psalmu na početku sadrži poziv: "O da danas glas mu
poslušate: 'Ne budite tvrda srce kao u Meribi."' (Ps 95,7.8) Ova izjava je
temelj cijelog ulomka u poslanici Hebrejima (Heb 3,8.13.15; 4,7) u kojem je
riječ "počinak" uporabljena kao metafora da prikaže
doživljaj spasenja u Kristu (usp. Mt 11,28-30). Ovaj "počinak" se može odnositi i na neko
buduće, eshatološko ispunjenje. Poslanica
Hebrejima, zajedno s drugom novozavjetnom literaturom naglašava oboje, sadašnje
iskustvo vjerom i vrijeme konačne nagrade (vidi Heb 10,25 i Heb
11).
U Hebrejima 4,4 pisac aludira na Božji
počinak od rada u vrijeme stvaranja;
spominjanjem subote (4,9.10) oslanja se na ovo: "Prema tome, preostaje narodu
Božjem neki subotni počinak. Jer tko je ušao u počinak njegov, i sam je počinuo od djela svojih, kao i Bog od svojih."
Postoje različita tumačenja na što se ovdje misli pod "subotnim
počinkom". S obzirom na snažno isticanje
oponašanja Božjeg primjera, neki su tvrdili da se ovdje radi o svetkovanju
subote. S druge strane, nije mudro uzeti ga kao potvrda svetkovanja nedjelje s
obzirom na činjenicu da u ovom ulomku nedjelja nigdje
nije spomenuta. "Drugi dan" u osmom retku nije nedjelja, jer jasno pokazuje da
se radi o vremenu koje je za Jošuu i osvajanje Kanaana budućnost.
S obzirom na koncept "počinka" u cijelom ulomku, oni koji izjavu o
"subotnom počinku" tumače kao metaforu, čini se da su najbliži onome što se tekstom
želilo reći. Na nesreću i neispravno, neki su egzegete
zaključili da zato što je subotni počinak ovdje metaforički upotrijebljen da prikaže ono što je Krist
doživio, to mora biti dokaz da je sedmična subota ukinuta. Međutim, mnogo je
razumljivije suprotno gledište, jer ako oni kojima je Poslanica bila
upućena nisu svetkovali tjednu
subotu, onda bi bila izgubljena snaga homiletičko/teološkog argumenta. Zato, premda
Hebrejima 4,9.10 ne govore prvenstveno o svetkovanju subote, ovaj tekst pruža
neizravnu potvrdu apostolskom svetkovanju sedmog dana
tjedna.
U Otkrivenju 1,10 nalazimo izraz "dan
Gospodnji" kojim je obilježen dan u koji je Ivan na otoku Patmosu primio
viđenje. Ova izraz je
očito suprotan danima rimskog
imperatora: On uzvisuje Gospodina Isusa Krista iznad Domicijana, koji je
prograno Ivana na Patmos i koji je volio da ga se oslovljava kao "Gospoda i
Boga".
Mnogi su tumači zaključili da se ovdje radi o prvom danu tjedna, o
nedjelji. Međutim, tek gotovo
stoljeće kasnije nalazimo
najraniji primjer uporabe izraza "dan Gospodnji" u jednom patrističkom izvoru koji ga primjenjuje na tjednu
kršćansku nedjelju (vidi V. B. 2. b). Metodološki
nije ispravno ovu primjenu učitavati u Novi zavjet, u kome nema dokaza
njegove ranije ili onovremene uporabe. Evanđelje po Ivanu koje je
vjerojatno nastalo samo nekoliko godina nakon pisanja Otkrivenja, i koje bi zato
trebalo biti posebno značajan
izvor, nedjelju dosljedno naziva "prvim danom sedmice". Nijednom ne rabi izraz
"dan Gospodnji", što je vrlo neobična pojava ako je "dan Gospodnji"
već bio kršćanska oznaka za
nedjelju.
Manji broj tumača smatra da je Ivan u viđenju prenesen u
vrijeme posljetka i da je to značenje njegove uporabe izraza "dan Gospodnji".
Za tako nešto nema lingvističke osnove (izraz se razlikuje od "dana
Kristova"). Osim toga, budući da se prvo viđenje i nekoliko
drugih, bar u svom početnom
dijelu odnose na Ivanovo vrijeme, nije prihvatljivo izrazu "dan Gospodnji" u
Otkrivenju 1,10 dati eshatološke elemente.
Više raznih podataka ukazuje na to da je,
umjesto toga, "dan Gospodnji" u Otkrivenju 1,10 bio subota. (1) Ovaj su dan
Krist i Njegovi apostoli dosljedno svetkovali prisustvujući bogoslužjima; osim toga, bio je to dan za
koji je Krist izričio rekao da mu je Gospodar (Mt 12.8; Mk 2,28;
Lk 6,5). (2) Otkrivenje Ivanovo je prepuno starozavjetnih izraza i slika, pa za
Otkrivenje 1,10 može biti od posebnog značenja što Stari zavjet govori o suboti kao
Božjem svetom danu (Iz 56,4, 58;13; Ez 20,12.13.20.21.24; 22,8.26; 23,38).
Otkrivenje pokazuje posebno slaganje s osnovnim konceptima i slikama iz
Ezekiela; značajno je što je Ezekiel starozavjetni prorok
koji je najčešće rabio frazu "moje [Božje] subote". (3)
Vijest prvog anđela iz Otkrivenja
14,6 upotrebljava rječnik
stvaranja sličan rječniku u subotnjoj zapovijedi u Dekalogu; ova
je vijest povezana s psalmom hvale koji se po Davidovu nalogu pjevao prigodom
prenošenja Kovčega s Deset zapovijedi u Jeruzalem (vidi 1
Ljet 16,7-36). (4) Isticanje Božjih zapovijedi u Otkrivenju (usp. Otk 12,17;
14,12) ukazuje na cjelovitost Božjih zahtjeva, uključujući i svetkovanje subote.
Podaci iz Novog zavjeta pokazuju da su Krist
i Njegovi apostoli redovno svetkovali subotu prisustvujući "svetom zboru" (obično u sinagogama). Štoviše, nigdje u Novom
zavjetu nema podataka o tome da je bilo koji drugi dan bio odvojen kao dan za
bogoslužje. Osim toga, u Novom zavjetu nećemo naići na raspravu o suboti i nedjelji. Kad god u
religioznoj praksi dolazi do velikih promjena, to neminovno izaziva sukobe, kao
što je u Novom zavjetu bio slučaj s obrezanjem. No u Novom zavjetu
nećemo nigdje naići ni na kakvu polemiku oko svetkovanja
sedmoga dana tjedna. Ova činjenica postaje dodatni snažan dokaz za
nastavak svetkovanja subote. U novozavjetnom razdoblju jedina
kršćanska subota bio je sedmi dan
tjedna.
Aksiom da religijska praksa nije bolja od
teologije koja je izlaže i podržava, važi i za svetkovanje subote i teologiju
same subote kao i sve druge vidove vjerskog života. Ova činjenica ukazuje na važnost razumnog,
biblijski utemeljenog razumijevanja pravog svetkovanja subote. No ima tu još
nešto: subota nije sama sebi cilj, već je pokazatelj unutarnjeg doživljaja. Za
kršćane je središte vjerskog doživljaja osobni
odnos s Isusom Kristom i preko Njega s Bogom Ocem (Iv 14,9.21.23; 17,21-23.26).
Ovaj je odnos srce doživljaja odražavanog u suboti. Svaki vid teologije o
suboti, kao i načina svetkovanja subote o kome govori,
djelovanje je božanskog Trojstva i odražava životvorni odnos s
Njime.
Da bi bila važeća, teologija o suboti mora biti utemeljena na
Bibliji, čvrsto ukorijenjena u Starom i u Novom
zavjetu. U ovom smislu se teologija o suboti temeljito razlikuje od takozvane
teologije "nedjelje", koja se ne može osloniti ni na kakvu božansku
riječ, jer u Bibliji nigdje nije spomenuta posebna
svetost nedjelje. Naprotiv, Biblija sadrži brojne tekstove koji opisuju
značajke sedmog dana tjedna i objavljuje da je on
dan kojega je Bog odvojio za bogoslužje i počinak.
U ispitivanju teologije subote mi se
oslanjamo na druge biblijske doktrine. Konačna slika mora predstavljati povezanu
cjelinu.
Temeljno pitanje koje moramo postaviti glasi:
"Što nas subota uči o Bogu?" Sljedeći popis, ni u kom slučaju konačan, ukazuje na neke glavne elemente Božje
naravi, karaktera i aktivnosti koji su osvijetljeni subotom kako je prikazana u
Svetom pismu.
Bog je svemogući Stvoritelj koga ljudska bića trebaju priznati i štovati, i s kojim
trebaju uspostaviti zajedništvo da bi imali izobilan život. Ovu poruku
nedvojbeno nalazimo u Postanku1 i 2, kao i u zapovijedi o suboti u Dekalogu te u
različitim drugim biblijskim ulomcima. Stvoritelj
je subotu predvidio kao blagoslov za ljudska bića kojima je posebno potrebno zajedništvo sa
Stvoriteljem, na koje subota podsjeća i koje potiče.
Moramo držati na umu da su Krist, božanski
Sin Božji, kao i Bog Otac, sudjelovali u stavranju i uspostavi subote. Bez
Krista "ništa što je postalo nije bez" Njega postalo (Iv 1,1-3), "jer je u njemu
sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji, vidljivo i nevidljivo" (Kol
1,16).
Bog je silni Otkupitelj i Spasitelj; Njegovo
izbaviteljsko djelo prethodi zavjetnom odnosu s narodom koji je otkupio.
Među ranije spomenutim
biblijskim tekstovima, Izlazak 31,17 i Ezekiel 20,12.20 govore o suboti kao
znaku Jahvine vlasti i o Njemu kao Posvetitelju. Isto tako, u izravnoj vezi sa subotnjom
zapovijedi u Izlasku 20 i Ponovljenom zakonu 5, povijesni prolog u Dekalogu
govori posebice o Jahvinom silnom djelu izbavljenja kad je svoj narod izbavio iz
egipatskog ropstva (Izl 20,2; Pnz 5,6). Osim toga, u Mojsijevom ponavljanju
subotnje zapovijedi spominje se Božja spasiteljska djelatnost (Pnz
5,15).
Subota kao znak otkupljenja zapravo ima
prednost na subotom kao uspomenom na stvaranje. Samo oni koje je Krist stvarno
izbavio, mogu spoznati i razumijeti značenje stvaranja. Osim toga, primjer Božjeg
oslobađanja Izraelaca iz
egipatskog ropstva usmjerava naše misli na otkupljenje osigurano životom,
smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Ovo otkupljenje, zapravo,
čini sva manja izbavljenja, uključujući i izlazak iz Egipta i Izraelovo
oslobađanje iz Babilona,
djelotvornim i znakovitim.
Bogu je stalo do zajednice s Njegovim
stvorenjima. To je kod stvaranja prikazao time što je subotu odvojio kao poseban
dan za druženje s ljudima koje je stvorio. Kristova služba na zemlji pruža istu
pouku. On je subotom održavao zajednicu sa svojim narodom i svakodnevno pokazao
kako se druži s njima. Upravo kao što je namjena subote u biblijska vremena bila
da bude dan kad Božja djeca njeguju posebnu zajednicu s Njim i sa svojim
bližnjima na bogoslužju, to isto je i njezina namjena
danas.
Problem grijeha i Božje izbavljenje ljudskih
bića od njega donijelo je dodatnu dimenziju
Božjem druženju s ljudskim rodom. Oni koji prihvate božansku spasiteljsku
milost, razlikuju se od ostalih zato što su uspostavili odnos saveza s Bogom. U
savezu koji je Bog s Izraelom učinio pod Sinajem, Njegova ranija dobrota,
koja se očitovala u oslobađanju Izraelaca iz
egipatskog ropstva, predstavljala je osnovu za zajedništvo. A subota je u
propise saveza – Deset zapovijedi – bila tako utkana, da je ona sama nazvana
"vječni savez" (Izl
31,16).
Savezi podrazumijevaju uzajamne obveze. Na
Sinaju je veliki suvereni Vladar svemira stupio na zemlju da sklopi formalni
savez s narodom kojega je izbavio iz okrutnog ropstva. Ovaj je savez
jamčio Njegovu stalnu brigu i zaštitu, ali je
zauzvrat zahtijevao poslušnost kojom će narod očitovati svoju odanost Njemu. Tako
uspostavljen zavjetni odnos učinio je da Izrael bude "kraljevstvo
svećenik, narod svet" (Izl 19,6). Ovaj opis
nalazi odjeka u Novom zavjetu u prikazu kršćanske crkve (1 Pt 2,9; Otk 1,6). Novozavjetni
savez, koji je izravno utemljen na spasenju postignutom uz beskonačnu cijenu božanskog Trojstva, jamči Božju stalnu brigu. No isto tako zahtijeva
poslušnost Desetorim zapovijedima u znak zahvalnosti i odanosti Njemu (Heb 8,10;
10,16; usp. Jr 31,31-33).
4. Bog kao Davatelj dobrih
darova i Održavatelj stvorenoga
S obzirom da ukazuje na Božju aktivnost
stvaranja i novog stvaranja, subota pokazuje Njegovu darežljivost. U Edenu se
postarao za sve što je bilo potrebno ljudskim bićima koja je stvorio. Ovim je bio
obuhvaćen sam život, ljudska i božanska zajednica,
potpuno zdravlje i sreća, savršena sredina te svi talenti i umne i
tjelesne sposobnosti nužne za pravilno funkcioniranje čovječanstva. Otkupljenjem i spasenjem koje je
omogućeno Kristovom žrtvom, vraćeni su svi blagoslovi obnovljene zajednice s
Bogom. Zahvaljujući Kristu ljudska bića mogu dobiti oprost grijeha, doživjeti
duhovnu obnovu i steći radost i unutarnji mir koji samo spasenje
može osigurati. Osim toga, Bog pruža tjelesne blagoslove čak i onima koji Ga ne priznaju. Prema
Kristovim riječima, nebeski Otac "čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i
dobrima,i da kiša pada pravednima i nepravednima" (Mt
5,45).
Ova Isusova izjava je objava da je Bog
Održavatelj svega, da stalno bdije nad ljudskim bićima koja je stvorio, i da zadovoljava njihove
potrebe. Ovaj vid Očevog i Kristovog karaktera i aktivnost
prikazan je i u Kristovoj izjavi koju je dao nakon jednog od subotnjih
čuda iscjeljenja: "Otac moj neprestano radi,
zato i ja radim." (Iv 5,17) Nema sumnje da su Kristova subotnja iscjeljenja
snažan svjedok činjenice da je Bog veliki Održavatelj kao i
Spasitelj i Darodavac svih dobrih darova (Jak 1,17).
Bog je savršeno pošten. "Bog nije pristran."
(Dj 10,34) Sedmi dan je poseban znak i očitovanje Božjeg potpunog i nepokolebljivog
poštenja. On je dar ljudskom rodu koji je jednako primjenjiv i svakome dostupan.
Svuda se javlja istom redovitošću i istom količinom. Osim toga, u vezi sa svetkovanjem
subote među drevnim Izraelcima
Bog je odredio da svi – sluga i pridošlica, kao i zemljoposjednik (Izl 23,12) –
ima taj jedan dan svakog tjedna oslobođen svakog uobičajenog posla, što pokazuje savršenu
nepristranost.
Bog je savršen. Osnovni svjedoci ovoga su
činjenice stvaranjua i otkupljenja na koje
subota podsjeća. U početku su Božja djela bila savršena i takva su
ostala dok grijeh nije zaprljao Njegovo stvaranje. Spasenje koje Krist nudi je
savršeno. Isus Krist je oboje, "začetnik i završitelj vjere" (Heb 12,2).
Čuda koja je Krist učinio subotom i Njegova izlaganja u vezi s
njima otkrivaju savršenstvo božanskog Trojstva u djelu spašavanja. Na kraju,
treba zamijetiti da će "nova nebesa i zemlja nova", koje
će Bog stvoriti, također biti savršeni (Iz
66,22, Otk 21,1-4).
