< 11. Poglavlje Sadržaj 13. Poglavlje >

 

Dvanaesta glava

POSLEDNJA BITKA U ISTORIJI ZEMLJE

Reka Eufrat
Isušivanje reke
Carevi s istoka
Duhovna bitka
Napomene

 

U 10. poglavlju kratko smo se dotakli shvatanja o Armagedonu, koje se dovodi u vezu s poslednjom bitkom u istoriji Zemlje. U ovoj glavi ćemo detaljnije proučiti veliku bitku na kraju istorije sveta. Odličan tekst za početak našeg proučavanja o završnoj bici je Otkrivenje 16,12: “I  šesti anđeo izli čašu svoju na veliku reku Eufrat; i presahnu voda njezina, da se pripravi put carevima od istoka sunčanoga.”

Ovo je šesti u nizu od sedam anđela koji puštaju zla na Zemlju, izlivanjem čaša s tečnošću. U ovom konkretnom slučaju “zlo” kao da nema neki naročiti domet, pošto se isušivanje reke teško može porediti s “ljutim ranama”, suncem koje “žeže” i grâdom težine velikog TV-prijemnika (stihovi 2, 8 i 21). Međutim, događaji u Otkrivenju nisu uvek takvi kakvi izgledaju na prvi pogled. Šesto zlo, ispostavlja se, biva zaista strašno.

 

Reka Eufrat

Reka Eufrat je tekla kroz drevni Vavilon i delila ga na dva dela. Šta predstavlja reka Eufrat? Imamo više mogućnosti tumačenja. Među najočiglednijima je da reka Eufrat u Otkrivenju 16,12 predstavlja samu tu reku. U to veruje najmanje jedna osoba koju poznajem. Taj čovek je ’80-tih godina u “Njusviku” zapazio satelitske fotografije koje su pokazivale Irance kako kopaju rovove u području reke Eufrat i zaključio da će se proročanstvo iz Otkrivenja 16,12 ispuniti sa iranskim napadom na današnji Irak.

Drugo tumačenje je izneo je Urija Smit, koji je smatrao da reka Eufrat simbolički predstavlja teritoriju kroz koju protiče. Tako je, za njega, reka Eufrat u ovom tekstu predstavljala Tursku, pošto je turska država, u vreme kada je on pisao, vladala teritorijom kroz koju protiče reka Eufrat. U naše vreme najveći deo reke Eufrat teče kroz državu Irak. Zato su današnji zagovornici tog stava skloni tvrdnji da bi “isušivanje Eufrata” moglo da znači uništenje Iraka.

Međutim, postoji još jedno moguće tumačenje. Jedan od najboljih načina za razumevanje teških pojmova u Otkrivenju jeste ispitati kako su oni upotrebljeni na drugim mestima u knjizi. Konačno, ako nam autor Otkrivenja tačno kaže šta predstavlja reka Eufrat, zar objašnjenje trebalo da tražimo na nekom drugom mestu? Smatram da ne bi. Sedamnaesta glava Otkrivenja nam pruža širi uvid u značenje izraza reka Eufrat. “I dođe jedan od sedam anđela koji imahu sedam čaša, i govori sa mnom govoreći mi: hodi da ti pokažem sud kurve velike, koja sedi na vodama mnogima” (1. stih).

Jedan od sedam anđela sa čašama dolazi do Jovana i nešto mu objašnjava. Govori mu o “kurvi velikoj” koja sedi na mnogim vodama. A sada se raspitajmo: Koji od sedam anđela donosi zlo na vodu? Šesto zlo, kako smo videli, odnosi se na reku Eufrat. Međutim, to nije jedino zlo koje se odnosi na vodu. Drugo zlo pogađa more (Otkrivenje 16,3). Treće pogađa reke i “izvore vodene” (4. stih). Prema tome, tri od sedam zala imaju veze s vodom.

