Svetlost Istine>>
"A ko istinu čini ide k videlu" (Jovan 3:21) - Isus Hristos    

Čitate knjigu:

BIBLIJA I NAUKA

Čitate poglavlje:

PITANJE TELEOLOGIJE

SADRŽAJ>>

 

<<Predhodno poglavlje 

Sledeće poglavlje>>

OPRAŠIVANJE_SMOKVE
Slika-1
Slika-2
Slika-3

Pojam "teleologije" često se meša sa pojmom "teologije". Teleologija i teologija nisu isto. Teologija potiče od grčke reči "teos" što znači "bog", a teleologija potiče takođe od grčke, ali druge reči, "telos" što znači "svrha, cilj, kraj". Ali ne "kraj" u smislu nečega što se završilo.  

Još su stari filozofi koristili ovaj teleološki dokaz ili argument teleologije (mi kažemo svrhovitosti, svrsishodnosti, celishodnosti) u prilog argumentacije da Bog postoji. Recimo, poznato je da je taj dokaz ili argument koristio Aristotel da ubedi jednog svog učenika, Aristodema, da Bog postoji. 

Šta je glavna nit ovog teleološkog argumenta? Teško je govoriti o teologiji, ako se ne objasni šta je teleološka (svrsishodna) pojava. Kako se svrsishodna pojava razlikuje od nesvrsishodne pojave? Na koji način?  

Znači, imamo jednu opštu ili "običnu" pojavu, i teleološku pojavu. Za jednu običnu pojavu, za njeno objašnjenje, dovoljan je samo kauzalni momenat. Znači, nijednog efekta, nijednog učinka, nijedne pojave nema bez adekvatnog uzroka. Dakle, mora imati uzrok, i taj uzrok mora biti adekvatan.  Znači, jedna "obična" pojava ima svoje dovoljno objašnjenje u kauzalnom momentu. Recimo, postoji sila gravitacije koja vuče telo na dole, postoji sila moje ruke koja podiže teg na određenu visinu itd. Dakle, dovoljan je kauzalni momenat.  

A što se tiče teleološke pojave, nije dovoljan samo kauzalni momenat, nego mora postojati i teleološki momenat. Znači, nije dovoljno što postoji uzrok, nego mora postojati još nešto, što daje logiku, razumnost jednoj pojavi.  Često se u literaturi to ilustruje na sledeći način: Imate, recimo, šahovsku tablu na kojoj su figure. I, šahista zakači prstom neku figuru u toku igre, i padne jedan konj. To je "obična" pojava u odnosu na igru šaha. I čime se ona objašnjava? Dovoljan je samo kauzalni momenat, dakle, sila ruke koja je zakačila šahovsku figuru i ta figura je pala. Za objašnjenje "neke" pojave ili "obične" pojave, "neteleološke" pojave, dovoljan je samo kauzalni momenat. Znači, dovoljno je samo da vidimo uzrok koji je izazvao tu pojavu. 

Ali, kad imate ovako: Konj je "skočio" sa C8 na B6. To podrazumeva ne samo nužnost. Jer, kad mi vidimo da je taj potez, recimo, izazvao mat, ili je kroz dva poteza izazvao mat, to nije identično kao pad figure. Pad figure je beznačajan u odnosu na partiju šaha. A ovo "C8" ima logiku iza sebe, ima razum iza sebe. To je teleološka pojava, jer ona vodi određenom cilju, ona vodi ka cilju davanja mata - pobedi u šahu. 

  Vrh stranice  

Za objašnjenje ove pojave, koja u prvi mah može da nam se čini običnom, mi ne možemo navesti kao dovoljno objašnjenje samo mehanički uzrok, kad vidimo da je baš taj potez učinio da je jedan protivnik matirao drugog. 

Kad padne neka figura, svi oni koji poznaju pravila igranja šaha, znaju da taj pad figure nema nikakav cilj. Cilj igre je da se postigne pobeda, da se protivnik pobedi, da se da mat (u šahu). A u drugom slučaju vidimo pojavu koja (kako se vidi malo kasnije), dovodi do postizanja određenog cilja, ona nije obična pojava, i zato mi nju ne možemo da objašnjavamo samo sa stanovišta kauzalnog momenta. Zbog toga se govori da tu postoji "teleološki momenat", podrazumeva se da postoji jedan um koji celu partiju šaha drži na okupu, on vidi krajnji cilj, "telos", svrhu, kraj, i on čini određeni potez. 

Dakle, neka obična pojava može se objasniti uzimajući u obzir samo kauzalni momenat, a teleološka pojava, pojava koja dovodi do ostvarivanja krajnjeg cilja, ne može se objasniti samo sa kauzalnog stanovišta, nego se mora uvesti i taj teleološki elemenat. Njena celishodnost se ne vidi uvek "na prvi mah", neposredno, ali se "ispoljava" sa razvojem pojave. 

Lako je objasniti teleološke pojave u ljudskom iskustvu, mada čovek čini mnogo toga što je nesvrsishodno. Kod ljudskih aktivnosti orijentacija prema ostvarivanju određenog cilja je mnogo puta očigledna. Nekada ljudi rade nešto nasumično, bez da imaju jasan cilj koji treba da postignu u životu, ali uglavnom, ljudi zadaju sebi neki cilj, pa se onda rukovode

prema tom cilju. 

Kako je to u prirodi? U prirodi imamo nesvesna bića koja postižu maksimalan učinak. Čine nešto što je neposredno ili posredno ostvarivanje određenog cilja. Znači, čine nešto. Čine korak "A", a to uz nekoliko sledećih koraka dovede do posledice, ostvarenja nekog cilja.  

