Svetlost Istine>>
"A ko istinu čini ide k videlu" (Jovan 3:21) - Isus Hristos    

Čitate knjigu:

BIBLIJA I NAUKA

Čitate poglavlje:

PITANJE ČUDA

SADRŽAJ>>

 

<<Predhodno poglavlje 

Sledeće poglavlje>>

 

 

Hrišćani veruju da se Bog meša u ljudsku istoriju. On nije svet stvorio, pa se isključio i pustio ga da se razvijapo sopstvenim zakonima, nego se On meša. On vodi ljudsku istoriju, i individualnu i opštu. Znači, i istoriju nekog pojedinca, i opštu istoriju naroda, istoriju celog sveta. 

Ali, postoje događaji kad se On na neuobičajen način meša. Znači, On je stvorio svet i On njega održava, ne pušta da svet ode u propast. Te događaje, kad se On meša na neuobičajen, nesvakidašnji, neregularan način meša u ljudsku istoriju, nazivamo čudima.  

I, u Bibliji nalazimo mnogobrojna čuda, ali kad se to rastegne na period u kome je pisana Biblija, ispada da i nema tako mnogo čuda. Jer, to je negde oko 16 vekova, i ako bi smo to podelili sa brojem čuda u Bibliji, dobili bismo jako malo čuda po jednom veku.  

Nekada je bilo više čuda, recimo, izlazak Jevreja iz Egipta, a prolazili su čitavi vekovi a da se nikakvo čudo ne desi. Tako, da jeste u Bibliji opisano dosta čuda, ali su to ipak retki događaji.  

Postavlja se niz prigovora ljudima koji veruju u čuda. Recimo, "najozbiljni" prigovor jeste, da u prirodi vladaju prirodni, naučni zakoni koji su nepromenljivi, pa prema tome, čuda su isključena jer bi ona prkosila prirodnim zakonima. Čak neki teolozi misle da, "budući da su prirodni zakoni kao i moralni zakoni izraz Božje suštine, onda ni sam Bog ne može da čini čuda, jer bi On prkosio svojoj prirodi.  

  Vrh stranice  

Ono što se dalje iznosi kao činjenica jeste, da su čuda singularnosti, singularni događaji, a budući da se nauka bavi regularnim događajima, regularnostima. Onda, za jedan naučni um čuda ne dolaze u obzir, makar ona i postojala.  

Da bi se dobro razmišljalo o čudima, treba ih razmatrati u odnosu na dva osnovna prirodna zakona: prvi i drugi zakon termodinamike. 

Prvi zakon govori o tome da u jednom zatvorenom sistemu kvantitet mase i energije tokom vremena ostaje konstantan. Znači, nema nikakvih promena u kvantitetu, samo imamo kvalitativne promene. Po kreacionizmu dolazi do degeneracije, opada kvalitet, a po evolucionizmu raste kvalitet, tako da od slepe materije dobijate više stepene organizacije.  

I drugi zakon koji govori o procesima u svetu. Grubo rečeno, ovaj drugi zakon govori o povećanju nereda ili entropije u jednom zatvorenom sistemu. Svet teži ka neuređenosti, i ako ne dovedete energiju spolja, sve ide u haos. Procesi u ovom svetu se odvijaju po nekom prosečnom stopom, brzinom i obimom.  Košava duva nekom brzinom, jedne godine duva malo brže, ali, uglavnom, najčešće duva oko neke srednje vrednosti. 

Kad posmatramo u odnosu na ove zakonitosti, onda razlikujemo čuda prvog stepena ili prvostepena čuda ili stepena "A" ili prvog reda. To su čuda koja zahtevaju specijalno stvaranje. Ona prkose prvom zakonu termodinamike, jer uvode novi kvantitet. 

  Vrh stranice  

Koja su to čuda? To je čudo stvaranja. Taj novi kvalitet može da bude u masi, energiji, informaciji. Recimo, umnožavanje riba i hleba od strane Isusa je prvostepeno čudo. Ako je život energija, onda je i Hristovo vaskrsenje prvostepeno čudo.  

I, ova čuda (ovo je vrlo važno) može da čini samo Bog, znači, Biće koje u sebi poseduje potenciju da sopstvenu energiju pretvara u materiju, i da stvara, a ne da imitira stvaranje, kao što to đavo hoće da uradi. Bog baš u najdoslovnijem smislu stvara.  

Drugostepena čuda ili drugog reda ili stepena "B" govore samo o promeni stope, brzine i obima dešavanja nekih događaja koji se i inače dešavaju u prirodi. Promene, ili u ubrzanju, ili u usporenju.  