Koji se od ova tri anđela što donose zla obraća Jovanu u 17. glavi? Prema 5. stihu, ime kurve je “Vavilon”. To znači da izraz “mnoge vode” na kojima sedi kurva predstavlja reku Eufrat. Ovu vezu dodatno potvrđuje prorok Jeremija u 51,12.13, kada Vavilon izričito opisuje kao grad koji počiva na “velikoj vodi”. Zapazimo sada tekst u Otkrivenju 17,15: “I reče mi: vode, što si video, gde sedi kurva, ono su ljudi i narodi, i plemena i jezici.”

Šta predstavlja reka Eufrat u Otkrivenju 16,12? Reku Eufrat?  Ne. Možda neku pojedinačnu državu, kao Irak ili Turska? Ne. Ona predstavlja sve narode sveta. Reka Eufrat je simbol građanskih, političkih i sekularnih sila ovoga sveta.

Vavilon, nasuprot tome, predstavlja nešto drugo, a ne političke sile ovog sveta. Kurva Vavilon, po opisu, obučena je u odeću kakvu je nosio prvosveštenik u starozavetnom Izrailju (Otkrivenje 17,4.5; 2. Mojsijeva 28,39). On(a) takođe deli i sudbinu koja je, zbog prostitucije, snašla kćer jednog sveštenika (Otkrivenje 17,16; 3. Mojsijeva 21,9).[1] Kurva Vavilon nedvosmisleno predstavlja versku silu na kraju vremena, koja je neprijatelj Jagnjetu i onima “koji su s Njim” (Otkrivenje 17,14).

Da li počinjete da shvatate da bi šesto zlo moglo imati veći značaj nego što je izgledalo na prvi pogled? Ako bismo se bavili isušivanjem reke čije je korito u periodu poznog leta često suvo, “zlo” neće predstavljati ništa veliko. Ali ako reku Eufrat, simbolički, vidimo kao političke sile ovog sveta, isušivanje tog Eufrata postaje veoma važan događaj u istoriji planete. Postupak koji smo upravo primenili pokazuje da Otkrivenje često tumači sopstvene simbole — ako imamo dovoljno strpljenja za pažljivo istraživanje.

 

Isušivanje reke

Znamo li za neki trenutak u istoriji kada je reka Eufrat bila isušena i kada su se, istovremeno, pojavili carevi sa istoka (doslovno “od istoka sunčanoga”)? Godine 539. pre Hrista je car Kir izvršio opsadu Vavilona, grada koji je, u svoje vreme, bio bukvalno neosvojiv grad. Zidovi su bili tako moćni da bi frontalni napad bio ravan samoubistvu. Ni izgladnjivanjem stanovnika grada opsadom ne bi se postigao cilj, pošto je Vavilon, bez snabdevanja spolja, mogao da se hrani najmanje 20 godina. A onda je Kir došao na sjajnu ideju. Tok reke Eufrat skrenuće u jednu veliku dolinu — isušivanje — a onda će kroz otvore u zidu za reku ući i napasti grad iznutra!

Da li je moguće da je autor Otkrivenja znao za događaj s carem Kirom onako kako ga mi danas znamo? Očigledno da jeste. Izveštaj o Kirovom vojnom pohodu i osvajanju Vavilona centralna je tema tri starozavetna teksta, od kojih dva jasno pominju isušivanje reke Eufrat. Jedan od tekstova nalazi se u Jeremiji 50. i 51. glavi. “Ovako veli Gospod nad vojskama: sila se čini sinovima Izrailjevim i sinovima Judinim; koji ih zarobiše, drže ih, neće da ih puste. Izbavitelj je njihov silan, ime mu je Gospod nad vojskama, On će doista braniti stvar njihovu da umiri zemlju i smete stanovnike Vavilonske” (Jeremija 50,33.34).

Prema tekstu u 50. glavi Knjige proroka Jeremije, Bog priprema zaveru protiv Vavilona. Zašto? Zato što je tlačio Njegov narod. “Mač na Haldejce, govori Gospod, i na stanovnike vavilonske i na knezove njegove i na mudrace njegove. Mač na laže njegove, i poludeće; mač na junake njegove, i prepašće se. Mač na konje njegove, i na kola njegova i na svu mešavinu što je usred njega, i postaće kao žene; mač na blago njegovo, i razgrabiće se. Suša na vode njegove, i usahnuće, jer je zemlja idolska, i oko lažnih bogova luduju” (stihovi 35-38).