  Vrh stranice  

Znači, nesvesna bića koja nemaju razum ostvaruju maksimalan učinak. Kako to? Argument je taj, da pošto ovde nema razuma, a ostvaruje se nešto što pripada razumu, da postoji. Neko ko je u ta bića usadio takve instinkte koji će dovesti do vršenja radnji koje će voditi ka određenom cilju. 

Međutim, postoji druga teorija, evolucionistička, koja kaže da je to njima imanentno, nije im spolja usađeno, nije im dato, nego se u njima razvilo, pa se oni ponašaju tako da ostvaruju određeni cilj. Evolucionisti će priznati da nesvesni organizmi ostvaruju određene radnje kojima se postiže određeni cilj, ali će negirati da je to ostvarenje cilja ili svrhe određeno višim bićem koje ima razum i volju. "Ne mora", kažu, "da znači da je tu svrhu neko uspostavio. Jednostavno sus e ti procesi postepeno, evolutivno razvili". Po evolucionističkom učenju, dakle, teleološke pojave, pojave svrhe, jesu inherentne svetu. Svet ih "razvija" sam iz sebe. Najbolje je, kad se o tome razgovara, da se pogledaju konkretni primeri. Kad se govori ovako uopšteno, onda možda i nije najjasnije o čemu se radi. 

Recimo, velika muka za evolucioniste jeste "kolektivna inteligencija" socijalnih insekata. Recimo, tamo neki slepi vojnik, slepi radnik u nekoj košnici nešto čeprka i to vodi nekom krajnjem cilju. A on ne zna ni koji je krajnji cilj, nema pojma šta je to. Celokupna zajednica ostvaruje nešto što je inteligentno. Zato se to zove "kolektivna inteligencija" socijalnih insekata. Recimo, kod pčela, mrava, termita. Kako to? Ko je usadio tu svrhu.  

Najlepše je kad razmišljamo o konkretnim primerima. Znate kad mi onako sednemo za sto, sa jedne strane evolucionisti, sa druge strane kreacionisti, pa onda onako uopšteno pričamo, to nije tako efektivno kao kad uzmemo neki konkretan primer.  

  Vrh stranice  

Ima mnoštvo primera. Mi ćemo uzeti primer: 

 

 OPRAŠIVANJE SMOKVE

Da bi se dobro razumeo ovaj problem odnosa između smokve i njenog oprašivača, treba reći da smokvu oprašuje jedna mala osica. Da bismo dobro razumeli odnos između smokve i te male osice, i kako dolazi do polinacije, moramo prvo malo da naučimo kako izgledaju cvetovi kod smokve.  

Smokva ima vrlo sitne, neugledne cvetove koji su sakupljeni u cvast, u pazuhu lista.(sl.17)

 

sl.17 

Postoje različite vrste plodova, a smokva, dud i ananas imaju takozvane "plodove cvasti", jer i njihov plod nastaje od cvasti. Videli smo verovatno kod duda kako najpre postoji cvet, i onda se on pretvori u plod. Nema ovde kako kod lubenice da on ima svoj cvet, i dole plodnik, i da se samo plodnik razvija. Ovde se cela cvast pretvori u plod. 

Ili, recimo trnovi. To je veliki problem u bilogiji. Otkud trn? Trnovi se javljaju kao metamorfoza osnovnih formi korena, lista, zalistka i korena. Recimo, kad pogledamo bagrem, između dva trna je ožiljak gde je bio list. Znači, kod bagrema su trnovi metamorfoza zalizaka. Nisu oni tek tako izrasli, nego je to preobražaj zalistaka u trnove.  

Koren može da metamorfozira u trn. Acanthorhiza acuelata je jedna vrsta alme kod koje koren metamorfozira u trnove, i štite stablo biljke. Koreni imaju takozvani "pozitivni geotropizam" - rastu na dole, a ovi koji metamorfoziraju u trnove imaju "negativan geotropizam" - rastu gore i štite stablo.  

  Vrh stranice  

Kako izgleda cvast kod smokve? Osovina cvasti je razrasla i formira urnu. Kad se pogleda poprečni presek, izgleda kao izvrnuti prst rukavice.(sl.19)

sl.19

Sa unutrašnje strane su cvetovi - gore su muški cvetovi, a dole su ženski cvetovi. Ono što je važno jeste, da postoje dve vrste ženskih cvetova. Jedni ženski cvetovi (koji imaju žig ili stigmu - lepljivi deo) imaju dugački stubić, a drugi ženski cvetovi imaju mali stubić.  

Kako se vrši polinacija ili oprašivanje? Vrši se tako što najpre ženka ulazi u cvast, nalazi cvetove sa kratkim stubićem, i legalicom polaže jaja u plodnik kratkih cvetova, tako da se ovaj cvet može smatrati šiškom ili galom.

Šta su šiške ili gale? Doleti insekt i legalicom ubode list u kroz kutikulu, i tu položi jaja.

I onda, larva raste i luči određene supstance. Te supstance izvrše proliferaciju tkiva lista i formiraju se loptice. Kad insekt odraste, on probuši tu galu i izađe. 

Tako se i ovaj cvet može smatrati galom. Znači, ženka pronađe ovaj cvet sa malim stubićemi položi jaja (više njih). Tu se razvijaju mužjaci i ženke, izađu, oni brzo dostignu polnu zrelost, i unutra se izvrši oplođenje ženke.  