Navedimo neki primer ubrzanja - stišavanje bure na Galilejskom jezeru, proces ubrzanja neke prirodne pojave koja se normalno dešava. Bura bi se i onako stišala na Galilejskom jezeru i da Isus nije intervenisao. To nije prvostepeno čudo, jer to nije čudo kao kad se svet stvara. To je samo ubrzanje procesa koji se normalno dešava. Bura bi se i onako stišala, samo sada se to dešava sa mnogo većom stopom, brzinom.  

A primer usporenja - usporenje rotacije Zemlje i usporenje obilaska Meseca oko Zemlje, kod osvajanja obećane zemlje od strane Isusa Navina. Rotacija Zemlje je nešto što se normalno dešava.  

  Vrh stranice  

Onda, recimo, abnormalno lovljenje riba. To nije prvostepeno čudo. Znači, vidimo da nije samo brzina u pitanju, stopa kojom se nešto dešava, nego i obim. Ribe se love, nije to nešto nenormalno. Nije to bilo da niko nikad nije ulovio ribu, pa eto sad apostoli su ulovili ribu, nego se radi o povećanju obima kojim se nešto dešava - lovljenje riba.  

Čuda drugog stepena može da čini ne samo Bog, nego mogu da čine i anđeli i pali anđeli (đavo i demoni). Međutim, nikada anđeli ne mogu da pređu granicu između drugostepenog i prvostepenog čuda. U Bibliji postoji 89 prvostepenih i 127 drugostepenih čuda. 

Neki su izjavili kako "ljudi koji ne poznaju prirodne zakone mogu da veruju u čuda, a svaki onaj koji poznaje regularnosti i prirodne zakone ne može da veruje u čuda."  Ono što je jasno jeste, da je tačno poznavanje regularnosti potrebno da bi se čudo razlikovalo od nečuda. Vi morate da poznajete regularnosti koje vladaju u svetu da biste razlikovali čuda. Jer, ako vi ne znate da sunce izlazi na istoku, vi se nikad ne bi zaprepastili kad bi ste videli da sunce izlazi na zapadu.

 Često se to kaže: "Josif je mogao da veruje u tako izmišljenu priču Marije, kako se beba začinje bez da majka spava sa mužem. Oni su živeli tada kada se u to verovalo." Nije tačno. Baš su ti ljudi poznavali određene regularnosti. Nisu poznavali same zakonitosti, nisu poznvali fiziologiju, ali su regularnosti poznavali.

 I šta je Josif rekao? "Ne dolazi u obzir. Ja neću uopšte da se ženim sa takvom osobom." Znači, on je poznavao regularnosti, jer je to osnovni preduslov da se čudo prepozna. Čuda ne treba razmatrati u kontekstu prirodnih zakona, nego baš u kontekstupoznavanja određenih regularnosti.  

  Vrh stranice  

Na kraju krajeva, čuda i ne prkose jednoj očiglednoj zakonitosti - da se manja sila pokorava većoj sili. Čuda su apsurd samo ako Boga nema. Jasno je da se slabija sila pokorava jačoj sili (ima lepih primera, vrlo metaforičkih primera koji to objašnjavaju), a da pri tome ne dolazi do poništavanja važenja određenih prirodnih zakona.

 Nije Isus Hristos ukinuo zakon gravitacije kada je išao po vodi, nego ga je pobedio. On je jači od toga. Ili, ako ja vučem kanap sa moje strane, a moja stara majka sa druge strane, da li ja poništavam njenu silu? Ja samo nadvladavam. Biće koje ne može da nadvlada te zakone nije Bog.  

Da je Isus ukinuo zakon gravitacije na Galilejskom jezeru, onda bi apostoli mogli da slobodno hodaju po Galilejskom jezeru. Zakonitost važi - samo je nadjačana. Nema nikakvog apsurda u biblijskim čudima. To nije ništa apsurdno. To ateisti kažu: "To je apsurdno, mistično, crkveno..."  

Ili primer: Noću vidimo zvezde, a danju sunce. Jel danju svetlost zvezda uništena? Nije, nego samo imamo jednu zvezdu koja je bliže i jače sija. Nije svetlost zvezda poništena u onom apsolutnom smislu. 

Ono što je važnije ovde, jesu elementi čuda, da bi se razlikovala prava i lažna čuda. Sa prirodno-naučnog aspekta ne postoje lažna čuda. Mi kažemo "lažna čuda", a pod tim podrazumevamo čuda koja đavo čini. Sa aspekta našeg predmeta to su prava pravcata čuda.  A kako su to sad "lažna čuda"? Da bi se to razumelo, mora da se vidi koji su elementi čuda.  