Ovaj tekst nam navodi dodatne razloge zbog kojih Vavilon treba da bude uništen — zbog svog idolopoklonstva. Uništenje Vavilona ostvaruje se čitavim nizom kaznenih mera, čiji je vrhunac isušivanje njegovih voda! Isušivanje Eufrata događa se paralelno s uništenjem svih vojnika, lažnih proroka, zvaničnika, mudrih ljudi, konja i kola u Vavilonu. Drugim rečima, isušivanjem reke, uništena je snaga Vavilona. To se besprekorno upreda s tekstom u Otkrivenju 17,15. Reka Eufrat predstavlja sve ljude i njihove građanske vlasti koji daju podršku verskoj vlasti Vavilona. Prema tome, isušivanje reke vodi uništenju Vavilona.

Zašto Bog uništava Vavilon? Iz dva razloga: zato što je Vavilon mučio Njegov narod i zbog idolopoklonstva Vavilona. Oba su, ujedno, i karakteristike Vavilona poslednjeg vremena, tako da između istorije drevnog grada i izveštaja u Otkrivenju postoji nameravana povezanost. Slušajmo dalje, šta govori prorok Jeremija: “Zato ovako veli Gospod: evo, ja ću raspraviti parbu tvoju i osvetiću te; i osušiću more njegovo, i izvore ću njegove osušiti. I Vavilon će postati gomila, stan zmajevski, čudo i podsmeh da niko neće živeti u njemu” (Jeremija 51,36.37). I ovom prilikom se sud nad Vavilonom dovodi u vezu sa isušivanjem njegovih voda.

U Isaiji 44. i 45. glavi nalazimo paralelno proročanstvo o uništenju Vavilona: “Ja Gospod … potvrđujem reč sluge svojega, i navršujem savet glasnika svojih; govorim Jerusalimu: naselićeš se; i gradovima Judinim: sazidaćete se; i pustoline njihove podignuću; govorim dubini: presahni, i isušiću reke tvoje; govorim Kiru: pastir si moj; i izvršiće svu volju moju, i kazaće Jerusalimu: sazidaćeš se; i crkvi: osnovaćeš se” (Isaija 44,24-28).

Ovde nalazimo dva nova razloga za razorenje Vavilona: (1) obnova i ponovno naseljavanje Jerusalima i (2) obnavljanje hrama koji je Vavilon razorio davne 586. godine pre Hrista (Jeremija 51,11). Činom razorenja hrama Vavilon je drsko pokazao svoje nepoštovanje prema samom Bogu. “Ovako govori Gospod pomazaniku svojemu Kiru, kojega držim za desnicu, da oborim pred njim narode i careve raspašem, da se otvaraju vrata pred njim i da ne budu vrata zatvorena” (Isaija 45,1).

Zanimljiv uzgredni podatak povodom ovog velikog starozavetnog događaja su zidovi i kapije koje su Vavilonjani imali i unutar grada, duž rečne obale. Međutim, očigledno je da su u noć, kad je Kirova vojska umarširala koritom reke, kapije bile otvorene. Vavilonski vojnici su bili pijani zbog Valtasarove velike gozbe (Danilo, 5. glava). Bio je to deo Božjeg unapred pripremljenog plana.

Ko je bio Kir? “Radi sluge svojega Jakova i Izrailja izabranika svojega prozvah te imenom tvojim i prezimenom, premda me ne znaš [ne priznaješ]” (Isaija 45,4).

Da li se Kir klanjao pravome Bogu? Nije. Pa ipak, Bog mu je dodelio jednu počasnu titulu. Kakva je to titula? Opisan je kao “mesija”. Jevrejska reč koja je u Isaiji 45,1 prevedena sa “pomazanik” je tehnički izraz za mesiju. Taj izraz se u Starom zavetu koristi samo dva puta za budućeg izbavitelja. Jedna od tih primena se nalazi ovde, u Isaiji 45. glavi, a druga u Danilu 9,26, gde se tekst odnosi na Isusa Hrista. Kako je mogao Bog da nazove mesijom neznabožačkog cara koji ga, uz to, uzgred nije ni priznavao? Odgovor je vrlo jednostavan: Bog je pristao da upotrebi Kira da ovaj izbavi Njegov narod. Bog je tolerantniji od nas.