Za to vreme sazreju muški cvetovi, i sada ženka koja je oplođena izlazi iz cvasti, prolazi pored muških cvetova i napraši se polenovim prahom. Ta ženka naprašena polenovim prahom leti na drugu smokvu, ulazi u cvast, i tražeći tučkove sa malim stubićem opraši cvetove sa velikim stubićem. Na ovim velikim klija polen i formira se plod. I unutra imamo male plodove kao male oraščiće. (Kad jedemo smokve, kao da unutra ima malih oraščića.)  

ŽŽenka zaista položi jaja na cvetove sa malim stubićem, ali bauljajući, tražeći "male" opraši "velike". Koliki je to instinkt, koliki je to nagon koji nju tera. Ona prosto polomi krila dok dođe do malih cvetova.  

I tu se, dakle, završava. E sada, postavlja se niz značajnih pitanja: Kako je došlo do razvoja jednog ovako preciznog procesa koji podrazumeva jednu ekstremnu usklađenost između ponašanja insekta i opremljenosti cveta? Jer, insekt može da se ponaša ovako koliko god hoće, ali ako biljka nema ove cvetove, to ništa ne vredi, jer je legalica insekta suviše kratka da bi mogla da položi jaja u cvetove sa dugačkim stubićem tučka. Samo u kratkim može da položi svoja jaja. 

  Vrh stranice  

A zašto bi biljka pravila cvetove sa kratkim stubićem i bez žiga, na kojima, dakle, polen ne može da proklija, koji njoj neposredno ne koriste? Postavlja se i pitanje: "Zašto ova biljka formira ovakvucvast?"  

Mi kad razmišljamo o cvastima, mi vidimo da cvasti formiraju biljke koje imaju sitne i neugledne cvetove da bi ih grupisale, i obično su na isturenom delu biljke kako bi bile vidljive, znači, primamljive za insekte. Imamo sitne, sitne cvetove, ali se oni grupišu u jednu cvast.

 

Recimo, bela rada. To nije cvet, nego cvast. Maslačak je takođe cvast. On ne daje jedan plod, nego mnoštvo plodova, i svaki od tih plodova se odvaja od osovine cvasti. Znači, to su cvasti, a ne cvet. Kaže: "Ubrao je cvet maslačka." To je biloški netačno. 

Kod maslačka i bele rade cvetovi su grupisani, to je očigledno. A kod smokve oni nisu grupisani da bi bili vidljiviji, nego su oni prosto maskirani. Jedan neupućen čovek nikada ne bi rekao da je to cvast.  

Dakle, izgleda kao da biljka sebe dovodi u krajnje rizičnu situaciju - krije svoje cvetove. To je suprotno osnovnom biološkom zakonu - zakonu reprodukcije. Ona krije svoje cvetove, otežava sebi život, komplikuje sebi situaciju. Sa evolucionističkog aspekta, ako je tačna evolucija, treba da bude sve pojednostavljeno. Rizik mora biti eliminisan. Selekcija mora da vodi brigu o tome da bude što manje rizika, da u što manje koraka, uz što veću sigurnost, se postiže što veći učinak.  

A vidimo ovde suprotno. Smokva komplikuje sebi život, komplikuje sebi situaciju, maskira svoje cvetove.  

To je tako kada se posmatra sa evolucionističkog aspekta. Ali ako se posmatra sa kreacionističkog aspekta, ona ne otežava sebi situaciju, nema rizika, jer postoji osica koja tačno "zna" šta treba da radi. 

  Vrh stranice  

A molim vas lepo, kako ta osa zna? To je fascinantno. Mi proučavamo instinkte u bilogiji, ali tu još nije razjašnjeno do kraja. Instinkt je zatvorena šema ponašanja. To je kao po traci, tako se razvijaju te radnje. Zamislite nekog insekta koji leti, a toliko ima biljaka. Međutim, on "zna" šta je njegova uloga. Zaista, čak ni ateizam ne može da ubije divljenje i začuđenost ovom situacijom. Nerazumni insekt čini nešto što fascinira svrhovitošću. Kao da je dobio desetku iz "Morfologije biljaka".  

Dakle, celishodnost radnji ima dvojni efekat, dvojni učinak. I za osicu, jer se razvija njeno potomstvo, i za samu biljku. Botaničar koji bi hteo da proivede seme morao bi na isti način da postupi. Znači, da zavuče pincetu ili vatu u jedan cvet, pa da donese na drugi.  

Znači, celishodnost radnji ove osice, zdravim razumom se ne može poreći. A otkuda ona zna kako da se ponaša? Neki kažu: "Privlači je miris." To nije objašnjenje. To da postoji miris nije odgovor. To je samo neki međuodgovor.

 Zašto je led lakši od vode? Evolucionisti kažu: "Pa, zato štoje voda takve hemijske strukture da ona formira vodonične veze." A kreacionisti odmah negoduju: "Ne radi se o tome da li ona formira vodonične veze, nego ko je zamislio da se tako formiraju vodonične veze da led bude lakši?" 

Vidimo da se nesvesni organizam ponaša svrhovito. Cilj ne potiče iz samog njega. Znači, mora da je neko uneo svrhu, da je obezbedio svrhu. Pogotovu što insekti ne uče. Instinkt je zatvorena šema ponašanja koji fantastično, celishodno funkcioniše dok se, recimo, čovek ne umeša.  

 

Ili, na primer, osa podzemljuša. Šta ona radi? Ona pravi jednu rupu u zemlji i onda nju opremi sa jednim poklopcem, da je zatvori. (Kao što mi kad pravimo kuću stavimo krov i vrata da zatvorimo naš dom.) 