Krist je Bog. Subota svjedoči o Kristovom božanstvu
zahvaljujući Njegovoj izjavi da je Gospodar subote (Mt
12,8) i čudima izlječenja koja je učinio subotom. On je gospodar subote zato što
ju je načinio. Njegova iscjeljenja nisu predstavljala
samo natprirodno izlječenje tijela, već i oproštaj grijeha i osiguravanje duhovne
cjelovitosti, što je nedvojbeno svjedočilo o Njegovoj božanskoj naravi i naglašavalo
istinu Njegove tvrdnje da je jedno sa svojim nebeskim Ocem (Iv 5,17.19.20;
9,3.5; 10,30). Tako nam subota pomaže u prepoznavanju Kristove božanske naravi.
(Za druge značajke doktrine o Bogu vidi Bog,
I–VIII.)
1. Subota i
čovjekova
"stvorenost"
Drugi dio pitanja što nas subota
uči o Bogu glasi: "Što nam subota kazuje o nama
samima kao ljudskim bićima?" Time što našu pozornost
svraća na tjedan stvaranja, subota nas
podsjeća da smo stvorena bića. Kao takvima Bog nam je dao
različite sposobnosti i talente, primjerene
aktivnostima koja ljudi mogu obavljati. Naši su praroditelji bili stvoreni na
Božju sliku i ta je slika na određene načine ostala do danas, unatoč oštećenjima koja su posljedica grijeha.
Među sposobnostima koje
je Bog dao ljudskoj obitelji su zajedništvo, ljubav, samilost i
različite emocije koje
doživljujemo. Premda je neke od njih grijeh jako ograničio i čak zatro, Božje otkupljenje u Kristu može ih
obnoviti, i to čini u onima koji prihvate Kristovu
spasiteljsku milost.
Činjenica je da smo stvoreni kao pojedinci s
različitim značajkama "stvorenosti". Kao takvi mi smo smrtna
bića. Kad je stvorio ljude, Bog ih nije obdario
besmrtnošću; stoga su svi ljudi podložni smrti. Bog
jedini ima besmrtost (1 Tim 6,16). Samo On može dati besmrtnost i to
će učiniti svojim vjernim sljedbenicima kad se
Krist vrati na zemlju (1 Kor 15,51-54; 1 Sol 4,15-17).
Budući da nas subota navodi na razmišljanje o
našoj ljudskoj "stvorenosti", ona nas podsjeća da nismo ni svemogući ni sveznajući, već da živimo i djelujemo samo unutar
ograničene sfere života i sposobnosti koje nam je
podario naš Stvoritelj. To u nama treba pokrenuti duh istinske poniznosti, jer
činjenica da sva ljudska bića za svoje postojanje i talente duguju
suverenome Bogu, ne ostavlja prostora za ikakvo hvalisanje. Uz to, svijest o
našoj ljudskoj stvorenosti treba u nama stvoriti odnos poštovanja i brige prema
svim ljudskim bićima. Osim toga, to nas treba učiniti osjetljivima za naš okoliš, kad
shvatimo kako nas je Bog odredio da brinemo o njemu.
2. Subota kao sredstvo
"izjednačenja"
Time što našu pozornost usmjerava na
stvaranje i našu vlastitu stvorenost, subota djeluje kao sredstvo
"izjednačenja". Kao što smo ranije zamijetili (III, A.
5), subota je jednako dostupna svim ljudskim bićima, istom redovitošću i u istoj količini. Osim toga, Bog je pokazao da njezin
počinak važi za sve ljude, sluge i
pridošlice, kao i vlasnike dobara. Univerzalnost subote istaknuo je i prorok
Izaija kad kaže da među njezine
svetkovatelje ubraja i "sinove tuđinske koji pristadoše uz Jahvu" (Iz 56,6.7).
Budući da subota predstavlja dio
vremena, njezina univerzalnost pokazuje da je na raspolaganju svim ljudskim
bićima, nepristrano i
besplatno.
3. Subota i naša vrijednost za
Boga
Subota također uči da u Božjim očima vrijedimo i da nam je dao značajan potencijal. Jedan od izraza Njegove
ljubavi prema nama je upravo činjenica što je subotu dao ljudima koje je
stvorio, kako bi mogli s njim njegovati posebno zajedništvo. No od Njega
potječu i svi ostali blagoslovi: sam život, ljudsko
zajedništvo, prekrasni okoliš i intelektualna i fizička snaga. Zato su ljudska bića u stanju vršiti korisne i značajne pothvate koji mogu predstavljati
vrijedan doprinos Bogu i društvu. Bog nam je dao niz od šest dana u koje možemo
obavljati koristan posao. Upravo kao što je On ocijenio "vrlo dobrim" ono što je
stvorio u šest dana (Post 1,31), i mi se na kraju naših šest radnih dana možemo
zahvaliti Njemu za ono što nam je omogućio da postignemo.
4. Subota i zajedništvo,
ljubav i sućut
Subota nas podsjeća da je Bog ljude obdario potrebom za
zajedništvom i sposobnošću da vole, brinu i pokazuju sućut. Subota je trebala biti dan svetoga zbora
(Lev 23,3). Ona je uz to bila podsjetnik drevnim Izraelcima da, zato što je Bog
bio toliko ljubazan da ih je oslobodio iz egipatskog ropstva, i oni trebaju biti
milostivi i prema svojim bližnjima postupati ljubazno i
milostivo.
Grijeh je poremetio Božji izvorni plan za
stvorene ljude, ali je zahvaljujući Kristu ovaj plan obnovljen i djeluje za sve
koji prihvate Njegovu spasiteljsku milost. Subota ima ulogu u rješavanju
situacije grijeha, jer je znak Kristove posvećujuće sile i Njegova gospodstva. Ona nam pomaže
da shvatimo svoju potrebu za otkupljenjem, spasenjem i obnovom. Ona usmjerava
naš um prema Njemu koji jedini ima lijek za bolest grijeha i njegovo ropstvo.
Ukazujući na Krista kao Otkupitelja, subota nam
pomaže prepoznati našu potrebu za spasenjem i beskonačnu cijenu koju su Bog Otac i Isus za njega
platili.
Biblijska osnova za soteriološko
značenje subote proizlazi iz nekoliko
razmatranja: (1) Obveza svetkovanja subote, zajedno s drugih devet zapovijedi
Dekaloga, uspostavljena je na Sinaju u okviru Božje otkupljujuće ljubavi i spasiteljskog djelovanja. (2)
Subota je proglašena znakom da je Jahve Bog svom narodu i da ga On
posvećuje. (3) Pravilno svetkovana, subota dovodi
do toga da se radujemo u Bogu kako je to prikazano u Izaiji 58,13.14. (4)
Kristova liječenja subotom snažno prikazuju Njegovu
moć da liječi duhovno kao i tjelesno. Krist je svakako
jedini Spasitelj. On je taj koji je izbavio Izraela iz egipatskog ropstva (vidi
1 Kor 10,1-4) i On je taj koji oprašta grijehe i ljudskim bićima okovanima grijehom daje slobodu i
zdravlje.
Kao zaključnu primjedbu o odnosu subote prema spasenju
ponavljamo da za ljudska bića u svijetu grijeha, subota kao znak
otkupljenja ima prednost nad njom kao znakom ili uspomenom na stvaranje. Da bi
stvaranje i naš Stvoritelj za nas imali stvarno značenje, prvo mora doći do "ponovnog stvaranja". To ne umanjuje
važnost subote kao uspomene na stavranje, već jednostavno ukazuje na važnu činjenicu da za ljudska bića, podložna ropstvu grijeha, prethodi
oslobođenje od tog ropstva;
ono je temelj svake spoznaje o Bogu i odnosu prema Njemu. Ispravno svetkovanje
subote moguće je ostvariti samo
u okviru osobne zajednice s Kristom.
Kao što smo vidjeli, subota služi kao
"izjednačenje" samom svojom naravi i time što u nama
održava svijest o našoj stvorenosti. No subota vrši "izjednačenje" i svojom soteriološkom dimenzijom, ne
samo zbog naše potrebe za spasenjem koju imaju sva ljudska bića, nego i zato što oni, koji je uzimaju u
svoj život, ulaze u zajedništvo u kojem nema "više ni Židova ni Grka; nema više
ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog" jer su "svi samo jedan u
Kristu Isusu" (Gal 3,28). Ova zajednica je Kristova ekklesia,
kršćanska crkva.
Kao znak Kristove otkupiteljske snage, subota
joj daje ulogu u stvaranju poštovanja popraćenog ljubavlju u cijeloj kršćanskoj zajednici. Ona nas podsjeća da svi sudjelujemo u zajedničkom spasenju i da je Onaj koji je naš
Gospodin i Spasitelj, ujedno Gospodin i Spasitelj naše kršćanske braće i sestara. Okupljajući se iz subote u subotu, mi rastemo u
uzajamnoj ljubavi i poštovanju. Zapravo veza između iskrenih Kristovih
sljedbenika postaje tako prisna da su prožeti duhom Kristovih riječi: "Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za
svoje prijatelje." (Iv 15,13) Kad je izgovorio ove riječi, Isus je besumnje mislio na
predstojeću smrt, ali Njegova izjava ima i
proročko i obećavajuće značenje za sve kršćane. Ona se odnosi na zajednički život crkve u tom smislu da svaki pojedini
vjernik tako ljubi svog brata i sestru u Kristu, da bi bio voljan, spreman i
sretan umrijeti za njega, odnosno nju. Nema sumnje, povijest prve crkve stalno
svjedoči da su pravi kršćani, kad su bili progonjeni, ispunili Isusove
riječi.
Ekleziološka strana subote sadrži još jednu
važnu činjenicu; ona se odnosi na djelo Svetog Duha
u izgradnji crkvene zajednice i svjedočenju svijetu. Radi se o tome da Bog Svetim
Duhom kršćanskoj zajednici daje posebne darove,
sposobnosti koje su prikladno nazvane duhovni darovi (Rim 12,4-8; 1 Kor 12,4-11;
Ef 4,11-14). Subotom se ovi različiti darovi javno očituju. Osim toga, činjenica da je subota znak otkupljenja treba
nas učiniti zahvalnima, ne samo za darove kojima
nas je Sveti Duh obdario, već i za darove kojima je obdario druge. I dok
vjernici zajedno djeluju, trebaju nastojati potvrditi duhovne darove jedan u
drugome. (Vidi Duhovni darovi, II.)
U staro doba Židovi su imali izreku da je
subota bila predukus vječnosti u ovome svijetu (Mišna, Tamid 7.
4). Ne bi iznenadilo kad bi novozavjetni kršćani imali slično mišljenje, ali o tome nemamo dovoljno
jasne biblijske podatke. Premda se "počinak" u Hebrejima 3,7–4,13 može uzeti kao
spominjanje nove zemlje, glavni je naglasak ipak stavljen na duhovno iskustvo u
Kristu, koje počinje sadašnjim vremenom. Ovo iskustvo je,
naravno, početak vječnog života i bit će nastavljeno na nebu i na novoj
zemlji.
Unatoč tome što gotovo svi suvremeni
kršćani ne mare za subotu, Sveto pismo nastavlja
pozivati na njezino svetkovanje u čast Kristu kao Stvoritelju i Otkupitelju.
Takav poziv neminovno izaziva protivljenje suboti.
Subota će imati posebno mjesto u posljednjoj krizi
povijesti ove zemlje. Pri kraju ovog doba doći će do jačanje demonske sile. Sotonin gnjev, tog Zmaja
u Otkrivenju 12, usmjeren je na Ženin ostatak (crkvu, Otkr 12,17), a priroda i
snaga te srdžbe prikazana je u Otkrivenju 13,11-17. Za ovaj ostatak posljednjeg
vremena Biblija kaže da vrši Božje zapovijedi i ima svjedočanstvo Isusa Krista (Otk 12,17). Lažni znak,
žig Zvijeri, nametnut je, uz oštre sankcije, cijelome svijetu (13,16.17). Ovaj
je žig suprotan Božjem znaku, koji je u Svetom pismu prikazan kao subota. Kao
što je subota za drevne Izraelce bila znak da je Jahve njihov Bog, tako
će u toj posljednjoj krizi ona biti znak
odanosti Bogu onih koji vrše sve Njegove zapovijedi. Ona će biti očitovanje potpunog pouzdanja Kristovog naroda
u Njegovu spasiteljsku moć i dokaz odbacivanja Zvijeri i njezinog
znaka. (Vidi Ostatak/Trojica anđela, V; Velika borba,
V. A–D.)
Vjernici koji prema biblijskim uputama
svetkuju subotu to čine s radošću, a ne iz prisile. Oni u suboti vide dokaze
Božje ljubavi; oni također razumiju da
svetkovanjem subote uzvraćaju
Njegovu ljubav. Pravi svetkovatelji subote manje razmišljaju o subotnjim
ograničenjima a više od njenim prednostima.
Subota je najljepši dan u tjednu. Kad je Bog
u svom sveznanju i dobroti vidio da je primjereno stvoriti ovaj svijet i to
učiniti u šest dana stvaranja, On je
također vidio da je
primjereno dodati još jedan dan – dan "počinka" – da dovrši sedmodnevni tjedan. Ovaj je
dan poseban upravo zato što ga je Jahve blagoslovio i posvetio (Post 2,3).
Subota ostaje za ljudski rod posebno značajan dio vremena, čije su značenje te fizički i duhovni blagoslovi danas bogatiji no
ikada. Stoga za nas koji živimo u ovom naraštaju, još uvijek vrijede subotnji
božanski blagoslovi i mi ih možemo u potpunosti doživjeti. Kad Kristovom
milošću prihvatimo i živimo u radosti subote, ona
stvarno postaje naš najljepši dan u sedmici.
Zreo kršćanin doživljava subotu kao vitalan dio
obilnog života, "vječnog života" u Kristu, koji kvalitetom
počinje već sada, a prigodom Kristovog drugog dolaska
će kvantitetom prijeći u vječnost. Kršćanin koji raste nalazi da subota osigurava
prisniju zajednicu s Kristom, dok istodobno upravo ova zajednica s Kristom –
zajedno s duhovnim odmorom, radošću i sigurnošću koju daje – vodi k boljem razumijevanju
subote i jačanju iskustva svetkovanja subote. Gledano iz
obje perspektive, subota nije teret, već ugodno oslobađanje od strke koja
tako često ispunjava ostalih
šest dana u tjednu. Ona u sebi sadrži Kristov "počinak" o kojem je govorio: "Dođite k meni
svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i
učite od mene… Jer je jaram moj sladak, a moje
breme lako." (Mt 11,28-30)
Osnova za našu teologiju o suboti i naše
svetkovanje subote je prisna osobna zajednica s Kristom, našim Spasitlejem. On
je središte iz kojega proizlaze sva naša religijska vjerovanja i aktivnosti. Bez
Njega smo nitko i ništa, jer On je savršen; i samo u Njemu i kroz Njega možemo
izgraditi valjano i znakovito kršćansko iskustvo.
Ispravno svetkovanje subote pretpostavlja u
životu "svetost" koju nalazimo samo u Kristu. U Starom zavjetu Bog je Izraelu
stalno naglašavao potrebu da budu sveti zato što je On svet (vidi Lev 11,44;
19,2; 20,26). Ova je tema u Novom zavjetu ponovljena za kršćane (1 Pt 1,15.16). Ellen White je istaknula
da je "subota znak Kristove sile da nas čini svetima" (Čežnja
vjekova, str.
236) i " da bi subotu držali svetom, ljudi i sami moraju biti sveti" (Isto, str.
231). Jedan drugi pisac je prikladno rekao: "Subota nema svrhe ako njezina
stvaralačka moć ne postiže određeni rezultat u životu
onoga koji svetkuje taj dan. Svetost samog vremena mora se slagati sa svetosti u
vremenu." (Kubo 49)
1. Razdoblje
između oba
zavjeta
Razdoblje između oba zavjeta (kraj
petog stoljeća pr. Kr. i sve do
početka prvog stoljeća poslije Kr.) ima mnogo praznina o stavrnom
razvoju judaizma i svega što ga je pratilo. Pa ipak, postoji neka
dokumentacija.
a. Židovi s Elefantine. Dokumenti s Elefantine, jednog otoka na Nilu
u gornjem Egiptu, blizu suvremenog Asuana, pokazuju da je još od petog
stoljeća prije Krista tu postojala židovska
naseobina. Tijekom 1940-tih stručnjaci su proučavali skup ispisanih djelića lončarije iz ove židovske kolonije. Dva od njih
samo usput spominju subotu, ali pokazuju da je subota postojala. Međutim dva
druga su mnogo određenija. U jednom slučaju ženi po imenu Yislah naređeno je da
"pripremi" ("veže" [?]) vola u
(ili prije [?]) subotu, da se ne bi izgubio. U drugom slučaju trebalo je prije subote obaviti
određeni posao, vjerojatno
primiti pošiljku riba. Bez obzira kakav je religijski sinkretizam vladao među
Židovima na Elefantini, vidi se da su znali za pravilno svetkovanje
subote.
b. Makabejski obrambeni rat. Na početku makabejske pobune (166.–142. pr. Kr.)
protiv seleukidskog vladara Antioha IV Epifana, Židovi su se držali tradicije
prema kojoj se subotom nisu borili. Međutim, već na početku borbe makabejaca, kad su neprijateljske
vojske poubijale nekoliko tisuća Židova (1 Mak 2,31-38), makabejski
vođa Matatija i njegove
pristalice odlučili su da
obrambeni rat nije kršenje subote (rr. 39-41).