Istorijsko ispunjenje prororčanstava iz Isaije i Jeremije bilo je precizno. Tačno u predskazano vreme Kir je došao kao osvajač sa istoka, pokoravajući narode oko Vavilona, opseo Vavilon, isušio njegovu reku i stavio tačku na vavilonsko svetsko carstvo, izdavši naredbu da se Božjem narodu omogući vraćanje u Palestinu, kako bi izgradili novi Jerusalim.

Druga polovina Otkrivenja zasniva se na “padu Vavilona” iz proročanstava Isaije i Jeremije. Bog u Otkrivenju šalje svog eshatološkog Kira da isuši eshatološki Eufrat, kako bi svoj eshatološki Izrailj izbavio od Vavilona poslednjeg vremena, i omogućio mu da se nastani u novom Jerusalimu. Kako inače uvek biva u Bibliji, kraj se opisuje jezikom prorokove prošlosti; u ovom slučaju, starozavetnim jezikom pada Vavilona.

 

Carevi s istoka

Do sada bi već trebalo da bude očigledno da će svako ko Otkrivenje pokuša da razume bez temeljitog poznavanja Staroga zaveta ustanoviti da je knjigu praktično nemoguće razumeti. Isto se odnosi i na novozavetnu pozadinu knjige Otkrivenje. Knjiga Otkrivenje nije otkrivenje Srednjeg istoka ili Evropske ekonomske zajednice; ne, ono je otkrivenje Isusa Hrista. Ono je deo novozavetnog svedočanstva o Hristu. Znajući to, mi njegova proročanstva nećemo moći u potpunosti da razumemo dok Hrista ne vidimo jasnije nego što smo ga gledali ranije. To je posebno tačno, kada govorimo o Otkrivenju 16,12.

Ko su carevi “od istoka sunčanoga”? Izraz “istok sunčani” [izlazak sunca] se u Novom zavetu koristi na dva načina. Jedna od upotreba odnosi se samo na pravac i predstavlja još jedan način da se kaže “istok”, “istočno”. Međutim, izraz se, s druge strane, koristi kao simbol za Isusa Hrista, Onoga koji dolazi sa istoka. “Po dubokoj milosti Boga našega, po kojoj nas je pohodio istok s visine” (Luka 1,78).

U ovom tekstu “istok” je proročanstvo o Isusovom prvom dolasku. Zarija se raduje rođenju svog sina, Jovana Krstitelja, zato što zna da i Mesija, ako je već Jovan tu, mora doći odmah za njim, pa ga naziva “istokom”, “suncem koje izlazi”. Istok je ujedno i pravac odakle Božji narod treba da očekuje Isusov drugi dolazak. “Jer kao što munja izlazi od istoka i pokazuje se do zapada, takav će biti dolazak Sina čovečjega” (Matej 24,27).

U Otkrivenju 7,2 anđeo koji zapečaćava “penje se” “od istoka sunčanoga”. Shodno ovome, Novi zavet izlazak sunca dovodi u vezu s Isusom Hristom. U Otkrivenju 16,2, prema tome, carevi “od istoka sunčanoga” odnose se na Hrista i sile dobra, koje će osloboditi Božji narod od Vavilona poslednjeg vremena.

Ovo je dalje naglašeno u Otkrivenju 17,14, tekstu koji je deo obrade teme o šestom zlu: “Ovi će se pobiti s Jagnjetom, i Jagnje će ih pobediti, jer je Gospodar nad gospodarima i Car nad carevima; i koji su s Njim, jesu pozvani i izabrani i verni.” Ovaj tekst ističe da je Isus Car nad carevima. U Otkrivenju 16,12 sa istoka dolaze mnogi carevi. Međutim, ko su ti drugi carevi? Odgovor nam se daje u Otkrivenju 17,14: “I koji su s Njim, jesu pozvani i izabrani i verni.” Izrazi “pozvani”, “izabrani” i “verni” u Novom zavetu dosledno se koriste da opišu one koji veruju u Isusa.[2] Da li je prikladno “carevima” nazvati one koji su samo vernici? U Otkrivenju vidimo da jeste (Otkrivenje 1,5.6; 5,9.10). U Svetome pismu anđeli se nikada ne nazivaju carevima, a ni u drevnoj jevrejskoj literaturi. Prema tome, carevi od istoka su Hristos i Njegov verni narod.[3]