Kad to opremi, zatim leti i nađe jednu larvu leptira, gusenicu. Osa doleti i pravo je ubode u podždrelnu gangliju. To je stvarno fenomenalno (vi možda ne biste ni znali da postoji takva ganglija da vam ja nisam rekao). Zamislite, jedna osa poznaje anatomiju drugog insekta. I ne samo što "zna" anatomiju, nego "zna" i fiziologiju, čemu to služi. 

  Vrh stranice  

Znači, osa ubode gusenicu pravo u podždrelnu gangliju, i ubrizga anestetik. To vam je kao kad odete kod zubara, on vam da anestetik, zatvori natrijum kalijum pumpe, generisani nervni impuls, impuls ne putuje dalje, i vi ništa ne osećate. A posle kad prorade natrijum kalijum pumpe, bude: "Jao, majko!" Neki kažu: "Nije me bolelo kad je vadio, ali posle..." 

A zašto je baš tu ubode? Postoji moždana ganglija, i tu se generišu nervni impulsi. Oni putuju kroz poždrelnu gangliju i dalje duž takozvanog lestvičastog nervnog sistema, omogućavajući život i aktivnost gusenice. Međutim, kod "anestezirane" gusenice, nervni impulsi ne prolaze dalje od podždrelne ganglije, te ova gusenica živi, a ne može ni da se pomeri ni da se brani. I sad osa, kad je ulovila jednu gusenicu, dovuče je do one rupe. Onda podigne poklopac.  Kad podigne poklopac, onda unese gusenicu u rupu. 

E sad, ako mi sklonimo gusenicu osa će zatvoriti poklopac. Ali, ako stavimo gusenicu pored rupe, osa će otvoriti poklopac. Ako opet sklonimo gusenicu, osa će zatvoriti poklopac, i uspostavlja se jedan zaludan ciklus otvaranja i zatvaranja poklopca. 

Ovo je određena šema ponašanja. Ona ima određene tačke, segmente. Recimo, da je unošenje gusenice segment B. I sada, osa podigne poklopac i unese unutra gusenicu, i onda izlazi. Stanje "gusenica van rupe" je stimuls za okidanje B segmenta u ponašanju ose. 

Našim jezikom rečeno to bi bilo. Osa donese gusenicu do rupe i kaže: "Donela sam gusenicu, znači, treba da podignem poklopac." Podigne poklopac i vidi gusenicu unutra (koju smo mi stavili): "Znači, unela sam gusenicu - treba da zatvorim poklopac." A onda vidi gusenicu pored rupe, pa kaže: "Aha, treba da otvorim poklopac." I sve tako. Nema tu učenja, nema tu razmišljanja, nema tu pamćenja, nego postoji stimuls koji u nervnom sistemu okida, trigeruje određeni segment ponašanja. 

Nema tu učenja. Nije to kao kod nas. 

Ili recimo, neki insekti prave krčage, kao što i mi pravimo. I sad oni grade i došli su do nekog nivoa. I dok insekt ode da donese materijal, mi skinemo ono zadnje što je napravio, i tu nema nikakvih problema za insekta - on nastavlja dalje da gradi kao da nije bilo čovekove intervencije. Ali, ako mi dole probušimo, ako napravimo rupu na dnu krčaga, ili sa strane, ispod nivoa na kome se on trenutno nalazi, insekt može da leti bespomoćno, jadan, ali ne zna to da popravi. On zna samo da nastavi. To je zatvorena šema ponašanja. 

I mi nekad imamo zatvorenu šemu ponašanja. Recimo, neki majstor koji je 50 godina radio na strugu, on zna: "Ovaj ovde, ovo ovde, pritisni dugme..." Ali, kad je došla nova mašina...

 

Da pređemo na sledeći primer teleološke pojave, a to je primer biljke koja živi autohtono u Severnoj Americi (prenesena je i u druge delove sveta) i ona ima specifičan način oprašivanja. (Oprašivanje, ili polinacija, je prenošenje polenovog praha na žig tučka.) Ova biljka se zove "Juka", ili "Španski bajonet".(sl.1) Kako izgleda ta biljka?  Ona pri dnu ima jednu rozetu listova sličnih bajonetu. Znači, listovi slični bajonetu izlaze iz jedne rozete, i dugački su  oko 60 cm.

  Vrh stranice  

 Kada dođe vreme da ova biljka procveta, onda iz centra ove rozete izraste jedna osovina cvasti, ili drška cvasti, koja se grana i daje cvast. Cvast je složena i ona je u obliku metlice. Cvetovi ove biljke su svetlo - žuti. Insekti ih primećuju čak i u mraku. Kad pogledamo pojedinačni cvet, on ima šest kruničnih listića, a unutra postaje antere, koje na vrhu nose prašničke kesice. 

Zanimljiva pojava kod ovih prekrasnih cvetova je njihov način oprašivanja. Kod ovih cvetova žigovi tučka, deo koji prima polen da bi na njemu proklijao i omogućio oplođenje i razvoj semenki, uopšte ne liči na većinu cvetnih stigmi (žigova). Za razliku od ostalih cvetova, ovde tučak obrazuje jedan tubus sa šupljinom, i osetljiva površina se nalazi u unutrašnjosti te šupljine. Znači, to je kao neki tubus gde je deo koji treba da primi polenov prah unutra, sakriven, tako da obični načini oprašivanja ove biljke ne dolaze u obzir. Ne može ni vetar, ni insekti (osim jednoga), da opraše ovu biljku. Zašto?  