Postoje tri elementa čuda: psihološki, kauzalni i teleološki (od grčke reči "telos" što znači: kraj, cilj, svrha).  

Koji je to psihološki element čuda? Psihološki element čuda se satoji u tome, da su čuda ekstremno retki događaji, i oni kod nas izazivaju zapanjenost, a ponekad zaprepašćenost. Zamislite da ja u učionici mahnem rukom i nestane sto. Vi biste svi pobegli napolje.  

  Vrh stranice  

Drugi elemenat čuda, kauzalni, je mnogo važniji. Sva čuda imaju adekvatan uzrok iza sebe. Kao što i obične pojave u svetu moraju da imaju adekvatan uzrok, tako i vanredne pojave u ovome svetu moraju imati dovoljan uzrok iza sebe.  

Interesantno je da Biblija ne tretira apostole kao autonomne čudotvorce, koji autonomno poseduju silu da čine čuda kad oni to hoće. To je vrlo značajno. Niko od ljudi nema moć da čini čuda. Na primer, u Delima apostolskim 3,1-8; 9,32-34 imamo izveštaje koji govore da apostoli nisu činili čuda zahvaljujući svojoj sili. U tim stihovima se stvarno govori da oni čine čuda u ime Isusa Hrista. Apostoli nisu bili čudotvorci. Oni su samo bili kanal preko kojih je Bog činio čuda. Nije apostol Pavle ogao da kaže: "Evo, šetam ja sada gradom, sad ću ja da napravim neko čudo." Nego onda kada mu Duh Sveti kaže: "Ovde i ovde ćeš da intervenišeš na čudesan način." 

Dakle, apostoli nisu bili čudotvorci, nego su oni bili kanal preko kojih je delovao Duh Sveti. Božanska energija je samo preko njih delovala. Ona je mogla da deluje i van njih. Bog je našao za shodno da deluje kroz njih. Međutim, najvažnije je da se ovde ističe pravi uzrok čuda, i da on ne pripada krugu prirodnih, ovozemaljskih bića. 

Treći kriterijum je vrlo važan. A to je taj teleološki element, dakle, da čudo ima svrhu, očiglednu svrhu. Sa biblijske tačke gledišta, čudo ima svrhu da doprinese širenju carstva Božjeg, napretku čoveka i njegovog spasenja. Ukoliko čudo nema tu svrhu ili se ne uklapa u celokupni koncept Biblije, ono je sa biblijske tačke gledišta lažno čudo. Sa vanbiblijske tačke gledišta to je istinsko, pravo čudo. 

Zašto je Bog tako, čini nam se, škrt u činjenju svojih čuda? Zato što Bogu uopšte nije do zabave, do zaprepašćenja ljudi i tako dalje. Njegova čuda su prilično retka zato što Njegova čuda obavezno imaju svrhu, imaju jedan pozitivan cilj, ona su vrlo ozbiljna, ona su vrlo božanstvena, dostojanstvena. 

  Vrh stranice  

Vrednost jednog čuda se meri u kontekstu cele Biblije. Sav čuda koja Bog čini, čini ih sa ciljem spasenja konkretne ličnosti ili nacije ili ostvarenja plana spasenja koji je vezan za celokupno čovečanstvo. Čuda se u Bibliji ne dešavaju tek tako, nego su Božja čuda vrlo ozbiljna čuda. 

Jedno čudo može biti pravo, sa teološkog aspekta, ali da sa istog tog aspekta da bude u drugom slučaju lažno. Evo recimo, silazak ognja. Jednom na Karmili, to je bilo pravo čudo, a čitamo u Otkrivenju da će isto to biti lažno čudo. Znači, jednom je to bilo pravo čudo, jer je imalo svrhu u jednom specijalnom kontekstu žrtvenog sistema koji je vladao u Starom Zavetu, a u Novom Zavetu, gde više nema žrtvenog sistema, gde više nema spaljivanja žrtava, takvo čudo postaje, očigledno, lažno.  Ali, neko mora da poznaje kontekst Biblije i sve ono što se dešava u žrtvenom sistemu, da bi mogao to da razluči. A za sve one koji to ne poznaju, to će za njih biti pravo pravcato čudo. I, konsekvence će biti različite i za jedne i za druge. Za jedne će to biti lažno čudo, a za druge će to biti manifestacija "istinske božanske sile".  

Ono što je vrlo važno jeste, da je novorođenje prvostepeno čudo.

 

<<Predhodno poglavlje 

Sledeće poglavlje>>