Godine 63. prije Krista je Pompej Veliki,
rimski general, koristio subotu za vojne pripreme kao što su podizanje zemljanih
nasipa protiv jeruzalemskih bedema. Na kraju je, poslije tromjesečne opsade, u subotu ušao u grad. Rimljani su
i 37. godine prije Krista u subotu osvojili Jeruzalem.
c. Knjiga o Juditi i Jubileji.
Dva starozavjetna
pseudoepigrafska djela daju informaciju o suboti. Obje, Knjiga o Juditi i
Jubileji, datiraju od sredine do kraja drugog stoljeća prije Krista. U objema nalazimo ideju da se
subotom ne posti. Što se tiječ Judite (navodne junakinje iz razdoblja
izgnanstva, ali po svemu sudeći izmišljene) zapisano je kako je ona, nakon
što joj je suprug za žetve ječma umro od sunčanice, postila "sve dane udovištva svoga osim
uoči subote i za samih subota" (Jdt 8,2-6).
Knjiga Jubileja propisuje smrtnu kaznu za pošćenje subotom (50,12.13). Smrtna kazna je
propisana i za putovanje, palenje vatre, klanje, postavljanje zamki i ribarenje
te ratovanje subotom.
Između drugih aktivnosti
koje su bile zabranjene subotom, uz prijetnju smrtnom kaznom, bili su
bračni spolni odnosi, razgovori
o poslovnim stvarima, uključujući planove za putovanje, zahvatanje vode i
uzimanje bilo čega što bi se iznosilo iz stana (50,8).
Jedine dozvoljene subotnje aktivnosti odnosile su se na (1) jedenje, pijenje,
počivanje i blagoslivljanje Boga i na (2)
prinošenje tamjana i donošenje darova i žrtava pred Gospodina (50,9-11). U
knjizi je prikazano da su Bog i anđeli na nebu svetovali
subotu prije nego što je objavljena ljudima na zemlji
(2,30).
Prva opsežno napisana kodifikacija usmenog
zakona bila je Mišna, izrađena ne prije
početka trećeg stoljeća poslije Krista. Ovaj dokument dobro
oslikava vrstu zakonodavne tradicije među Židovima u
novozavjetno vrijeme. Premda je subota spomenuta u nizu od šezdeset i tri
traktata (ili "knjiga") Mišne, dva od njih su posebno posvećena suboti i "subonjem danu hoda" –
Šabbath i 'Erubin.
Traktat Šabbath navodi trideset i
devet vrsta glavnih kategorija poslova koje se mora izbjegavati i ukazuje na niz
aktivnosti koje spadaju pod svaku od njih. Glavne su kategorije: "sijati, orati,
žetva, vezati snoplje, vršiti, vijati, čistiti urod, mljeti, prosijavati, mijesiti,
peći, šišati ovce, prati ili obrađivati ili
bojiti vunu, presti, tkati, izraditi dvije petlje, uplesti tri niti, razdvojiti
dvije niti, vezati [čvor],
odvezati [čvor], šivati s dva uboda, loviti gazelu, klati ili derati kožu ili
usoljavati ili sušiti njezinu kožu, ostrugati je ili izrezati, pisati dva pisma,
izbrisati da bi se napisala dva slova, graditi, rušiti, gasiti vatru, upaliti
vatru, udariti čekićem i prenijeti bilo što iz jednog
područja u drugo" (Šabbath, 7.
2).
Ovih trideset i devet glavnih kategorija
imaju brojne pododsjeke. Na primjer, bila je određena količina za proizvode ili predmete koji se mogu
nositi subotom: "slame koliko krava uzme u jednom zalogaju", "mlijeka dovoljno
za jedan gutljaj", "konopca toliko da se može izraditi ručica za košaru" i niz drugih (Šabbath,
7. 2–8. 7). Drugi primjeri iz traktata Šabbath su ovi: "Grčki hisop se ne smije jesti subotom, jer nije
hrana za zdrave." (14. 3) Osoba koju bole zubi "ne smije preko njih sisati ocat,
ali ga može uzeti na uobičajen način, i ako ozdravi, ozdravila je" (14. 4).
Spomenuti su različiti čvorovi koji se subotom ne smiju vezati niti
odvezati, ali je jedan rabin objavio da nikoga "ne smatra krivim zbog bilo
kakvog čvora koji se može odvezati jednom rukom" (15.
1). Ako se zahvaća voda iz studenca ili cisterne, može se
uzeti tikva s kamenom; ali ako kamen ispadne, osoba će biti kriva (17. 6), vjerojatno zato što
kamen nije bio dio posude za izvlačenje vode, već teret u samoj posudi. Rad je, kako su ga
rabini razumijevali, značio aktivnost sa
svrhom, obavljen na
normalan način. Zato se pisanje nogom ili ustima ili
laktom, budući da nije bilo uobičajen način pisanja, nije smatralo krivnjom.
Nesuglasje vlasti o tome koji zapravo postupci čine čovjeka krivim, još je više zakompliciralo
situaciju (Šabbath, 12. 3-12. 5).
Traktat 'Erubin govori o udaljenosti
koju su ljudi mogli prijeći subotom, kao što je 2000 lakata "subotnjeg
dana hoda". Međutim, ovu se
udaljenost moglo povećati. Ako
je čovjek prije zalaska sunca za početak subote otišao 2000 lakata iz grada u
kome je živio i na to mjesto stavio hrane za dva obroka te na ispravan
način proglasio da je to njegov 'erub, to
bi mjesto tehnički postalo njegov stan za subotu. Onda bi u
subotu mogao otići do tog mjesta i odande otići još 2000 lakata, dakle ukupno 4000 lakata.
'Erub je također služio za
preselenje predmeta iz jednog stana u drugi. Time je prijeđeno
ograničenje kretanja od
četiri lakta koje se odnosilo na
pojedinačni stan. Ako su stanovnici obližnjih stanova
u zajedničko dvorište stavili hranu prije
početka subote i proglasili 'erub,
različiti stanovi (i zajedničko dvorište) mogli su se smatrati jednim
velikim stanom. Tako se subotom moglo iznositi hranu i druge predmete u dvorište
i iz njega, te između stanova koji su
sudjelovali. No postojale su i restrikcije: na primjer, dva vanjska dvorišta
koja su načinila 'erub s
dvorištem između njih mogla su njemu
pristupiti, ali dvjema vanjskim dvorišima nije bilo dopušteno da pristupe jedno drugome
('Erubin 4. 6). Mnoštvo je različitih aktivnosti i okolnosti koje se odnose na
upotrebu 'eruba-a.
Navedeni primjeri iz Mišne pokazuju kako je
rabinska tradicija "ogradila" zakon i liberalizirala subotnje restrikcije. Na
primjer, stroga pravila o premještanju predmeta subotom, zasnovana na razradi
restrikcija u Jeremiji 17,22 bila su ublažena. Daljnji primjer liberalizacije
stajališta bio je u tome što je netko mogao biti okrivljen za kršenje subote
samo ako je čitavo djelo učinio u zabludi. Ako netko "počne neki posao u zabludi i završi ga svjestan,
ili ako ga počne svjesno a završi u zabludi, nije kriv: …
ukoliko oboje, početak i kraj svog posla nije učinio u zabludi" (Shabbath 11. 6). Ako
je netko subotom nešto bacio, a onda se sjetio da je subota, a taj je predmet
uhvatio drugi čovjek ili pas, ili je izgorio, čovjek nije kriv. Ako je bačeni predmet ranio bilo čovjeka ili životinju, ali se, prije nego što
je rana stvarno zadana, čovjek koji je bacio predmet sjetio da je
subota, ne bi bio okrivljen za kršenje subote.
Sofizam književnika u razvijanju usmenog
zakona doveo je do pojave takvog mnoštva ljudskih zabrana i prilagodbi da su
samo učitelji zakona (zakonici) bili u stanju
shvatiti i izići na kraj s brojnim nijansama.
Običan narod bio je potpuno zbunjen i zbog toga
proglašen za neznalice u pogledu zakona.
Unatoč takvog nespretnog tereta zabrana i
prilagodbi, drevni judaizam je subotu smatrao posebnom prednošću i milinom. U petak uvečer subotu se dočekivalo s posebnom radosti. Subotnji
ručak je bio posebno dobar i nikako ga se nije
smjelo propustiti. Subotnja pravila su bila ublažena za određene prilike, kao što
su blagdani, i za slučajeve
izuzetne hitnosti.
Josip Flavije kaže da su eseni bili
najstriktnija židovska sekta. Bili su mala, ali ipak značajna stranka u razdoblju Novog zavjeta. Jedno
esensko djelo, sastavljeno vjerojatno ne kasnije od jednog stoljeća nakon knjige Jubileja, i citirano kao
Zadokov ili Damaštanski dokument, sadrži niz propisa o suboti (10. 14–11. 18).
Glavni mu je cilj u velikoj mjeri sličan materijalu u knjizi Jubileja.
Međutim, za kršenje
subote nije spomenuta smrtna kazna (vjerojatno zato što je u to vrijeme "vlast
nad životom i udovima" bila u rimskim rukama). Osim toga, subotnji dan hoda nije
prelazio 1000 lakata (polovica onoga što su dozvoljavali farizeji), premda je
čovjek koji je subotom pasao
stoku mogao prijeći 2000 lakata. Damaštanski dokument
također određuje da se
subotom ne smije nositi dojenče,
da se životinjama ne smije pomagati kad dobijaju mlade i da se subotom ne smije
izvaditi novorođena životinja ako bi
pala u cisternu ili jamu. Josip Flavije je zapisao da eseni subotom nisu
dopuštali ni pražnjenje crijeva (Ratovi, 2. 8. 9)!
Premda su saduceji, svećenička aristokracija u Novom zavjetu, bili
helenisti, u temeljnim židovskim vjerskim propisima slijedili su pravila
farizejske sljedbe. Saducejska podskupina poznata kao betuzijanci čini se da je dostigla esensku strogost.
Zajedno s esenima betuzijanci su slijedili solarni kalendar koji je
onemogućio da godišnji blagdani ikada padnu na
sedmičnu subotu. Po njihovom mišljenju takvo
gledište je predstavljalo zaštitu subote.
U vrijeme prijelaza u novozavjetno razdoblje,
u prvoj polovici prvog stoljeća poslije Krista, Filon Aleksandrijski
omogućuje uvid u teologiju o suboti i subotnje
aktivnosti. Iznio ih je u apologetičkom okviru i odražavaju situaciju u
Aleksandriji, a ne u Palestini. Filon spekulira o značenju broja sedam, govori o suboti kao
rođendanu svijeta i
raspravlja o filozofskom značenju počinka, uključujući i elemente jednakosti i slobode sadržane u
zapovijedi o suboti (Posebni zakoni, 2. 15; i Decalogue,
20).
Što se prakse tiče, Filon govori o pohađanju sinagoge subotom
da bi se proučavalo "filozofiju"
– odnosno, Stari zavjet. Nema sumnje da je ovaj izraz upotrijebio zbog
filozofske orijentacije u Aleksandriji i svoje osobne naklonosti prema
filozofiji. Osim toga tvrdi da subotu treba u potpunosti posvetiti filozofiji sa
ciljem poboljšanja karaktera i pokoravanja savjesti (O stvaranju, 43).
Židovske sinagoge su bile "škole zdrave svijesti", u kojima su njegovani
umjerenost, hrabrost, pravda i druge vrline (Posebni zakoni, 2. 15).
Koristiti slobodno vrijeme na takvim mjestima za sticanje mudrosti bilo je
daleko bolje, smatrao je, od posljedica provođenja vremena u
športovima i zabavama (Moses, 2. 39).
I Josip Flavije, pri kraju prvog
stoljeća, govori o Židovima koji nisu radili u sedmi
dan, već su ga posvetili učenju židovskih običaja i zakona (Starine, 16. 2. 3). Osim
toga, on opisuje običaj jednog svećenika u Jeruzalemu koji je stajao blizu kule
u jugozapadnom kutu Hrama i u petak poslije podne zatrubio kao znak
približavanja subote, a to je isto učinio kao znak završetka subote u subotu
uvečer (Ratovi, 4. 9. 12). Uz to pruža
podatke o zakonodavnoj židovskoj predaji da se subotom ne posti, i spominje
propis da subotom treba ručati (Život,
279).
1. Podrijetlo svetkovanja
nedjelje
Točan redoslijed događaja koji su doveli do
svetkovanja nedjelje ponešto je nejasan. Jasno je da se nedjelja nije
počela svetkovati namjesto
subote. Sve do četvrtog stoljeća nedjelja nije nadomjestila subotu kao dan
počinka; dotad je kršćanska nedjelja bila radni dan, s vremenom
odvojenim za posebno bogoslužje.
Godišnje proslavljanje nedjelje uskrsnuća moglo je biti prethodnica svetkovanju
tjedne nedjelje, koja je postupno prihvaćena kao blagdan u čast uskrsnuća. U Novom zavjetu se smatralo da židovska
pasha ukazuje na pravo pashalno Janje; isto tako se smatralo da židovski blagdan
prvih plodova ukazuje na Kristovo uskrsnuće (1 Kor 5,7; 15,20).
Prema Levitskom zakoniku 23,11 prvi snop
trebalo je prinijeti "sutradan po suboti". Farizeji su tumačili da je to bio dan poslije pashalne subote.
Pashalno janje je bilo zaklano 14. Nisana, 15. Nisana se slavila pashalna
subota, a 16. Nisana se kao prvinu prinosilo prvi snop, bez obzira na koji dan
tjedna su ovi datumi mogli pasti. Nasuprot tome, eseni i betuzijanski saduceji
tumačili su frazu "sutradan po suboti" kao dan
poslije tjedne subote, a to je uvijek bila
nedjelja.
Kršćani su svoj blagdan uskrsnuća "prvina" slavili godišnje, a ne
sedmično, i po svemu sudeći slavili su ga u skladu s ranijim
običajem židovskog slavljenja prvina. Tako su
prvi kršćani prihvatili oba tipa židovskog
računanja – farizejski i esensko-betuzijanski –
što se vidi iz "sukoba oko Uskrsa" do kojeg je došlo krajem drugog
stoljeća.
S vremenom se ovaj godišnji blagdan
pretvorio u tjedni vjerojatno iz niza razloga kao što su protužidovski
osjećaji (posebno prisutni u Rimu i Aleksandriji)
i degradiranje subote subotnjim postom. Osim toga, postoje dokazi koji ukazuju
na to da su sedam tjedana između Uskrsa i
Pedesetnice imali posebno značenje za određene dijelove prve
crkve, i običaj slavljenja
nedjelje tijekom tog razdoblja mogao se kasnije proširiti na cijelu
godinu.
2. Subota i nedjelja u drugom
i trećem stoljeću
a. Najraniji podaci. Treba spomenuti tri teksta koji u drugom
stoljeću govore o danu odmora, jer se za njih
tvrdilo da potvrđuju svetkovanje bilo
nedjelje ili subote, premda ni jedan posebno ne spominje bilo koji od tih dana.
To su tekstovi Ignacija Antiohijskog, Plinija, rimskog guvernera u Bitiniji, i
Didahe.
Oko 115. godine je Ignacije Antiohijski
napisao poslanicu Magnezijancima u Maloj Aziji; u njoj je ove kršćane upozorio na izuzetnu krajnost
judaističkog življenja. U Poslanici Magnezijancima 9.