Zato što mi možemo imati mnoštvo polenovih zrnaca koji su razbacani po ovome cvetu, ali ona ne mogu da dovedu do oprašivanja, iz prostog razloga, zato što se lepljivi deo, na kome treba da se polen zalepi i proklija (da bi polenova cev dospela do jajne ćelije), nalazi unutra, sakriven - nedostupan uobičajenom oprašivanju.  

Ova biljka u Arizoni procveta (brzo se izvrši oplođenje), ti cvetovi se smežuraju (zato što se izvrši oplođenje i razvije se plod), i ona deluje neugledno. A kad je ova biljka prenesena na naše prostore, budući da nema oprašivača, (ne mogu vetar, insekti, kolibri,  slepi miševi, puževi i tako dalje). Ona zadržava svoju bujnu cvast dugo vremena, zato što uopšte ne dolazi do oplođenja.  

Znači, da bi postigli određenu svrhu, da bi postigli određeni cilj (oprašivanje jedne specifične biljke), to mora da podrazumeva izvesna znanja. U ovom slučaju mi moramo da imamo znanje, da se u tubusu ove biljke nalazi deo na kome polenov prah može da proklija i da izvrši oplođenje. Dakle, to je taj krajnji cilj koji podrazumeva određena znanja. A, znanja, jasno, nema bez razuma. Međutim, oprašivanje vrši nesvesni organizam koji nema znanja. No, da ne žurimo, zastanimo za trenutak i porazmislimo o samom cvetu.  

Sa evolucionističkog stanovišta (možemo i sa kreacionističkog stanovišta ovo da posmatramo), ako je tačna teorija o evoluciji, onda pred sobom imamo jednu čudnovatost - da jedna biljka čini svoju egzistenciju, ili svoje širenje, svoj opstanak, vrlo rizičnim, da ona prosto beži od osnovnog zakona koji je vezan za živa bića - zakona reprodukcije, jer ona otežava svoje oplođenje. Na neki način ona sakriva taj deo, tako da otežava, komplikuje, "zagorčava" sebi život. Dovela je sebe u krajnje rizičnu situaciju sakrivši žigove tučkova u unutrašnjost.  

Međutim, nema nikakvih problema za nju, zato što postoji jedan specijalni insekt koji se zove Pronuba yuccasela.    To je jedan mali insekt, leptirić ili moljac koji živi u toj pustinji. I šta se dešava?   Kad ove biljke procvetaju, onda ovaj mali leptirić doleti na jednu biljku. I sad, kao da je on učio morfologiju biljaka, kao da je učio botaniku, ponaša se kao da zna da jedino on može da opraši tu biljku. Šta on radi? On doleti na cvet, uđe unutra i iz prašničkih kesica kupi polen. Za ovaj posao insekt ima specijalno podešen aparat. Izraštaji na maksilama (gornjim vilicama), služe mu pri skupljanju polena i njegovom uvijanju u lopticu. Loptica se formira vrlo brzo, insekt je učvrsti ispod glavenog regiona, tako da izgleda kao gušav.  

I šta onda radi taj insekt? Ono što fascinira jeste to, što on preleti na cvet druge biljke, ne iste biljke. Dakle, kao da zna genetiku, da nije dobro da vrši sada oplođenje iste biljke sa sopstvenim polenom, jer bi to bio inbriding, nego on leti na drugu biljku i ženka ulazi (to sve ženka radi) ponovo u cvet, i svojom legalicom polaže jaja u plodnik ovog cveta. Još jedna teleološka pojava. Zašto?  

  Vrh stranice  

Zašto ne položi, recimo, u listove perianta, u krunične listove? Odkud ona zna da baš tamo treba da položi svoja jaja? Sve njene radnje podrazumevaju određena znanja. Ona polaže jaja u taj plodnik zato što se tu nalaze semeni zametci. Dalje iz tog jajeta koje ona polaže, razvija se larva koja se hrani semenim zametcima. U plodniku postoji negde oko 200 semenih zametaka, a larva dok se razvije pojede 20, ili jednu desetinu uzima za sebe. Dakle, taj insekt ne polaže svoja jaja bilo gde, nego na tačno određenom mestu, kao da zna da će se iz tih jaja razviti larva koja treba da se hrani. Tada taj insekt čini nešto što stvarno, stvarno fascinira. On čini nešto, kao da je "dirigovan". A šta radi ovaj insekt?  

On se spusta skroz niz stubić ovog tučka i gura onu lopticu koju je napravio unutra. To stvarno zapanjuje. Zašto on gura lopticu unutra?  Tu je celishodnost toliko očigledna da normalan čovek ne može da je porekne. Mi znamo da je unutra lepljivi deo gde treba da proklija polen, i ovaj insekt kao da zna, kao da je informisan o tome, kao da je učio morfologiju. Botaničar koji bi hteo veštački da opraši ovu biljku i time proizvede seme, ne bi mogao svrsishodnije da postupi. Nekad studenti ne znaju gde se tačno nalazi žig tučka, a ovaj insekt kao da je dobio desetku iz morfologije biljaka, i on gura ovu lopticu unutra i tako završava svoj posao. Postiže se time cilj, radnjama jednog nesvesnog organizma, kao što je ovaj insekt.  