Božji narod je direktno oslovljen u sredini teksta koji opisuje okupljanje za armagedonsku bitku (Otkrivenje 16,13-16). “Evo idem kao lupež; blago onome koji je budan i koji čuva haljine svoje, da go ne hodi i da se ne vidi sramota njegova” (15. stih).

Verni sledbenici Jagnjeta su, u vreme posletka, oni koji ostaju budni i čuvaju svoje haljine. “Biti budan” (ho gregoron) je terminologija identična onoj koja se koristi u 24. glavi Jevanđelja po Mateju. U Otkrivenju, kao i u Mateju, Božji narod poslednjeg vremena su oni koji straže, koji sa svojom braćom i sestrama postupaju onako kako je s njima postupao Hristos. Novozavetne eshatološke tekstove povezuje jedna zajednička nit. Hristos i Njegov narod su uvek u središtu zbivanja, čak i onda kada tekst opisuje delovanje zla.

Prema tome, na samom svršetku zemaljske istorije, među svetima će nastati globalna[4] konfederacija, ili savez. U Otkrivenju se oni nazivaju mnogim imenima. Oni su “carevi od istoka sunčanoga” (Otkrivenje 16,12), “pozvani i izabrani i verni” sledbenici Jagnjeta (Otkrivenje 17,14), “koji je budan i koji čuva haljine svoje” (Otkrivenje 16,15), “ostali [ostatak]” (Otkrivenje 12,17), “144.000” (Otkrivenje 1,1-5; 7,1-8) i “narod mnogi” (Otkrivenje 7,9-17; 19,1.2). Sve ovo su samo različiti načini opisivanja jedinstvenog Božjeg naroda na kraju vremena.[5] Oni verovatno neće biti vidljivo organizovani, ali su jasno određeni opisom svog ponašanja.

 

 

Duhovna bitka

Armagedonska bitka se ne odnosi toliko na tenkove, avione i artiljeriju, koliko na bitku za um svakog ljudskog bića na Zemlji (Otkrivenje 14,7; 16,15). To je bitka između dva trojstva, u kojoj svako od njih angažuje po jedan trio anđela da pridobije ljudska bića na svoju stranu u tom sukobu (Otkrivenje 14,6-12; 16,13.14). U jednom stvarnom smislu, Armagedon će značiti svršetak rata koji je trajao kroz celu istoriju hrišćanstva. Najjasniji opis toga rata nalazimo u Pavlovoj Drugoj poslanici Korinćanima: “Jer ako i živimo u telu, ne borimo se po telu. Jer oružje našega vojevanja nije telesno” (2. Korinćanima 10,3.4).

Kakvo je oružje ovoga sveta? Puške AK-47, tenkovi-ubice A-10, lovci F-15 i tenkovi M1A1, to je oružje ovog sveta. Vojevanje do kojeg je hrišćanima najviše stalo ne vodi se oružjem ovoga sveta. “Oružje našega vojevanja nije telesno, nego silno od Boga na raskopavanje gradova, da kvarimo pomisli i svaku visinu koja se podiže na poznanje Božje, i robimo svaki razum na pokornost Hristu” (4. i 5. stih). [Jer oružje naše borbe nije zemaljsko, nego silno, za Boga, da ruši tvrđave: pa rušimo mudrovanja i svaku visinu koja se podiže na poznanje Božje, i robimo svaku misao za pokornost Hristu (po dr D. Stefanoviću).]

Da li ste danas morali da se borite sa svojim mislima? O tome je zapravo reč kada govorimo o borbi, vojevanju na kraju zemaljske istorije. To je borba za um. Borba protiv lažnih ideja, bitka protiv sile neprijatelja, bitka za samosavlađivanje. U toj borbi će se na Božjoj strani naći ljudi iz svakog naroda i kolena i jezika i plemena, globalna, konfederacija svetih.