1, govori o tome "kako više ne treba subotariti već živjeti u skladu s Gospodnjim, u kojem se
pojavila i naša nada u njega". Ovo je često protumačeno kao "ne više svetkovati subotu,
već živjeti u skladu s Gospodnjim danom
[nedjeljom]". Riječi "dan" nema u grčkom pa je dodana. Umjesto dodavanje
riječi "dan" mogli bismo dodati riječ "život", pa bi prijevod glasio "
već živjeti u skladu s Gospodnjim životom".
Prema grčkoj konstrukciji ove rečenice moguće je jedno i drugo značenje, ali "s Gospodnjim životom" bilo bi
posebno prikladno s obzirom da se u njemu "pojavila i naša nada u njega
[Krista]".
Izraz "subotariti" prikazuje opći način života, a ne svetkovanje nekog dana. Jedan
interpolator Ignacija iz četvrtog stoljeća nije izraz "subotariti" izjednačio sa svetkovanjem subote, jer je poticao na
svetkovanje oba dana, subote i nedjelje. Jedino je imao primjedbu na židovski
način svetkovanja subote (vidi V. B. 3. a).
Kontekst Ignacijeve izjave – poziv na oponašanje starozavjetnih proroka (8. 2–9.
1) – pokazuje da raspravlja o načinu života, a ne o danima bogoslužja. Starozavjetni
proroci, koji nisu subotarili, a živjeli su u skladu s "Gospodnjim", nisu
svetkovali prvi dan tjedna, već sedmi, subotu.
U pismu što ga je poslao rimskom imperatoru
Trajanu 112. godine, rimski guverner Plinije govori o običajima kršćana u Bitiniji. Neki od tih kršćana su otpali, a kad ih je Plinije ispitivao
o njihovim ranijim vjerovanjima i načinu života, rekli su da je njihovo nedjelo
bilo u tome što su se "utvrđenog dana" (ili
"određenog dana") prije izlaska sunca sastajali i pjevali himne Kristu kao Bogu
(Pisma, 10. 96). Ovaj postupak više sliči na godišnji blagdan izlaska sunca u
čast uskrsnuća nego na svetkovanje bilo sedmične subote ili tjedne
nedjelje.
Jedan priručnik pod nazivom Didahe, koji možda
potječe iz prvog dijela drugog stoljeća, u četrnaestom poglavlju poziva da "prema (ili
"na") Gospodnjem Gospodina" bude sastanak, lomljenje kruha i održavanje
euharistije. Ovaj je tekst protumačen da se odnosi na svetkovanje tjedne
nedjelje, godišnji Uskrs ili subotu sedmog dana. Međutim, kontekst i
narav ove izjave ukazuje na potpuno drukčije tumačenje koje se čini vjerodostojnijim: da je imenica koju
treba dodati nalog (ili "zapovijed" ili "doktrina"). To bi
značilo da tekst glasi "prema Gospodnjem
nalogu".
b. Crkveni oci u drugom
stoljeću. Najraniji tekst koji ukazuje na štovanje
nedjelje kao dana za kršćansko bogoslužje potječe iz Poslanice
Barnabe Aleksandrijskog
(oko 130.) U potpuno alegorijskoj raspravi Barnaba spominje subotu kao znak
milenijuma i "osmi dan" (nedjelju) kao simbol nove zemlje; čini se da također sugerira da je
"osmi dan" bio dan koji kršćani
trebaju svetkovati ili dan kojega treba tako svetkovati (Poslanica,
15).
Ako je Barnaba malo neodređen, Justin
Mučenik iz Rima (oko 150.) pruža
jasan podatak. U svojoj Apologiji rimskom imperatoru i senatu, Justin opisuje
njemu dobro poznato nedjeljno jutarnje bogoslužje (1 Apology, 67). Po
svemu sudeći bogoslužje se održavalo vrlo rano ujutro.
Međutim, nedavno
znanstveno ispitivanje postavlja pitanje nije li ulomak 67 kasnije umetnut.
Justinov Dijalog sa Židovom
Trifonom iznosi Justinovo
gledište o superiornosti kršćanstva nad judaizmom.U polemici u ovom djelu
Justin degradira subotu, kako to pokazuje sljedeća izjava: "Zar ne vidiš [Trifone] da elementi
ne miruju i ne svetkuju subotu? Ovisi o tome gdje si rođen."
(23)
Prema kraju drugog stoljeća Klement Aleksandrijski grdio je subotu i
zagovarao prvi dan tjedna. Na razne spekulativne načine Klement je dao prednost prvom danu
tjedna. On je ujedno i prvi od crkvenih otaca koji je sedmičnu nedjelju nazvao "Gospodnjim danom", a to
je učinio neobičnim i izuzetno alegorijskim pozivanjem na
grčkog filozofa Platona (428.–348. pr. Kr.):
"Platon proročki govori o Gospodnjem danu u svojoj desetoj
knjizi Republika ovim riječima: 'I kad im je svima na livadi prošlo
sedam dana, osmog su dana krenuli i stigli nakon četiri dana.'" (Miscellanies, 5.
14)
Irenej Lionski (djelovao oko 175.–200.)
primijenio je izraz "dan Gospodnji" na Vazam u svojoj raspravi
O Uskrsu (više
ne postoji). Nepoznati pisac tvrdi da je za Ireneja "Pedesetnica" bila "istoga
značaja kao Gospodnji dan". Prema tome, Irenejev
"dan Gospodnji" je bio godišnji Vazam, jer je očita usporedba između dva godišnja blagdana (Fragments
From the Lost Writings of Iraeneus, 7).
c. Apokrifni izvori iz drugog
stoljeća. Dva apokrifna izvora govore o "danu
Gospodnjem", možda dva ili tri desetljeća prije Klementa Aleksandrijskog (premda
datiranje nije sigurno). Petrovo evanđelje govori da je
Krist uskrsnuo u "Gospodnji dan", ali ne spominje ni godišnje ni
sedmično svetkovanje tog dana.
Djela Ivanova izvješćuju da je apostol Ivan prekinuo post "sedmog
dana, pošto je to bio dan Gospodnji". U ovom izvoru nešto kasnije
susrećemo Ivana da putuje kao zatvorenik, i
moguće je da se misli na sedmi dan tog putovanja.
Međutim, kako crkva na
istoku nije postila subotom (vidi V. B. 3. b), Ivan bi tog dana prekinuo post.
Nijednom od ova dva apokrifna izvora ne treba mnogo vjerovati. No činjenica da Djela Ivanova i Otkrivenje
potječu iz rimske provincije Azije, ukazuje na
uobičajenu uporabu i značenje izraza "dan Gospodnji" za sedmi dan,
subotu, u ovim Djelima i Otkrivenju 1,10.
d. Crkveni oci u trećem stoljeću. Tijekom trećeg stoljeća jako se proširilo kršćansko praznovanje nedjelje svakog tjedna.
Međutim, još uvijek nije
bilo pravog sukoba zbog subote, osim u nekoliko mjesta kao što su Rim,
Aleksandrija i područje oko
Kartage koje je bilo pod utjecajem Rima. Upravo kao u novozavjetna vremena,
takva šutnja o nekom sukobu bila bi pokazatelj da je u kršćanskom svijetu uglavnom održavan status
quo.
U Rimu i u Sjevernoj Africi vladalo je
drukčije gledište. Nasuprot ranijoj polemici
Justina Mučenika, Hipolit Rimski se na početku trećeg stoljeća snažno odupro postu subotom i nedjeljom. U
Rimu se pojavio običaj posta svake subote, pa je ona postala
danom turobnosti, umjesto radosti. Međutim, nedjeljom nikad
nije bilo posta i Hipolit je zahtijevao da se slična čast ukaže suboti.
U Sjevernoj Africi je Tertulijan, Hipolitov
suvremenik, isprva bio negativno raspoložen prema svetkovateljima subote, jer je
smatrao da njihov običaj ne klečanja subotom uzrokuje neslogu (O
molitvi, 23). (Na rimskom zapadu se klečanje smatralo negativnim načinom, neprikladnim za dan radosti, pa stoga
kršćanski štovatelji nedjeljom nisu
klečali.) Međutim kasnije je
branio subotu, žestoko se protiveći postu subotom (Protiv
Marciona, 4.
12. 30 i O postu, 14). Možemo zaključiti da subota nije potpuno nestala ni u Rimu
ni u Sjevernoj Africi. U ostalom dijelu kršćanskog svijeta nedostatak polemike pokazuje
da se, bez obzira na praznovanje nedjelje, nije smatralo da ona ometa
subotu.
3. Subota i nedjelja od
četvrtog do šestog stoljeća
a. Četvrto stoljeće. Početkom četvrtog stoljeća Konstantinov čuveni edikt, objavljen 7. ožujka 321., snažno
je utjecao na subotu i nedjelju. Edikt je glasio: "Na časni Dan Sunca neka magistrati i narod koji
živi u gradovima počiva, neka budu zatvorene sve radionice.
Međutim, na selu, osobe
koje se bave zemljoradnjom mogu slobodno i po zakonu nastaviti obavljanjem
svojih poslova, jer se često
događa da neki drugi dan
nije tako pogodan za sjetvu žita i sadnju vinove loze, pa se zbog zanemarivanja
pravog trenutka za takve poslove mogu izgubiti nebeski blagoslovi." (9BC
999)
Ovom je ediktu očito nedostajala kršćanska orijentacija, jer nedjelju naziva
"časnim Danom Sunca". Osim toga, Konstantinovi
propisi nisu bili načinjeni po uzoru na starozavjetnu subotu, jer
je izuzeo zemljoradničke poslove, a to je rad koji je u Petoknjižju
bio izričito zabranjen. Još jedan edikt s datumom od
3. srpnja iste godine sadržavao je vojne propise vezane uz
nedjelju.
Oko šezdeset i pet godina kasnije, 386.,
imperatori Teodozije I i Gracijan Valencinijan zabranili su sudske parnice i
plaćanje javnih ili privatnih dugova nedjeljom.
Vladari koji su slijedili još više su proširili restrikcije, kako bi što više
"posubotili" kršćansku nedjelju.
Najraniji poznati crkveni dokument, kojim je
odbačeno svetkovanje subote i nadomješteno
svetkovanjem tjedne nedjelje, potječe sa regionalnog sabora u Laodiceji, za koji
se misli da je zasjedao oko 364. godine. U svom 29. kanonu koncil
određuje:
"Kršćani ne smiju judaizirati
niti biti besposleni subotom, već tog dana trebaju raditi; ali Gospodnji dan
[nedjelju] trebaju posebno poštovati i, budući da su kršćani, ako je moguće, tog dana ne trebaju raditi. Međutim, ako se
ustanovi da judaiziraju, oni će
biti odsječeni od Krista." (Hefele, sv. 2, str.
316)
Odanost sedmom danu, suboti, nije se predala
bez borbe. Ustvari, u četvrtom stoljeću nailazimo na priličnu polemiku o suboti i nedjelji. Nasuprot
zaključcima sabora u Laodiceji, jedna kompilacija iz
četvrtog stoljeća, poznata kao Apostolska
konstitucija, tvrdi: "Neka robovi rade pet dana; ali u subotnji dan i
Gospodnji dan [nedjelju] treba im dati slobodno da mogu ići u crkvu po upute u pobožnosti" (8. 33) i:
"No držite subotu i praznik Gospodnjeg dana [nedjelju], jer prva je uspomena na
stvaranja, a druga na uskrsnuće." (7. 23) Isti izvor sadrži nekoliko
sličnih izjava (2. 36; 2. 47; 7. 36). Nekako u
isto vrijeme Ignacijev interpolator savjetuje: "Neka svatko od vas drži subotu
na duhovan način, radujući se razmišljanju o zakonu… I nakon
svetkovanja subote, neka svaki Kristov prijatelj drži Gospodnji dan kao praznik,
dan uskrsnuća, kraljicu i glavu svih dana." (Poslanica
Magnezijancima, 9)
b. Peto stoljeće. U petom stoljeću je Johannes Eremita (John Cassian) spomenuo
dolazak u crkvu subotom i nedjeljom, tvrdeći da je čak vidio jednog redovnika koji je ponekad
postio pet dana u tjednu, ali je subotom i nedjeljom išao u crkvu i vodio
kući goste za objed u ta dva dana
(Institutes, 5. 26). Ostale njegove tvrdnje odnose se na bogoslužja
subotom i nedjeljom (Institutes, 3. 2; Conferences, 3. 1). Još
jedan crkveni otac koji je u pozitivnom smislu spomenuo oba dana je Asterije iz
Amaseije (u Pontu, današnjoj Turskoj). On je oko 400. godine objavio da je za
kršćane prekrasno što se "ekipa ovih dvaju dva
dana sastaje" – "subota i Gospodnji dan" – svakog tjedna okupljajući narod sa svećenicima kao njihovim učiteljima (Homily 5, na Mt
19,3).
Augustin (354.–430.), biskup iz Hipoa u
Sjevernoj Africi, u više je svojih pisama raspravljao o sukobu oko posta subotom
(Epistles, 36 [upućena Kasulanusu], 54 [upućena Januarijusu] i 82 [upućena Jeronimu]. U pismima Kasulanusu i
Januarijusu primijetio je da velika kršćanska crkva u Milanu ne drži subotnji post
(36. 32 i 54. 3).
Augustin je isto tako pojasnio da je subotnji
post ograničen na Rim i neka druga mjesta na zapadu ( 36.
27); crkve na istoku i "u najvećem dijelu kršćanskog svijeta" ne drže subotnji post (82.
14). Slično je Cassianovo svjedočanstvo, jer tvrdi da "neki u nekim zemljama
na zapadu, a posebno u gradu [Rimu]" poste subotom (Institutes, 3.
10).
Posebno su zanimljivi izvještaji dvojice
crkvenih povjesničara iz petog stoljeća. Sokrat Skolastik (djelovao oko 440) je
pisao: "Premda gotovo sve crkve u svijetu slave tajne misterije [Gospodnju
Večeru] subotom svakog tjedna, osim
kršćana u Aleksandriji i u Rimu, koji su na
osnovu neke drevne predaje, to prestali činiti." (Ecclesiastical
History, 5.
22) Sozomen, Sokratov suvremenik, pisao je: "Narod Konstatinopolja, i gotovo
svuda, okuplja se subotom, kao i prvog dana sedmice, dok se taj običaj nikad ne održava u Rimu ili u
Aleksandriji." (Ecclesiastical History, 7. 19) Dobro je podsjetiti se da
su Rim i Aleksandrija bili jedina dva grada koji su još u drugom
stoljeću pokazali negativan odnos prema suboti (vidi
V. B. 2. b).
c. Šesto stoljeće. Tijekom šestog stoljeća poduzetesu važne mjere da se ukine subota i
promiče svetkovanje nedjelje. Više je teoloških
razloga dovelo do umanjivanja važnosti subote, ali mnogo značajniji su bili dekreti crkvenih sinoda i
naredbe vladara. Treći orleanski sinod je 538. godine zabranio
"poljodjelske poslove" nedjeljom, da bi "narod mogao dolaziti u crkvu i na
bogoslužje" (Hefele, sv. 4, str. 209). Dok je Konstantinov nedjeljni zakon
izuzeo zemljoradničke poslove od praznovanja nedjelje, sada su
posebno bili uključeni "poljodjelski poslovi". Ovo je bio veliki
korak prema primjeni subotnjih propisa iz Petoknjižja na nedjelju. Drugi sinod u
Maconu 585. i Koncil u Narbonni 589. odredili su nove propise za strogo
svetkovanje nedjelje (Isto, 407.422). Osim toga, propise Macona "objavio je
kralj Guntram i proglasu 10. studenog 585., u kojem je ozakonio pažljivo
svetkovanje nedjelje" (Isto, 409). Ovim je građanska vlast poduprla
crkvu, što je pojava koja se u nekoliko sljedećih stoljeća jako raširila. Krajem šestog
stoljeća nedjelja je gotovo u čitavoj Europi nadomjestila subotu. Sada je
ona postala kršćanskim danom odmora i
bogoslužja.
d. Subota i nedjelja u Etiopiji.
U nekim dijelovima zemlje
ili među nekim narodnosnim
skupinama u Etiopiji razvio se ponešto drukčiji odnos između subote i nedjelje.