Još jedan momenat je vrlo bitan. Zašto on formira lopticu? Zašto toliko polenovog praha? Opet, to služi određenom cilju i, na neki način, podrazumeva određena predznanja. Jer, budući da u plodniku postoji veliki broj jajnih ćelija, najmanje 200, što znači da najmanje 200 polenovih zrna (ako bi 100% bilo klijanje) je potrebno da bi svaka od tih jajnih ćelija bila oplođena. Znači, ne bi trebalo da bude manje od 200, a ovaj insekt napravi jednu lopticu koju gurne i tako obezbedi oplođenje. Opet jedno postupanje, koje na neki način asocira, podrazumeva poznavanje cilja koji treba da se ostvari.  

Dakle, ovo unošenje ovolike mase polena je logično, celishodno, ali ono podrazumeva i znanje da u plodniku postoji mnoštvo semenih zametaka. Celishodnost se ne može poricati, ali je veće pitanje: Odakle ona potiče? Ovaj način oprašivanja je u stvari, celishodan dvostruko, ne samo u odnosu na juku, nego i u odnosu na moljca. Pronuba se pobrinula za oprašivanje juke i ishranu svojih larvi.  

  Vrh stranice  

Kad larve pojedu onih 20 semenih zametaka, one dovoljno odrastu i izlaze kao gusenice iz plodnika i spustaju se niz biljku na zemlju. Kad se spuste na zemlju onda se učaure, i formiraju lutku. Lutka više ne raste, ona metabolički miruje, i miruje sve vreme do sledeće godine. I negde dve nedelje pre nego što će ova biljka da procveta, već se pojavljuju znaci života kod ove lutke, ona se "budi", i neposredno pre nego što će biljka da procveta, novi leptirići izleću iz zemlje. Tako se svake godine dešava jedan fascinantni proces u prirodi, jedan teleološki proces.  

Kako i kakvim naporom našeg uma, naše mašte, možemo da objasnimo ovu proceduru koju svake godine obavljaju milioni Pronuba leptirića? Kako je ovaj proces nastao? Kako su juki sazrevala semena dok je sve ovo dovedeno u red?  

Znate, kad razmišljamo, da li mi, našim umom, unosimo svrhu u prirodu, onda mi možemo da sednemo za sto, sa jedne strane kreacionisti, a sa druge evolucionisti, zaboravimo za ove primere koji postoje u prirodi, i "pucamo" jedni u druge. Ali kad mi posmatramo jedan konkretni primer, onda je to nešto sasvim određeno.  

Evo recimo, da se bavimo evolucijom. Recimo da je ova biljka nastala od biljke koja je imala prost cvet. Znači, imala je čašične listiće, krunične listiće, tučak - "klasičan cvet", koji se i oprašuje, koji sve postiže. Zašto on, sad, da se menja? Stvarno nema razloga. Zašto on da komplikuje sebi život? Zašto on da se menja? Zašto on da rizikuje? Zašto? Niko u prirodi, nigde, nije pronašao ni jedan drugi cvet koji "teži" nečemu sličnom.  

Mi moramo postavljati određena pitanja evolucionistima i njihovim tvrdnjama. Zašto jedan cvet, koji fantastično funkcioniše, da sebi "komplikuje" život? Zašto da se razvije jedna ovakva šema? Da bi mi uživali u jednoj igri insekata i biljke? A pored toga, postoje insekti koji uopšte ne zahtevaju cveće da bi položili svoja jaja. Znači, ovaj insekt je mogao i na druge načine da se obezbedi. Zašto baš 200 semenih zametaka? Recimo da je 10 (neke biljke imaju po 4, 2 ili 1), a insekt zahteva za svoje razviće 20, ne bi nikada dobili novo seme. Da je 10, ne bi preživeli ni insekt ni biljka. Sa 20 imamo granični slučaj, kada bi insekt preživeo, a biljka ne bi dala seme. A taj broj semenih zametaka je po slučajnosti itekako mogao biti toliki. Šta mislimo o ideji o "usaglašavanju" broja semenih zametaka između biljke i insekta?

  Vrh stranice  

Na kraju, napomenimo jednu okolnost, čije posledice ovom primeru daju još veći značaj, a možda i dokaznu snagu. Naime, pošto je ova biljka prenesena i u Evropu, u krajeve gde nema odgovarajućeg insekta i gde, prema tome, ne dolazi do oprašivanja, juka čeka da se pojavi pravi.  "Šta vi mislite (pitamo evolucioniste i kreacioniste), koliko je potrebno godina sada, da evolucija "stvori" jednog insekta, koji će na evropskom tlu da vrši oprašivanje ove biljke?" Kreacionista bi rekao: "Ni za milion godina, ... nikada nećete dobiti takav organizam. Niti biljka menja svoj cvet, niti se javljaju "uznapredovani" mravi koji tuda prolaze, ili drugi insekti,... baš njih briga što biljka ne može da ima svoje seme".  

Ova okolnost potvrđuje tvrdnju o opasnosti, rizičnosti obrazovanja ovakvih žigova, i pojačava naš osećaj da je cela procedura intelektualno isplanirana unapred, pa je vrlo teško, prosto nemoguće, istinski izbeći zaključak da je sve ovo udesio, uredio jedan Stvoritelj. Treba neke stvari, možda, malo da uprostimo, da bi shvatili o čemu se radi. Dakle jedna izuzeta pojava u prirodi, koja nam govori da je postojao neko ko je stvorio ovaj svet i celishodno ga uredio.  

Naredni primeri koje ćemo obraditi jesu "seoba jegulja" i "ponašanje ribe granion". 