Kao što smo već videli nekoliko poglavlja ranije, velika borba na završetku imaće krajnje lične implikacije. Svako ljudsko biće na Zemlji biće dovedeno pred odluku da priđe pravom, istinskom trojstvu, ili pak onom lažnom. Jedan od aspekata nauke Otkrivenja koji vodi najvećem otrežnjenju jeste tvrdnja da se odluka ne može odlagati u beskraj. Doći će vreme kada anđeli više neće zadržavati vetrove. Biće prekasno za zapečaćenje (Otkrivenje 7,1-3). Biće prekasno da slušamo objavljivanje tajni jevanđelja (Otkrivenje 10,7). U nebeskom hramu više neće biti posrednika (Otkrivenje 15,5-8). Nepravedni i pogani ostaju nepravedni i pogani (Otkrivenje 22,11). Zapazimo da se taj završetak ljudskog vremena milosti za ljude dosledno prikazuje kao nešto što se događa pre kraja. Iz ljudske perspektive, će sudbina svakog ljudskog bića na Zemlji biće zapečaćena, a ipak će se život nastaviti još neko vreme. Većina ljudi u tom trenutku neće znati biti svesa zbivanja tog jezivog čina.

Prema tome, biblijska slika kraja poziva nas na odgovornost. Naše odluke i postupci i te kako su važni za konačnu sliku stvari, a mi nećemo uvek imati novu, još jednu, priliku za odluku.

Podsetiću vas na kratku priču iznetu u prvom poglavlju ove knjige. Jednom je jedan učenik prišao rabinu i pitao: “Kada ću se pomiriti s Bogom?”

Rabin je odgovorio: “Na dan pre nego što umreš.”

Učenik je uzvratio: “Ali kada ću umreti?”

Rabin odgovara: “Niko ne zna i zato Pismo kaže: Danas, ako glas Njegov čujete, ne budite drvenastih srca.”



[1] U Izrailju je uobičajena kazna za otvoreni seksualni prestup bila smrt kamenisanjem (Jovan 8,3-5; 5. Mojsijeva 22,20-24). Međutim, ako je žena uhvaćena u nemoralu bila sveštenička kćer, nju je trebalo spaliti “ognjem” (3. Mojsijeva 21,9).

[2] “Pozvani” — Rimljanima 1,6.7; 8,28; 1. Korinćanima 1,2.24; “izabrani” — Rimljanima 16,13; 1. Petrova 2,4.9; “verni” — 1. Korinćanima 4,12.17; Efescima 1,1; Kološanima 1,2; Otkrivenje 2,10.

[3] Postoji prividan nesklad između tvrdnji po kojima se pripadnici Božjeg naroda ubrajaju u careve “od istoka”, s jedne strane, i da “carevi od istoka” oslobađaju Božji narod od Vavilona poslednjeg vremena, s druge. Moj nekadašnji profesor Daglas Voterhaus voleo je da kaže: “Biblijske tipologije nikada ne stoje na sve četiri noge.” Posmatrano iz zemaljske perspektive, Božji narod treba na dramatičan način da bude izbavljen iz Vavilona, a iz nebeske perspektive, Božji narod je deo duhovne vojske koja pobeđuje Vavilon.

[4] odnosi se na ceo svet, engl. worldwide i biće, u ovom smislu, često korišćena u tekstu

[5] Bez obzira da li ćemo smatrati da su 144.000 i “narod mnogi iz Otkrivenja 7. glave dve različite grupe ili dva načina opisivanja iste grupe nema uticaja na tu tvrdnju. Obe grupe su predstavljene kao odgovor na pitanje iz Otkrivenja 6,17: “Jer dođe veliki dan gneva Njegova, i ko može o(p)stati?” Bez obzira da li čine jednu ili dve grupe, obe grupe iz Otkrivenja 7. glave su ceo sveglobalnog saveza svetih na svršetku istorije ove Zemlje.

 

 

< 11. Poglavlje Sadržaj 13. Poglavlje >