U takozvanom Egipatskom crkvenom redu, očito zasnovanom na Hipolitovoj Apostolskoj
predaji iz početka trećeg stoljeća, nalazimo etiopsku verziju propisa prema
kojem u subotu i u prvi dan sedmice "biskup, ako je moguće, svojom rukom dijeli svemu narodu, dok
đakoni lome kruh".
Isti dokument pokazuje da su oba dana smatrana drukčijima od "drugih dana"; ustvari postoji i
tekst u kojem su oba dana nazvana "subotama" (Statutes of the Apostles,
66).
Od šestog stoljeća dalje u Europi se razvilo strogo
svetkovanje nedjelje. Tijekom srednjeg vijeka za prvi dan sedmice sve više se
smatralo da ima značajke subotnje zapovijedi u Dekalogu.
Međutim za ovo razdoblje
nema podataka o široj uporabi riječi "subota" za nedjelju. U Europi je bilo
uobičajeno da se za prvi dan sedmice rabi izraz
"dan Gospodnji". No u Etiopiji se do naših dana sačuvala predaja prema kojoj su i sedmi dan i
nedjelja smatrani "subotama".
Tijekom srednjeg vijeka razvila se
katolička teologija prema kojoj je nedjelja
ispunjenje subotnje zapovijedi. Zamisao je bila da se propisi zapovijedi ne
diraju, ali da je vlašću katoličke Crkve subota promijenjena u nedjelju.
Odredbe Zakona smatrane su moralnima i trajno obvezatnima, dok se izbor dana
smatrao obrednim i privremenim, prolaznim i stoga predmetom kojeg crkva može
promijeniti.
Nekoliko izvora iz devetog stoljeća jasno pokazuju da je postojala svijest o
tome da je nedjelja zamijenila subotu, kao na primjer u kanonu 50 Pariškog
sinoda 829. Ali klasičnu formulaciju dao je Toma Akvinski (umro
1274.), koji je ipak smatrao da nedjelju ne treba tako strogo svetkovati kao što
se svetkovala starozavjetna subota. Ustvrdio je da je u doslovnom smislu
"zapovijed o držanju subote [u Dekalogu] djelomice moralna, a djelomice
ceremonijalna" – moralna u tome što ljudska bića trebaju odvojiti neko vrijeme da se posvete
onome što je Božje, i ceremonijalna s obzirom na određeno vrijeme
(Summa
Theologica, 2a.2ae. 122.
4).
Tijekom većeg dijela srednjeg vijeka postoje podaci koji
ukazuju na velike napore crkvenih vlasti i svjetovnih vladara da nametnu
svetkovanje nedjelje. Pa ipak, neki su kršćani u Europi odbili odbaciti subotu. Podaci o
takvim svetkovateljima subote potječu iz kraja srednjeg vijeka: slučaj svetkovanja subote u Engleskoj 1402;
skupina od šesnaest do osamnaest osoba uhićenih 1420. u Douaiju, u Francuskoj, zbog
teoloških nazora i života koji su obuhvaćali i svetkovanje subote, te svetkovatelji
subote u Norveškoj 1435. i 1436. Informacije o svakom takvom slučaju dolaze od protivnika svetkovatelja
subote. Međutim, početkom šesnaestog stoljeća dokumentirani podaci iz norveških gradova
navode crkvenu zabranu svetkovanja subote s jedne strane, i neki stupanj
ohrabrenja klera na takvo svetkovanje subote s druge strane.
a. Glavni reformatori. Budući da je Martin Luther (1483.–1546.), pionir
protestantske Reformacije, naglašavao kršćansku slobodu i ustao protiv brojnih
ceremonija i "ceremonijalne strogoće" Rimokatoličke crkve, smatrao je da ni subota ni nedjelja
nije bila božanski propis i da je katoličko subotarenje nedjelje nevažeće. No budući da je bilo važno imati jedan dan za
bogoslužja, Luther je izabrao nedjelju, jer je to tradicionalno bio tjedni dan
bogoslužja na koji se narod po navici okupljao u crkvi.
Jean Calvin (1509.–1564.) je zastupao
gledište slično Lutherovu o svetkovanju nedjelje kao
zgodnoj prilici, a ne neophodnom zahtjevu za ispunjavanjem božanskog propisa za
sedmično bogoslužje. Međutim Calvin se
razlikovao od Luthera u tome što je odbacio katoličko razlikovanje između moralnih i
ceremonijalnih elemenata zapovijedi o suboti, koje je razliku Luther zadržao.
Calvin je vjerovao da je prva kršćanska crkva ukinula subotu, a na njezino
mjesto stavila nedjelju. Također je mnogo jasnije
od Luthera protumačio teologiju
o suboti, ukazujući na njene tri glavne funkcije: (1) subota je
važna za duhovni rast; (2) ona je sidro za javno bogoslužje i (3) ona je od
društvene i humanitarne koristi, jer se praktično brine da se sluge mogu odmoriti. Ovi su
elementi objavljeni u njegovom izdanju Institutes of the Christian Religion još 1536.
Martin Bucer (1491.– 1551.), značajni reformator iz Strassburga, bio je poznat
po svom duhu otvorenosti i tolerancije, ali je neobično što je zastupao strogo svetkovanje
nedjelje. Nedjeljom nitko nije smio obavljati "nepotrebne tjelesne poslove",
čak ni one korisne, i nije se smio baviti
nikakvim "tjelesnim djelima" (radu za plaću, vraćanjem dugova, športovima, i drugim), niti je
smio izostati s vjerskih okupljanja (De Regno Christi, 2. 10).
Bucer i njegove kolege su 1532. otišli tako daleko da su od strasbuških
građanskih vlasti
zatražili da zabrane svaki rad subotom, osim aktivnosti neophodnih za
zadovoljavanje tjelesnih potreba. Grad je 1534. proglasio uredbu u tom pogledu,
uz teške novčane kazne za
neposluh.
Prisni Lutherovi suradnici u Wittenbergu, kao
na primjer Philip Melanchthon (umro 1560.), u osnovi su prihvatili Lutherovo
stajalište. U Zňrichu su Ulrich Zwingli (umro 1531.) i njegovi sljedbenici na
isti način prilazili svetkovanju nedjelje.
Časni izuzetak je bio bivši Lutherov prijatelj
i kolega Andreas Bodenstein von Carlstadt (umro 1541.), koji je na Lutherovo
nezadovoljstvo 1524. objavio raspravu u kojoj je izložio prilično strogo svetkovanje subote. U njoj je
Carlstadt također pokazao da je
nedjelja bila dan "kojeg su uspostavili ljudi" pa je o suboti govorio kao
osporavanom predmetu.
Neki engleski reformatori s početka šesnaestog stoljeća, kao što je bio William Tyndale (umro
1536.), otišli su dalje od Luthera i Calvina, umanjujući potrebu za nekim posebnim danom sedmice za
zajedničko bogoslužje. Ustvari, Tyndal je predložio
da bi glavni dan za bogoslužje mogao biti svaki deseti, ako bi to pomoglo u
potiskivanju praznovjerja. Međutim, on je u praksi slijedio običaj prema kojem su tjedna okupljanja u
Engleskoj, kao i drugdje, padala na prvi dan sedmice.
b. Svetkovatelji subote u šesnaestom
stoljeću. U Europi je za vrijeme razdoblja Reformacije
nedjelja bila gotovo jedini dan za održavanje kršćanskih bogoslužja. No neke su skupine subotu
smatrale glavnim danom bogoslužja. U relativno nekoliko slučaja svetkovalo se oba dana, subotu i
nedjelju.
Najpoznatiji primjer svetkovanja subote u
Europi tijekom šesnaestog stoljeća potječe od nekoliko anabaptističkih grupa. Detaljni podaci o njihovim
vjerovanjima dolaze od njihovih klevetnika. U nastojanju da ove anabaptiste
diskreditiraju, njihovi su protivnici nabrojili određene
anabaptističke argumente. Oni su
istiniti, posebno s obzirom na ne više nepristupačne spise o suboti koje su napisali
anabaptisti kao što su Oswald Glait i Andreas Fischer, koji su 1527. i 1528.
prihvatili svetkovanje subote. Njihovi biblijski argumenti, iz Starog i Novog
zavjeta, jako su slični onima koje još uvijek iznose svetkovatelji
subote. Oni su prvo ozakonjenje nedjelje također pripisali
Konstantinu Velikome.
U Španjolskoj je reformni pokret, kojega je
vodio Constantino Ponce de la Fuente (umro 1560.), obuhvatio i svetkovanje
sedmog dana, subote. Drugi takav pokret u Transilvaniji započeo je Andreas EŘssi krajem šesnaestog
stoljeća koji je cvjetao još do drugog
desetljeća sljedećeg stoljeća. Međutim Simon Pechi,
EŘssijev nasljednik u
vođenju ovih
transilvanskih svetkovatelja subote, učinio je pokret više židovskim nego
kršćanskim. U nordijskim zemljama je u Norveškoj
1544. izdan dekret protiv svetkovatelja subote, a jedno desetljeće kasnije je i kralj Gustav I Vasa, koji je
vladao u Švedskoj i Finskoj, izdao dekret protiv svetkovatelja subote u Finskoj.
Iz kraja šesnaestog stoljeća postoje podaci o svetkovateljima subote u
Švedskoj. A iz Nizozemske, Francuske, Rusije i svuda u Europi, postoje
izvještaji koji govore o svetkovateljima subote, premda se u nekim
slučajevima moglo raditi o Židovima a ne
kršćanima.
1. Puritansko nedjeljno
subotarstvo
Protestantsko naglašavanje nedjelje kao
"kršćanske subote" pojavilo se krajem šesnaestog
stoljeća među puritancima u
Engleskoj. Puritanci su taj dan poštovali ne samo bogoslužjima, već i s vrlo strogim zabranama. Međutim ova
strogoća nije se slagala s
općom klimom u Engleskoj, posebice
među anglikancima koji
su predstavljali "državnu crkvu". Religioznim sporazumom što ga je
načinila kraljica Elizabeta I,
bila je dopuštena prilična sloboda u religioznim vjerovanjima i
praksi, što je puritansku strogoću činilo još odbojnijom. Na primjer, kraljica se
1585. uspotivila pokušaju parlamenta da usvoji zakon za strože subotnje
svetkovanje nedjelje.
Ovaj je predmet doveo do snažnog sukoba
između puritanaca i
anglikanske stranke. Nicholas Bowndova Doctrine of the Sabbath 1595. bila je puritanski bojni
poklič o važnosti "biblijske subote" (nedjelje) za
Englesku kao "Sveti komonvelt". Bownd je upotrijebio "teoriju prijenosa" za
pretvaranje nedjelje u subotu, tvrdeći da su ovaj dan sami apostoli prenijeli od
subote na nedjelju.
Na puritansko svetkovanje nedjelje reagirao
je 1618. kraj James I u svom djelu Book of Sports, u kojem je
iznio i podupro anglikansko stajalište. Uslijedila je ozbiljna rasprava pa je
kasnije kralj Charles I ponovio izdanje Book of Sports. Anglikanci
su dva glavna tjedna bogoslužja održavali nedjeljom, ali poslije odlaska u crkvu
ljudi su bili slobodni ići za svojim poslovima, za športom ili drugim
zabavama. Puritanska praksa je jako odudarala od toga, jer su ozbiljno nastojali
da se svojom nedjeljom drže starozavjetnih propisa za subotu. Kad je 1620-tih i
1630-tih došao u Ameriku, puritanizam je prenio isto stajalište vrlo strogog
svetkovanja nedjelje.
Iz redova engleskog puritanizma pojavilo se
nekoliko grupa, uključujući i one koje su vjerovale u krštavanje
odraslih. Ovi su baptisti u većini slučajeva također bili revni
svetkovatelji nedjelje. Međutim, među njima je bilo i nekih poznatih zastupnika
svetkovanja subote. U proučavanju razloga za uzimanje nedjelje kao
subote, oni su učinili sljedeći logični korak: prihvatili su upravo
onaj dan koji je Biblija proglasila subotom.
John Traske (umro oko 1636.) i Theophilus
Brabourne (umro oko 1661.) bili su među prvim snažnim
zagovornicima subote kao pravog dana za svetkovanje. Nigdje u Svetom pismu nisu
mogli naići na "teoriju
prijelaza". No našli su da je dan bogoslužja za Krista i Njegove apostole bio
subota. Počevši s jednom publikacijom 1628., Brabourne
je tijekom tri desetljeća izdao ne manje od četiri veća djela o suboti. Premda se čini da se pod crkvenim pritiskom Brabourne
vratio na anglikansko stajalište, u svojim je djelima čvrsto do kraja zastupao svetkovanje sedmog
dana sedmice.
U Novom svijetu (zapadnoj hemisferi) prvi su
svetkovali subotu židovski useljenici. Prvi su židovski useljenici 1502. iz
Portugala emigrirali u Brazil. Druga je grupa stigla u Meksiko 1521. Krajem
šesnaestog stoljeća Židovi su se naselili i u Argentini, a
sredinom sedamnaestog stoljeća osnovane su židovske zajednice na
Nizozemskim Antilima. Osnivači prve židovske zajednice, u onome što
će kasnije postati Sjedinjenim Državama, bili
su useljenici iz Brazilije koji su 1654. osnovali Sherith Israel u Novom
Amsterdamu (danas New Yorku).
Baptisti sedmoga dana bili su prvi
kršćani svetkovatelji subote u Novom svijetu, pri
čemu je najranije dokumentirano svetkovanje
subote bilo ono Stephena Mumforda koji je 1664. iz Engleske emigrirao u Newport,
Rhode Island. Tu se pridružio baptističkoj zajednici i utjecao na neke od njezinih
članova da prihvate biblijsku subotu; time je
izazvao ozbiljan sukob. Na kraju je navukao osudu ove zajednice na sebe i svoje
obraćenike. U prosincu 1671. godine, zajedno sa
šest ili sedam drugih, odvojio se od Baptističke crkve u Newportu i osnovao prvu zajednicu
Baptista sedmog dana na američkom tlu. Ovi su svetkovatelji subote izabrali
Williama Hiscoxa, jednog od Mumfordovih obraćenika, kao svog prvog pastora. Ubrzo su se
Baptisti sedmog dana proširili u druge dijelove Nove Engleske i čak dalje na zapad.
Baptisti sedmog dana bili su revni branitelji
subote; izdavali su i dijelili literaturu koja je obrađivala ovaj predmet.
Porastom broja vjernika i broja zajednica u Americi, ova se grupa svetkovatelja
subote organizirala u savez zajednica tijekom prvih godina devetnaestog
stoljeća. Godine 1818. službeno
su usvojili ime "Baptisti sedmog dana". Njihov Missionari Magazine
i Protestant Sentinel počeli su izlaziti 1821., odnosno 1830;
nadomjestio ih je 1844. časopis The
Sabbath Recorder. Jedan od
glavnih ciljeva ovih časopisa bilo je promicanje materijala o
suboti. Godine 1835. osnovano je društvo za izdavanje traktata (od 1844. je
nosilo ime American Sabbath Tract Society), a do 1850. izdalo je sedamnaest
traktata i šest knjiga o suboti, uključujući i reprint djela Georgea Carlowa Truth
Defended, iz 1724.
Početkom devetnaestog stoljeća je argentinski patriot Ramos Mexia
(1773.–1825.) proučavao Bibliju i osvjedočio se o važenju subote. Na njegovoj farmi
južno od Buenos Airesa subotom bi prestao svaki rad.
Unatoč restrikcija kodificiranih u Mišni i Talmudu,
Židovi su u razdoblju poslije Krista bili radosni i revni svetkovatelji subote.
Pobožni Židovi dočekuju i cijene subotnje sate kao da
predstavljaju posjet kraljice ili mladenke, što su dvije metafore kojima opisuju
subotu. Međutim u današnjem
judaizmu strogost u tradicionalnom svetkovanju subote varira između više glavnih
skupina u koje se judaizam podijelio.
Neki su židovski pisci devetnaestog i
dvadesetog stoljeća ostavili snažan pečat na razvoj teološke misli o suboti. Vrlo
poznati među njima su Samson
Hirsch, Hermann Cohen, Leo Baeck, Martin Buber i Franz Rosenzweig, koji su
istaknuli odnos subote prema Božjoj vladavini, čovjekovoj etici i općoj moralnosti. Na primjer, Cohen vidi subotu
kao prvi korak prema ukidanju ropstva, što je koncept paralelan Hirschovu
isticanju da je subota stavila gospodara i slugu na istu razinu kao slobodne
osobe.