U evropskom delu Zemljine kugle, u potocima i rekama, živi jedna riba, koja se zove jegulja (t.j.Anquilla vulgaris). Sa druge strane atlanskog okeana, na prostoru istočnog dela Severne Amerike, u rekama koje se ulivaju u atlanski okean, živi druga vrsta jegulja, takozvana "američka jegulja" (Anljuilla chrysypa). I sad, šta je tu čudno?   

Najpre reč, dve o jeguljama uopšte. To su zmijolike ribe. Neki misle da one nemaju krljušti. Imaju one krljušti, samo su male i teško se primećuju. Ženke dostižu dužinu do oko 1,5 m, i da bi polno sazrele, one moraju da žive u slatkoj vodi (to moraju biti reke koje se ulivaju u mora). Mužjaci su mnogo manji i dužina im je do 50 cm, i oni ne žive u slatkoj vodi, već samo oko ušća tih slatkovodnih reka u more.  

Kada postignu polnu zrelost, mužjaci negde između 7 i 8 godina, a ženke između 9 i 10, onda obične neke tmurne noći, one iznenada polaze na jedno putovanje. Iz evropskog dela sakupe se na jednom mestu i odlaze u topliji, američki deo Atlanskog okeana, u meksički zaliv.  

 

Iz Severne Amerike, dešava se slično. Američke jegulje se takođe sakupljaju i dolaze u Meksički zaliv, gde se udružuju sa evropskim jeguljama i tu neko vreme žive zajedno, i ženke polažu ikru koja biva oplođena i razvijaju se larve. Kada se to završi, tada ženke i mužjaci tamo završavaju ostatak života i ugibaju.   

Inače, jaja polažu na velikoj dubini, oko 1Km, gde je povećan pritisak. Kada se iz tih jaja izlegu larve, one su pljosnate i uopšte, po svojoj morfologiji, ne liče na odrasle jedinke te su dugo smatrane da su neka druga vrsta ribe. Sada ove larve, i američkih i evropskih jegulja, jedno vreme žive u ovim toplim vodama gde su se i izlegle, ali sve vreme postepeno, zajedno putuju prema severu.  

Zašto baš prema severu? Otkud one znaju gde treba da idu? Jasno je da oni imaju nesvesne instikte, ali ko je usadio njima te instikte?  Otkuda da su instikti u njima? Zašto se tako ponašaju?  Znači, kreću se prema severu i kada dođu do ostrva, tu se događa nešto čudnovato. "Svaka ptica svome jatu" - američke odlaze put Severne Amerike, a evropske put Evrope. Tako da mi ne možemo naći američke jegulje u evropskim rekama, niti pak evropske jegulje u američkim rekama. Nikad se ne desi da neka od njih pogreši i ode na suprotnu stranu. Šta ih nagoni da tako čine? - to još niko ne zna. 

  Vrh stranice  

Pored toga, još jedna činjenica je vredna zapažanja. Putovanje mladih jegulja od mesta izleganja do evropskih obala traje pune tri godine. Pošto su američke obale bliže nego evropske, i pošto mlade jegulje moraju dostići izvesnu dužinu da bi se mogle uspešno probijati uzvodno rekama, zato američke jegulje putuju sporije nego evropske. Koliko čudnovatosti u svemu ovome!  

Slično je i sa lososima. (Sada se niko time i ne bavi. To je ostavljeno u biologiji ne rešeno, da se ljudi dive.) Zašto jedan losos sve one brzake savlada da bi bacio ikri baš tamo, u istom potoku gde i njegovi roditelji? Zašto? I kako se to postiže? To nas samo začuđuje. Sa kreacionističkog aspekta, jasno je da je Bog njima usadio te instikte i omogućio da tako lepo žive.  

Kada smo već kod riba, razmotrimo još jedan interesantan slučaj. To je riba granion, dugačka samo 17 cm. I ona se čudno ponaša.

  Vrh stranice  

Evo o čemu se radi. Postoje dve plime. Jedna za vreme punog meseca i jedna za vreme mladog meseca. Ona, za vreme mladog meseca je kraća, a ona za vreme punog meseca je duža.  Od marta do avgusta (kada su mora malo toplija), jata ovih riba se sjure u priobalni deo za vreme punog meseca (t.j. velike plime). Tu sačekaju 2 dana od maksimuma plime, kada počne oseka polože svoja jaja i sa osekom se vrate u more. Birajući baš ovo vreme, oni su (antropomorfistički govoreći) sigurni da voda neće otploviti ikru, jer je svakim sledećim danom plima sve niža. Za dve nedelje, kad nastupi sledeća plima, ona dosegne larve i ponese ih u more.  

Opet ovo kao da podrazumeva određena znanja. Recimo da ova riba polaže svoja jaja kada je maksimum plime, budući da je samo 2 nedelje potrebno da se od jajeta dobije larva, sledeća plima nikada ne bi mogla da dosegne ove larve i one bi uginule. Ne bi bio postignut cilj, ne bi bila ostvarena svrha. Nikakva evolucionistička teorija "pokušaja i pogrešaka", ne može zadovoljavajuće da objasni ovu značajnu reakciju prilagođavanja. Da zaključimo. Evolucionisti tvrde da je svrha u nesvesnim organizmima imanentna, njima prirođena, a li tako da su oni njih razvili, svoja ponašanja, putem evolucije. Zamislite ovako: Imate jegulje koje žive u reci, tu se razmnožavaju itd.

I sad, koji je to evolucioni mehanizam mutacije i selekcije, koji će da učini takav njihov razvoj da one putuju hiljadama kilometara daleko u Meksički zaliv, i tamo na hiljade metara dubine da polažu svoja jaja. Znači, selektuje se njihov odlazak tamo, a u isto vreme kroz odrasle jedinke selektujete embrionalno ponašanje mladih jedinki da znaju da se vrate u reke i da se tamo razviju do polne zrelosti. To ne postoji ni u naučno-fantastičnim filmovima. 