No možda ni jedna druga židovska publikacija
u naše vrijeme nije snažnije djelovala na teologiju subote od djela Joshue
Abrahama Heschela The Sabbath: Its Meaning for Modern Man, objavljenog
1951. Kod Heschela je prisutna ista etička briga ranije spomenutih židovskih pisaca,
uključujući koncept subote kao "izjednačenja". Jedna od njegovih glavnih tema je
univerzalnost vremena. Među njegovim predivnim
opisima subote je izraz "palača
u vremenu", što je i naslov prvog poglavlja. On isto tako ističe da dok se ljudska bića bore za prostor, vrijeme je uvijek dostupno
svima. Međutim subota je
poseban dio vremena koje stoji odvojeno od vremena uopće. Nema sumnje da je subota "primirje u
čovjekovoj borbi za opstanak" (29). No ona je
i više od toga, jer je "duboko svjesni sklad čovjeka i svijeta, simpatija za sve stvari i
sudjelovanje u duhu koji sjedinjuje ono što je ispod i ono što je iznad" (31,
32).
1. Počeci svetkovanja subote kod
adventista
Neki su adventisti počeli svetkovati subotu ubrzo poslije
razočaranja 1844. Prvi zagovornici subote bili su
Rachel Oakes, T. M. Preble i Joseph Bates. Ellen i James White su ubrzo
prihvatili ovo učenje, koje su prikazali na "Biblijskim
konferencijama" 1848.
a. Rachel Oakes i T. M.
Preble. Do onih koji su
pripadali mileritskom pokretu saznanje o suboti došlo je iz dva glavna izvora.
Jedan je bio Rachel Oakes (kasnije udata za Nathana Prestona), baptistica sedmog
dana koja je još početkom 1844. dijelila baptističke publikacije članovima Christian Brethern Church u
Washingtonu, New Hampshire. Pod utjecajem Oakes, Frederick Wheeler,
metodistički propovjednik koji je prihvatio
adventističko stajalište i kome je u njegovom krugu
propovijedanja pripadala ova crkva u Washingtonu, počeo je negdje u ožujku te godine svetkovati
subotu. Ubrzo su nekoliko članova obitelji Farnsworth i nekolicina
drugih prihvatili subotu. Oni su predstavljali jezgro prve skupine
adventističkih svetkovatelja subote. Do 1850. pridružili
su se drugim svetkovateljima subote i tako postali jezgro Crkve adventista
sedmog dana koja je službeno organizirana 1863.
Drugi izvor iz kojeg su
adventistički vjernici saznali za subotu jest jedan
članak T. M. Preblea, poznatog mileritskog
propovjednika koji je često pisao u adventističkim časopisima. On je živio u Washingtonu, New
Hampshire, i možda je za subotu dočuo od nekoga iz Christian Brethern Church u
Washingtonu. Subotu je počeo svetkovati u kolovozu 1844. Što više,
pripremio je o tom predmetu članak koji je 28. veljače 1845. objavljen u Hope
of Israel.
Ovaj je članak kasnije ponovo tiskan kao traktat i u
tom je obliku dospio u ruke mnogim adventistima, među ostalima i Josephu
Batesu.
b. Joseph Bates. Prebleov članak došao je u ruke Josephu Batesu u ožujku
1845. i Bates je odmah pokazao veliko zanimanje za izloženi materijal. Sam je
uskoro počeo pisati o predmetu subote i u svibnju 1846.
izrazio svoja nova osvjedočenja u kratkom ulomku pri kraju traktata od
trideset i devet stranica The Opening Heavens. Na ovaj ga je traktat
nadahnulo čitanje rasprave O. R. L. Crossiera o nebeskom
Svetištu u Danielu 8,14. Neobično je, ali u Opening
Heavens Bates
nije povezao subotu s Kovčegom saveza na nebu, spomenutom u Otkrivenju
11,19., već samo s Kovčegom u drevnom izraelskom
Svetištu.
Batesova prva publikacija posvećena isključivo suboti bila je Seventh
Day Sabbath, a Perpetual Sign, traktat od četrdeset osam stranica koji je objavljen u
kolovozu 1846. Preble je spomenuo tekst iz Daniela 7,25 kao ispunjenje
aktivnosti "malog roga" u nastojanju da promijeni "blagdane i Zakon", a Bates je
slijedio njegov način razmišljanja u Tract
Showing That the Sevent Day Should Be Observed as the Sabbath Day, prema kojem "su svi koji
praznuju prvi dan sedmice kao 'subotu' papini svetkovatelji nedjelje!! i
kršitelji Božje subote!!!" (10)
Međutim u svojim
publikacijama Bates je počeo
ići dalje od tradicionalnog tumačenja baptista sedmog dana,
ukazujući na vezu između subote i "vijesti
trojice anđela" iz Otkrivenja 14,9-11. U svom drugom izdanju (siječanj 1847) te u djelima Vindication
of the Seventh-day Sabbath (siječanj 1848) i A
Seal of the Living God
(siječanj 1849), postupno je stigao do
razumijevanja povezanosti subote s Kovčegom na nebu, kao i o tome da ona predstavlja
"pečat živoga Boga" spomenutog u Otkrivenju
7.
c. James i Ellen White.
Ellen Harmon se po svemu sudeći prvi put upoznala s pitanjem subote 1846.
kad je sa sestom i Jamesom Whiteom posjetila Josepha Batesa u New Bedfordu,
državi Massachusetts. U to vrijeme nije prihvatila Batesova gledišta o suboti.
James White i Ellen Harmon vjenčali su se 30. kolovoza 1846, istog mjeseca
kada je izašlo prvo izdanje Batesova traktata o suboti. Dokazi iz tog traktata
naveli su James i Ellen da već te jeseni (1T 75) počnu svetkovati biblijsku subotu i
naučavati je i braniti. U travnju iduće godine Ellen je imala prvo viđenje o suboti
(EW 32-35), viđenje koje je potvrdilo ono što su već doznali pažljivim proučavanjem Biblije uz mnogo molitava.
d. "Subotnje konferencije." Tijekom najranije faze razvoja adventisti
koji su svetkovali subotu nisu imali službene organizacije, ali je 1848. dobar
broj njih prisustvao malim mjesnim sastancima na sedam mjesta. Ovi su sastanci
kasnije nazvani "subotnjim konferencijama" zato što su bili sastanci "prijatelja
subote" zainteresiranih za "vijest trojice anđela" (Otk 14,9-11).
Na ovim se konferencijama govorilo o odabranim predmetima, uključujući i subotu; one su pomogle stvaranju
osjećaja jedinstva za inače jako raštrkane skupine
adventističkih svetkovatelja
subote.
e. Vrijeme početka subote. Za sve veći broj adventističkih svetkovatelja subote tek je 1850-tih bilo
potpuno razjašnjeno vrijeme njezinog početka i završetka. Premda su baptisti sedmog
dana subotu svetkovali od zalaza do zalaza sunca na osnovi biblijski dokaza (na
primjer Mk 1,32), Joseph Bates bio je mišljenja da subota treba početi petkom u šest poslije podne a završiti
subotom u isto vrijeme (RH, 21. travnja 1851). Međutim Batesovo
stajalište nije dobilo opću
podršku među
adventističkim svetkovateljima
subote. James White je 1855. pisao: "Nikad nismo bili potpuno
osvjedočeni svjedočanstvom iznesenim u prilog šest sati poslije
podne." (Isto, 4. prosinca 1855) U to vrijeme, osim onih koji su prihvatili
Batesovu praksu, bilo je nekih koji su subotu svetkovali od ponoći do ponoći, drugi su je svetkovali od zalaza do zalaza
sunca, a treći su opet smatrali da subota treba
početi u subotu ujutro.
S obzirom na ova različita gledišta, J. N. Andrews je dobio zadatak
da ovaj predmet temeljito ispita. U svom pisanom izvješću, koje je objavljeno u istom broju Review
and Heralda kao i komentar Jamesa Whitea, dokazao je iz Starog i Novvog
zavjeta da je biblijska riječ "veče" označavala zalazak sunca. Prije toga je svoje
nalaze usmeno iznio na jednom skupu adventističkih svetkovatelja subote, koji su gotovo svi
prihvatili njegovo rješenje ovog pitanja. Među onima koji se nisu
složili s njima bili su Joseph Bates i Ellen White, koji su se i dalje držali
početka subote u šest sati
poslije podne. Međutim na kraju tog
skupa Ellen White je primila viđenje u kojemu joj je bilo pokazano da subotu
treba svetkovati od zalaza do zalaza sunca. Dvanaestak godina kasnije James
White je mogao napisati da je ono viđenje "riješilo stvar s bratom Batesom i
ostalima, i otad je po ovom pitanju među nama preovladao opći sklad" (RH, 25. veljače 1868).
f. Subota i proročanstvo/eshatologija. Od samog početka je većina adventističkih svetkovatelja subote prihvatila iste
razloge, argumente i razumijevanje što su ga o suboti imali baptisti sedmog
dana. Baptisti sedmog dana su imali snažne biblijske argumente iz Starog i novog
zavjeta, ali su propustili povezati subotu s drugim teološkim konceptima,
uključujući razne vidove proročkog ispunjenja i eshatološku usmjerenost
nekih ulomaka Svetog pisma. Jedan od zamjetnih izuzetaka bila je pozornost koju
su ukazivali tekstu u Danielu 7,25 i s njim povezanim ulomkom u Otkrivenju
13,5.6.
Međutim, kad su Bates i
drugi nastavili proučavati o
suboti, ubrzo su naišli na njezinu vezu s vijestima trojice anđela u
Otkrivenju 14 (posebno s trećom). Zatim su se pojavile nove veze, kao što
je Božji pečat u Otkrivenju 7, te zabrana trgovanja i
smrtna kazna uključeni u buduće nedjeljno zakonodavstvo kako su opisani u
Otkrivenju 13,16.17. Sam Bates je u svojim stalnim publikacijama iznio ove nove
zaključke, a ujedno je čvrsto povezao subotu i nebesko Svetište.
Povezanost subote sa Svetištem, popraćeno pozivom na buđenje kako je izloženo
u Otkrivenju 14, bilo je posebno naglašeno u teologiji o suboti kod Batesa i
drugih adventističkih "pionira"
koji su bili preteče (a većim dijelom i osnivači) Crkve adventista sedmog
dana.
g. Prve publikacije o suboti. Subota je zauzimala prilično prostora u nekima od najranijih
časopisa adventista sedmog dana – na primjer,
u časopisu Present
Truth koji je počeo izlaziti 1849. i njegovom nasljedniku
The Advent Review and Sabbath Herald, od 1850.
nadalje.
J. N. Andrews je 1861. izdao knjigu od 340
stranica pod naslovom History of the Sabbath and First Day of the Week.
Ovo inače opširno djelo prošireno je i revidirano za
kasnija izdanja. Andrews se uglavnom držao koncepata i povijesnog pristupa
baptista sedmog dana, ali je isto tako obavio temeljito preispitivanje
povijesnih izvora. Osim toga, citirao je mnoge pisce svetkovatelje nedjelje. L.
R. Conradi se zainteresirao za Andrewsovo djelo, pa je 1891. njegovu
History preveo na njemački jezik. Kao koautor je 1912. na engleskom
objavio prošireno i temeljito revidirano izdanje, naznačivši da se radi o "četvrtom izdanju".
2.
Adventističko svetkovanje
subote
Crkva adventista smatra Sveto pismo Staroga i
Novoga zavjeta normativom svoje teologije i prakse. Iz tog razloga adventisti
svetkuju sedmi dan, subotu. Tog dana nastoje slijediti odgovarajuće starozavjetne propise, ali posebno Kristov
primjer u Novom zavjetu, koji pokazuje kako se treba odnositi prema tom danu. Na
osnovi biblijskih dokaza adventisti sedmog dana su prihvatili svetkovanje subote
od petka uvečer do zalaza sunca u subotu uvečer. Sve ovo vrijeme smatraju
posvećenim Bogu. To je vrijeme kad zbog duhovnog
osvježenja ostavljaju po strani osobne poslove i interese. Osim toga, adventisti
vjeruju da pravilna priprema za istinsko svetkovanje subote mora biti
svakodnevna praksa prihvaćanja Krista kao Gospodina u kršćaninovu životu, pa se stoga ni u kom
slučaju ne smiju zanemariti svakodnevna osobna
bogoslužja i pokoravanje Kristu.
U subotu prije podne (ili u izuzetnim
slučajevima poslije podne) adventisti se
okupljaju na redovno bogoslužje. Ovo se obično sastoji od (1) subotnje škole, u kojoj je
najvažnije proučavanje biblijske pouke (obično u malim skupinama ili "razredima", uz
posebne dijelove pripremljene za mladež i djecu), (2) kratkog "misionarskog"
dijela u kome se polažu planovi za mjesne misionske aktivnosti i kršćansku "službu pomaganja" te (3) bogoslužja u
kojem je naglašeno čitanje Svetog pisma i propovijed. Svaka tri
mjeseca ovaj dio subotnjeg bogoslužja uključuje i proslavljanje obreda poniznosti (pranja
nogu) i Gospodnje večere, prema Kristovu primjeru i uputama
iznesenim u Ivanu 13,1-17; Mateju 26,26-30; 1. Korinćanima 11,23-29.
U mnogim adventističkim crkvama održavaju se i sastanci petkom
uvečer i subotom poslije podne ili
uvečer. Tamo gdje takvih sastanaka nema ili nije
moguće prisustvovati njima, početak i završetak subote označava osobno ili obiteljsko bogoslužje.
Adventisti sedmog dana tijekom subotnjih sati izbjegavaju obavljanje privatnih
poslova te svjetovna zadovoljstva i zabave (kao što su športovi). Često odlaze u šetnje u prirodi (posebno djeca
i mladež), sudjeluju u misionskom radu mjesne crkve ili održavaju duhovna
druženja s drugim adventistima ili neadventistima, što je u skladu s božanskim
uputama za svetkovanje subote. Premda ordinacije adventističkih liječnika subotom nisu otvorene, oni su spremni
odazvati se pozivu da pomognu bolesnima, kao i osobama u bolnici. Sve neophodno
osoblje u adventističkim zdravstvenim ustanovama subotom služi
prema dežurstvu, tako da su pacijenti uvijek zbrinuti, premda su
uobičajeni poslovi tijekom subote obično smanjeni.
Stajalište adventista sedmog dana o
korištenju subotnjeg vremena prikladno je objasnila Ellen White, čije spise poštuju u Crkvi adventista sedmog
dana: "Subota nije zamišljena da bude razdoblje beskorisnog nerada. Zakon
zabranjuje svjetovni rad na Gospodnji dan odmora; naporan rad kojim
zarađujemo za život mora
prestati; nikakav rad tog dana za svjetovna zadovoljstva ili korist nije u
skladu sa Zakonom; ali kao što je Bog prestao sa svojim stvaralačkim radom i odmarao u subotu, i blagoslovio
je, tako i čovjek treba napustiti svoje zanimanje iz
svakodnevnog života i te svete trenutke namijeniti zdravom odmoru, službi Bogu i
svetim djelima." (Čežnja vjekova, str. 162)
U skladu s važnošću svetkovanja subote, 1982. godine izdano je
veće djelo pod naslovom The
Sabbath in Scripture and History (Subota u
Svetom pismu i povijesti). Ovo djelo je zajednički proizvod devetnaestorice stručnjaka i u pojedinostima razmatra pitanje
subote u Starom i Novom zavjetu, kao i u kršćanskoj povijesti. Tri su poglavlja
posvećena teologije o suboti.
Ellen G. White je toliko pisala o suboti da
ovdje možemo navesti samo nekoliko primjera njenog razumijevanja i savjeta po
ovom predmetu. Dosta toga što je napisala bilo je samo usputno, jer se radilo o
određenim situacijama koje
su zahtijevale isti ili sličan
savjet, čime objašnjavamo dosta ponavljanja u njezinom
pristupu suboti. Ovaj pregled sadrži tipične i reprezentativne izjave o glavnim
elementima vezanim uz subotu i njeno svetkovanje.
"Time što je posvetio sedmi dan Bog je u
Edenu postavio spomenik svom djelu stvaranja. Subota je dana Adamu, ocu i
predstavniku cijele ljudske obitelji. Njeno je svetkovanje trebalo biti
čin zahvalnog priznanja svih onih koji
će živjeti na zemlji, da je Bog njihov
Stvoritelj i njihov pravični Vladar, da su oni djelo njegovih ruku,
podložni njegovom autoritetu." (Patrijarsi i proroci, str.
28)
"Subota nije uspostavljena kao neka nova
institucija, već kao ona koja je uspostavljena za stvaranja.
Trebamo je se sjećati i svetkovati kao spomenik na
Stvoriteljevo djelo. Upućujući na Boga kao Stvoritelja neba i zemlje, ona
razlučuje između istinitog Boga i
lažnih bogova. Svi koji svetkuju sedmi dan tim činom govore da su obožavatelji Jahve. Tako je
subota znak čovjekove odanosti Bogu sve dok god postoji na
zemlji netko tko mu služi." (Isto, str. 249)
"Uspostava subote, koja potječe iz Edena, stara je kao i sama zemlja.
Svetkovali su je svi patrijarsi, od stvaranja nadalje. Izraelce su tijekom
ropstva u Egiptu njihovi nadglednici prisiljavali da krše subotu i oni su u
velikoj mjeri izgubili svijest o njenoj svetosti. Kad je na Sinaju objavljen
njegov Zakon, prve riječi četvrte zapovijedi su glasile: 'Sjeti se da
svetkuješ dan subotni', pokazujući tako da subota nije tada uspostavljena,
već se upućuje na njeno podrijetlo tijekom stvaranja."
(Isto, str. 274)
"Četvrta je zapovijed jedina od deset u kojoj
se nalazi i ime i titula Zakonodavca. Ona jedina pokazuje čijim je autoritetom objavljen Zakon. Ona tako
sadrži Božji pečat koji dokazuje autentičnost i obvezujuću silu njegovog Zakona." (Isto, str.
249)
"Bog je uvidio da je subota potrebna
čovjeku, čak i u raju. Čovjek je sedmog dana trebao odložiti svoje
vlastite interese i dužnosti da bi predanije mogao razmišljati o Božjim djelima,
o njegovoj moći i dobroti. Njemu je bila potrebna subota da
ga jasnije podsjeti na Boga i potakne na zahvalnost jer je sve u čemu je uživao i što je posjedovao došlo je iz
Stvoriteljeve dobre ruke." (Isto, str. 28)
"Subota, kao spomenik Božje
stvaralačke sile, upućuje na Njega kao tvorca neba i zemlje. Stoga
je ona trajan svjedok i podsjetnik na njegovu veličinu, mudrost i ljubav. Da je subota uvijek
bila svetkovana, nikada ne bi bilo nijednog ateista ili idolopoklonika." (Isto,
str. 274)
Ellen White višeput ponavlja da je Krist bio
s Bogom Ocem pri stvaranja, aktivan u stvaranju, kako to pojašnjava Novi zavjet
(Iv 1,1-3).
"Pošto je On [Krist] sve stvorio, stvorio je
i subotu. On ju je odvojio kao uspomenu na djelo stvaranja. Ona ukazuje na Njega
i kao Tvorca i kao Onoga koji je posvećuje." (Čežnja
vjekova, str.
235)
" On [Krist] koji je načinio subotu nije je ukinuo, prikovavši je na
križ." (Isto, str. 542)
"Sve je stvorio Božji Sin… Pošto je subota
usponmena na djelo stvaranja, ona je dokaz Kristove ljubavi i moći." (Isto, str. 229)
"Tijekom svoje službe na zemlji Krist je
naglasio obvezne zahtjeve subote; u svemu svom učenju On je pokazao poštovanje prema
instituciji koju je sam dao." (PK 183)
U vezi sa sukobom između Isusa i židovskih
starješina, Krist je proglasio biblijska načela svetkovanja subote nasuprot
ograničenjima koja su ljudi
postavili.
"Kad su se odvojili od Boga propustivši da
Kristovu pravdu vjerom učine svojom pravdom, za Židove je subota
izgubila značenje… U Kristovo vrijeme subota je postala
tako izopačena da je njezino svetkovanje prije održavalo
karakter sebičnih i samovoljnih ljudi negoli karakter
nebeskog Oca prepunog ljubavi. Rabini su ustvari prikazali Boga kao Onoga koji
je dao zakone koje ljudi nisu mogli poštovati. Naveli su narod da Boga smatra
tiraninom, uvjeren da svetkovanje subote, kako to On zahtijeva, čini ljude tvrdokornima i okrutnima. Krist je
radio na tome da ukloni ova pogrešna shvaćanja. Premda su Ga rabini pratili
nemilosrdnim neprijateljstvom, On ničim nije pokazao da se priklanja njihovim
zahtjevima, već je neustrašivo napredovao, držeći subotu u skladu s Božjim Zakonom." (DA
283.284; usp. Čežnja vjekova, str. 231)
"Došao je [Krist] da subotu oslobodi od
teških zahtjeva koji su je učinili prokletstvom umjesto blagoslovom.
Iz ovog razloga izabrao je subotu da izvrši
djelo ozdravljenja u Bethezdi. Ovog bolesnika mogao je izliječiti i u neki drugi dan, ili ga je mogao
izliječiti i ne zapovijediti mu da ponese svoj
ležaj. No to mu ne bi pružilo željenu priliku. U osnovi svakog djela u Kristovom
životu na zemlji postojala je određena mudra namjera.
Sve što je činio bilo je samo po
sebi važno i poučno. Među jadnicima
smještenima oko ribnjaka izabrao je najteži slučaj na kome će pokazati svoju iscjeljujuću moć pa je čovjeku zapovijedio da pronese svoj ležaj kroz
grad i tako objavi veliko djelo koje mu je učinjeno. Ono će pokrenuti pitanje što je subotom
činiti po zakonu i otvoriti Mu put da osudi
ograničenja koja su Židovi postavili u odnosu na
Gospodnji dan i objavi ništavost njihove tradicije.
Isus im je rekao da je njegovo djelo
ozdravljanja bolesnih u skladu sa zakonom o suboti. Ono je bilo u skladu s
djelovanjem Božjih anđela koji neprekidno
silaze i uzlaze između neba i zemlje služeći napaćenom čovječanstvu. Isus je objavio: 'Otac moj neprestano
radi, zato i ja radim.'" (DA 206; usp. Čežnja vjekova, str.
161)
"Krist je želio poučiti svoje učenike i svoje neprijatelje da služba Bogu
dolazi na prvo mjesto. Cilj Božjeg djelovanja na ovom svijetu je otkupljenje
čovjeka, stoga je ono što je potrebno
činiti subotom radi ostvarenja tog djela u
skladu sa zakonom o suboti. Isus je svoj dokaz potvrdio proglašavajući se 'Gospodarem subote', Onim koji je iznad
svih sumnji i svakog zakona. Ovaj beskonačni Sudac oslobađa svoje
učenike krivnje,
pozivajući se upravo na one odredbe za koje su bili
optuženi da ih krše." (DA 285; Čežnja vjekova, str.
233)
Ellen White je stalno naglašavala kako je
formalističko svetkovanje subote besmisleno ili još
nešto gore. Pravo svetkovanje subote obuhvaća posvećenje života koje Krista
daje.
"Ona [subota] oglašava da je On koji je
stvorio sve na nebu i na zemlji i koji sve održava, Glava crkvi i da smo
Njegovom silom pomireni s Bogom… Tada je subota znak Kristove sile da nas
učini svetima. Ona je dana svima koje Krist
čini svetima. Kao znak Njegove
posvećujuće sile, subota je dana svima koji po Kristu
postaju dio Božjeg Izraela." (DA 288; usp. Čežnja vjekova, str.
236)
"Subota nije bila predviđena samo za Izrael,
već za cijeli svijet. Ona je
čovjeku objavljena u Edenu, pa kao i druge
zapovijedi Dekaloga, predstavlja neprolaznu obvezu…
Nijedna druga institucija povjerena Židovima
nije ih tako potpuno odvajala od okolnih naroda kao subota. Bog je odredio da
njezinim svetkovanjem pokažu da su Njegovi štovatelji. Ona je trebala biti
znakom odvajanja od idolopoklonstva i njihove veze s pravim Bogom.
Međutim, da bi subotu
držali svetom, ljudi sami moraju biti sveti. Vjerom moraju postati sudionici
Kristove pravednosti." (DA 283; Čežnja vjekova, str. 230.231)
"U prvim stoljećima svi su kršćani svetkovali subotu. Revnovali su za Božju
čast i, uvjereni u nepromjenljivost Njegova
Zakona, gorljivo su čuvali svetost njegovih propisa. Ali da bi
postigao cilj, Sotona je s velikom domišljatošću radio preko svojih zastupnika. Da bi
skrenuo pozornost naroda na nedjelju, ona je proglašena blagdanom u čast Kristova uskrsnuća. Toga su se dana održavala bogoslužja, pa
ipak je smatran danom razonode, jer se još uvijek svetkovala subota." (Velika borba, str. 45)
"Od tog je dana [od vremena kad je na Sinaju
dan Zakon] do danas na Zemlji sačuvano poznavanje Božjeg Zakona i svetkovana
subota prema četvrtoj zapovijedi. Premda je 'Čovjek grijeha' uspio pogaziti Božji sveti
dan, ipak je i za vrijeme njegove prevlasti bilo vjernih duša koje su na
skrovitim mjestima poštovale subotu. Od vremena reformacije u svakom je
naraštaju bilo nekih koji su je i dalje svetkovali. Premda su često bili izloženi poruzi i progonstvu, oni
su svjedočili o neprolaznosti Božjeg Zakona i o
svečanoj obvezi prema suboti stvaranja." (Isto, str. 389)
Ellen White isto tako bilježi da su
među Valdenzima "neki
svetkovali subotu" i da su i u Etiopiji kršćani svetkovali subotu, premda su se i
nedjeljom suzdržavali od posla (Isto, str. 495).
"Subota će biti veliki ispit vjernosti, jer je
točka istine posebno izložena napadima. Kad za
ljude dođe posljednji ispit,
onda će biti povučena granična crta između onih koji služe
Bogu i onih koji Mu ne služe. Dok će svetkovanje lažne subote sukladno državnim
zakonima, suprotno četvrtoj zapovijedi, biti priznanje vjernosti
sili koja se protivi Bogu, svetkovanje prave subote je, u poslušnosti Božjem
Zakonu, dokaz vjernosti Stvoritelju. Dok će jedni primanjem znaka pokornosti zemaljskim
vlastima primiti žig Zvijeri, drugi će izborom znaka vjernosti božanskom
autoritetu primiti Božji pečat." (Isto, str. 521)
"Ali nitko nije izložen Božjoj srdžbi dok
njegov um i savjest ne shvate istinu pa je odbace. Mnogi nikada nisu imali
priliku čuti posebne istine za ovo vrijeme. Nikada im
obvezatnost četvrte zapovijedi nije bila prikazana u
pravom svjetlu. Onaj koji čita svako srce i ispituje svaku pobudu,
neće ostaviti nijednoga koji čezne za poznavanjem istine da bude prevaren u
pogledu ishoda ovog sukoba. Naredba neće biti slijepo nametnuta narodima. Svatko
će imati dovoljno svjetlosti da razumno donese
odluku." (Isto, str. 520)
"Svetkovanje subote bit će najvažnije prijeporno pitanje u posljednjoj
velikoj borbi, u kojoj će cijeli svijet učestvovati. Ljudi su više poštovali Sotonina
načela nego načela koja su vladala na nebu. Svijet je
prihvatio lažni dan odmora koji je Sotona uzvisio kao znak svoje vlasti. Ali Bog
je stavio pečat na svoja kraljevska prava. I pravi i lažni
dan odmora nose ime svojega gospodara. Zato je nemoguće s jednoga ili drugoga izbrisati trag koji
govori o sili onoga koji ga je dao. Naša je dužnost da to ljudima razjasnimo i
da im pokažemo da će za njih biti sudbonosno da li na sebi nose
znak Božjeg kraljevstva ili znak kraljevstva pobune, jer su stanovnici onog
kraljevstva čiji znak nose." (Odabrana
svjedočanstva, str. 186)
"Bog nas je pozvao da podignemo pogaženu
zastavu njegovog kraljevstva – subotu. Kako je važno da u svetkovanju subote
damo pravi primjer!" (Isto)
Priprema za subota treba obuhvatiti cijeli
tjedan, a u svim pripremama na prvom je mjestu duhovna
dimenzija.
"Subotu ne smijemo smatrati samo propisom
zakona, već trebamo razumjeti njen duhovni
značaj za cijeli naš život. Svi oni koji svetkuju
subotu kao znak između sebe i Boga, time
pokazuju da je Bog Onaj koji ih posvećuje, i zastupaju načela Božje vladavine. To su oni koji u svom
svakidašnjem žviotu sprovode zakon Božjeg kraljevstva i mole se svakoga dana da
svetost subote počiva na njima. Oni svakoga dana žive s Kristom
i pokazuju njegov karakter. Njihova dobra djela obasjavaju sve koji oko njih
žive." (Isto, str. 187)
"Kad se na taj način sjećamo subote, onda tjelesne stvari
neće preovladati nad duhovnim. Ni jedna dužnost
koja se mogla ispuniti za šest radnih dana neće ostati za subotu. U toku tjedna naša
tjelesna snaga neće se iscrpiti zemaljskim poslovima toliko da
bismo u subotu bili umorni i nesposobni za njegovu službu." (Isto, str.
188)
No dok se tokom cijelog tjedna vrše pripreme
za subotu, "petak ipak treba biti danom naročite priprave" (Isto).
"Nastojte da sva odjeća bude spremna i kuhanje dovršeno.
Očistite obuću i okupajte se. Ako ovo usvojite kao
pravilo, neće vam biti teško ispuniti ga. Subota se ne
smije upotrijebiti za popravljanje odjeće, spremanje hrane, traženje zadovoljstava
ili ma koji drugi zemaljski rad. Prije no što sunce zađe, ostavite sve
tjelesne poslove i uklonite svjetovne novine i časopisi. Roditelji, objasnite djeci zašto to
radite i privolite ih da vam pomažu u pripremi da biste subotu mogli svetkovati
po Zakonu." (6T 355.356; usp. Odabrana svjedočanstva, str. 188.189)
"Tog dana trebaju se izgladiti svi
nesporazumi i ukloniti svaka gorčina i grijeh bilo u obitelji ili u crkvi. U
krotkom duhu 'ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da
ozdravite' (Jak 5,16)." (Odabrana svjedočanstva, str. 189)
U svojoj raspravi o suboti u domu, prva uputa
Ellen White glasi: "Prije nego što sunce zađe, neka se skupe
članovi obitelji, čitaju Božju riječ, pjevaju i mole se." (Isto, str. 190) Zatim
o samom subotnjem danu kaže:
"U subotu ujutro cijela obitelj treba biti
rano na nogama, jer svete trenuke subote ne treba provoditi u krevetu. Ako se
kasno ustane, onda se mora žurno doručkovati i pripremiti za subotnju školu. Ova
žurba, trka, gurkanje i nestrpljenje izaziva nesvete osjećaje. Subota, ovako oskvrnjena, postaje
teretom i svaki se plaši njena dolaska, umjesto da je voli i čeka.
Za subotu nije potrebno pripremiti više i
raznovrsnije hrane nego ostalih dana. Naprotiv, hrana tog dana treba biti
jednostavnija, treba manje jesti da bi razum bio bistar shvatiti duhovne
stvari…
Premda se kuhanje subotom treba izbjegavati,
ne znači da se mora jesti hladna hrana. Za hladna
vremena treba prigrijati hranu pripremljenu dan ranije. A jela, iako
jednostavna, trebaju biti ukusna i privlačna. Pripremite nešto slatko, nešto što
obitelj ne dobije svaki dan." (6T 357; usp. Odabrana svjedočanstva, str. 190)
"Kad je lijepo vrijeme, roditelji trebaju
povesti djecu u prirodu, i tamo im mogu pričati zašto je ustanovljena subota. Opišite im
Božje veliko djelo stvaranja. Recite im da je Zemlja bila savršena i lijepa kad
je izišla iz Božjih ruku. Recite im da je cvijeće, svaki žbun, svako drvo i sve ostalo
odgovaralo svrsi koju mu je Stvoritelj namijenio. Sve što oko može vidjeti bilo
je nekada divno i pobuđivalo je
čovjeka na razmišljanje o Božjoj
ljubavi. Tada je svaki zvuk u prirodi bio glazba i u potpunom skladu s Božjim
glasom. Dalje, objasnite im da je grijeh pokvario savršeno djelo, da su trnje,
korov, žalost, bol i smrt samo posljedice neposlušnosti prema Bogu. Ali da
Zemlja, mada je oskvrnjena prokletstvom grijeha, još uvijek otkriva Božju
dobrotu." (Odabrana svjedočanstva, str. 191)
"Kad Sunce počne zalaziti, završite svete subotne trenutke
s molitvom i zahvalnom pjesmom, i onda zatražite od Boga da bude s vama u vašim
brigama, radu i trudu u toku idućeg tjedna." (Isto, str.