Pročitajte sve evolucionističke udžbenike, niko vam to nije objasnio konkretno. Kad neki evolucionista priča o teleologiji, on priča u uopštenom smislu. 

  Vrh stranice  

Ima još jedan problem za evolucioniste koji je vezan za ovu svrhovitost, a to je problem lepote. Priroda je puna lepog. Čemu služi lep list? Školjke mogu sasvim lepo da se razmnožavaju. One nemaju oči, one ne vide jedna drugu i da su ružne.

One ispuštaju gamete u vodu. Uopšte se ne vide. A tako su lepe, predivne. Otkud ta lepota u prirodi? To ne može da se objasni načelom odabiranja, seksualnom selekcijom. Otkud lepota u prirodi? 

E sad, evolucionisti su pokušali da mudruju, pa oni, otprilike, ovako kažu: "Mi smo uneli lepotu u prirodu, zato što je to nama korisno." Zamislite da su jabuke ružne... Da li vidite kako su kruške divne? Čemu to? Nije to lepo samo po sebi, nego "mi to doživljavamo kao lepo". "Mi smo, ustvari, selektirani, evoluirali sa osećajem da je to lepo, da bi mogli da jedemo." 

Znači, "zbog koristi", kažu evolucionisti, "mi to doživljavamo kao lepo". Međutim, postoje mnogi primeri gde ne vidimo nikakvu korist od lepog. Recimo, najotrovnije gljive nama ničemu ne koriste, ali su najlepše. Znači, suprotno evolucionističkom mudrovanju. Kad posmatrate te gljive, one su tako predivne, izgledaju kao što mlade imaju venčanice. A one se upošte ne jedu, smrde, užasne su. A kako su lepe, kako su neverovatne. 

Dakle, svet prirode se razbacuje lepotom koja nema nikakvu funkciju. Stvari su lepe, bez neke njima svojstvene potrebe. Otkuda to? Kod ovog pitanja kreacionisti imaju ubedljivo bolje objašnjenje. 

Sledeći problem u teleologiji jesu disteleološke pojave. Evolucionisti kažu da postoje brojne disteleološke pojave - pojave kod kojih se vidi da živa bića ne postižu maksimalni učinak, nego pokazuju, recimo, rasipništvo, neefikasnost. Recimo, polože ogroman broj jaja, ikre, prosto prospu, a razvije se mali broj. Znači, neefikasnost.  

Navodi se, recimo, ogromna količina polena, semena, i znači da biljka nije razvila efikasan mehanizam, nego razbacuje seme. Onda, recimo, polarni predeli, pustinje. 

  Vrh stranice  

Međutim, ovde je u pitanju kontragreška - da se izjednačava svrha sa korišću, jer mi bi želeli, što se tiče polova, da tamo sejemo pšenicu, da nije led i pustinja.  

Ali, baš je to teleološka pojava, što se ne razvija riba iz svakog jajeta. Evo, recimo, morune. Morune su ogromne ribe, i zamislite da se iz svake ikre razvije po jedna riba, za dve tri generacije bila bi puna reka samo moruna. Baš je to teleološka pojava što se ne razvijaju sve. Uzmite samo, na

primer, amebe. Kad bi one ispoljile sav svoj potencijal, jednoga dana bismo imali samo amebe na ovoj planeti. Evo jedne priče u prilog ovome: 

Naša narodna umotvorina (ja ću malo da parafraziram, u skladu sa našom temom): Leži jedan lenjivac pod nekim hrastom, i razmišlja o načelima prirode. I onda on kaže: "Eto, vidite kako je ovaj svet nakaradan - jedna mala biljka proizvodi bundevu, toliki plod, a pogledajte ovaj hrast, koliki je gorostasan, a tako mali su žirevi na njemu. Trebalo bi, barem, da proizvodi žireve kao bundeve. Stvarno je ovaj svet nakaradno napravljen. Nema tu nikakve celishodnosti. Nikakva pamet nije zamislila ovaj svet, nego je on nastao iz haosa." 

I, desi se da baš tad jedan žir padne odozgo i pogodi lenjivca po sred čela. I onda kaže lenjivac: "Kako je ovaj svet celishodno uređen." Jer, da je pao žir kao bundeva, on više ne bi razmišljao o celishodnom uređenju ovog sveta. 

  Vrh stranice  

Ovde imamo i veliku teološku primenu: Pre nego što pređete da kritikujete Božji svet, razmislite malo više o tom svetu, i naročito razmislite o tome: "Šta ste vi uradili da taj svet bude drugačiji?"  

Ovde smo izneli teleološki argument. Ako bismo želeli da ga sažmemo, mogli bi reći sledeće: U svetu, oko nas postoje mnoge pojave koje služe izvesnom cilju. Van čovekovog domena, sve ove pojave, ciljeve, nesvesno ostvaruju nerazumna bića; sama svrha ne potiče iz njih. Budući, onda, da cilj i svrhu može odrediti pre razumno biće (kreacionizam), nego

nesvesni procesi (evolucionizam), argumentabilno je tvrditi da su svet i mi u njemu delo razumnog bića koje ima svest i volju. To biće mi zovemo Bog. On je naš Stvoritelj koji može uneti i "višu" svrhu, cilj u naše postojanje.

 

 

<<Predhodno poglavlje 

Sledeće poglavlje>>