192)
Ellen White objašnjava da trebamo što je više
moguće izbjegavati putovati subotom.
Međutim, "nekada je
potrebno da putujemo subotom, kako bismo posjetili koju mjesnu crkvu s ciljem da
joj pomognemo i odnesemo vijest koju Bog želi da ona čuje". U takvim slučajevima, "koliko je god moguće, trebamo se neki drugi dan snabdijeti
kartama i drugim stvarima" (6T 360; usp. Odabrana svjedočanstva, str. 193). Osim toga, "kad pođemo na put,
svoje putovanje trebamo tako urediti da ne dođemo na odredište baš u subotu".
Ako smo "prisiljeni putovati baš u subotu, trebamo pokušati izbjeći društvo koje bi nam pažnju skrenulo na
svjetovne stvari". Pa ipak, "kad god nam se ukaže prilika, trebamo govoriti
ljudima o istini i pomoći bolesnima i nemoćnima". No ne trebamo "govoriti o poslovnim
stvarima ili upuštati se u obične svjetovne razgovore". (6T 360; usp.
Odabrana svjedočanstva, str. 193)
"Gdje god ima dvoje ili troje vjernih, neka
se subotom sastanu da prime Božje obećanje.
Dakle, i male skupine koje se sastaju da se
Bogu poklone u njegov subotnji dan imaju pravo tražiti od Gospodina njegove
bogate blagoslove. Oni trebaju vjerovati da Gospodin Isus Krist prisustvuje
njihovim sastancima. Bog je svim iskrenim Božjim štovateljima, koji svetkuju
subotu, obećao: 'Da budete svjesni da vas ja, Jahve,
posvećujem.' (Izl 31,13)" (6T 360.361; usp.
Odabrana svjedočanstva, str. 193)
"Propovijedi koje se drže subotom
obično trebaju biti kratke. Onima koji ljube Boga
i žele izraziti svoju zahvalnosti i poštovanje prema Njemu treba za to pružiti
priliku." (6T 361; usp. Odabrana svjedočanstva, str. 194) "Neka nitko ne dođe na
bogoslužje da drijema. U Božjem domu se ne smije spavati." (Odabrana svjedočanstva, str. 194)
Svi trebaju osjećati da trebaju "doprinjeti kako bi subotno
bogoslužje bilo što zanimljivije":
"Ne smijete se okupljati samo iz navike, nego
zato da izmijenite misli, da ispričate svoja iskustva, da zahvalite Bogu, da
iznesete svoju iskrenu želju za božanskim prosvjetljenjem da biste mogli
upoznati Boga i Isusa Krista kojega je On poslao." (6T 362; usp. Odabrana svjedočanstva, str. 195)
S posebnim osvrtom na djelatnike u
adventističkim zdravstvenim ustanovama koji svetkuju
subotu, Ellen White je ukazala na Kristov primjer, na potrebu za odmorom i
važnosti subote kao znaka između Boga i Njegova
naroda.
"Lječnici i medicinske sestre su tijekom subotnjih
sati često pozivani da pomognu bolesnima pa im je
ponekad nemoguće da uzmu vremena za odmor i prisustvuju
bogoslužjima. Nikada ne treba zanemariti potrebe čovječanstva koje pati. Svojim primjerom Spasitelj
nam je pokazao da je ispravno ublažiti patnje subotom. No nepotreban rad, kao
što je uobičajeno liječenje i operacije koje se mogu odložiti, treba
odgoditi. Neka pacijenti shvate da liječnici i medicinsko osoblje treba imati jedan
dan odmora. Pomozite im razumjeti da se djelatnici boje Boga i žele svetkovati
dan koji je On odvojio za svoje sljedbenike da ga svetkuju kao znak
između sebe i njih." (7T
106)
"Sve naše zdravstvene ustanove osnovane su
kao adventističke ustanove da predstave različite grane evanđeoskog misionarskog
djela i tako priprave put za
Gospodnji dolazak." (Isto 107)
U vezi s djelovanjem restorana sa zdravom
hranom imamo ovaj savjet: "Bilo je postavljeno pitanje. 'Trebaju li naši
restorani subotom biti otvoreni?' Moj je odgovor: Ne, ne! Svetkovanje subote je
naše svjedočanstvo Bogu, znak između Njega i nas da smo
Njegov narod. Taj znak se nikad ne briše." (Isto 121)
No restoran treba u petak pripremiti
vrećice s hranom za one koji zdravu hranu žele
ponijeti kući da za objed subotom (Isto
121.122).
Isto tako imamo uputu o poslovnim planovima i
partnerstvu s onima koji ne poštuju subotu:
"Među nama koji tvrdimo
da svetkuje Božji sveti dan odmora potrebna je subotnja reforma. Neki u subotu
raspravljaju o poslovnim stvarima i prave planove; Bog na to gleda isto kao da
su se upustili u stvarne
poslove.
Drugi koji dobro poznaju biblijske dokaze da
je sedmi dan subota, ulaze u partnerstvo s onima koji ne poštuju Božji sveti
dan. Svetkovatelj subote ne može dopustiti ljudima koji su kod njega zaposleni,
koje on plaća, da rade subotom. Ako zbog zarade dopusti
da posao u kome ima udjela, njegov nevjerni partner nastavi subotom, jednako je
kriv s nevjernikom; njegova je dužnost da se riješi partnerstva, bez obzira
koliko bi time mogao izgubiti. Ljudi mogu misliti da si ne mogu priuštiti
poslušati Boga, ali si zapravo ne mogu priušiti da Ga ne poslušaju. Oni koji su
nemarni u svetkovanju subote pretrpjet će veliki gubitak." (Ev
245)
Visoko mjerilo što ga je Ellen G. White
postavila kao apsolutnu potrebu u pravom svetkovanju subote dobro je sažeto u
tvrdnji koju smo već citirali: "Međutim, da bi subotu
držali svetom, ljudi sami moraju biti sveti. Vjerom moraju postati sudionicima
Kristove pravednosti." (DA 283; Čežnja vjekova, str. 231)
Uvodna primjedba: Literatura o suboti i/ili nedjelji je
golema. Ovdje nabrajamo samo izabranu literaturu. Od ograničenog broja navedenih djela, neka se ne slažu
s pogledima iznesenim u ovom poglavlju (što je posebice slučaj s knjigama Carsona i Rordorfa; ovdje ih
navodimo jednostavno zbog velike pozornosti koju su izazvala u javnosti).
Međutim, u cjelini
gledano, izabrana djela se pozitivno postavljaju prema ovom
predmetu.
Andreasen, Niels-Eric. The
Old Testament Sabbath: A Traditional-historical Investigation. Missoula, Mont., University
of Montana, 1972.
– . Rest
and Redemtion: A Study of the Biblical Sabbath. Berrien Springs, Mich., Andrews University Press,
1978.
Andrews, J. N. i L. R. Conradi. History
of the Sabbath and First Day of the Week. 4. revidirano i prošireno izdanje.
Washington, D. C., Review and Herald, 1912.
Bacchiocchi, Samuele. Divine
Rest for Human Restlessness: A Study of the Good News of the Sabbath for Today. Rome,
Pontifical Gregorian University Press, 1980.
– . From Sabbath do Sunday: A
Historical Investigation of the Rise of Sunday Observance in Early Christianity. Rome,
Pontifical Gregorian University Press, 1977.
– . Rest
for Modern Man: The Sabbath for Today. Nashville, Southern Pub. Assn., 1976.
Brunt, John. A
Day for Healing: The Meaning of Jesus' Sabath Miracles. Washington, D. C., Review and Herald,
1981.
Carson, D. A., urednik. From
Sabbath to Lord's Day: A Biblical, Historical, and Theological Investigation. Grand
Rapids, Mich., Zondervan, 1982.
Dugmore, C. W. "Lord's Day and Easter".
Neotestamentica at Patristica (Sup. NT, sv. 6). Leiden, Brill,
1962.
Hasel, Gerhard F. "Sabbatarian Anabaptists of
the Sixteenth Century", dio l. AUSS 5 (1967), str. 101-121; dio II,
AUSS 6 (1968), str. 19-28.
– . "Sabbath." The
Anchor Bible Dictionary. Sv. 5, str. 849-856.
Hefele, Karl Joseph von. A
History of the Councils of the Church. 5 svezaka. Edinburgh, T & T. Clark,
1883–1896.
Heschel, Abraham Joshua. The
Sabbath: Its Meaning for Modern Man. New York, Farrar, Straus, and Young,
1951.
Horner, George, urednik i prevodilac. The
Statutes of the Apostoles or Canones Ecclesiastici. Oxford, Engleska,
Williams and Norgate, 19o4.
Kubo, Sakae. God
Meets Man: A Theology of the Sabbath and the Second Advent. Nahville, Southern Pub. Assn.,
1978.
Lewis, A. H. A
Critical History of the Sabbath and Sunday in the Christian Church. Alfred Centre, N. Y., American
Sabbath Tract Society, 1886.
Liechty, Daniel. Andreas
Fischer and the Sabbatarian Anabaptists: An Early Reformation Episode in East
Central Europe. Studies in Anabaptists and Mennonite History. No. 29. Scottdale,
Pe., Herald Press, 1988.
– . Sabbatarianism
in the Sixteenth Century: A Page in the History of the Radical Reformation. Berrien Springs,
Mich., Andrews University Press, 1993.
Odom, Robert L. Sabbath
and Sunday in Early Christianity. Washington, D. C., Review and Herald,
1977.
Rordorf, Willy. Sunday: The
History of the Day of Rest and Worship in the Earliest Centuries of the
Christian Church.
Prijevod A. A. K. Graham. Philadelphia, Westminster, 1968) (Izvornik na
njemačkom: Der
Sonntag. Geschichte der Ruhe- und Gottestdiensttages im ¬ltesten Christentum. Zňrich, Zwingli Verlag,
1962.)
Saunders, Herbert E. The
Sabbath: Symbol of Creation and Re-Creation. Plainfield, N. Y., American Tract Society,
1970.
Shea, William H. "The Sabbath in
Extra-biblical Sources." Adventist Perspectives 3, br. 1 (1989), str.
17-25).
Strand Kenneth A. "Another Look at 'Lord's
Day' in the Early Church and in Revelation1,10." New Testament Studies 13
(1967), str. 174-180).
– . The
Early Christian Sabbath: Selected Essays and a Source Collection. Worthington, Ohio, Ann Arbor Publishers,
1979.
Strand, Kenneth A. urednik. The
Sabbath in Scripoture and History. Washington, D. C., Review and Herald,
1982.
Sedmodnevni tjedan i julijansko-gregorijanski
kalendar
Dva predmeta tehničke naravi zaslužuju kratko izlaganje: pojava
"planetarne sedmice" i "julijansko-gregorijanski
kalendar".
U drevnom svijetu nema podataka o nekoj
sedmodnevnoj sedmici osim one kod Hebreja, sve do "planetarnog tjedna" u
post-starozavjetnim vremenima.
Babilonci i Grci su se dosta rano u svojoj
povijesti zanimali za astronomiju. Budući da planetarni tjedan ima dane imenovane
prema Suncu, Mjesecu i pet planeta našeg sunčevog sustava, očito je da mu je pozadina astronomija ili
astrologija. Tijekom dosta dugog procesa proučavanja nebesa kod Babilonaca i Grka, negdje
između 300. i 150. godine
prije Krista pojavio se redoslijed "sedam planeta": Sunce, Mjesec i pet planeta
koje su stari poznavali. Ovaj redoslijed bio je: Saturn, Jupiter, Mars, Sunce,
Venera, Merkur i Mjesec. Bio je zasnovan na "prostornoj" udaljenosti svakog od
tih nebeskih tijela od Zemlje, kako je izračunano astronomskim računanjima.
Astrologija Hiparha (190.–126. pr. Kr.) u
zapadnoj Maloj Aziji utjecala je na astronomsko-astrološko istraživanje u
Aleksandriji u Egiptu. Osim toga, egipatski su svećenici u to doba razvili dan od dvadeset i
četiri sata, svaki od po šezdeset minuta. Oko
150. godine pr. Kr. u Aleksandriji su povezani svi potrebni sastojci za
stvaranje planetarne sedmodnevne sedmice. Bio je to koncept planetarnih bogova,
izvorno potekao od babilonskih svećenika, matematičkih i astronomskih podataka Grka, sustava od
dvadeset i četiri sata, što je bio egipatski pronalazak,
i poznavanja hebrejskog sedmičnog ciklusa.
Najpotpunije informacija o procesu kojim se
došlo do ove astrološke ili planetarne sedmicu, potječe od rimskog povjesničara Cassiusa Dioa, koji je pisao negdje
početkom trećeg stoljeća naše ere, u vrijeme kad je ovaj planetarni
tjedan bio opće prihvaćen u rimskom svijetu. Prema Diou (Roman
History, 37. 18, 19) vjerovalo se da svakog dana dvadeset i četiri sata vladaju redoslijedom "sedam
planeta" (uključujući Sunce i Mjesec). Planet koji je vladao prvi
satom dana dao mu je ime. Budući da je Saturn bio početak redoslijeda od sedam planeta, on
će vladati prvim danom. Prvi sat drugog dana
bit će "Sunčev dan", tako da poslije subote dolazi
nedjelja. Na sličan način su svih sedam nebeskih tijela dobili vlast
nad prvim satom dana i tako dali svoje ime tom danu.
Kad se razvio planetarni tjedan, prvenstvo
prvog dana dobila je nedjelja, a ne subota. To je bilo zato što je Sunce bilo
najsjajnije nebesko tijelo. Prema bilijskom uzorku tjedna, koji su po cijelom
dotad poznatom svijetu proširili Židovi iz dijaspore, sedmi dan bi bio onaj koji
je u planetarnom tjednu nazvan "Saturnovim danom". Ovo su potvrdili kasniji
rimski pisci koji su još 63. godine prije Krista tvrdili da je dan kojega Židovi
svetkuju kao subotu bio "Saturnov dan" (Isto 37. 16. 2-4).
U novijim raspravama ponekad se tvrdo da se
sedmični ciklus promijenio u odnosu na onaj u
drevna vremena, pa je time promijenjen i redoslije dana. Glavni kalendar kojim
se danas koristi najveći dio svijeta, nazvan "gregorijanski", nije
izvršio nikakvu promjenu tjedna svog prethodnika, "julijanskog kalendara"
(uspostavio ga je 45. pr. Kr. Julije Cezar). Stoga možemo biti sigurni da su
dani tjedna u novozavjetno vrijeme još uvijek isti dani današnjeg tjedna. U
dvanaestomjesečnoj godini julijanskog kalendara, dodavanje
prijestupne godine svake četiri godine na kraju je dovelo do
neusklađenosti kalendara za
oko 11 minuta i 14 sekundi godišnje. Tijekom vremena tako se pojavio višak od
oko tri dana na svaka
četiri stoljeća. Proljetni ekvinocij je 1582. pao na 11.
umjesto na 21. ožujka, na dan kad se pojavio u vrijeme Nicejskog sabora
325. Da se ovo neslaganje riješi,
papa Grgur XIII je 1582. dekretom naredio da se iz računanja izostavi deset dana, pa je nakon
četvrtka, 4. listopada, došao petak, 15.
listopada. Nije bilo prilagođavanja ni promjene
tjednog ciklusa.
Da bi kalendar bolje uskladio sa sunčevom godinom, Grgur je odredio da će samo godine stoljeća koje su djeljive sa 400 imati dodatni dan; time je uklonio tri julijanska "dodatna dana" svakih 400 godina. Prva takva "stoljetna-dodatna-godina" bila je 1600. "Dodatni dan" je izostavljen 1700.